Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Kakav je propis akike za osobu kojoj roditelji nisu zaklali akiku u djetinjstvu?
Akika je sunnet, a to je klanje dvije ovce za muško novorođenče i jedne za žensko sedmog dana po rođenju, ili u nekom drugom danu poslije. Akika je u stvarnosti sunnet za oca novorođenčeta kojim izražava svoju zahvalnost Allahu i približava Mu se, nadajući se zdravlju novorođenčeta i postizanju bereviše
Akika je sunnet, a to je klanje dvije ovce za muško novorođenče i jedne za žensko sedmog dana po rođenju, ili u nekom drugom danu poslije. Akika je u stvarnosti sunnet za oca novorođenčeta kojim izražava svoju zahvalnost Allahu i približava Mu se, nadajući se zdravlju novorođenčeta i postizanju bereketa. On će sam jesti meso akike, pokloniti je i drugima i podijeliti kao sadaku kao što se čini i sa kurbanom. Za akiku se može zaklati isto što i za kurban kad je riječ o starosti životinje, vrsti i nepostojanj u mahana. Ako roditelj ne zakolje akiku, onda je propustio sunnet, a nije propisano čovjeku da sam za sebe kolje akiku, ako to za njega nisu roditelj i učinili, jer je to sunnet za roditelja, a Allah najbolje zna.25 (Šejh Salih Fevzan)
25Munteka min fetava, šejh Salih Fevzan (3/194).
____________
Iz knjige “Fetve i propisi vezani za djecu”
Vidi manjeNaslov originala: “FETAVA VE AHKAM HASSA BI-T-TIFL”
Autor: Jusuf b.Muhammed b.Ibrahim el-Atik
Da li doticanje djetetovog avreta kod presvlačenja i slično, kvari abdest?
Doticanje spolnog organa ženskog ili muškog djeteta, direktno, bez zastora, kvari abdest isto kao i doticanje spolnog organa odrasle osobe, i to zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Ko dotakne svoj spolni organ, neka se abdesti."13 (Šejh Salih Fevzan) 13 Munteka min fetava, šejh Saliviše
Doticanje spolnog organa ženskog ili muškog djeteta, direktno, bez zastora, kvari abdest isto kao i doticanje spolnog organa odrasle osobe, i to zbog riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko dotakne svoj spolni organ, neka se abdesti.”13 (Šejh Salih Fevzan)
Vidi manje13 Munteka min fetava, šejh Salih Fevzan (5/14).
____________
Iz knjige “Fetve i propisi vezani za djecu”
Naslov originala: “FETAVA VE AHKAM HASSA BI-T-TIFL”
Autor: Jusuf b.Muhammed b.Ibrahim el-Atik
Je li dozvoljeno hodati po tepihu gdje se dijete pomokrilo?
Ako je pitalac oprao i prebrisao mjesta nečistoće i uklonio njen trag, onda mu je dozvoljeno da hoda po toj prostirci, makar mu noge bile mokre od abdesta, i u tome nema nikakve smetnje, jer je on uklonio i oprao nečistoću. Međutim, ako su ostala neka mjesta na prostirci na koj ima ima nečistoće kojviše
Ako je pitalac oprao i prebrisao mjesta nečistoće i uklonio njen trag, onda mu je dozvoljeno da hoda po toj prostirci, makar mu noge bile mokre od abdesta, i u tome nema nikakve smetnje, jer je on uklonio i oprao nečistoću. Međutim, ako su ostala neka mjesta na prostirci na koj ima ima nečistoće koja nije uklonjena, niti se zna njeno mjesto, onda se on treba kloniti te prostirke i neće na nju stajati kada su mu noge vlažne kako se ne bi uprljao mokraćom. Međutim, ako su mu noge poslije abdesta suhe, nema smetnje da hoda po prostirci, jer na suhe noge ne utječe nečistoća. A ako bi koristio nanule ili pokućnice, i oblačio ih čuvajući se te nečistoće, to bi bilo sigurnije i od sumnje dalje. Dakle, propis se razlikuje shodno vrsti nečistoće, tako ako su mjesta nečistoće vlažna i poznata, treba ih izbjegavati, a ako je nečistoća osušena i skrivena, a noge suhe, nema smetnje da se pređe preko te prostirke. Medutim, ako je nečistoća osušena, a noge mokre i ne znamo gdje se nečistoća nalazi, onda ne treba hodati po toj prostirci vlažnih nogu, osim ako na nogama imamo zaštitu, poput nanula papuča i sličnog. 11 (Šejh Salih F evzan)
11 Munteka min fetava, šejh Salih Fevzan (5/24).
____________
Iz knjige “Fetve i propisi vezani za djecu”
Naslov originala: “FETAVA VE AHKAM HASSA BI-T-TIFL”
Autor: Jusuf b.Muhammed b.Ibrahim el-Atik
Stavljanje hamajlija na djecu
Vješanje zaštite i zapisa na odrasle ili djecu nije dozvoljeno, jer je to vješanje talismana, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je vješanje talismana. Ako su ti talismani vradžbine, amuleti, ili je na njima ispisan govor nerazumljivog značenja, ili imena šejtana, ili džinna, ili nepoviše
Vješanje zaštite i zapisa na odrasle ili djecu nije dozvoljeno, jer je to vješanje talismana, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je vješanje talismana. Ako su ti talismani vradžbine, amuleti, ili je na njima ispisan govor nerazumljivog značenja, ili imena šejtana, ili džinna, ili nepoznata imena ili nešto drugo, to je onda zabranjeno (haram), jer to ruši vjerovanje (akidu) i apsolutno vodi ka širku, po konsenzusu (idžmau) svih muslimana. Ali ako su ti talismani i zapisi iz Kur'ana, ili iz šerijatom propisanih dova, ispravnije je mišljenje učenjaka da ni takvo vješanje nije dozvoljeno, jer njihovo vješanje vodi u vješanje onoga što nije dozvoljeno, a ako se otvore vrata, ljudi će to proširivati, pa će vješati i ono što nije dozvoljeno. S druge strane, vješanjem Kur'ana na dijete mi ponižavamo Kur'an, jer se djeca ne mogu čuvati od odlaska u nužnik, od prljavštine (nedžaseta) i drugog, i ako bi se na djecu vješao Allahov govor, time bi se obezvrijedio, te stoga vješanje tih stvari nije dozvoljeno. A to što se time postiže duševni rahatluk ili izlječenje od bolesti, to nije dokaz da je to dozvoljeno, jer je možda duševno olakšanje ili izlječenje bolesti poslije vješanja tih stvari potrefilo Allahovu odredbu i određenje, a oni misle da je to zbog vješanja. Katkad je moguće da to bude zbog približavanja kazni (istidradža) kako bi zapali u još veće zlo. Otuda kažemo da ako neki čovjek postigne cilj koristeći ove stvari koje nisu propisane, to ne upućuje na njihovu dozvoljenost, jer je to ili zbog približavanja kazni, ili je to potrefilo Allahovu odredbu. To nikako nema vez·e s vješanjem hamajlija, za koje ljudi misle da se zbog njihovog stavljanja desilo izlječenje, i time bivaju iskušani.1 (Šejh Salih Fevzan)
1 Munteka min fetava, šejh Salih Fevzan (1/166-168).
____________
Iz knjige “Fetve i propisi vezani za djecu”
Naslov originala: “FETAVA VE AHKAM HASSA BI-T-TIFL”
Autor: Jusuf b.Muhammed b.Ibrahim el-Atik
Koji je propis upućivanja dove kod turbeta, mezara?
Dovljenje kod kabura (turbeta ili mezara) se može podijeliti u tri stanja: Prvo – da u dovi traži od mejita opskrbu, porod, uspjeh i slično što se traži samo od Allaha. Ovo je veliki širk (koji izvodi iz islama) oko čega nema razilaženja među ulemom. Drugo – da dovi Allahu (tražeći samo od Njega) uzviše
Dovljenje kod kabura (turbeta ili mezara) se može podijeliti u tri stanja:
Prvo – da u dovi traži od mejita opskrbu, porod, uspjeh i slično što se traži samo od Allaha.
Ovo je veliki širk (koji izvodi iz islama) oko čega nema razilaženja među ulemom.
Drugo – da dovi Allahu (tražeći samo od Njega) uz ubjeđenje da se tu kod kabura prima dova.
Ovo je novotarija i djelo koje može odvesti u širk, a po nekima je mali širk.
Treće – da dovi (kod njegovog kabura) tražeći od mejita da on dovi za njega Allahu, ili da mu kaže: traži od Allaha oprost za mene i slično.
Ovo je novotarija i mali širk, a ne veliki širk koji izvodi iz islama.
Ovo je stav Ibn Tejmijje, Ibn Usejmina, Bekr Ebu Zejd, Aburrahmana el-Berraka, Muhammeda el-Munedždžida, Abulatifa Alu Šejha i Mensura es-Simarija.
Kaže Ibn Tejmijje (Medžmu'ul-fetava, 1/351): „Ako kaže umrlom ili odsutnom od vjerovjesnika i dobrih ljudi: dovi Allahu za mene, dovi za nas svome Gospodaru, ili traži od Allaha za nas, kao što kažu kršćani Merjemi i drugima, za ovo također, nema sumnje kod alima da nije dozvoljeno i da je od novotarija koje nije radio selef ovog ummeta“.
Kaže na drugom mjestu (Džami'ur-resail, 2/376): „A da čovjek dođe kod kabura Poslanik, sallallah ualejhi ve sellem, i kaže: traži oprost za mene, ili traži za mene od tvoga Gospodara, ili dovi za mene, ili da kaže u njegovom odsustvu: O Allahov Poslaniče, sallallahu alejhi ve selem, dovi za mene, ili traži oprost za mene ili traži za mene od tvoga Gospodara to i to, ovo nema osnova niti je to naredio Allah, niko od poznatog selefa iz ummeta, od prve tri generacije, niti je to bilo poznato među njima …“.Također, kaže (Er-Reddu alel-ahnai, 1/149): „Kod nekih potonjih (muslimana) su uvedene u tome novotarije koje nije preporučio niko od četiri imama, poput traženja istigfara. Neki džahili su tome dodali ono što je haram ili kufr po idžamu muslimana, poput sedžde prema sobi (u kojoj je kabur Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) i tavaf oko nje, i još sličnog tome o čemu nije mjesto ovdje pisati“.
Kaže šejh Ibn Usejmin: „Razlika je između traženja od mejita (umrlog) da on traži od Allaha i između traženja (od mejita) zadovoljavanje potreba. Kada traži (od mejita) zadovoljavanje potreba, onda je to veliki širk, a kada traži da dovi (traži) Allahu, onda je novotarija i dalalet.
