Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
PROPIS DIRANJA TIJELA ŽENE OD STRANE UČAČA RUKJE
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika Muhammeda, a zatim: Dovoljno je po ovom pitanju da navedem fetve i odgovore savremenih učenjaka. Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji o propisu dodirivanja žene od strane učačaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika Muhammeda, a zatim:
Dovoljno je po ovom pitanju da navedem fetve i odgovore savremenih učenjaka.
Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji o propisu dodirivanja žene od strane učača rukje uz argument da se time vrši pritisak na džine, također, slično dodirivanje žene dešava od strane ljekara u bolicama, a učenje rukje je vrsta liječenja. Odgovor je bio sljedeći:
“Učaču rukje nije dozvoljeno da dira bilo koji dio tijela žene kojoj uči rukju, jer je u tome fitna. Na njemu je samo da uči bez diranja tijela žene. Razlika je između liječenja učača i liječenja ljekara, jer ljekar ponekad ne može vršiti liječenje bez dodira organa tijela žene kojeg želi liječiti, za razliku od učača rukje, jer se njegov način liječenja učenje i zapljuckivanje koji ne zahtijevaju diranje”.
Na slično pitanje, šejh Bin Baz je odgvoorio: “Međutim, ne stavlja svoju ruku ni na koji dio njenog tijela, jer je žena avret (tj. njeno tijelo je stidno mjesto), nego liječi bez toga, uči na mjesto bola, …, uči na mjesto gdje ima bol bez dodirivanja”.
Kaže šejh Abdullah Džibrin: “Nije dozvoljeno muškarcu strancu da dodiruje bilo koji dio tijela žene pri učenju rukje, niti je njoj dozvoljeno da pokazuje bilo šta od tijela, poput prsa, vrata i slično”.
U fetvi na slučno pitanje, šejh Abdurrahman es-Suhajm je odgovorio: “Učač koji dira tijelo žene strankinje pri učenju rukje, nije dozvoljeno kod njega ići na rukju, jer je zabranjeno diranje tijela žene strankinje”.
Također, na pitanje diranja tijela žene tokom rukje, da nije dozvoljeno, odgovorili su sljedeći učenjaci: Ibn Usejmin, Salih Fevzan, Mustafa el-Adevi i Sulejman el-Madžid.
Prema tome, učaču rukje nije dozvoljeno da drži, dira i pipka tijelo žene strankinje, također nije dozvoljeno ženi da ide kod učača za kojeg zna da dira tijelo žene tokom rukje. Dodirivanje tijela žene nije presudno i odlučujuće za izlječenje. Ako ima potrebe da neko drži ili dira njeno tijelo, to može muškarac njen mahrem sa kojim je došla na rukju ili neka druga žena.
Ve billahi revfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeUDARANJE OPSIHRENOG I OPSJEDNUTOG (pri liječenju rukjom)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Osnova pri liječenju opsjednutog ili opsihrenog je da mu se uči šerijatska rukja i da se naredi džinnu da napusti tijelo bolesnog ili da se koriste druge općepoznate i prihvaćeviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Osnova pri liječenju opsjednutog ili opsihrenog je da mu se uči šerijatska rukja i da se naredi džinnu da napusti tijelo bolesnog ili da se koriste druge općepoznate i prihvaćene metode.
A po pitanju udaranja opsjednutog ili opsihrenog, učenjaci imaju dva mišljenja; jedni dozvoljavaju pod određenim uvjetima, dok drugi negiraju (neki od njih zabranjuju dok drugi smatraju da nije propisano niti potrebno).
Stav onih koji dozovljavaju pod određenim uvjetima:
Naime, potvrđeno je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, udario šakom u prsa ashaba koji je bio opsjednut džinnom i naredio džinnu da izađe iz njegovog tijela.
Bilježi Ibn Madže i Abdulvahid er-Ruvjani u svom Musnedu od Osmana ibn ebi el-‘Asa da je rekao: „Kada me je Allahovov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio za upravitelja Taifa, prilikom klanjanja nešto me je sprečevalo tako da nisam znao šta klanjam.“ Pa je otišao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestio ga o tome. On mu je rekao: „To je šejtan. Približi mi se“. Pa mu se približio i sjeo na noge. Kaže: „On je udario u moja prsa šakom i zapljucnuo u moja usta i rekao: „Izlazi, Allahov neprijatelju“. To je ponovio tri puta, a zatim rekao: „Vrati se na svoj posao“. Kaže Osman: „Poslije toga mislim da mi nije dolazio (šejtan)“.
Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, El-Busiri u Zevaidu i šejh Albani u Silsili sahiha (6/999). Kaže Šu'ajb Arnaut da mu je sened jak.
Nije prenešeno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koristio štap, bič niti nešto slično prilikom liječenja rukjom. S tim da se praksa udaranja opsihrenog i opsjednutog prenosi od nekih učenjaka selefa ovog ummeta, poput imama Ahmeda i šejhul-islama Ibn Tejmijje.
Bilježi Kadi Ebu J'ala u „Tabekatul-hanabile“ (1/233) da je imam Ahmed sjedio u svome mesdžidu, a halifa el-Abbas el-Muvekkil je poslao svog čovjeka da ga obavijesti o robinji koju je zaposjeo džin i da zatraži od njega da dovi za njeno zdravlje. Pa je Ahmed izvadio drvene papuče iz odvoda za abdest, pružio ih halifinom čovjeku i rekao: „Idi u kuću Emir pravovjernih, sjedi kod glave robinje i reci mu (džinu): Pita te Ahmed, šta ti je draže, da izađeš iz ove robinje ili da budeš udaren 70 puta ovom papučom?“. On je otišao u kuću halife i rekao (džinu) poput onoga što je rekao imam Ahmed. A oholnik (džin) je odgovorio na jeziku robinje: „Čujemo i pokoravamo se, kada bi na Ahmed naredio da ne boravimo u Iraku, ne bi boravili u njemu. Jer on je pokoran Allahu, a ko je pokoran Allahu, njemu je sve pokorno“. Pa je izašao iz robinje, pa se smirila rodila je evlad. A nakon što je umro Ahmed ponovo joj se vatio oholnik (džin), pa je el-Mutevekkil poslao svog čovjeka Ebu Bekru el-Merruziju te ga je upoznao o stanju. El-Merruzi je uzeo papuču i otišao do robinje pa mu se obratio Ifrit (vrsta džina oholnika) na jeziku robinje: „Neći izaći iz ove robinje, neću ti biti pokoran niti primam od tebe. Ahmed ibn Hanbel je bio pokoran Allahu, pa nam je bilo naređeno da mu budemo pokorni“.
Argument iz ove priče je prijetnja imama Ahmeda džinu da će biti izuderan papučom, što znači da je smatrao da je to dozvoljeno pri istjeravanju džina iz opsjednutog. A govor džina da im je naređeno da budu imamu Ahmedu budu pokorni treba uzeti sa rezervom, jer nije šerijatski tekst i bliže je da predstavlja laž. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bio više pokoran Allahu pa nije prenešeno da su mu džini bili pokorni, niti da im je to bilo naređeno, čak suprotno tome ezijetili su i njega i druge ashabe koji su bili bolji od imama Ahmeda.
A od onoga što se prenosi od Ibn Tejmijje je sljedeće:
Kaže Ibn Tejmijje u „Medžmu'ul-fetava“ (19/60): „Zbog toga je ponekad potrebno udaranje radi ozdravljenja opsjednutog i istjerivanja džina iz njega. Udara se sa veoma mnogo udaraca. Udarci padaju na džina, ne osjeća ih opsjednuti sve dok se ne osvijesti opsjednuta osoba i obavijesti da nije osjetila ništa od toga (udaranja). To ne ostavlja traga na njegovom tijelu. Nekad se udara jakim štapom po nogama, oko 300, 400 ili više ili manje udaraca, tako da kad bi tim udarcima bio udaran čovjek ubilo bi ga. Znači, udaranje biva na džina, a džin vrišti i, urliče i priča prisutnima o mnogim stvarima. Mi smo već ovako radili i iskusili mnogo puta, opis toga bi dugo trajao, u prisustvu mnogih ljudi“.
Na drugom mjestu, također, kaže Ibn Tejmijje (Medžmu'ul-fetava, 24/277): „Čovjek biva opsjednut, priča nepoznatim jezikom, pa biva udaran po tijelu jakim udarcima, tako da kada bi se tako udarala deva, ostavilo na njoj mnogo traga. A opsjednuti pored toga ne osjeća udaranje niti zna šta je govorio“.