Od toga je da kažeš kod kabura Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: zauzimaj se za mene. Ovo je haram i novotarija. Međutim, ako kažeš: O Allahov Poslaniče, spasi me od Vatre, to je veliki širk“.
(http://fatwa.islamweb.net/fatwa/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=187225)
Šejh Bekr Ebu Zejd pravi razliku kada osoba traži od mejita da dovi Allahu između one koja je kod kabura i one koja je daleko ili odsutna. On kaže (Tashihud-dua’, str. 500):
„Oko mes'ele traženja živog da mejit dovi Allahu za njega imaju dva oblika:
1- traženje živog od mejita, a on je daleko od njegovog kabura, da on dovi Allahu za njega.
Oko ove vrste nema razilaženja među muslimanima da je veliki širk, da je to od vrste širka kršćana u upućivanju dove Merjemi i njenom sinu, alejhisselam, i da njih dvoje znaju šta ljudi rade, shodno njihovim tvrdnjama.
2- traženje živog od mejita kod njegovog kabura da dovi Allahu za njega, poput riječi obožavaoca kaburova: o ti taj i taj, dovi Allahu za mene to i to, ili tražim od tebe da doviš Allahu to i to za mene.
Oko ove vrste nema razilaženja medžu muslimanima da je ona novotarsko posredovanje i sredstvo koje vodi u širk i upućivanje dove mrtvima mimo Allaha i odvraćanje srca od Allaha. Međutim, ova vrsta biva velikim širkom u situaciji kada onaj koji dovi umrlom želi sa time šefa'at i mušričko posredovanje kako su ga činili mušrici: mi njih ne obožavamo osim da nas što više Allahu približe“.
Kaže šejh Abdurrahman el-Berrak: „A kada osoba koja dovi traži od mejita da on dovi Allahu za njega, a on je blizu njegovog kabura jer je ubijeđen da ga čuje, to je novotarija i sredstvo koje vodi u širk, kao što spominje šejhul-islam Ibn Tejmijje na nekoliko mjesta“.
(http://fatwa.islamweb.net/fatwa/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=187225)
Šejh Muhammed Salih el-Munedždžid, na pitanje o propisu traženja šefa’ata ili dove od umrlog, odgovorio je sljedeće: “Nije dozvoljeno tražiti dovu ili šefa’at od mejita, naročito kod kabura, jer kod njega bude više vezan za njega. Ovo je od novotarija i od puteva koji vode u širk I traženja od nekoga mimo Allaha. Često se dođe u stanje velikog širka koji izvodi iz vjere, a ovo se mnogo dešava kod ovih jer su jako vezani za mejita”.
(https://islamqa.info/ar/153666)
Također, šejh Abdullatif Alu Šejh ovu vrstu dovljenja mejita naziva novotarijom za koju nema dokaza.
(http://fatwa.islamweb.net/fatwa/index.php?page=showfatwa&Option=FatwaId&Id=187225)
Lično sam razgovarao o ovoj mes’eli sa šejhom Mensurom Es-Simarijem, on je na stavu da to nije veliki širk zbog ubjeđenja onog koji dovi da ga mejit čuje. On smatra da je ovo novotarija i mali širk koji ne izvodi iz islama.
Skupina učenjaka, među kojima su Bin Baz i Salih Fevzan, smatraju da je ovo veliki širk koji izvodi iz islama. Njihov argument je da ovo ulazi u opće značenje ajeta u kojem se opisuje mušričko posredovanje: „Mi njih ne obožavamo osim da nas što više Allahu približe“ (Ez-Zumer, 3).
Ispravno je, a Allah zna najbolje, ono na čemu je prva skupina učenjaka, tj. da je ovo novotarija i mali širk, zbog obrazloženja kojeg su naveli.
Ve billahi tevfik.
Dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com
Vidi manjeŠerijatski propisi stupanja u brak ?
Piše: Elvedin Pezić Svakim danom, hvala Uzvišenom Allahu, sve je više onih koji žele da svoj život u svakom segmentu protkaju islamom i njegovim savršenim načelima. Islamski način stupanja u brak svakako je jedan od tih segmenata i stoga svaki musliman treba biti upoznat sa šerijatskim propisima stuviše
Piše: Elvedin Pezić
Svakim danom, hvala Uzvišenom Allahu, sve je više onih koji žele da svoj život u svakom segmentu protkaju islamom i njegovim savršenim načelima. Islamski način stupanja u brak svakako je jedan od tih segmenata i stoga svaki musliman treba biti upoznat sa šerijatskim propisima stupanja u brak:
oni koji su neoženjeni svakako bi trebali da poznaju ovu tematiku kako svoj bračni život od samog početka ne bi zasnovali na kršenju Allahovih granica, što je, moramo priznati, veoma česta pojava u našem društvu; a što se tiče onih koji su oženjeni, pošto je izuzetno malo onih koji su ispunili limit u pogledu dozvoljenog broja žena za sklapanje braka, i njima je potrebno da poznaju propise prosidbe jer nikad se ne zna šta čovjeka čeka u budućnosti. S druge strane, sama činjenica da su već oženjeni ukazuje na to da imaju potomstvo koje će već sutra trebati ženiti ili udavati, što opet iziskuje poznavanje propisa prosidbe. Ako na sve to pridodamo činjenicu da je mnogo prijestupa, pa čak i velikih grijeha koje čovjek može da počini ne poznavajući ovu tematiku, kao i prakticiranje mnogih sunneta, za čije prakticiranje će čovjek biti nagraðen, dovoljan je razlog da se dodatno educiramo u pogledu ove tematike.
GLEDANJE DJEVOJKE PRILIKOM PROSIDBE
Islam je u svojoj univerzalnosti i potpunosti dozvolio proscu, po mišljenju većine islamskih učenjaka to je pohvalno – sunnet, da prosac vidi djevojku koju prosi. Na to nam ukazuju mnogi argumenti:
Mugire ibn Šu’be, r.a., prosio je djevojku, pa mu je Allahov Poslanik kazao: ”Idi i vidi je, to je bolje za vaš zajednički mir i slaganje u braku.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)
Od Džabira, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: ”Kada neko od vas zaprosi djevojku, pa bude u mogućnosti da kod nje vidi nešto što će ga motivisati da je oženi, neka to učini.” Kazao je Džabir, r.a.: ”Pa sam zaprosio djevojku, i sakrivao sam se sve dok nisam vidio kod nje ono što me ponukalo da je oženim, pa sam je oženio.” (Ebu Davud, hasen – dobrim ga je smatrao šejh Albani)
Kada je Allahovom Poslaniku došla žena i ponudila mu se za brak, Allahov Poslanik je podigao pogled prema njoj i vratio ga, potom je oborio glavu. (Buharija od Enesa, r.a.)
Na osnovu spomenutih argumenata većina islamskih učenjaka kazala je da je proscu pohvalno – sunnet da prije sklapanja bračnog ugovora vidi djevojku s kojom želi stupiti u brak. Allahov Poslanik pojasnio je da će takav postupak biti uzrok kontinuirane ljubavi i harmonije u braku.
Samo gledanje djevojke, koje je u osnovi zabranjeno, bezbolnije je od razvoda braka koji bi mogao nastati kao plod stupanja u brak sa osobom koju čovjek nikada nije vidio ili sa osobom koju ne poznaje.
Treba naglasiti da ako bi brak bio sklopljen bez prethodnog viðenja i upoznavanja mladenaca, bio bi validan po konsenzusu učenjaka, ali je prioritetnije da prosac vidi djevojku zbog prethodno spomenutih razloga.
Prije nego što nastavimo govoriti o propisima prosidbe, treba napomenuti da prosidba u islamu ne nosi sa sobom nikakve pravne posljedice, što znači da zaručnik i zaručnica ostaju u svakom pogledu zabranjeni jedno drugome, osim onoga što je izdvojeno iz opće zabrane, kao što je dozvola viðenja zaručnice.
ŠTA SMIJE PROSAC VIDJETI KOD DJEVOJKE KOJU PROSI
Islamski učenjaci se ne spore da je proscu dozvoljeno da prilikom prosidbe kod djevojke koju prosi vidi lice i ruke.
Većina pravnika se ograničila na dozvoljenost viðenja lica i šaka, te su smatrali zabranjenim da prosac vidi kod djevojke koju prosi vidi nešto više od toga.
Učenjaci hanefijske pravne škole dodali su na to i stopala.
Pravnici hanbelijske pravne škole smatrali su da je proscu dozvoljeno da kod djevojke koju prosi vidi šest dijelova tijela: lice, vrat, ruke, stopalo, glavu i potkoljenicu.
Kada govorimo o ovom pitanju, treba naglasiti da ne postoji niti jedan dokaz koji ukazuje da žena treba, tj. da joj dozvoljava, otkrivati nešto od svoga tijela kako bi vidio prosac.
Ako bi čovjek pomirio mišljenja mezheba na sljedeći način, mislim da bi dobro postupio: ako prosac bude u prilici da gleda u djevojku u momentu kada to ona ne zna, tada mu je dozvoljeno da vidi kod nje ono što se otkriva u običaju žena (ono što žena otkriva pred muškarcima koji su joj mahremi), kao što nam na to ukazuje hadis Džabira, r.a. Meðutim, ako ona zna da je gleda, kao u slučaju kada prosac doðe kući djevojke koju prosi s namjerom da se upoznaju i da se vide, tada je proscu dovoljno da kod djevojke vidi lice i šake.
Kazao je imam Eš-Širbini: ”Mudrost toga što prosac može kod djevojke vidjeti samo lice i ruke jeste ta što na osnovu lica može saznati o njenoj ljepoti, a na osnovu ruku može saznati o njenom tijelu.”
Na osnovu hadisa koji prenosi Džabir, r.a., većina islamskih pravnika nije uvjetovala dozvolu niti znanje djevojke kao ni njenih staratelja da bi prosac vidio djevojku.
Na taj način će prosac, gledajući djevojku kada ona ne zna da je gleda, moći vidjeti njen stvarni izgled, što je izuzetno bitna stvar naročito u današnjem vremenu u kojem se proširilo korištenje kozmetike i drugih preparata za uljepšavanje.
Imam Malik je uvjetovao dozvolu i znanje djevojke i njenih staratelja.
Neki učenjaci su uvjetovali da gledanje djevojke ne bude popraćeno strastima, što je skoro pa nemoguće, jer, kao što gledanje u baštu i cvijeće veseli čovjeka, a gledanje mrtvih i ubijenih ga rastužuje, isto tako gledanje u ženu – koje je u osnovi zabranjeno – pobuðuje strasti, ali se dozvoljava i izuzima iz opće zabrane zbog koristi koja proizilazi iz toga – sklapanja braka.
Kazao je šejhl-islam Ibn Tejmijje: ”Zabranjen je pogled koji može uzrokovati smutnju – fitnu, osim ako se čini zbog preovladavajuće potrebe i koristi, kao što je pogled prosca ili pregled doktora.”
Spomenuti hadis takoðer ukazuje da je dozvoljeno proscu da više puta pogleda djevojku koju prosi, ako to radi s ciljem donošenja odluke o prihvatanju ili odbijanju djevojke.
Kazao je Ibn Kudame: ”Dozvoljeno mu je (proscu) da pogleda djevojku više puta, kako bi dobro sagledao njen izgled (ljepotu), zato što se željeni cilj ne može postići osim na taj način.”
VRIJEME GLEDANJA DJEVOJKE
Islamski učenjaci u pogledu ovog pitanja imaju više mišljenja, ali je jedno od najprioritetnijih da je proscu dozvoljeno da gleda u djevojku onog momenta kada se odluči za brak, a prije prosidbe i sklapanja bračnog ugovora. To je mišljenje koje je odabrao imam Nevevi.
Ako bi čovjek bio ubijeðen da ta djevojka ili njen staratelj neće prihvatiti njegovu ponudbu – prosidbu, kao u slučaju ako je ona školovana, a on nepismen, ili ona ugledna, a on neugledan, ona bogata, a on siromašan, ona lijepa, a on nije – neki učenjaci su kazali da mu u toj situaciji nije dozvoljeno da gleda u djevojku.
Ako bi kod njega preovladavalo mišljenje da će ga odbiti, tada mu je pokuðeno gledati u nju.
Na osnovu spomenutih argumenata možemo kazati da je i djevojci dozvoljeno da pogleda u prosca, kao što to spominju islamski učenjaci u svojim knjigama, jer je razlog pogleda prisutan obostrano i kod žene kao i kod muškarca: ”To je bolje za vaš zajednički mir i slaganje u braku”.
Ako bi neko postavio pitanje zašto su hadis o tome upućeni muškarcima, a ne i ženama, odgovor bi bio: Zato što je osnova da se žene slabije i manje kreću od muškaraca, što jasno ukazuje na potrebu da muškarac vidi djevojku, za razliku od muškaraca koji u običaju borave izvan kuće i moguće ih je lakše vidjeti nego žene.
Ženi je dozvoljeno da kod muškarca koji je prosi vidi sve ono što nije stidni dio tijela.
Na osnovu spomenutih argumenata, neki učenjaci današnjeg vremena dozvolili su da prosac vidi sliku djevojke, jer to potpada pod opću dozvolu gledanja djevojke, s tim što su naglašavali da prosac ne bi trebao da donosi konačnu odluku na osnovu takvog viðenja jer slike ponekada ne pokazuju stvarni izgled osobe, naročito u današnjem vremenu i napredovanju tehnologije, kada se slike montiraju i prikazuju osobu u nestvarnom izgledu.
Takoðer, neki učenjaci dozvolili su telefonski razgovor izmeðu prosca i djevojke koju prosi, ako za tim postoji potreba, i da bude uz saglasnost staratelja djevojke, naravno ograničavajući se na potrebu.
PROSIDBA NA ISLAMSKI NAČIN (2. dio)
Mnogi muslimani u pogledu prosidbe imaju pogrešno ubjeðenje jer smatraju da samom prosidbom prestaju pravne zabrane izmeðu muškarca i žene, što je više nego neispravno ubjeðenje.Treba znati da islamska prosidba ne uzrokuje promjenu drugih propisa, osim dozvole pogleda, kada su u pitanju veze izmeðu prosca i zaprošene djevojke.
Prosac samom prosidbom, bez sklapanja braka, nije postao suprug zaprošenoj djevojci, naprotiv, oni su i dalje zabranjeni jedno drugome u svakom pogledu, a, izmeðu ostalog, zabranjeno je i da se prosac osamljuje sa zaprošenom djevojkom.
To nam potvrðuju opći argumenti koji su zabranili osamljivanje sa ženom strankinjom, tj. ženom s kojom može stupiti u brak.
Kazao je Allahov Poslanik: ”Neće se osamiti muškarac sa ženom a da sa njima šejtan neće biti treći.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)
U drugom hadisu, Allahov Poslanik je kazao: ”Neka se muškarac ne osamljuje sa ženom, osim u prisustvu njenog mahrema – onaj s kime trajno ne može stupiti u bračne veze.” (Buharija i Muslim)
Na osnovu spomenutog, možemo zaključiti koliko je prijestupa nastalo u današnjem vremenu kao plod nepoznavanja ove tematike. Tako ćemo naći da se muškarac, nakon prosidbe i verbalnog obećanja braka, osamljuje sa zaprošenom djevojkom, izlazi sam sa njom u grad: šetnju, kupovinu, idu zajedno na pijacu, normalno razgovaraju preko telefona, a nerijetko imaju i intimne kontakte.
A da ne spominjemo koliko je onih koji to čine i bez prosidbe?!
OGOVARANJE PROSCA ILI ZAPROŠENE DJEVOJKE
Takoðer, jedan od propisa koje spominju učenjaci u ovom poglavlju jeste i to da je osobi koja bude upitana o proscu dozvoljeno da iznese i spomene njegove mahane i nedostatke, i da se to ne smatra ogovaranjem koje je strogo zabranjeno načelima islama. I ne samo da je dozvoljeno, već to može biti i obaveza, shodno riječima Allahovog Poslanika: ”Musliman ima šest prava kod svog brata muslimana: …kada traži savjet da ga posavjetuješ.” (Muslim)
Kazao je šejh Salih Fevzan: ”Onaj ko bude konsultovan u pogledu prosca ili djevojke koju želi prositi, obaveza – vadžib mu je da spomene ono što zna o njemu / njoj i mahanama, i to se ne smatra ogovaranjem.”
Da je to dozvoljeno ukazuje nam dogaðaj sa Fatimom bint Kajs, r.a., u kojem je spomenuto da je ona nakon pričeka došla Poslaniku i obavijestila ga da su je prosili Muavija ibn Ebi Sufjan i Ebu Džehm, pa joj je Allahov Poslanik rekao: ”Što se tiče Ebu Džehma, on ne spušta svoj štap sa ramena (u rivajetu Muslima: ”mnogo tuče žene”), a Muavija je siromašan, ne posjeduje imetak…”, te joj je rekao: ”Udaj se za Usamu ibn Zejda” (u rivajetu Nesaija: ”…a ja ga nisam voljela, pa mi je ponovo kazao: ‘Udaj se za Usamu’ i ponovio to tri puta”). Fatima ibn Kajs je rekla: ”Pa sam se udala za Usamu s kojim sam bila sretna i Allah mi je u braku sa njim dao mnogo dobra” (Buharija i Muslim)
ŽENA KAO PROSAC
Mi živimo u sredini, kao i u vremenu, u kojem su se mnoge stvari izopačile. Jedna od njih je i ta da mnogi roditelji nikada ne bi pomislili da predlože svojoj kćerki da se uda za odreðenu osobu, tj. da osobi za koju znaju da je moralna ponude brak sa svojom kćerkom. Mnogi roditelji takav čin smatraju poniženjem, konzervatizmom, dok se dozvoljavanje kćerki da izlazi u grad i disko, s kim hoće i da čini šta hoće, ne smatra poniženjem niti konzervatizmom. čudni su ti parametri, kada se pomiješa neznanje sa slijepim slijeðenjem zapadnjačke zabludjele ”civilizacije”.
Ako pogledamo u izvore vjere, vidjet ćemo da je ženi dozvoljeno da se ponudi muškarcu za brak i to se ne smatra slabošću, čak štaviše, to se smatra vrijednošću.
Najbolji primjer za to je dogaðaj o kojem nam govori Kur’an, u kojem je spomenuto da je otac dviju kćeri (neki mufessiri su kazali da je to Šuajb, a.s.) ponudio jednu kćerku Musau, a.s., kada je stigao u Medjen, a kojima je Musa, a.s., napojio stado ovaca.
Kazao je Svevišnji Allah: “O oče moj” – reče jedna od njih – “uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana.” “Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje” – reče on – “ali treba da me osam godina služiš, a ako deset napuniš, bit će dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar.” “Neka bude tako izmeðu mene i tebe!’’ – reče Musa – “koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili.” (Kazivanje, 26. – 28.)
Buharija i Muslim zabilježili su predaju da je Allahovom Poslaniku došla jedna žena i kazala: ”Allahov Poslaniče, imaš li potrebe za mnom?” Pa je rekla kćerka Enesa, r.a., koja je sjedila pored Enesa, r.a., kada je govorio o tom dogaðaju: ”Kako je bestidna!”, a Enes joj je kazao: ”Ona je bolja od tebe, ona je voljela Allahovog Poslanika pa mu se ponudila za brak.”
Kazao je El-Kastalani u komentaru ovog hadisa: ”Hadis je dokaz da je ženi dozvoljeno da se ponudi čestitom muškarcu za brak, i da to nije sramota, štaviše, to je pokazatelj njene vrijednosti. Da, to bi bilo odvratno ako se radi zbog dunjalučkih koristi.”
Poznato je da je Omer, r.a., ponudio Osmanu, r.a., da za njega uda svoju kćerku Hafsu, r.a., pa je Osman odbio pod izgovorom da ne misli da se ženi u tom periodu. Zatim ju je ponudio Ebu Bekru, r.a., pa mu Ebu Bekr, r.a., nije ništa odgovorio, što je Omera više zaboljelo nego što ga je zaboljelo Osmanovo odbijanje ponude. Zatim ju je zaprosio Poslanik, alejhis-selam, i oženio je.
Pa kada je Ebu Bekr, r.a., sreo Omera, kazao mu je: ”Vjerovatno si bio ljut na mene kada si mi ponudio svoju kćerku, a ja ti nisam ništa odgovorio?” Omer je rekao: ”Da”, a Ebu Bekr je kazao: ”Nije me spriječilo ništa drugo, da prihvatim tvoju ponudu, osim što sam čuo Poslanika da je spominje, i nisam želio da širim tajne Allahovog Poslanika, a da je on nije oženio, ja bih je oženio.” (Buharija)
Prvi put objavljeno: nedjelja, 28 Prosinac 2008 18:00 (1 dio) i četvrtak, 22 Siječanj 2009 00:06 (2 dio)
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je lejletul-Bera’et – sunnet ili novotarija?