Navodi Ibnul-Kajjim u „Zadul-me'ad“ (4/68) sljedeće: „Pričao mi je (tj. njegov šejh Ibn Tejmijje) da je jedanput učio (taj) ajet (tj. riječi Uzvišenog: ‘Zar mislite da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti?’ El-Mu'minun, 115) u uho opsjednutog, pa je džin rekao: ‘Da’, ravukavši glas. Pa kaže: ‘Uzeo sam prut i udarao ga (džina u tijelu opsjednutog) po njegovim vratnim venama tako da su mi ruke klonule od udaranja. Prisutni nisu imali sumnje da će on umrijeti od udaraca. U toku udaranja džin je rekao: ‘Ja ga volim’. Odgovorio sam: ‘On tebe ne voli’. Kaže on: ‘Ja želim sa njim da obavim hadždž’. ‘One ne želi sa obavi sa tobom’, odgovorio sam. Kaže džin: ‘Ja ću ga ostaviti iz počasti prema tebi’. Odgovorio sam: ‘Ne, nego iz pokornosti Allahu i Njegovom Poslaniku’. Zatim džin reče: ‘Ja izlazim iz njega’. Opsjednuti je sjeo, okretao se lijevo i desno i rekao: ‘Šta me je dovelo kod šejha?’ pitali su ga: ‘A svo ovo udaranje?’ odgovorio je: ‘Zašto bi me šejh udarao a nisam učinio grijeh?’ Nije osjećao uopće da je bio udaran“.
Iz navedenih što se prenosi od Ibn Tejmijje neki učenjaci su zaključili da je udaranje opsjednutog dozvoljeno pod određenim uvjetima, a ti uvjeti su:
1- Da udaranje bude od strane iskusne i stručne osobe, koja zna mjesta koja se udaraju i zna stanje (mjesto boravka i kretanje) džina u tijelu opsjednutog.
Neiskusni učač može nanijeti ogromnu tjelesnu štetu ili čak ubiti opsjednutog, a što se dešavalo. Djelovanjem neiskusnih učača se širi loše mišljenje o rukji i islamu uopćeno.
2- Da se udara džin a ne opsjednuti. Ako udarci padaju na opsjednutog a ne na džina, treba prestati sa primjenom istih.
Učač koji nema iskustva ne bi trebao da se upušta u udaranje osim laganim udarcima, na njemu je da proces liječenja svede na učenje rukje i naređivanje džinima da izađu.
Drugi stav učenjaka je negiranje te prakse.
Šejh Albani je upitan o udaranju opsjednutog, pa je odgovorio da to nije prenešeno u sunnetu nego se prenosi da je to radio Ibn Tejmijje. Zatim kaže da je dozvoljeno pod uslovom da udarac pada na džina a ne na opsjednutog i da je koristi opsjednutom kao što sam Ibn Tejmijje kaže. (https://www.youtube.com/watch?v=LrUBa4zHz4o)
Na drugom mjestu u Silsili sahiha (6/417) je žestoko negirao jako udaranje koje ponekad uzrokuje i ubistvo bolesnog.
Na pitanje o udaranju i davljenju opsjednutog tokom rukje, Bin Baz je odgovorio da se to prenosi od nekih imama (uleme) a da to nije dokaz. Praksa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i ashaba je bila učenje ajeta i dova. Zatim zaključuje da je vadžib da se to (udaranje i davljenje) ne radi, da se ne izlaže toj opasnosti, jer da je u tome bilo hajra radili bi to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi, a većinom udaranje predstavlja nagađanje koje može odvesti u propast bolesnog. (Medželletul-buhus, broj 1543, prenešeno iz poslanice: Osvještavanje bolesnika)
Šejh Ibn Usejmin kada je upitan o udaranju i davljenju opsjednutog kaže: „Neki učenjaci su udarali opsjednutog i smatrali da iako se udara opsjednuti udarac pada na džina a ne na njega. Od onih od koga se to prenosi je šejhul-islam Ibn Tejmijje. Međutim, da li čemo to dozvoliti svakome? Smatram da nije dozvoljeno davljenje bolesnog pri učenju (rukje) zbog opasnosti koja je u tome“. (Medžmu'u fetava ve resail, 17/33)
Također, udaranje i davljenje opsjednutog je negirao i šejh Salih Fevzan. Kaže onaj ko udara opsjednutog on nije učač rukje nego onaj ko ezijeti (nanosi bol). Rukja je da se uči bolesnom i puše u mjesto bolesti, a ne da udara i davi. Neki, poput Ibn Tejmijje, kažu da udaranjem opsjednutog udarac ne pada na bolesnog nego na džina. Ovo mogu raditi samo specijalizirani za to, ali da svaki učač udara i davi bolesne, ne otvaraju se ova vrata.
(https://www.youtube.com/watch?v=1FULTFgCDIc)
Rezime govora o ovome je sljedeće:
Ispravan je prvi stav učenjaka, a Allah zna najbolje. Naravno, osnova je da se uči Kur'an, dovi i traži od džina da napusti tijelo, da se koriste poznate terapije konzumiranja naučenog na meda, ulja (čurokotovog i maslinovog) i vode. A u iznimnim situacijama, tj. kada je džin oholnik (marid), dozvoljeno je uadarati džina (tj. opsjednutog) pod uslovom da se zadovolje dva gore spomenuta šarta:
1- Da udaranje bude od strane iskusne i stručne osobe.
2- Da se udara džin, a ne opsjednuti.
Oni koji se bave liječenjem najbolje znaju da ima stanja teškog sihra ili opsjedanja u kojima učenje ne pomaže koliko pomaže udaranje džina, s tim da su to iznimna stanja. Dokaz dozvole udaranja opsjednutog (tj. džina u njemu) kada za time ima potrebe su vjerodostojan hadis, a u razumijevanje ovog pitanja i praktikovanja ovakvog načina liječenja možemo se osloniti i na ono što se prenosi od imama Ahmeda i Ibn Tejmijje.
Napomena: Učači koji u svakoj rukji odmah navale i počnu da tuku opsjednutu ili opsihrenu osobu, također, oni koji koriste željezne šipke i slične predmete za udaranje, te učenje rukje pretvore u scene premlaćivanja kao stalnu i redovnu praksu, uz to još diraju tijelo žena, za njih se može reći da prelaze granice po ovom pitanju i da se na njih mogu odnositi gore spomenute fetve šejha Albanija, Bin Baza, Ibn Usejmina i Saliha Fevzana. Islam nije došao niti propisao ovakve metode liječenja pri učenju rukje. To jeste, udaranje opsihrenog ili opsjednutog je izuzetak kojeg iskusan učač zna kada i na kome ga treba upotrijebiti.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeGRUPNA RUKJA – DA LI JE SPORNA?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Ovakav način učenja rukje nije prenešen u šerijatskim tekstovima, nije ga primjenjivao selef ummeta, a ne prenosi se ni od prvih učenjaka. Mnogi savremeni učenjaci osporavaju oviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Ovakav način učenja rukje nije prenešen u šerijatskim tekstovima, nije ga primjenjivao selef ummeta, a ne prenosi se ni od prvih učenjaka. Mnogi savremeni učenjaci osporavaju ovakav vid liječenja rukjom zbog mnoštva spornih stvari koje u sebi sadrži. Također, zdrava logika ne potvrđuje djelotvornost ovog metoda liječenja rukjom.
Upitan je šejh Ibn Usejmin o propisu grupne rukje, pa je odgovorio sljedeće:
„Grupno učenje bolesnima nije potvrđen metod (u Šerijatu) niti prenešen od selefa, nego je novina …“. (Medžmu'u fetava ve resaili el-‘usejmin, 17/33)
Šejh Salih Fevzan kaže da grupna rukja nema osnova, da nije dozvoljena i da predstavlja novotariju, te da je pozadina pohlepa za imetkom, ovakava rukja je oprečna adabima dozvoljene šerijatske rukje. (https://www.youtube.com/watch?v=4GTvy7ApaNQ)
Šejh Abdulmuhsin el-Abbad kaže da učenje grupi ljudi nema osnova. (Šerh Suneni Ebi Davud, 12/39)
Stalna komisija za fetve u Saudiji je na pitanje učenja rukje grupi ljudi, posredstvom telefona i uz pomoć mikrofona, odgovorila da je to suprotno onome što je činio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi, radijallahu anhum, i oni koji ih slijede u dobru. Rukja se uči direktno bolesniku, ne uz pomoć mikrofona ili niti putem telefona. (Fetava el-ledžneti ed-daime, fetva broj 20361)
Negativne posljedice grupne rukje su ogromne:
– miješanje spolova,
– otkrivanje žena,
– negativan utjecaj opsihrenih i opsjednitih nakon pojave reakcije na zdrave među njima,
– opći strah i strašni glasovi koje su sastavni dio ovakvihe seansi,
– korisnost i djelotvornost rukje na bolesne je jako mala,
– otkrivanje privatnosti bolesnih jednih pred drugima
A logična neprihvatljivost grupnog liječenja rukjom se sastoji u sljedećem: kao što se osobe različitih bolesti ne liječe istim lijekovima i na isti način, tako isto opsihreni, opsjedniti džinom, urečeni i onaj koji nema ništa, po zdravoj logici se ne mogu liječiti zajedno na isti način i još istovremeno.