Ali b. Ebi Talib r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada nastupi polovična noć mjeseca Ša’abana, klanjajte te noći, i ispostite taj dan, jer Allah dž.š., pri zalasku sunca toga dana, silazi na ovodunjalučko nebo, govoreći: Ima li ko da oprosta traži pa da mu oprostim, ima li ko da opskrbviše
Ali b. Ebi Talib r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada nastupi polovična noć mjeseca Ša’abana, klanjajte te noći, i ispostite taj dan, jer Allah dž.š., pri zalasku sunca toga dana, silazi na ovodunjalučko nebo, govoreći: Ima li ko da oprosta traži pa da mu oprostim, ima li ko da opskrbu traži pa da ga opskrbim, ima li iskušanog pa da ga spasim, ima li…, ima li…, sve do nastupa zore.“ (Da’if. Sunen, Ibnu Madždže, br.1388.; Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3542.))
Ajša r.a., kaže: „Jedne noći mi se iz kreveta izgubi Allahov Poslanik s.a.w.s., pa izađoh da vidim kud’ je, kad on bijaše na mezarju Beki’a, podignute glave prema Nebesima. Reče: O Ajša, bojiš li se to da te Allah i Njegov Poslanik ne varaju? Rekoh: Allahov Poslaniče, posumnjala sam da nisi otišao kod neke od drugih žena. Poslanik s.a.w.s., joj reče: Allah dž.š., silazi na dunjalučko nebo, u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, opraštajući grijehe više nego što ima dlaka u runima ovaca plemena Kelb!“ (Šejh Albani rhm., ovaj hadis smatra da’ifom-slabim. Sunen, Tirmizi, br.739.; Sunen Ibnu Madždže, br.1389.)
U drugoj predaji stoji: „…O Ajša, bojiš li se to da te Allah i Njegov Poslanik ne varaju? Došao mi je Džibril, i rekao: Ova noć je polovična noć mjeseca Ša’abana; Allah ove noće oslobađa Svoje robove džehennemske vatre, onoliko koliko ima dlake u runima ovaca plemena Kelb. Te noći Allah neće pogledati u mušrika, svađalicu, onoga koji kida rodbinske veze, onoga čija se odjeća vuče po zemlji, neposlušnika prema roditelju, niti u alkoholičara. Zatim, maknu sa sebe ogrtač, pa mi reče: O Ajša, hoćeš li mi dozvoliti da klanjam večeras? Rekoh: Hoću, na mjestu baba i majke si mi. Pa je počeo klanjati namaz, zadržavši se mnogo na sedždi, toliko da sam pomislila da je umro, pa ga dotakoh svojom rukom po stopalima, od čega se mrdnuo, što me obradova, i tada sam ga čula kako na sedždi izgovara: „Utječem se Tvom oprostu od Tvoje kazne, i Tvome zadovoljstvu od Tvoje srdžbe, i Tebi od Tebe. Veličanstveno nek’ je Lice Tvoje, ne mogu naći riječi da Te pohvalim; Ti si najbolje hvaljen onako kako si Sam Sebe pohvalio.“ Kada je osvanuo, ja ponovih ove riječi Poslaniku s.a.w.s., pa reče: O Ajša, jesil ih naučila? Rekoh: Da. Reče: uči ih i druge podučavaj ovim riječima, jer me je Džibril a.s., podučio ovim riječima, naredivši mi da ih ponavljam dok sam na sedždi.“ (Da’if. Šu’abul-Iman, Bejheki, 5/363.)
U trećoj predaji stoji: „…Da li znaš šta se dešava u ovoj noći? Reče: Šta, o Allahov Poslaniče? Reče: Te noći se određuje rođenje svakog djeteta ademovog, za tu godinu, i te noći se određuje smrt svakog djeteta ademovog, za tu godinu, i u njoj se uzdižu djela, i te noći se spušta opskrba-nafaka…“ (Hadis Munker, Feda’ilul-Evkat, Bejheki, 1/128.; Da’if, Miškatul-Mesabih, br.1305.)
Ebu Musa el-Eš’ari r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Allah dž.š., se obznanjuje u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, opraštajući svim Svojim stvorenjima, izuzev mušrika i svađalice (mušahin).“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1390.) „Te noći, Allah objavljuje Meleku-Smrti imena svih onih koje treba usmrtiti u toj godini.“ (Hadis da’if. Pogledaj: el-Mudžalesa ve Dževahirul-‘Ilm, el-Dejnuri, br.944.)
Abdullah b. Amr r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „U polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, Allah dž.š., se obznanjuje Svojim stvorenjima, opraštajući svim Svojim robovima, izuzev svađalice i ubice.“ (Šejh Šu’ajb Arna’ut kaže: Sahih le-ševahidihi, dok je lanac ove predaje da’if-slab. Musned, Ahmed b. Hanbel, br.6642.)
Ebu Sa’alebe el-Hušenij rhm., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada nastupi polovična noć mjeseca Ša’abana, Allah dž.š., se obznanjuje Svojim robovima, pa će oprostiti vjerniku, a kafira će odgoditi, a zavidnike će ostaviti sve do momenta dok se oni zavisti ne ostave!“ (Šu’abul-Iman, br.3551.)
Ajša r.a., kaže: „Jedne noći je Poslanik s.a.w.s., ustao klanjati namaz, pa se toliko dugo zadržao na sedždi da sam pomislila da je umro. Ustadoh, pa ga dotakoh po prstima, na što se on pokrenu i povrati unazad; diže se sa sedžde i završi svoj namaz, pa reče: O Ajša, misliš li to da te Poslanik s.a.w.s., vara? Rekoh: Ne, tako mi Allaha, o Allahov Poslaniče, već sam pomislila da si si preselio dok si bio na sedždi. Reče: Znaš li koja je ovo noć? Rekoh: Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju. Reče: Ovo je polovična noć mjeseca Ša’abana, u kojoj se Allah dž.š., objavljuje Svojim robovima, opraštajući onima koji oprosta traže, udjeljujući milost onima koji milosti traže, dok se na one zavidne i ne osvrće.“ (Šejh Albani ocjenjuje ovu predaju slabom-da’if. Pogledaj: Da’iful-Džami’ el-Sagir, br.3662.; Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3554., i kaže: Hadis je mursel-džejjid.)
Osman b. Ebil-‘As r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada nastupi polovična noć mjeseca Ša’abana, glasnik vikne: Ima li ko da oprosta traži pa da mu se oprosti, ima li ko šta da traži pa da mu se poda. Niko neće nešto tražiti a da mu se neće dati izuzev bludnice i mušrika.“ (Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3555.)
Osman b. Muhammed el-Ahnes rhm., kaže: „Sudbina se kida od Ša’abana do Ša’abana. Čovjek će se oženiti i rodiće mu se dijete, a ime mu je zapisano međ’ mrtvace!“ (Šu’abul-Iman, br.3558.)
Alija r.a., kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, kako je ustao i klanjao 14 rekata, nakon kojih je sjeo i proučio Fatihu, Ihlas, Felek, Nas po 14X, i Ajetul-Kursijju 1X. Kada je završio s namazom, pitah ga za to što je činio, pa reče: Ko bude činio ovo što si ti vidio, isto kao da je učinio 20 hadžova koji su mu primljeni, i kao da je postio kabul post 20 godina. Ako toga jutra osvane kao postač, kao da je ispostio dvije godine – godinu prošlu i godinu buduću.“ Imam Ahmed rhm., je rekao: Ovaj hadis mi liči na izmišljeni-mevdu’ hadis, i ovaj hadis je Munker. (Hadis je mevdu’. El-Mevdu’at, Ibnul-Dževzi; Šu’abul-Iman, br.3559.)
Stav šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm.
Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Bilježe se razne merfu’ hadisi i eseri-predaje koje nam potvrđuju vrijednost polovične noći mjeseca Ša’abana, i bilo je međ’ pripadnicima Selefa onih koji su tu noć oživljavali namazom, a isto tako se bilježe sahih hadisi koji govore o vrijednosti posta u mjesecu Ša’abanu.
Od uleme Selefa, kako one iz Medine a tako i onih kasnijih, je bilo i onih koji su negirali vrijednosti polovične noći mjeseca Ša’abana, osporavajući ispravnost hadisa koji govore o njoj, poput hadisa koje bilježe Tirmizi, Ibnu Madždže, Ahmed rhm.: „Allah te noći oprašta više grijeha nego li što ima dlake u runima ovaca plemena Kelb.“ Oni smatraju da je polovična noć mjeseca Ša’abana ista kao i sve ostale noći.
Ono na čemu je velik broj uleme, ili većina uleme, od uleme našeg mezheba i ostalih, jeste da polovična noć mjeseca Ša’abana ima svoje fadilete i vrijednost, na šta nam ukazuju tekstovi imama Ahmeda rhm., zbog mnoštva hadisa koji govore o vrijednosti ove noći, kao i zbog mnoštva selefijskih esera koji govore o njoj. Neke od tih vrijednosti se spominju u Mesnedima i Sunenima, i ako je također mnogo čega i izmišljeno po ovom pitanju.
Što se tiče odvajanja 15 dana mjeseca Ša’abana postom, to nema utemeljenja, i postiti samo njega je mekruh. Isto tako, praviti od 15 dana mjeseca Ša’abana praznik, kada će se spremati posebna jela, i oblačiti posebna odjela – to će se smatrati izmišljenom novotarijom koja nema utemeljenja.
Isti je slučaj i sa onim što je izmišljeno u 15 noći mjeseca Ša’abana, od uspostavljanja džema’ata u džamijama radi klanjanja Elfijja-namaza, kao i po ostalim mesdžidima. Ovo okupljanje radi nafila namaza, određenog mjestom i vremenom i brojkom i određenim učenjem – nije propisano i takvo što je mekruh. Hadis koji govori o namazu Elfijji, je, uz saglasnost sve uleme, izmišljen i lažan (mevdu’).“ (Pogledaj: Iktida’ul-Siratil-Mustekim, 2/138.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Što se tiče polovične noći mjeseca Ša’abana, ona je vrijedna, i bilo je međ’ Selefom onih koji su tu noć provodili u namazu, a što se tiče okupljanja u džamijama radi klanjanja Elfijja namaza u džematu to je bid’at.“ (Pogledaj: el-Ihtijarat el-Fikhijje, 1/428.; el-Fetava el-Kubra, 5/344.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u odgovoru na pitanje: Namaz u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana? – kaže: „Ako čovjek bude, u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana klanjao sam namaz, ili sa nekim u džematu, kao što su to činili neki pripadnici Selefa, to je lijepo. Ali, ako je u pitanju okupljanje u džamijama, radi klanjanja određenog namaza od 100 rekata, sa učenjem 1000x sure Ihlas to je bid’at-novotarija, koju ne smatra pohvaljenim niko od islamske uleme, a Allah najbolje zna.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 23/131.; el-Fetava el-Kubra, 2/262.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Što se tiče polovične noći mjeseca Ša’abana, o njenoj vrijednosti se bilježe hadisi i eseri kao što se također od jednog dijela Selefa bilježi da su tu noć provodili u namazu. Dakle, ako tu noć bude čovjek provodio u namazu, pa već su ga u tome prestigli neki od pripadnika Selefa, pa će za tu svoju praksu imati dokaz, i neće mu se djelo negirati, a što se tiče klanjanja namaza u toj noći, džematile, to se temelji na optem pravilu propisanosti okupljanja na pokornosti, ibadetu i dobrim djelima. To okupljanje se djeli na dvije vrste: okupljanje koje je pritvrđeni sunnet, koji je nekada vadžib a nekada mustehabb, poput okupljanja radi klanjanja pet dnevnih namaza, džume, bajama, namaza radi pomračenja Sunca i Mjeseca, namaza radi traženja kiše, teravih-namaza; sve je ovo pritvrđeni sunnet kojeg treba čuvati i na njemu istrajavati. Druga vrsta je nepritvrđeni sunnet poput okupljanja radi džematlijskog klanjanja dobrovoljnog namaza poput klanjanja noćnog namaza, ili okupljanja radi učenja Kur’ana, zikrullaha, dove. Sve ovo je dozvoljeno, do momenta ako se navedeno uzme za pritvrđeni adet i običaj i stalnu i redovnu praksu. Poslanik s.a.w.s., je po nekada klanjao noćni namaz u džematu, ali mu to nije bila redovna praksa, a isto tako su njegovi ashabi znali da kažu nekom od njih da im uči Kur’an a oni da slušaju. Omer b. el-Hattab r.a., bi znao reći Ebu Musa el-Eš’ariju r.a., podsjeti nas na našeg Gospodara, pa bi im on učio Kur’an, dok bi oni slušali.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 23/132.; Kutub ve Resa’il ve Fetava Ibnu Tejmijje fil-Fikhi, 23/133.)
Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Ono što se prenosi da se klanja određeni i posebni namaz u polovičnoj noći mjeseca Ša’abana, ili prve džume mjeseca Redžeba, ili 27 noći mjeseca Redžeba – sve je to laž i neispravno. Također i klanjanje svakog namaza u kojem se određuje učenje posebnih ajeta ili sura ili tesbiha – sve je to lažno i izmišljeno shodno općoj saglasnosti sve hadiske uleme koji se jedino razilaze na dva mišljenja kada je Tesbih-namaz u pitanju.“ (Pogledaj: Minhadžul-Sunneh el-Nebevijjeh, 7/315.)
Stavovi ostale islamske uleme:
Imam Ebul-‘Ala el-Mubarekfuri rhm., kaže: „O vrijednosti polovične noći mjeseca Ša’abana govore brojni hadisi, koji nam svi zajedno ukazuju na to da ova noć ima asla i utemeljenja u islamu.“ (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, br.670., 2/277.)
Imam el-Bejheki rhm., kaže: „Po ovom pitanju se bilježe brojne neispravne predaje (ehadis-menakir), koje se prenose od nepoznatih ljudi (ruvat medžhulun). Mi smo u poglavlju: el-De’avat, spomenuli samo dva hadisa.“ (Pogledaj: Šu’abul-Iman, Bejheki, br.3554.)
Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Po pitanju vrijednosti polovične noći mjeseca Ša’abana, i odredbe života i smrti u toj noći, nema jakog hadisa na kojeg bi se oslonili po tom pitanju, tako da se ne treba ni osvrtati na njih.“ (Pogledaj: Tefsirul-Kurtubi, 16/128.)
Da je odvajanje polovične noći-dana mjeseca Ša’abana, bilo postom bilo namazom, bid’at-novotarija, na koju treba ljude upozoravati, zbog toga što se sve to temelji na slabim i lažnim hadisima, toga su stava i sljedeći šejhovi: Ibnu Baz, Ibnu Usejmin, Ibnu Džibrin, Abdurrezzak Afifi, Bekr Ebu Zejd, Abdullah b. Gudejjan, Abdul-Muhsin Abbad, Salih Fevzan, Sulejman el-‘Ulvan, Muhammed Salih el-Munedždžid, i ostali šejhovi.
Svake noći je propisano i sunnet klanjati noćni namaz; srednje bijele dane svakog mjeseca je sunnet postiti; Allah dž.š., silazi na ovodunjalučko nebo svake noći radi oprosta grijeha ljudima i davanja nafake; na kraju svake noći je propisano istigfar činiti itd..
Na osnovu svega navedenog za pravog muslimana bi trebalo da je svaka noć „Bera’et“ tj. čišćenje i distanciranje od grijeha, a ne samo jedna noć u mjesecu Ša’abanu, a Allah najbolje zna!
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Vidi manjeImam „Sultanija“ džamije, Plav, CG
http://minber.ba/polovina-no-mjeseca-aabana-lejletul-beraet/
Koje su vrste i primjeri Allahove volje?
Kada govorimo o Allahovoj volji, razlikujemo sljedeće dvije vrste: 1. Allahova kosmička, kaderska volja (irādetun kevnijjetun kaderijja) ili, drugim riječima kazano, Njegovo sveopće htijenje. U ovu vrstu Allahove volje uvrštavaju se apsolutno sva dešavanja i svi procesi u kosmosu, bez ikakvog izuzetviše
Kada govorimo o Allahovoj volji, razlikujemo sljedeće dvije vrste:
1. Allahova kosmička, kaderska volja (irādetun kevnijjetun kaderijja) ili, drugim riječima kazano, Njegovo sveopće htijenje. U ovu vrstu Allahove volje uvrštavaju se apsolutno sva dešavanja i svi procesi u kosmosu, bez ikakvog izuzetka. Naprimjer, Allahovom kosmičkom voljom vjernik je vjernik, a nevjernik je nevjernik. Isto tako, ovom vrstom Allahove volje neki ljudi bivaju Mu pokorni, a drugi nepokorni. Sve se, dakle, odvija shodno Allahovoj sveobuhvatnoj volji i Njegovom htijenju.
Primjere ove vrste Allahove volje nalazimo u sljedećim ajetima:
…A kada Allah jednom narodu htjedne zlo, niko to ne može spriječiti… (Er-Ra‘d, 11)
Onome koga Allah želi uputiti – On prsa njegova prema islamu širokim učini, a onome koga želi u zabludi ostaviti – On prsa njegova tijesnim i mučnim učini kao kad čini napor da se na nebo popne… (El-En‘am, 125).
2. Šerijatska, vjerska volja (irādetun šer‘ijjetun dīnijja), koja podrazumijeva samo ono što Allah voli i sa čime je zadovoljan.
U primjere ove vrste Allahove volje ubrajamo ono na što ukazuju sljedeći ajeti:
…Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate…” (El-Bekara, 185)
Allah želi da vam oprosti… (En-Nisa, 27)
…Allah ne želi da vam pričini poteškoće, već želi da vas učini čistim… (El-Maida, 6)[1]
Razlika između dvije vrste Allahove volje[2]
Između ove dvije vrste Allahove volje postoje određene razlike koje svaku od njih čine posebnom i specifičnom. U te razlike, između ostalog, ubrajamo i sljedeće:
1. Allahovom kosmičkom, kaderskom voljom dešava se i ono što Uzvišeni Allah voli i sa čime je zadovoljan, ali i ono što On ne voli i sa čime nije zadovoljan, a što se tiče Allahove šerijatske volje, ona obuhvata samo ono što On voli i sa čime je zadovoljan. Dakle, Allahova kosmička volja u suštini je sinonim za Njegovo sveobuhvatno htijenje, dok je Allahova šerijatska volja sinonim za ono što On voli i sa čime je zadovoljan.
2. Svojom kosmičkom voljom Uzvišeni Allah ponekad želi i stvara nešto što Mu nije samo po sebi cilj, kao što je, naprimjer, stvaranje Iblisa i ostalih vidova zla, a iz čijeg će postojanja proisteći mnogi vidovi dobra i onoga što Uzvišeni Allah voli, kao što su pokajanje, borba čovjeka sa samim sobom[3] i tome slično.
Kada je pak riječ o Allahovoj šerijatskoj volji, njome Uzvišeni Allah želi baš ono što Mu samo po sebi i jeste cilj. Naprimjer, On želi da Mu se iskazuje pokornost, voli da Mu se bude pokorno,
3. On je pokornost (robovima) i propisao i u suštini je njome zadovoljan.
Ono što je Uzvišeni Allah odlučio Svojom kosmičkom voljom, to se bespogovorno mora i desiti, jer ono što je On odlučio, tako mora i biti. Takav je slučaj, recimo, sa rođenjem djeteta ili smrću određenog čovjeka i tome slično.
S druge strane, Allah Svojom šerijatskom voljom nešto želi, ali nije nužno da će se to i ostvariti. Takav je, primjerice, slučaj sa ljudima i njihovim prihvatanjem islama – Uzvišeni Allah želi to Svojom šerijatskom voljom koja će se nekada ispuniti, a nekada neće, a da je suprotno, tj. da je kod ovog slučaja posrijedi Njegova kosmička volja, svi bi ljudi postali muslimani.
4. Allahova kosmička volja veže se za činjenicu da je samo Allah Gospodar i da samo On stvara, dok se Njegova šerijatska volja veže za Njegovo pravo da se samo Njemu ibadet čini i da se po Njegovom šerijatu postupa.
5. Djelovanje obje vrste Allahove volje, dakle i kosmičke i šerijatske, zamjećujemo kod vjernika koji se pokorava Uzvišenom Allahu. Naprimjer, onaj ko klanja namaze, kod njega su se sjedinile i kosmička i šerijatska Allahova volja, jer je klanjanje namaza, koji je Allah svakako i naredio, Njemu drago djelo. On je zadovoljan sa onim ko klanja namaz i On voli da se ova dužnost obavlja. Dakle, posmatrano s ove strane, radi se o Allahovoj šerijatskoj volji, a činjenica da je Njegov rob u praksu sproveo ovo djelo, tj. da je klanjao namaz, upućuje na to da se radilo i o Allahovoj kosmičkoj volji, jer je On želio da se u biti takvo nešto i desi, pa se to neminovno i moralo desiti. Iz ovoga što smo kazali jasno je da djelovanje obje vrste Allahove volje možemo uočiti kod Allahovog pokornog roba.
Samo Allahovu kosmičku volju možemo uočiti kod nevjernika koji ispovijeda nevjerstvo ili kod grješnika koji čini grijehe i sramotna djela. Činjenica da prvi ispovijeda nevjerstvo, a da drugi čini grijehe, najbolji je dokaz da je Uzvišeni Allah htio da oni učine to što su i učinili, jer se bez Njegove volje i Njegovog htijenja ništa ne može ni dogoditi. S druge strane, činjenica da Uzvišeni Allah ne voli ni nevjerstvo ni griješenje, niti je zadovoljan sa time da ljudi čine nevjerstvo ili grijehe, najbolje govori da se u ovom slučaju radi samo o Njegovoj kosmičkoj volji, a nikako i šerijatskoj.