Izuzetak ovog spornog načina liječenja mogu biti posebna izuzetna stanja, recimo ako je čitava jedna porodica opsihrena, ili muž i supruga, ili brat i sestra i slično, pa u početnom momentu radi utvrđivanja stanja, davanja dijagnoze ili otkrivanja bolesti uopće, pribjegne ovom načinu učenja rukje, onda nema smetnje. Ali da grupno učenje bude stalna praksa i još ako se ovakve grupne rukje pojedinačno naplaćuju, nema sumnje da je ovo šerijatski sporno, samo je pitanje kada je na stepenu harama i grijeha a kada na stepenu pokuđenosti i oprečnosti u načinu liječenja.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeNovu godinu iščekujemo kartajući se! Ima li zapreke u igri koja se zove žandar?
Prije svega, slavljenje Nove hidžretske godine nije bila praksa ni ashaba, ni tabiina, ni imama ovog ummeta. Omer b. Hattab uveo je hidžretsko računanje vremena, i prije toga Hidžra nije važila za računanje vremena. Obilježavanje Nove hidžretske godine smatra se novotarijom, budući da to nema utemelviše
Prije svega, slavljenje Nove hidžretske godine nije bila praksa ni ashaba, ni tabiina, ni imama ovog ummeta. Omer b. Hattab uveo je hidžretsko računanje vremena, i prije toga Hidžra nije važila za računanje vremena. Obilježavanje Nove hidžretske godine smatra se novotarijom, budući da to nema utemeljenja u šerijatu. Ako se, pak, radi o gregorijanskoj novoj godini, onda je to još zabranjenije. Čovjeku koji vjeruje u Allaha i u Sudnji dan zabranjeno je slavljenje nemuslimanskih praznika. Ebu Hafs Nesefi, hanefijski pravnik, kaže: “Kada bi čovjek obožavao Allaha cijeli život, potom poklonio nevjerniku jaje na dan njihovih praznovanja, želeći uveličati i obilježiti taj dan, počinio bi nevjerstvo i njegova bi djela bila poništena. Isto tako, kada bi, želeći obilježiti taj dan, kupio nešto što nije običavao ranije kupovati, počinio bi nevjerstvo.” (Vidjeti: Hašijetu Ibn Abidin, 10/520-521.)
Vidi manjeImam Sujuti napominje: “Oponašanje nevjernika zabranjeno je, makar ih musliman i ne želio oponašati, na osnovu Poslanikovih, ﷺ, riječi: ’Ko oponaša neki narod, taj mu i pripada.’” (Vidjeti: El-Emru bil-ittiba, str. 147.) Šejhul-islam Ibnul-Kajjim zapisao je: “Čestitanje praznika koji predstavljaju simbol nevjerstva zabranjeno je po konsenzusu učenjaka.” (Vidjeti: Ahkamu ehliz-zimma, 1/441.) I kada je riječ o praznicima vjerskog i svjetovnog karaktera, nema razlike u pogledu toga, iako je oponašanje u vjerskom praznovanju kudikamo opasnije. Ibadet koji srdi Allaha veći je grijeh od zabranjenog udovoljavanja prohtjevima. (Uporediti: Iktidaus-siratil-mustekim, 1/499.)
Kada je riječ o kartanju, to je zabranjeno, bilo da se igra s ulogom ili bez uloga, jer sve igre na sreću zabranjene su. (Uporediti: Mugnil-muhtadž, 6/347, i Ahkamul-musabekat, str. 116.) Mnogi savremeni učenjaci zabranili su kartanje, između ostalih: Šejh Abdurrahman Sadi, Husejn Mahluf, Muhammed Hamid, Ibn Baz, Albani, Ibn Usejmin, Salih Fevzan, Stalni kolegij za naučna istraživanja i fetve i neki drugi. (Vidjeti: Fetavel-ledžnetid-daima, 15/235-237, i Laibul-verek, 25-37, od šejha Mešhura Selmana.) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Da li je šerijetski dozvoljena grupna rukija?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Ovakav način učenja rukje nije prenešen u šerijatskim tekstovima, nije ga primjenjivao selef ummeta, a ne prenosi se ni od prvih učenjaka. Mnogi savremeni učenjaci osporavaju oviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Ovakav način učenja rukje nije prenešen u šerijatskim tekstovima, nije ga primjenjivao selef ummeta, a ne prenosi se ni od prvih učenjaka. Mnogi savremeni učenjaci osporavaju ovakav vid liječenja rukjom zbog mnoštva spornih stvari koje u sebi sadrži. Također, zdrava logika ne potvrđuje djelotvornost ovog metoda liječenja rukjom.
Upitan je šejh Ibn Usejmin o propisu grupne rukje, pa je odgovorio sljedeće:
„Grupno učenje bolesnima nije potvrđen metod (u Šerijatu) niti prenešen od selefa, nego je novina …“. (Medžmu’u fetava ve resaili el-‘usejmin, 17/33)
Šejh Salih Fevzan kaže da grupna rukja nema osnova, da nije dozvoljena i da predstavlja novotariju, te da je pozadina pohlepa za imetkom, ovakava rukja je oprečna adabima dozvoljene šerijatske rukje. (https://www.youtube.com/watch?v=4GTvy7ApaNQ)
Šejh Abdulmuhsin el-Abbad kaže da učenje grupi ljudi nema osnova. (Šerh Suneni Ebi Davud, 12/39)
Stalna komisija za fetve u Saudiji je na pitanje učenja rukje grupi ljudi, posredstvom telefona i uz pomoć mikrofona, odgovorila da je to suprotno onome što je činio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi, radijallahu anhum, i oni koji ih slijede u dobru. Rukja se uči direktno bolesniku, ne uz pomoć mikrofona ili niti putem telefona. (Fetava el-ledžneti ed-daime, fetva broj 20361)
Negativne posljedice grupne rukje su ogromne:
– miješanje spolova,
– otkrivanje žena,
– negativan utjecaj opsihrenih i opsjednitih nakon pojave reakcije na zdrave među njima,
– opći strah i strašni glasovi koje su sastavni dio ovakvihe seansi,
– korisnost i djelotvornost rukje na bolesne je jako mala,
– otkrivanje privatnosti bolesnih jednih pred drugima
A logična neprihvatljivost grupnog liječenja rukjom se sastoji u sljedećem: kao što se osobe različitih bolesti ne liječe istim lijekovima i na isti način, tako isto opsihreni, opsjedniti džinom, urečeni i onaj koji nema ništa, po zdravoj logici se ne mogu liječiti zajedno na isti način i još istovremeno.
Izuzetak ovog spornog načina liječenja mogu biti posebna izuzetna stanja, recimo ako je čitava jedna porodica opsihrena, ili muž i supruga, ili brat i sestra i slično, pa u početnom momentu radi utvrđivanja stanja, davanja dijagnoze ili otkrivanja bolesti uopće, pribjegne ovom načinu učenja rukje, onda nema smetnje. Ali da grupno učenje bude stalna praksa i još ako se ovakve grupne rukje pojedinačno naplaćuju, nema sumnje da je ovo šerijatski sporno, samo je pitanje kada je na stepenu harama i grijeha a kada na stepenu pokuđenosti i oprečnosti u načinu liječenja.
Ve billahi tevfik.
Dr. Zijad Ljakić / http://www.zijad-ljakic.com
Vidi manjePODIZANJE NIŠANA (obilježavanja kabura) & PISANJE NA NIŠANIMA?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Po pitanju označavanja kabura umrlog muslimana učenjaci imaju tri mišljenja: Prvo - da je mekruh stavljati bilo koji znak na kaburu. Ovo je stav hanefijskog mezheba. Drugo - da je dozvoljeno označiti kabur kamenom, drvetom ili sličnim. A ovo je stav maliviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Po pitanju označavanja kabura umrlog muslimana učenjaci imaju tri mišljenja:
Prvo – da je mekruh stavljati bilo koji znak na kaburu. Ovo je stav hanefijskog mezheba.