Djelovanje samo Allahove šerijatske volje uočavamo kod nevjernika koji nije primio islam, što mu je u osnovi naređeno, i kod grješnika koji čini grijehe, iako je obavezan da ih se kloni. Dakle, Uzvišeni Allah želi i voli da nevjernik primi islam i da se grješnik prođe grijeha, i, s te strane, posrijedi je Allahova šerijatska volja, dok, s druge strane, činjenica da se takvo nešto nije desilo i pored toga što je Uzvišeni Allah to naredio i što On to želi, ukazuje da je u ovom slučaju riječ samo o Njegovoj šerijatskoj volji.
6. Ukoliko se uzme u obzir da Allahova kosmička volja obuhvata i ono što Uzvišeni Allah ne voli i sa čime nije zadovoljan, kakav je primjer, recimo, sa nevjerstvom i grijesima, ona je, u tom slučaju, općenitija i obuhvatnija od Allahove šerijatske volje. Međutim, usljed činjenice da zbog ove, Allahove kosmičke volje, nevjernik neće primiti islam, niti će grješnik ostaviti grijehe, ona je, u ovom slučaju, specifičnija od Allahove šerijatske volje.
Gledajući iz drugog ugla, Allahova šerijatska volja specifičnija je i obuhvatnija od Allahove kosmičke volje, ukoliko se uzme u obzir da ona obuhvata apsolutno sve što je Uzvišeni Allah naredio i sa čime je zadovoljan, bez obzira da li to (od Njegovih robova) bilo sprovedeno u djelo ili ne. Istovremeno, ova vrsta Allahove volje, dakle Allahova šerijatska volja, specifičnija je od kosmičke, ukoliko se uzme u obzir da se posredstvom Allahove kosmičke volje dešava i ono što Uzvišeni Allah nije naredio, kao i ono sa čime On nije zadovoljan.
Ovo su bile neke razlike između Allahove kosmičke i šerijatske volje. Onaj ko ih pojmi i dobro shvati, bit će sačuvan od mnogobrojnih sumnji i nedoumica koje su na krivi put navele i u zabludu odvele veliki broj ljudi. Također, ko na sve vrste ljudskih djela (bila ona dobra ili loša) bude gledao kroz prizmu ove dvije vrste Allahove volje, imat će izoštren vid i sve će dobro percipirati i shvatiti, dok će, s druge strane, onaj ko bude u vidu imao samo Allahov šerijat (tj. samo Allahovu šerijatsku volju), bez obraćanja pažnje na Njegov kader (tj. Njegovu kosmičku volju) i suprotno, (zauvijek) ostati slijep na jedno oko.[4]
Nekoliko primjera šerijatskog i kosmičkog[5]
Baš kao što razlikujemo kosmičko-kadersku i šerijatsko-vjersku Allahovu volju, na isti način posmatramo i veliki broj drugih islamskih, dogmatsko-šerijatskih pojmova, kao što su: el-kitāba (zapisivanje), el-emr (naredba), el-izn (dozvola), el-dža‘l (činjenje), el-kelimāt (riječi), el-ba‘s (slanje), el-irsāl (slanje), et-tahrīm (zabrana), el-ītā (davanje), el-kurh (prezir). Sličnih pojmova ima još mnogo, a svaki od njih možemo podijeliti na kosmički i šerijatski.
Slijede primjeri kosmičkog i šerijatskog za svaki od spomenutih pojmova:
El-kitāba (zapisivanje);
kosmičko zapisivanje:
Allah je zapisao: “Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti!…” (El-Mudžadela, 21);
šerijatsko zapisivanje:
…Propisuje vam se post… (El-Bekara, 183).
El-emr (naredba);
kosmička naredba:
I naredba Naša samo je jedna riječ – sve bude u tren oka (El-Kamer, 50);
šerijatska naredba:
Allah uistinu naređuje pravednost i dobročinstvo… (En-Nahl, 90).
El-izn (dozvola);
kosmička dozvola:
…ali oni time (tj. sihrom) nikome nisu bez Allahove dozvole mogli nauditi… (El-Bekara, 102);
šerijatska dozvola:
…Reci: “Da li vam je Allah to dozvolio ili Allaha potvarate?” (Junus, 59)
Zar oni da imaju božanstva koja im propisuju da vjeruju ono što Allah nije dozvolio? (Eš-Šura, 21).
El-dža‘l (činjenje[6]);
kosmičko činjenje:
…I tako Allah čini kaznu onima koji ne vjeruju. (El-En‘am, 125);
šerijatsko činjenje:
Allah nije učinio ni behiru, ni saibu, ni vasilu, a ni hama…[7] (El-Maida, 103).
Što se tiče ajeta:
Allah je učinio da Kaba, Časni hram, bude preporod za ljude… (El-Maida, 97),
u njemu nalazimo primjer i za kosmičko i za šerijatsko činjenje, jer je Uzvišeni Allah Svojom kosmičkom odredbom Kabu učinio svetom, a i Svojim šerijatom zahtijeva da je ljudi drže svetom.
El-kelimāt (riječi);
kosmičke riječi:
Tako se obistinila riječ Gospodara tvoga da neće (po)vjerovati oni koji u grijehu žive (Junus, 33);
šerijatske riječi:
Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti mu zaštitu podaj sve dok ne posluša Allahove riječi… (Et-Tevba, 6).
I kosmičke i šerijatske riječi sadržane su u ajetu:
…i ona je u riječi Gospodara svoga i knjige Njegove povjerovala… (Et-Tahrim, 12).
El-ba‘s (slanje);
kosmičko slanje:
…poslali smo protiv vas robove Naše… (El-Isra, 5);
šerijatsko slanje:
…i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti… (El-Bekara, 213),
On je neukima poslao Poslanika… (El-Džumua, 2).
El-irsāl (slanje)[8];
kosmičko slanje:
On je Taj koji šalje vjetrove… (El-A‘raf, 57);
šerijatsko slanje:
On po Poslaniku Svome šalje uputu i vjeru istinitu… (Es-Saff, 9).
Et-tahrīm (zabrana);
kosmička zabrana:
A Mi smo mu već odranije bili zabranili dojilje… (El-Kasas, 12);
šerijatska zabrana:
…a zabranjuje vam se da na kopnu lovite dok obrede hadža obavljate… (El-Maida, 96).
El-ītā (davanje);
kosmičko davanje:
…a Allah daje vlast kome On hoće… (El-Bekara, 247);
šerijatsko:
…Čvrsto prihvatite ono što vam dajemo i budite poslušni!… (El-Bekara, 93).
El-kurh (prezir);
kosmički prezir:
…ali je Allah prezreo da idu, pa ih je zadržao… (Et-Tevba, 46);
šerijatski prezir:
Sve je to prezreno, Gospodaru tvome mrsko (El-Isra, 38).
Što se tiče razlika između kosmičkog i šerijatskog u ovim pojmovima, one odgovaraju razlikama između kosmičko-kaderske i šerijatsko-vjerske Allahove volje, o čemu je prethodno bilo riječi.
Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/allahova-volja-vrste-i-primjeri/
[1] Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/156–157, i El-Istikama, 1/433. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, El-Akidetul-vasitijja, str. 41, sa opaskama šejha Ibn Baza.
Vidi manje[2] Vidjeti: Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/180–183, 5/360, 413, 414, 7/72, 73. Također vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 557, i Medaridžus-salikin, 1/264–268, Ibn Sahman, Tenbihu zevil-elbabis-selimeti anil-vukui fil-elfazil-mubtedeatil-vehima, str. 61–62, Ibn Tejmijja, El-Akidetul-vasitijja, str. 41, sa opaskama šejha Ibn Baza, Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 100, Salih Fevzan, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 42–43, dr. Omer Eškar, El-Kadau vel-kader, str. 162, Abdullah b. Džibrin, Et-Talikatu ala lumatil-itikad, str. 60–61.
[3] Tj. čovjekovo opiranje grijesima i borba protiv strasti i duše koja ga navodi na zlo. (op. prev.)
[4] Vidjeti: Ibn Tejmijja, El-Istikama, 2/78.
[5] Vidjeti: Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 558–567.
[6] Što možemo prevesti i kao određivanje, davanje i tome slično, a što znači da bi prijevod ajeta mogao glasiti: “…I tako Allah određuje kaznu onima koji ne vjeruju”, odnosno: “…I tako Allah daje kaznu onima koji ne vjeruju”. Takav je slučaj i sa prijevodom ostalih ajeta u kojima se spominje el-dža‘l. (op. prev.)
[7] Pojašnjenje pojmova spomenutih u ovom ajetu nalazimo u predaji koju bilježi imam Buhari u Sahihu, br. 4623, a koju prenosi Seid b. Musejjib. Shodno ovoj predaji, behīra je deva čije je mlijeko bilo rezervirano samo za božanstva idolopoklonika; sāiba je deva koju su puštali na slobodu u ime svojih božanstava i na nju ništa nisu tovarili; vesīla je mlada deva koja bi dva puta uzastopno okotila žensko mladunče; hām je mužjak deve koji je tačno određeni broj puta oplodio ženke deva, pa bi ga nakon toga ostavljali svojim božanstvima, tako da na njega ništa ne bi tovarili. (op. prev.)
[8] El-ba‘s i el-irsāl imaju vrlo blisko značenje, gotovo identično, pa je i prijevod ova dva pojma istovjetan. (op. prev.)
PROPIS POMAGANJA SA DŽINIMA MUSLIMANIMA (PRI LIJEČENJU RUKJOM)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Oko propisa pomaganja učača rukje sa džinima muslimanima u liječenju bolesnih od sihra, uroka ili džinskog opsjedanja učenjaci imaju dva poznata stava. Prvo mišljenje: Zabrana.više
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Oko propisa pomaganja učača rukje sa džinima muslimanima u liječenju bolesnih od sihra, uroka ili džinskog opsjedanja učenjaci imaju dva poznata stava.
Prvo mišljenje: Zabrana.
Ovo je stav Stalne komisije za fetve u Saudiji, Bin Baza, Albanija, Ibn Usejmina, Saliha Fevzana, Abdullah ibn Džibrin, Vehbetu Zuhajlija, Saliha Ali Šejha i drugih.
Dokazuju zabranu sljedećim argumentima:
1- Ajetom u kom Uzvišeni kaže: „I bilo je ljudi koji su tražili utočište od džina (tj. od njih zaštitu tražili), pa su im tako obijest povećali“ (El-Džinnu, 6). Kažu Allah kori mušrike koji su tražili utočište od džina.
Navode Ibn Kesir i Begavi u svojim tefsirima kod tumačenja ovog ajeta riječi tabi'ina Es-Suddija. On kaže: „Čovjek bi izašao sa porodicom na neko mjesto, odsjeo u njemu i rekao: Utječem se (tj. tražim zaštitu) poglavaru džina ove doline da se ne našteti meni, mom imetku, djeci ili mojoj stoki“. Kaže Katade: „Pa kada zatraži utočište od njih (zaštitu od džina) mimo Allaha, džini mu ne nanesu ezijet“.
Komentar: Traženje utočišta (isti'aza) je ibadet koji se upućuje samo Allahu, a učač rukje ne čini ibadet džinu muslimanu da bi mu on pomagao u liječenju bolesnog, nego to džin radi sa ciljem da pomogne bolesnom muslimanu.
2- Ajetom u kom Uzvišeni kaže: „A na Dan kada On sve sakupi: “O skupe šejtanski, vi ste mnoge ljude zaveli!” – Gospodaru naš – reći će ljudi, štićenici njihovi – mi smo jedni drugima bili od koristi i stigli smo do roka našeg koji si nam odredio Ti! – Vatra će biti prebivalište vaše reći će On – u njoj ćete vječno ostati, osim ako Allah drukčije ne odredi.”“ (El-En'am, 128)
Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru tumačenje Hasana El-Basrija: „Njihova korist jednih drugima nije bila ništa drugo osim što su džini naređivali a ljudi izvršavali. A korist džinima od ljudi bila je ta što su oni, kako se prenosi, nakon što bi ih ljudi veličali tražeći pomoć od njih, osjetili veličinu i govorili: “Zagospodarili smo i džinima i ljudima.“
Komentar: Liječenje šerijatskom rukjom je propisano, pohvalno i dozvoljeno djelo, pomaganje džina muslimana učaču rukje u tome ne može biti razlog da njima dvojici Vatra bude prebivalište. U ajetu se riječi „mi smo jedni drugima bili od koristi“ odnosi kao što je došlo u tefsirima Dželalejn i Zubdetut-tefsir, na to da su se ljudi okoristili od džina u uljepšavanju grijeha i uživanja u njima, također, vračari su im vjerovali i uživali u uslugama koje su im pružali, a džini su se okoristili od ljudi u pokornosti ljudi njima u onome što žele od njih.
3- Džini mnogo lažu kako bi ostvarili svoje ciljeve a mi ih ne vidimo, pa je teško utvrditi ko je od njih musliman a ko nije, kada istinu govore a kada lažu.
Komentar: Ovo znači, ako smo u stanju sigurno i pouzdano utvrditi onda nema smetnje da se pomažemo sa njima u onome što je dozvoljeno.
4- Pomaganje sa džinima je put koji vodi u činjenje ibadeta njima, njihovom veličanju, širku ili kufru.
Komentar: Džinu muslimanu ne priliči, kao što ne priliči čovjeku muslimanu, da traži da mu se ibadet čini, niti da ga čovjek veliča i čini širk ili kufr zbog njega.
5- To nije bila praksa Poslanika, sallallahu alehji ve sellem, niti ashaba, radijjallahu anhum, niti ikoga od selefa i imama (učenjaka) ovog ummeta.
Komentar: Prenosi Ibn Tejmijje dvije predaje, jedna od Omera, druga od Ebu Muse, radijjallahu anhuma, da su se pomagali sa džinima muslimanima.
Na pitanje o propisu pomaganja sa džinima Stalna komisija za fetve u Saudiji je odgovorila sljedeće:
„Nije dozvoljeno pomaganje sa džinima u otkrivanju vrste bolesti i načina njenog liječenja, jer je pomaganje sa džinima širk. Kaže Uzvišeni: „I bilo je ljudi koji su se utjecali džinima (tj. od njih zaštitu tražili), pa su im tako obijest povećali“ (El-Džinnu, 6). I kaže: „A na Dan kada On sve sakupi: “O skupe šejtanski, vi ste mnoge ljude zaveli!” – Gospodaru naš – reći će ljudi, štićenici njihovi – mi smo jedni drugima bili od koristi i stigli smo do roka našeg koji si nam odredio Ti! – Vatra će biti prebivalište vaše reći će On – u njoj ćete vječno ostati, osim ako Allah drukčije ne odredi.”“ (El-En'am, 128) Značenje „mi smo jedni drugima bili od koristi“ jeste da su ljudi veličali džine, bili pokorni njima i pomagali se sa njima, a džini su im služili u onome što žele i donosili im ono što traže, a od toga je obavještavanje o vrsti bolesti, njenim razlozima od onoga što znaju džini mimo ljudi, a ponekad su lagali, jer oni nisu od emaneta i njima nije dozvoljeno vjerovati“.
Upitan je šejh Bin Baz o propisu pomaganja sa džinima muslimanima pri liječenju ako za time ima potrebe. Odgovorio je sljedeće: „Ne treba bolesnik koristiti džina u liječenju niti pitati ih, nego poznate ljekare. Traženje pomoći od džina nije dozvoljeno jer predstavlja put u njihovo obožavanje i vjerovanje njima. Džin može biti kjafir, musliman ili novotar, ne zna se njihovo stanje, pa se ne treba oslanjati na njih niti pitati ih, pa makar ti se prikazali. (zatim je naveo 6. ajet iz sure El-Džinn) Pomaganje sa džinima vodi u (pogrešno) uvjerenje o njima i širk, traženje koristi i pomoći od njih, a to je sve širk“. (Medželletud-da'wa, broj 1602, god. 1418, str. 34)
Kaže šejh Ibn Usejmin (Medžmu'ul-fetava, 2/239-240, 318):
„Neki učači rukje se oslanjaju na riječi šejhul-islama Ibn Tejmijje na propisanost pomaganja sa džinom muslimanom u liječenju jer je to od dozvoljenih stvari. Ja smatram da u riječima šejhul-islama nema ono čime se pravdaju. Ako je općepoznato da su džini svijet gajba, vide nas a mi njih ne vidimo, kod njih preovlađuje laganje, napastvovanje i zulum, nije poznata njihova pravednost, zbog toga je njihovo prenošenje hadisa slabo, po kom mjerilu presuđujemo da je ovaj džin musliman, ovaj munafik, ovaj dobar a ovaj loš?
Zbog toga pomaganje sa džinom muslimanom (kao što tvrde neki) u liječenju nije dozvoljeno zbog sljedećih stvari:“.
Zatim je naveo četiri argumenta koji se mogu rezimirati u sljedećem:
1- To nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a bio je opsihren, niti ashaba, a među njima je bilo onih koji su se liječili od sihra, uroka i džinskog opsjedanja.
2- Pomaganje džinima je put koji vodi u širk (jer džini ne pomažu bez protivusluge).
3- Obaveza je napraviti razliku između sihrbaza koji se pomaže sa džinima šejtanima i učača rukje koji liječi učenjem Kur'ana a ne džinima, u protivnom neće biti razlike među njima.
4- Džini su stvoreni od vatre, kod njih preovlađuje zulum, neprijateljstvo i promjenjivost, pa tako džin prijatelj može postati naveći neprijatelj a upoznao je tvoje slabe tačke.
Kaže šejh Salih Fevzan (Es-Sihu veš-š'aveze, str. 86-87):
„Ne pomaže se sa džinom, ni sa muslimanom niti sa onim koji tvrdi da je musliman jer on može reći da je musliman a laže kako bi prišao insanu, pa zbog toga ova vrata treba u osnovi zatvoriti. Nije dozvoljeno pomaganje sa džinima pa makar tvrdili da su muslimani. …“.
Kaže Salih Ali Šejh, ministar Ministarstva za vjerske poslove (Medželletud-dava, broj 1683, god. 1419., str 23.):
„Pomaganje sa džinima je u osnovi zabranjeno. Neki učenjaci dozvoljavaju ponekad kada sam džin ponudi, a ovo je rjedak slučaj da muslimanu džin ponudi pomoć, u tom slučaju je dozvoljeno. Ovo nije Uputa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba.
Pomaganje sa džinima koji tvrde da su muslimani od strane nekih učača je odvelo u fitne, mržnju i probleme među ljudima. Kaže učač da džin kaže da je zavidljivac ili urokljivac druga žena ili da je sihr od porodice supruge ili nekoga od rodbine i tome slično, a ovo proizvede kidanje rodbinskih veza, međusobnu mržnje i razna zla“. Zatim je spomenuo da su učenjaci Mustelahul-hadisa (hadiske terminologije) naveli da se rijavet džina muslimana ne prima jer nam nije poznat adalet (da li izvršava vadžibe vjere i kloni se harama) džina, zbog toga što nema načina da to možemo utvrditi.
Zatim na drugom mjestu kaže (Et-Temhid, str. 616):
„Nije dozvoljeno liječiti se ni kod koga za koga se zna da se pomaže džinima muslimanima“.
Drugo mišljenje: Dozvola pod određenim šartovima.
Ovaj stav se pripisuje šejhul-islamu Ibn Tejmijje, Abdurrahmanu Es-Sa'diju, Ibn Usejminu, Mukbilu el-Vadi'ia, Dr. Ahmedu Hamedu, Abdul-Muhsinu el-‘Ubejkanu i Abdullahu Ed-Demidži.
Govor učenjaka koji dozvoljavaju pomaganje sa džinom muslimanom
Kaže Ibn Tejmijje (Medžmu'ul-fetava, 11/306-307):
„Relacija džina i insana ima različita stanja:
– insan koji naređuje džinu ono što su naredili Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od činjenja ibadeta samo Allahu, pokornosti Njegovom Vjerovjesniku, i naređuje to i insanu, on je od najboljih Allahovih miljenika (evlija), on je u tome od nasljednika Poslanika i njegovih zamjenika,
– ko upotrebljava džina u njemu dozvoljenim stvarima, on je poput onoga ko koristi insana u njemu dozvoljenim stvarima,
– ko upotrebljava džina u onome što su zabranili Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u širku, ili u zabranjenom ubistvu, ili u neprijateljstvu bez ubistva, poput uzrokovanja bolesti, zaboravljanja znanja i sličnih vidova zuluma, ili u nemoralu, poput dovođenja onoga ko želi nemoralne radnje, on se pomaže sa njima u griješenju i neprijateljstvu,
– zatim ko se pomaže sa njima u činjenju kufra, on je kjafir,
– a ko se pomaže sa njima u činjenju grijeha, on je griješnik, ili fasik (veliki griješnik) ili griješnik (koji čini mali grijeh)“.