Drugo – da je dozvoljeno označiti kabur kamenom, drvetom ili sličnim. A ovo je stav malikijskog mezheba, mišljenje unutar hanefijskog mezheba i jedan od dva rivajeta hanbelijskog mezheba.
Treće – da je mustehab označiti kabur tako što će se staviti uspravljeni kamen, drvo ili slično gdje je glava mejjita. Ovo je stav šafijskog mezheba i drugi rivajet hanbelijskog mezheba.
Pošto prva dva stava učenjaka ne dokazuju svoj stav nekim šerijatskim tekstom a zagovarači trećeg stava imaju hadis na kojeg se oslanjaju njihov stav je najbliži ispravnom. Ili preciznije rečeno, dozvoljeno je ili mustehab je da se kabur umrlog označi kamenbom, drvetom ili sličnim iznad glave mejjita.
A hadis sa kojim se dokazuje dozvoljenost i pohvaljenost označavanja kabura je hadis kojeg bilježe Ebu Davud i Ibn Madže, da je prilikom ukopavanja Osmana ibn M'azuna, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se njegov kabur označi sa kamenom koji će se staviti iznad njegove glave pri čemu je i on sam učestvovao, a zatim je rekao: “Da označim sa njim (kamenom) kabur moga brata i da ukopavam kod njega one koji umru iz moje porodice”. Ovaj hadis su ocijenili vjerodostojnim Zehebi, El-Busiri i Albani, a dobrim Iraki i Ibn Hadžer.
Takođe, bilježi Ibn Madže od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, označio kabur Osmana ibn Maz'una kamenom. Hadis je ocijenio dobrim El-Busiri a vjerodostojnim Albani, dok su ga slabim ocijenili Ibn
Hadžer i Ibn Ebi Hatim zbog slabosti ravije Kesir ibn Zejda.
Prema tome, nema sumnje da su ova dva hadisa dovoljan argument za propisanost označavanja kabura kamenom, drvetom ili sličnim kako bi se znalo gdje je ukopana osoba i da bi se pored nje ukopavali ostali članovi porodice, baš onako kako je to spomenuto u hadisu. Ve billahi tevfik.
PISANJE NA NIŠANIMA
– Esselamu alejkum.
Moje pitanje je: da li dozvoljeno pisanje imena, datuma, mudrih izreka, stihova i slično na nišanima? Džezakellahu hajra.
ODGOVOR: Alejkumusselam.
Pisanje na onome čime se označi kabur (kamenu ili drvetu) je jedno od pitanja oko kojeg učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Njihovi stavovi se mogu svrstati i sakupiti u tri mišljenja:
Prvi stav učenjaka je da je dozvoljeno pisanje ako za tim ima potrebe, a bez opravdanog razloga ne treba pisati. Ovo je stav nekih učenjaka hanefijskog mezheba kao i učenjaka zahirijskog mezheba a odabrali su ga od savremenih učenjaka šejh Abdurrahman Es-S'adi, šejh Albani i Šuajb Arnaut.
Kaže Ibn Hazm: “Kada bi se uklesalo njegovo ime na kamenu, za nas to nije pokuđeno” (El-Muhalla, 5/133).
Oni dokazuju svoj stav sljedećim argumentima:
Prvi – da je pisanje imena na kaburu praktični idžma’ muslimana, tj. da je to praksa muslimana. Muhaddis Hakim, nakon što je naveo hadis u kojem je došla zabrana pisanja na kaburu, rekao je sljedeće: “Ovi senedi su vjerodostojni a ne radi se po njima, jer se pisalo na kaburovima imama (učenjaka) muslimana od Istoka do Zapada, a to je praksa koju je uzeo halef (zadnje generacije) od selefa (prve generacije)” (El-Mustedrek, 1/525).
Komentar: Da je ovo praktični idžma’ to je samo tvrdnja za koju nema dokaza, nego ispravno je da većina učenjaka smatra pokuđenim pisanje na kaburu. A dovoljno je kao odgovor na riječi Hakima ono što mu je Zehebi odgovorio: “To što si rekao je besmisleno, ne znamo ashaba koji je tako nešto uradio, nego su to uveli neki tabi'ini i oni poslije njih a nije do njih došla zabrana” (Telhisul-mustedrek, 1/525).
Drugi – jer ima potrebe za pisanjem imena kako bi se znalo ko je ukopan u njemu i da analogno tome što je propisano označiti kabur kamenom, drvetom i sličnim, nema smetnje da se on označi pisanjem imena umrlog, pogotovu ako su to evlije i dobri ljudi, kao što to navodi Hejtemi i Remli od šafijskih učenjaka.
Komentar: Ako se za potrebom pisanja misli na potrebu označavanja kabura dovoljno je da se označi kamenom i sličnom kao što je došlo u hadisu. A ako se pod potrebom misli da se naznači koja osoba je u njemu ukopana onda je takođe dovoljno da se sa različitim oblikom ili veličinom kamena, drveta i sličnog označi kabur.
A što se tiče analogije pisanja imena na dozvolu obilježavanja kamenom, onda je ova analogija oprečna tekstu hadisa u kojem je došla zabrana pisanja. Treba naglasiti da sa ovim dokazuju obožavaoci kaburova i sufije koji i jesu uveli u praksu i izmislili sve ono zabranjeno što danas muslimani rade oko kaburova.
Drugi stav učenjaka je da je mekruh pisati na kaburovima. Ovo je stav velike većine učenjaka ovog Ummeta, na njemu su Ebu Jusuf i Muhammed ibn Hasan od hanefija, i on je mezheb malikija, šafija i hanabila.
Oni svoj stav dokazuju sljedećim dokazima:
Prvi – hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem on kaže: “Zabranio je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da se izgrađuje na kaburovima, da se piše na njima i da se gaze”. Ovaj hadis sa ovim dodatkom da “da se piše na njima” bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Hakim, a osnov hadisa bilježi Muslim.
Ovaj dodatak ocijenili su vjerodostojnim Tirmizi, Hakim i Albani. Dok je u rivajetu Ibn Madže došlo: “Zabranio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se bilo šta piše na kaburu”. Nema sumnje da ovaj tekst hadisa presuđuje po ovoj temi.
Drugi – da pisanje na kaburovima nije bila praksa selefa ovog Ummeta, počev od ashaba pa na dalje, i nije prenešeno ni od jednog ashaba da je na njegovom kaburu nešto napisano.
Treći stav učenjaka je da je zabranjeno pisanje na kaburovima svejedno bilo to ime ili nešto drugo. Na ovom stavu su Ibnul-Hadždž od malikija, Ševkani, Bin Baz, Salih Fevzan, Abdullah Eba Betin i mnogi drugi.
Njihov je argument je vanjsko značenje hadisa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se piše na kaburovima.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je pokuđenost pisanja po onome sa čime se obilježe kaburovi svejedno bilo potrebe ili ne. Na pokuđenost ukazuje hadis u kojem je došla zabrana a sa druge strane pisanje imena nije bila praksa ashaba niti mnogih tabi'ina. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKONTRAVERZE OKO SERIJE “OMER, radijallahu anhu“ (propis gledanja iste)
Alejkumusselam. Da bi odgovor i slika o ovoj temi bili jasniji u narednom tekstu biće govora o sljedećem: osnovni posaci o seriji, reakcije na snimanje i emitovanje serije, stavovi učenjaka oko ove serije, propis snimanja serija ili filmova o ashabima, argumenti zabrane glumljenja ashaba i na krajuviše
Alejkumusselam.
Da bi odgovor i slika o ovoj temi bili jasniji u narednom tekstu biće govora o sljedećem: osnovni posaci o seriji, reakcije na snimanje i emitovanje serije, stavovi učenjaka oko ove serije, propis snimanja serija ili filmova o ashabima, argumenti zabrane glumljenja ashaba i na kraju propis gledanja serije o Omeru, radijallahu anhu.
Osnovni podaci o seriji
Serija Omer, raijallahu anhu, je historijska serijska emisija koja je snimljena od strane muslimana sunija u periodu od 2010. do 2012. u proizvidnji dvije televizijske kuće: MBC-a (Televizijski centar Srednjeg istoka) i Katarske televizije. Troškovi ove serije su dostigli cifru od oko 40 miliona eura, što se ubraja u ogromne troškove. Serija govori o životu i siri (biografiji) drugog pravednog halife Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, od njegove mladosti do smrti, događaji, bitke i izlaganje najpoznatijeg po čemu je bio pznat. Ova serija je snimljena u 30 dijelova (emisija), a prvi put je emitovana u toku Ramazana 2012. Scenario je napisao palestinsko-jordanski scenarista Velid Sejf, a režiser je sirijac Hatim Alijj, inače režiser mnogih serija iz povjesti Islama i islamskih ličnosti. Omera, radijallahu anhu, glumi sirijac Samir Ismail, kojem je ovo prvo glumačko pojavljivanje.
Šerijatsku recenziju istorijskih događaja i dramskog teksta je uradila šerijatska komisija u sastavu šejhova: Jusufa Kardavija, Selmana Aude, Abdulvehaba Et-Taririja, Alijja Es-Sallabija, S'ada El-‘Utejbija i Ekrema Dijau’ El-‘Umerija. Po riječima režisera spomenuta komisija je zahtijevala da glumac lika Omera, radijallahu anhu, bude musliman sunija koji prije toga nije imao glumačkih nastupa, a što je i ispunjeno.
Serija je snimljena na arapskom jeziku a radi se na sinhronizaciji drugih 5 jezika. Snimanje je najvećim dijelom rađeno u Maroku. U projektu snimanja je bilo uključeno 30 hiljada ljudi. Prvo emitovanje u toku Ramazana 2012 je praćeno milionskim gledateljstvom širom svijeta.
Reakcije na snimanje i emitovanje serije
Ova serija je prije, u toku snimanja i nakon prvog emitovanja izazvala velike kritike, protivljenja, negodovanja i žestoke reakcije, a istovremeno je dobila i podršku od nekih strana i ljudi. Vršeni su veliki poduhvati na različitim razinama da se zabrani i spriječi njeno snimanje, a kasnije i emitovanje.
Razlog ovakvih reakcija je činjenica da serija govori o najmarkantnijoj i najvećoj ličnosti islamske povijesti (mimo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekra, radijalahu anhu) koja ima posebno mjesto u srcima i svijesti muslimana.
Ono što dodatno čini ovu seriju drugačijom od prethodnih, jer i prije ove snimljeno je nekoliko serija o nekim ashabima, što se pored glavnog lika u seriji pojavljuju likovi ostalih velikana ovog Ummeta, poput ashaba: Ebu Bekra, Osmana, Alije, Abdullah ibn Mes'uda, Halid ibn Velida, Bilala, Hamze, Mugire ibn Eš-Šu'beta, Amr ibn El-‘Asa i drugih, radijallahu anhum.
Stavovi učenjaka oko ove serije
Velika većina savremenih učenjaka ovog Ummeta je žestoko i gromoglasno zabranila ovu seriju, zabranili su njeno snimanje, emitovanje i gledanje i pozvali u bojkotovanje iste. Od tih učenjaka su:
Rabita muslimanskih učenjaka na čelu sa šejhom Nasirom El-Omerom a u potpisu 41 člana tog vijeća, Kolegij za islamska istraživanja pri Azharu. Takođe, saudijski muftija Abdullah Ali Šejh, šejh Salih Fevzan, šejh Abduurahman El-Berrak, emiratski šejh Abdullah El-Kemali, sirijski šejh Adnan ‘Ar'ur, kuvajtski šejh Osman El-Hamis, šejh Muhammed El-Hebdan, šejh Abdulaziz Et-Tarifi, šejh Muhammed El-Munedždžid, šejh Abdulaziz Fahd, šejh Salih El-Megamisi, Muhammed Hassan i mnogi mnogi drugi, na stotine i stotine učenjaka.
Učenjaci, komisije, kolegiji i vijeća koji su zauzeli ovaj stav prema seriji Omer, radijallahu anhu, baziraju ga na mnogim argumentima, a rezime najbitnijih je sljedeće:
– da je u osnovi zabranjeno glumiti bilo koga od ashaba ili (po drugom stavu među njima) najpoznatije ashabe (od 4 halife, 10 kojima je obečan Džennet, žene i kćeri Poslanika, sallahuaalejhi ve sellem) zbog njihovog kadra i stepena u Islamu i među muslimanima, a sama gluma istih predstavlja omalovažavanje i spuštanje ashaba na niži stepen koji im ne pripada, a to se kosi sa šerijatskim tekstovima u kojima je došla pohvala ashaba i zabrana njihovog vrijeđanja i omalovažavanja,
– da ova serija, ovakava kakva je snimljena u stvarnosti, ne predstavlja glumljenje pravih istinskih ashaba nego je ona PORUŽNJAVANJE LIČNOSTI, SLIKE I LIKOVA TIH ASHABA,
– da je serija ispunjena muzikom, miješanjem žena i muškaraca, prikazivanjem otkrivenih žena, i mnogim drugim jasnim haramima,
– da su glumci i glumice koji glume poznate ashabe i sahabijke osobe koje nisu dostojne te uloge jer većina njih živi ili privatno ili na glumačkoj sceni nemoralan, razvratan i neislamski život,
– prikazivanje sahabijke Atike žene Omera, radijallahu anhuma, otkrivene i u intimnim razgovorima sa njim, a poznata je ljubomora Omera, radijallahu anhuma, koja je prenešena u dva Sahiha, ovo predstavlja krajnje loš edeb ophođenja prema ova dva ashaba a što se ne može niko ohalaliti.
Druga skupina učenjaka kojoj se pripisuje stav podrške ovoj seriji su članovi spomenute šerijatske komisije koja je izvršila recenziju historijskih događaja i dramskog teksta, šejhovi: Jusuf Kardavi, Selman Auda, Abdulvehab Et-Tariri, Alijj Es-Salabi, S'ad El-‘Utejbi i Ekrem Dijau’ El-‘Umeri, a od poznatijih ličnosti koji su podržali ovu seriju su mauritanski šejh Muhammed Ed-Dudu i poznati saudijski karija Adil El-Kelbani.
Oni svoju podršku zasnivaju uglavnom na tri stvari:
1- da u osnovi, po njima, nema šerijatske zabrane u glumljenju ashaba,
2- da se na ovaj način, putem savremene moći uticaja televizije, filma i serija, vrši dawa i predočava široj muslimanskoj populaciji kao i nemuslimanima lijepa, tačna i ispravna slika o najboljoj generaciji ovog Ummeta, ashabima,
3- da ako ovo ne učinimo mi sunije, iz našeg ispravnog ugla i u našoj Ehli sunetskoj interpetaciji, da nas u tome mogu preteči šije-rafidije ili Zapadne filmske kuće predstavljajući ashabe na iskrivljen, pogrešan i sporan njima svojstven način.
Propis snimanja serija ili filmova o ashabima
Suština čitavog spora oko ove serije vraća se na savremneu mes'elu propisa snimanja i glumljenja ashaba oko koje učenjaci imaju podijeljen stav.
Naime, napisana je naučna studija o propisima glume u islamskom pravu, u kojoj je između ostalog obrađena tema glumljenja ashaba. Rezime te studije je da su se savremeni učenjaci po ovom pitanju razišli na tri mišljenja:
Prvo mišljenje: apsolutna zabrana glumljenja bilo koga od ashaba, kao i zabrana snimanja i pravljenja emisija, serija ili filmova u kojima se glumi bilo ko od ashaba.
Na ovom stavu je džumhur (većina) učenjaka, između ostalih Stalna komisija za fetve u Saudiji, Kolegij islamskog prava pri Rabiti, Kolegij za islamska istraživanja pri El-Azharu i mnoge drugi kolegiji islamskog prava i komisije za fetve.
Drugo mišljenje: dozvola uz ispunjenje određenih šartova.
U ovome se izdvojila manja skupina, a od prvih ko je dozvolio je bio Rešid Rida, da mu Allah oprosti. Takođe, na ovom stavu su sljedeći šejhovi: Jusuf Karadavi, Selman Auda, Abdullah ibn Bejje, bivši egipatski muftija Nasir Ferid Vasil, Halid El-Muslih, Abdulvehab Et-Tariri, Abdullah Et-Turejki, Abdulaziz Kari i Vehbetu Ez-Zuhajli.
Treće mišljenje: sredina između prva dva – zabrana glumljenja četvorice pravednih halifa, desetorice obradovanih Džennetom, žena i kčerki Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
A za gulumljenje nekog od ashaba mimo njih šart je da se ispune određeni uvjeti: od tih uvjeta je da cilj glumljenja nekog ashaba bude uzvišen i plemenit a ne umanjivanje vrijednosti i iznošenje mahana istog, da u toj glumi nema preuveličavanja kao i da se predstavi taj ashab sa lijepim ponašanjem i u svijetloj biografiji.
Ono što je veoma bitno istaknuti da ova serija o Omeru, radijallahu anhu, i po stavu učenjaka koji zabranjuju i po onih koji dozvoljavaju uz ispunjenje određenih šartova u obliku serije kako je snimljena ona ne bi trebala biti dozvoljena jer ne ispunjava te šartove. Sa lijepim mišljenjem od namjerama onih koji su snimili ovu seriju, i po onim učenjacima koji dozvoljavaju da se glume uloge ashaba, najmanje što se može reći za proizvođače ove serije je da su promašili u samom načinu izvođenja iste.