Kaže šejh Abdurrahman Es-Sa'di (Tarikul-vusul, str. 134): „Upotrebljavanje džina od strane insana je poput korištenja insana od strane insana. Neko ih koristi u haramima, neko u dozvoljenim stvarima, a neko u pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem“.
Upitan je šejh Ibn Usejmin o propisu traženja pomoći insana od džina muslimana pa je odgovorio sljedeće (Fetava el-akida, str. 216):
„Naveo je šejhul-islam Ibn Tejmijje u 11 tomu svojih fetvi da upotreba džina od strane insana može imati tri stanja:
1- Da ih upotrebljava u pokornosti Allahu, poput toga da bude njegov zamjenik u dostavljanju Šerijata njemu sličnim džinima, ili ga upotrebljava u pomaganju šerijatski potrebnih stvari (od kojih je liječenje Kur'anom), to je pohvalna stvar, ili potrebna, to je dava k Allahu jer među džinima ima dobrih, pobožnih, zahida i uleme.
2- Da ih upotrebljava u dozvoljenim stvarima, to je dozvoljeno pod šartom da je sredstvo dozvoljeno, a ako je zabranjeno onda je haram, poput toga da ga džin neće pomoći osim ako učini širk Allahu, recimo da prinese žrtvu džinu ili slično.
3- Da ih upotrebljava u zabranjenim stvarima, poput krađe imetka ljudi, zaplašivanju ljudi i tome slično, to je zabranjeno jer je vid neprijateljstva i zuluma.
Zatim je naveo ono što se prenosi od Ebu Muse el-Eš'arija, radijjallahu anhu, kada ispitivao vijest o Omeru, radijallahu anhu, (tj. gdje se nalazi), a bila je neka žena u kojoj je bio džin, on ga je pitao o njemu (gdje se nalazi), pa mu je rekao da Omer, radijjallahu anhu, obilježava deve od zekata (u Bejtul-malu)“.
Upitan je šejh muhaddis Mukbil El-Vadi'i da li je dozvoljeno tražiti pomoć od džina u onome što je u njihovoj moći sa dokazom, pa je odgovorio sljedeće (Garetul-ešrita, 2/226-227):
„Kada sigurno utvrdiš da je musliman i da istinu govori, dozvoljeno ti je da tražiš od njega pomoć i njemu od tebe. Najbitnija stvar je da budeš siguran da istinu govori i da nije džahil. Jedna osoba od stanovnika Sa'adeta se sastajao sa džinom na planini, izučavao je sa njim Kur'an. A kada su došli džini sa bolesnikom, rekao je: Morate zaklati kurban. Pa mu je rekao taj čovjek: To nije dozvoljeno. A džin mu odgovori: Ovi džini su tvrdoglavi, neće otići osim da zakolju kurban. Ovo je primjer: ili džahila kao što ima džahila kod ljudi ili je šejtan koji hoće odvesti u dalalet tog čovjeka. Kada si siguran u njegov iman i da istinu govori, nema smetnje inšallah, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Nema smetnje u rukjama u kojima nema širka’, kada je tražio: ‘Pokažite mi vaše rukje’, pa kad su pokazali, reče: ‘Nema smetnje u rukjama u kojima nema širka'“.
Na pitanje o propisu pomaganja insana sa džinima, dr. Ahmed ibn Nasir Hamed je odgovorio (Es-Sihru bejnel-hakikati vel-hajali, str. 211):
„Mu'mini od džina su kao mu'mini od ljudi, u smislu da su pouzdani. Oni ne pozivaju u upućivanje molitve nekome drugom mimo Allaha, niti pomažu u zulumu i neprijateljstvu. Dobijanje vijesti od njih se ne negira nego uzima kao pouzdano, a njihovo pomaganje njihove braće od ljudi je moguće kao što ljudi pomažu jedni druge“.
Upitan je šejh Abdul-Muhsin el-‘Ubejkan o dozvoli traženja pomoći od džina pa je odgovorio:
„Traženje pomoći od dobrih džina je šerijatski dozvoljeno. Omer ibn Hattab, radijjallahu anhu, je tražio pomoć od njih da sazna o nekoj osobi, također, pomogao se sa njima Ebu Musa el-Eš'ari da sazna gdje je Omer, radijjallahu anhu. Ovo navodi i prenosi šejhul-islam Ibn Tejmijje, a ja sam to prenijeo u mojoj knjizi ‘Gajetul-meram’. Ovo pitanje je prenešeno i pojašnjeno u ovoj knjizi“.
Upitan je šejh dr. Abdullah ibn Omer ed-Demidži o propisu pomaganja sa džinom muslimanom, pa je odgovorio sljedeće nakon zahvala i salavata (Fetva izdata 24. Džumadul-ula 1422. po Hidžri):
„Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje u Medžmu'ul-fetava da upotreba džina može biti na sljedeće načine:
1- Ko ih koristi u haramu, poput nemorala, zuluma, širka, govora o Allahu bez znanja, a misle da su to kerameti pobožnjaka, a ovo su djela šejtana.
2- Ko ih upotrebljava u dozvoljenim stvarima, poput donošenja njegovog imetka, pokazivanje mjesta na kojem je imetak koji nema vlasnika, zaštita od onoga ko ga uznemirava i slično, ovo je poput međusobnog pomaganja ljudi.
3- Ko ih koristi u pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao što se koristi insan u ovome, pa im naređuje ono što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredili, zabranjuje im ono što su Allah i Poslanik zabranili, kao što naređuje i zabranjuje čovjeku. Ovo je stanje našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i stanje onih koji ga slijede iz ummeta, oni su najbolja stvorenja, jer oni naređuju ljudima i džinima ono što im naređuje Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem“.
Šejh Halid El-Muslih je upitan o propisu pomaganja sa džinom muslimanom u liječenju rukjom, pa je naveo općepoznati stav zabrane na čemu je većina učenjaka, a to je zabrana i naveo neke gore spomenute argumente zabrane. A zatim je naveo da neki učenjaci dozvoljavaju pod određenim uvjetima, kao što je šejhul-islam Ibn Tejmijje. Kaže da Ibn Tejmijje dozvoljava pod sljedećim šartovima: 1- da je način traženja pomoći od džina dozvoljen (da ne bude upućivanjem molitve njima, klanjem kurbana i slično), 2- da bude pomaganje u dozvoljenim stvarima. Zatim kaže da je ispravno mišljenje zabrana pomaganja sa džinima, osim ako sam džin ponudi neku vrstu pomoći, onda nema smetnje. Ali opet treba biti obazriv da ne bude neka vrsta postepenog odvođenja u zabranjeno, a Allah zna najbolje.
(https://www.youtube.com/watch?v=39V_ecWV5oI)
Odabrani stav je zabrana zbog snage argumenata koje su učenjaci ovog mišljenja naveli, a Allah zna najbolje. Osnova je da se liječenje bolesnih od sihra, uroka i džinskog opsjedanja čini učenjem Kur'ana i općepoznatim metodama koje ispunjavaju šartove dozvoljene rukje.
Izuzetak ove zabrane, uzimajući stav šejhul-islama Ibn Tejmijje i drugih učenjaka koji dozvoljavaju pomaganje džinima muslimanima, bi bilo stanje kada se ispune sljedeći šartovi:
1- da sam džin musliman ponudi pomoć a ne da traži učač.
2- da bude pomaganje u dozvoljenim stvarima liječenja.
3- da se utvrdi islam džina i istinitost njegovog govora.
3- da to bude ponekad a ne stalna praksa.
4- da to bude od strane učene osobe koja imaju iskustva u učenju rukje, a ne oni koji nemaju šerijatskog znanja ili su početnici.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
Koliko je dozvoljeno ženi kratiti kosu i pod kojim uvjetima ?
Dozvoljeno je kratiti kosu radi potrebe, kao što je nemogućnost njenog održavanja, ili poteškoća koja se javlja zbog njene velike dužine, bez razilaženja među današnjim učenjacima. Prenosi se od nekih Poslanikovih, sallallahu alejhi ve selleme, žena da su kratile kosu nakon njegove smrti, zbog togaviše
Dozvoljeno je kratiti kosu radi potrebe, kao što je nemogućnost njenog održavanja, ili poteškoća koja se javlja zbog njene velike dužine, bez razilaženja među današnjim učenjacima. Prenosi se od nekih Poslanikovih, sallallahu alejhi ve selleme, žena da su kratile kosu nakon njegove smrti, zbog toga što su ostavile ukrašavanje i nisu imale nikakvu potrebu za puštanjem kose.
Postoji razilaženje među današnjim učenjacima oko kraćenja kose radi ukrasa.
1. Šejh Salih Fevzan, šejh Muhammed ibn Ibrahim i drugi, smatraju da je ženi zabranjeno kratiti kosu radi ukrašavanja. Svoj stav oni argumentuju činjenicom da je puštanje kose bilo poznato kao ukras muslimanke sve do nedavno, kada su muslimanke počele slijepo slijediti zapadnu ženu i učiti od nje kako će se sređivati i oblačiti.
2. Veliki broj današnjih učenjaka dozvoljava ženi kraćenje kose, među kojima možemo istači: Stalnu komisiju za fetve, šejha ibn Usejmina i šejha Muhsina Abbada. Ti učenjaci su postavili dva uvjeta za dozvolu:
a) da žena ne oponaša nevjernice i da izbjegava savremene frizure koje dolaze sa Zapada,
b) da kraćenje ne nalikuje kraćenju muškaraca.
Kao dokaz za dozvolu oni navode riječi Aiše, radijallahu anha: “Žene Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, su kratile kosu do ispod ušiju.” (Hadis je zabilježio imam Muslim). Rekao je imam Nevevi u komentaru ovoga hadisa: “Rekao je Kadi Ijad i drugi da su one to radile nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, što je ispravno i neprihvatljivo je da su to radile za njegova života. Iz hadisa se da zaključiti da je ženi dozvoljeno kratiti kosu.” (Pogledaj: “Šerhu-n-nevevi ala sahihi Muslim”, 4/ 4-5). Nepojmljivo je da žene Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, koje su uzor drugim ženama, rade nešto što je zabranjeno ili mrsko Allahu, dželle šenuhu.
Što se tiče dokaza učenjaka koji zabranjuju kraćenje kose, odgovaraju na njega sa dva aspekta:
1. da on ne može ni u kom slučaju oponirati hadisu kojeg je navela druga strana,
2. prihvatljivo je i razumljivo da se običaj žene, kada je u pitanju puštanje kose, promijenio u današnjem vremenu. Nekada je puštanje kose bio običaj, a danas je običaj kraćenje kose. Taj običaj nije u suprotnosti sa šerijatom, jer nema ni jednog jasnog teksta koji ga zabranjuje.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.
Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com
Vidi manje