Argumenti zabrane glumljenja ashaba
Ako bi neko rekao šta su kokretni dokazi da je haram glumiti ashabe kod učenjaka koji to zabranjuju, odgovor bi bio:
Svi šerijatski argumenti koji govore o vrijednosti i fadlu ashaba i zabrani njihovog vrijeđanja i omalovažavanja:
Ajet: „Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijima, …“ (Et-Tevba, 100).
Hadis: „Najbolja generacija je moja generacija, zatim oni poslije njih zatim oni poslije njih“ (mutefekun alejhi).
Hadis: „Ne vrijeđajte nikoga od mojih ashaba, kada bi neko od vas udijelio zlata koliko brdo Uhud ne bi dostigao pregršt (zlata) nekoga od njih niti pola od toga“ (mutefekun alejhi).
I mnogi drugi hadisi …
Ovdje se postavlja pitanje: da li može neko prvo da zamisli a onda da odglumi ulogu nekoga od tih ashaba čija je vrijednost tolika a da istovremeno ne umanji njihov značaj, ne omalovaži ih i ne predstavi ih u nižem obliku? Glumiti ashabe je praktično nemoguće osim onome ko je na njihovom stepenu ili bolji od njih. A ko je to na stepenu Ebu Bekra, Omera, Osmana ili Alije, radijallahu anhum, pa da ih može glumiti i oponašati u riječima i djelima? Ovo su najbolji ljudi ovog Ummeta do Sudnjeg dana po idžamu učenjaka. Kako ih može glumiti neko ko je na mnogo mnogo manjem stepenu bogobojaznosti i praktikovanja vjere od njih, a da ne govorimo da ih u praksi glume osobe koje se ne mogu ubrojati u obične muslimane koji praktikuju vjerske propisa. Nego su to profesionalni glumci koji žive svoj griješnički bestidni razvratni glumački život pun harama svih boja i oblika, ako uzmemo uopće da su muslimani jer mnogi od njih ne klanjaju niti praktikuju bilo šta od Islama. Pa kako da ovakvi glume prvake i najbolje ljude ovog Ummeta? To je čisto omalovažavanje ashaba.
U srcima muslimana prema ashabima se opravdano gaji ogromno strahopoštovanje i respekt, a glumljenje ashaba neminovno umanjuje njihovu vrijednost i kadr u očima ljudi. A ovo se direktno kosi sa zabranom koja je došla u hadisima da se vrijeđaju i omalovažavaju ashabi.
Da dođe glumac koji u svom privatnom i glumačkom životu živi nemoralan i razvratan život, daleko od bogobojaznosti i čuvanja Allahovih granica, a što je opće obilježje glumaca širom svijeta, i da glumi Omera, Aliju, ili bilo koga drugog od ashaba i sahabijki? Ovako nešto je apsolutno neprihvatljivo.
Propis gledanja serije o Omeru, radijallahu anhu
Propis gledanja ove serije je direktno vezan za propis samog snimanja iste. Ispravan stav učenjaka, a na čemu je velika većina savremenih učenjaka do čijeg se mišljenja drži, je da uopće nije bilo dozvoljeno da se snimi serija o jednom od najboljih ashaba Omeru, radijallahu anhu, a u kojoj se istovremeno pojavljuju likovi većine ostalih ashaba, zbog zabrane glumljenja istih. Argumenti zabrane glumljenja ashaba su ukratko spomenuti u prethodnom dijelu teksta.
Takođe, od stvari zbog kojih je zabranjeno gledanje ovu serije su:
– muzika sa kojom je ova serija ispunjena, a muzika je je zabranjena po idžmau učenjaka kojeg prenosi 20 alima,
– miješanje žena i muškaraca, a što je zabranjeno po svačetiri fikhska mezheba,
– prikazivanja otkrivenih ženama,
– što su su glumci i glumice koji glume poznate ashabe i sahabijke osobe koje nisu dostojne te uloge jer većina njih živi ili privatno ili na sceni nemoralan i razvratan ili neislamski život,
– prikazivanja lica ili otkrivenih sahabijki poput Atike žene Omera, radijallahu anhuma, i drugih sahabijki, itd.
I da apsurd i poniženje bude veće, ova serija sa muzikom i otkrivenim ženama je prvi put emitovana u arapskim zemljama 30 uzastopnih dana u mjesecu Ramazana 2012. godine, a Ramazan mjesec ibadeta, tevbe, Kur'ana i mjesec duhovnog i tjelesnog treniranja u ostavljanju harama!!!
Na ovom mjestu je vrlo bitno napomenuti da ova serija, kao i sve druge do sada snimljene od strane muslimana, iskrivljeno prikazuju i svjesno prikrivaju mnoge historijske činjenice a koje ujedno predstavlja i govore o bitnim propisima ove vjere. Vrhunac pouke i mudrosti do sada snimljenih serija (ili filmova) iz islamske prošlosti se sastoji u tome da se pokaže prije svega pravednost (Islama) a zatim hrabrost i ustrajnost ashaba (ili muslimana uopće) ili drugi općeprihvaćeni principi i vrline, a sve to su zajedničke vrline većine velikih ljudi kroz historiju.
Dok se istovremeno svjesno skrivaju činjenice o ophođenju (Islama i) ashaba prema kršćanima, Židovima, i drugim skupinama kjafira, pri čemu se želi prikriti akida El-Vera vel-bera’ (ljubav prema mu'minima i mržnja prema kjafirima), takođe skriva se ispravno shvatanje džihada, kao i mnogi drugi akidetski ili fikhski segmenti Islama. Sa ovim se želi podilaziti Zapadu i uklapati u općepoznata i raširena zapadna načela principa dobra i zla za koje oni žele da prevladaju svijetom. Pogotovo se spomenuta skrivena pitanja ističu u hilafetu Omera, radijallahu anhu, a kojih u snimljenoj seriji nema.
Naime, u vjerodostojnim predajama se prenosi da je baš Omer, radijallahu anhu, bio onaj koji je protjerao kršćanenje i Židove iz Hidžaza, da je on zabranio Ebu Musi El-Eš'ariju, radijallahu anhu, namjesniku Basre da uzima za bliske saradnike Ehli kitabije, on je naredio sprovođenje tzv. Omerovih šartova u ophođenju prema Ehli kitabijama Šama (u kojima su kjafiri-zimije koji žive u muslimanskoj državi poniženu i donji), on je slao islamske vojske da šire islamsku vlast sa sabljom … .
Prema tome, nije dozvoljeno gledanje ove serije, niti prevođenje iste ili bilo koje učestvovanje u njenom širenju. Obaveza je negirati munkere (harame i zabranjene stvari) ove serije izbjegavajući gledanje i slušanje onoga što je zabranjeno, kao i bježati i čuvati se negativnih uticaja koje ova serija može da ostavi na onoga ko je gleda. A koristi koje bi se i mogle naći u gledanju ove serije su mnogo mnogo neznatnije u odnosu na negativnosti i štetne posljedice gledanja iste.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePOKRET IHVANU MUSLIMIN I ONO ŠTO IM SE PRIGOVARA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Govor o ovom pokretu zahtijeva da se uzme duži i jači zadah, jer zbog objektivnosti i nepristrasnosti neophodno je nešto detaljnije obraditi ovaj pokret uz nastojanje da se kaže istina o spornim stvarima ovog pokreta ma koliko ta istina bila gorka. Naimeviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Govor o ovom pokretu zahtijeva da se uzme duži i jači zadah, jer zbog objektivnosti i nepristrasnosti neophodno je nešto detaljnije obraditi ovaj pokret uz nastojanje da se kaže istina o spornim stvarima ovog pokreta ma koliko ta istina bila gorka.
Naime, Ihvanu muslimin (Muslimanska braća) je islamski džemat (pokret) koji sam za sebe kaže da poziva u sveobuhvatni i univerzalni preporod (reformu). Ubraja se u najveći pokret političke opozicije u mnogim arapskim državama. Osnovao ga Hasan El-Bena 1928. u Egiptu kao islamski pokret. Zatim se veoma brzo proširila ideja ovog džemata te su u mnogim državama osnovani džemati koji su nosili ideju Ihvanu muslimin. Do sada se ovaj pokret proširio na šest kontinenata čak u 72 države, kako arapske i islamske tako i neislamske zemlje.
Ovaj pokret (džemat) ima za cilj politički, društveni i ekonomski preporod iz perspektive univerzalnih i sveobuhvatnih islamskih principa kako u Egiptu tako i u drugim islamskim zemljama u kojima djeluje ovaj pokret, poput Jordana, Kuvajta, Palestine i Saudije. Takođe, ovaj pokret (džemat) igra veliku ulogu u davanju podrške mnogim islamskim pokretima otpora diljem svijetu boreći se protiv svih vrsta kolonijalizma i vanjskih intervencija poput pokreta Hamas u Palestni, Hamasa u Iraku i Kuvatul-fedžri u Libanu.
Osnivanje pokreta i njegova kratka historija
Osnivač ovog pokreta je šejh Hasan El-Bena (1906-1949.). Njegova biografija se može naći na mnogim internet stranicama te nema potrebe o tome detaljisati. Nakon završetka fakulteta u Kairu (1927.) postavljen je za učitelja u jednoj od osnovnih škola u gradu Ismailijje gdje je i započeo svoje davetske aktivnosti među ljudima, a naročito u kafanama i među radnicima Sueckog kanala. Ove aktivnosti su odvele do osnivanja prvih klica ovog pokreta (1928.). Da bi se 1932. godine osnivač pokreta i njegovo prvo vođstvo preselili u Kairo i nastavili svoje davetske aktivnosti u glavnom gradu. 1933. godine počelo je izdavanje sedmičnog časopisa “Ihvanu muslimin“, zatim časopis “En-nezir“ (1938.), potom “Eš-šihab“ (1947.) …
Prvo Osnivačko vijeće pokreta je formirano 1941. godine u koji je izabrano 100 članova koje je lično sam šejh El-Benna izabrao.
Pokret El-Ihvanul el-muslimun je učestvovao u Palestinskom ratu 1948.godine sa svojim posebnim snagama nakon čega je pokret zabranjen u Egiptu.
Godine 1948.izvršen je atentat na ministra unutrašnjih poslova En-Nakrašija a pokret je optužen da on stoji iza njegovog ubistva. Pristalice En-Nakrašija su na njegovoj dženazi uzvikivali da će zbog glave En-Nakrašija pasti glava El-Bene nad kojim je zaista 1949.u Februaru izvršen atentat.
Nakon formiranja ministarstva ministra En-Nehasa 1950.godine poništena je zabrana rada i djelovanja pokreta i odluka o raspuštanju istog a koju je Parlament proglasio ništavnom u osnovi.
1950. izabran je savjetnik Hasan El-Hudejbi (preselio 1973.) za vođu pokreta El-Ihvanul el-muslimun, a on je jedan od starijih predstavnika egipatskog kadiluka (sudstva). Zatvaran je nekoliko puta, presuđeno mu je 1954. da bude pogubljen, a zatim je presuda promijenjena u doživotno robstvo, da bi 1971. bio pušten na slobodu. Pokret El-Ihvanu el- muslimun je 1952. pomogao vojni puč grupe egipatskih oficira pod vodstvom brigadira
Muhammeda Nedžiba da bi nakon toga odbili učestvovanje u vlasti. Ovo odbijanje je odvelo u lanac sporova između novog predsjednika Džemala Abdunnasira i vođstva pokreta. Da bi vlast 1954.pod optužbom pokušaja ubistva
Džemala Abdunnasira pohapsila aktiviste pokreta a na hiljade njih protjerala. Nad šestoricom njih koji su bili veliki aktiviste pokreta je izvršeno pogubljenje: Abdulkadir Auda, Muhammed Fergali, Jusuf Tal'a, Hindavi Duvejr,
Ibrahim Et-Tajjib i Mahmud Abdullatif.
Između 1965.i 1966.pod optužbom formiranja tajnog krila čiji je cilj promjena državnog uređenja vlast je napravila seriju hapšenja aktivista pokreta, njihovog mučenja i kažnjavanja pri čemu su trojica članova pogubljena. Od njih
trojice je Sejjid Kutb (1906-1966) koji se smatra drugim idejnim vođom pokreta nakon El-Bene a ujedno i jedan od prvaka islamske moderne misli (mnogim njegovim tumačenjima Islama učenjaci su prigovorili).
Zatim je pokret djelovao tajno sve do smrti predsjednika Džemala Abdunnasira 1970.godine. U vrijeme vladavine Envera Sadata oslobođeni su iz zatvora aktivisti pokreta koje je Džemal zatvorio. Za vođu pokreta je izabran
Omer Et-Tilmisani. Pokretu na njihov zahtjev vraćeno sve što su posjedovali a oduzeto im je za vrijeme Džemala (između ostalog i časopisi i novine). Bitno obilježje novog vođe je bilo da je pokret usmjerio putem djelovanja sa kojim se izbjegavaju sukobi sa vlastima i on bi često ponavljao da dawa treba zasnivati svoj rad na mudrosti a odbaciti nasilje i ekstremizam.
Nakon Et-Tilmisanija izabran je za novog vođu Hamid Ebu Nasr koji je išao i djelovao načinom i metodama njegovog prethodnika.
Peti vođa pokreta je bio Mustafa Mešhur (1996-2002).
Šesti vođa je bio Me'mun El-Hudejbi (2002-2004).
Sedmi vođa pokreta je bio Muhammed Mehdi ‘Akif (2004-2010).
Osmi vođa pokreta je Muhammed Bedi'a (2010-do danas).
Pokret se nakon svog početka u Ismailijji i Kairu proširio u svim krajevima Egipta. Takođe, pokret se raširio u svim arapskim i islamskim zemljama, a naročito u Siriji, Palestini, Jordanu, Libanu, Iraku, Jemenu, Sudanu i drugim državama. Takođe ima mnoštvo sljedbenika u skoro svim zemljama svijeta.
Osnovna načela, ideje i uvjerenja pokreta
Pokret Ihvanu muslimin načelno i uopćeno zagovara i poziva u islamsku akidu kao smjernicu muslimanima, da Islam obuhvata i zadire u sve sfere ljudskog života (sveobuhvatan menhedž u životu čovjeka) i poziva u uspostavljanje islamske države u kojoj je Allahova riječ gornja. Značenje ovih riječi pojašnjava Hasan El-bena rekavši: „Islam je ibadet, upravljanje, vjera, država, duhovnost, praksa, namaz, džihad, pokornost, vlast, Mushaf i sablja, sve ovo je neodvojivo jedno od drugog“. Na drugom mjestu pojašnjava kakva je priroda njihovog pokreta:“Ihvanu muslimin je selefijska dava, sunetski pravac, sufijska suština, političko tijelo, sportski tim, naučni i kulturni kolegij, ekonomsko preduzeće i društvena misao“.
Takođe, Hasan El-Bena je pojasnio glavne karakteristike djelovanja pokreta:
– udaljavanje od pitanja u kojima postoji razilaženje,
– udaljavanje od prevlasti i dominacije uglednika i starješina,
– udaljenost od stranaka i udruženja,
– vođenje računa da djelovanje bude postepeno i organizacijski uređeno,
– davanje prednosti praktičnosti i učinkovitosti nad propagandom i parolama,
– pojačano djelovanje među omladinom,
– brzo širenje u gradovima i pokrajinama.
Zatim je naglasio je da su najupečatljivije karakteristika dawe Ihvanu muslimin:
– da je ona božanskog karaktera jer je osnov na kojem se zasnivaju njeni ciljevi da se ljudi približe njihovom Gospodaru,
– da je ona svjetska i da je usmjerena prema svim ljudima jer su ljudi u osnovi braća i porijeklo im je isto, nema prednosti jednih nad drugima osim po takvaluku i po onome što neko od njih doprinese od opće koristi i univerzalnih vrijednosti,
– da je ona islamska jer je njeno porijeklo islamsko.
Stepeni praktičnog djelovanja iskrenog člana pokreta su izgrađeni na sljedećem:
– samoodgoj pojedinca tako da bude jakog tijela, kulturan, obrazovan, sposoban za zarađivanje, ispravne akide i valjanog ibadeta,
– izgrađivanje muslimanske porodice tako da ona poštuje njegovu ideju i da primjenjuje islamske adabe u svim obilježjima porodičnog života,
– usmjeravanje društva širenjem islamske dave i borbom protiv nemorala i munkera,
– oslobađanje domovine sa udaljavanjem svake strane neislamske vlasti, politike, ekonomije i duhovnosti,
– reforma vlasti tako da postane potpuno islamska,
– vraćanje međunarodnog ugleda islamskom umetu oslobađanjem njegovih država i oživljavanjem njegove slave,
– predvođenje svijeta sa islamskom davom u svim njegovim krajevima tako da ne bude fitne i da bude sva vjera Allahu.
A stepene djelovanja samog pokreta Hasan El-Bena je podijelio u tri faze: 1 – definisanje (upoznavanje sa pokretom), 2 – formiranje i organizovanje i 3 – praktično sprovođenje i djelovanje.
Hasan El-bena je takođe pojasnio na čemu se zasniva njihova bej'a (prisega): “Temelji naše bej'e su deset stvari, zapamtite ih: razumijevanje, iskrenost, djelovanje, džihad, žrtvovanje, poslušnost, ustrajnost, objektivnost, bratstvo i povjerenje“.
Na drugom mjestu je pojasnio da se principi pokreta mogu opisati u pet riječi: Allah je naš cilj, Poslanik je naš uzor, Kur'an je naš zakonik, džihad je naš put i šehadet je naša najuzvišenija želja, a da se obilježje spomentih riječi sastoji u drugih pet riječi: jednostavnost, tilavet, namaz, borba i moral.
Dok Sejid Kutb u svojoj knjizi u kojoj govori o karakteristikama i poimanju Islama pojašnjava da su osnovne karakteristike tog poimanja: božanstvenost Islama, čvrstina, univerzalnost, uravnoteženost, pozitivnost, praktičnost i jedinstvo.
Simbol pokreta Ihvanu muslimin je: dvije ukrštene sablje iznad kojih je Mushaf, a ispod sablji su riječi iz Kur'ana: “Ve e'iddu“ (I pripremite).
Mnogi analitičari iz Egipta optužuju pokret Ihvanu muslimin da politički iskorištava vjeru kako bi se domogao vlasti.
Takođe, pokret je optužen da je kroz svoju historiju postojanja učinio nekoliko političkih atentata koji su odveli u smrt mnoge odgovorne ljude Egipta, poput atentata na predsjednika vlade Ahmeda Mahirpašu (1945), takođe predsjednika vlade Mahmuda En-Nakrašija (1948), kadiju Ahmeda El-Hazendara koji je presudio nad nekim članovima pokreta, kao i podmetanje eksplozija na nekoliko policijskih stanica 1946.
Ovo su otprilike osnovne i glavne karakteristike pokreta a što se može naći u mnogim knjigama i na websajtovima, a smisao njihovog navođenja na ovom mjestu je objektivnost i davanje potpune slike o ovom pokretu kako se ne bi sa iznošenjem samo kritika, prigovora i nedostataka pokreta stvorila jednostrana i pogrešna slika o njima.
Najistaknutije ličnosti pokreta
Od najistaknutijih savremenih ličnosti iz vođstva pokreta su:
– dr. Muhammed Mersi, trenutni predsjednik Egipta.
– Fejsal Mevlevi, sudski savjetnik, glavni tajnik pokreta El-Džma'a el-islamijje u Libanu.
– Alijj Osman Taha, prvi zamjenik predsjednika Sudana i predsjednik sudanskog pokreta El-Hareke el-islamijje.
– Halid Miš'al, predsjednik političkog ureda pokreta Hamas u Siriji.
– Ismail Henia, predsjednik palestinske vlade i jedan od aktivnih vođa pokreta Hamas.
– Muhammed Dudo Eš-Šenkiti, poznati mauritanski šejh i vođa jednog političkog pokreta.
Od najistaknutijih aktivista, daija i učenjaka pokreta kroz istoriju su:
– Hasan El-Bena, osnivač pokreta kojeg sljedbenici nazivaju “Imam šehid“.
– Abdulkadir Avda, fakih i kadija, univerzitetski profesor, pogubljen u vrijeme vladavine Džemala Abdunnasira.
– Sejjid Kutb, savremeni islamski mislilac i književni kritičar, ubraja se u drugog idejnog teoretičara pokreta, takođe pogubljen u vrijeme vladavine Džemala Abdunnasira.
– dr. Mustafa Es-Sibai, osnivač pokreta Ihvanu muslimin u Siriji, prvi dekan Šerijatskog fakulteta na Univerzitetu u Damasku.
– Muhammed Es-Savaf, osnivač pokreta Ihvanu muslimin u Iraku.
– Sejjid Hava, sufijski šejh i jedan od istaknutih mislilaca pokreta u Siriji.
– Zejneb Gazali, istaknuta daijka pokreta u Egiptu, preživjela je tešku torturu u zatvoru.
– Muhammed Gazali, šejh i istaknuti daija u Egiptu.
– Ahmed Jasin, šejh mudžahid, osnivač pokreta Hamas u Palestini, duhovni otac palestinske Intifade (ustanka).
– Sejjid Sabik, od uleme El-Azhara, poznat po knjizi “Fikhu es-sunne“ koju je napisao po nagovoru Hasan El-Bene.
– Abdullah Azam, poznati šejh mudžahid, vođa mudžahida Arapa u Afganistanu.
– dr. Jusuf Kardavi, jedan od najistaknutijih učenjaka pokreta.
– Zaglul Nedždžar, poznati islamski daija, specijalista u oblasti nadnaravnosti Kur'ana, naučnik u oblasti geologije.
Zasluge pokreta i djela vrijedna hvale
Od najbitnijih zasluga i hvale vrijednih djela ovog pokreta od osnivanja do danas su sljedeća ostvarenja:
– Ovaj pokret je jedna od prvih islamskih dawa koja je pozivala da Islam bude sveobuhvatni i univerzalni sistem života muslimana, da obuhvata i zadire u sve sfere ljudskog života, da bude sveobuhvatan menhedž u životu čovjeka, da po njemu živi u kući, na poslu, u državi, u firmi, u vojsci, itd.
– Pokret se suprostavio politici odvajanja vjere od države boreći se protiv razarajućeg talasa sekularizma kako u arapskom tako i u islamskom svijetu uopće.
– Sljedbenici pokreta su dali velike ljudske žrtve za Islam i muslimane, preživjeli ogromne torture, pretrpjeli nepodnošljiva mučenja u zatvorima i tlačenja od strane raznih režima, sve to da bi Allahova riječ bila gornja.
– Ulaganje ogromnog truda u rješavanju nesuglasica, kontradiktornosti i sporova između različitih islamskih pravaca i trudbenika sa ciljem ujedinjavanja dawetskog truda i djelovanja u jednom saffu.
Opće kritike i prigovori pokretu
Ovaj pokret je mnogo kritikovan i prigovoreno mu je sa više strana: akidetska pitanja, menhedž rada i djelovanja, izjave i stavovi nekih njegovih vođa i teoretičara, kao i samom političkom djelovanju pokreta.
Sa akidetske strane prigovoreno je osnivaču pokreta Hasanu El-Beni:
– njegovo ubrajanje u osnovna obilježja pokreta da pokret ima sufijsku suštinu,
– njegovo tumačenje Allahovih svojstava i imena pri čemu je izabrao stav Mufevvida (tj. da se prihvataju svojstva i imena koja su došla u Kur'anu i Sunnetu ali da se njihova značenja ne znaju nego se prepuštaju Allahu, azze ve dželle),
– njegovo smatranje da je dodatna novotarija fikhsko razilaženje među učenjacima u kojoj ima širine,
– njegovo smatranje da je upućivanje dove Allahu sa posredovanjem (tevesulom) nekoga od Njegovih stvorenja da to nije akidetsko pitanje nego fikhsko razilaženje oko načina upućivanja dove, i još mnoge druge stvari.
A što se tiče prigovora samom pokretu i njegovim sljedbenicima:
– neaktivnost pokreta u izučavanju akidetskih pitanja niti popravljanju akidetskih devijacija muslimana i skupina u mjestima u kojima djeluju,
– smatranje eš'arijsko-maturidijske akide akidom Ehli sunne vel džema’,
– tretiranje sufijskih tarikata prihvatljivim tumačenjem i verzijom Islama (tj.da je to duhovno-mistična verzija Islama), i neophođenje prema njima kao novotarima,
– nekritikovanje sufijskih akidetskih novotarija i svega onoga što rade oko kaburova, i čak učestvovanje sa njima na njihovim skupovima, mevludima, zikrovima i slično,
– neotklanjanje fikhskih novotarija i neupozoravanje na iste i aktivno učestvovanje u činjenju novotarija pod izgovorom mudrog djelovanja u davi ili čak ne smatranjem da su te novotarije uopće novotarije ili da je to šerijatski sporno,
– smatranje da bilo koja mes'ela (pitanje) ako u njoj ima razilaženje među učenjacima ili uopće različito tumačenje tog pitanja da u tim mes'elama ima širine i da se zbog njih ne treba podizati prašina niti trošiti vrijeme na njima pa makar to bile akidetske mes'ele ili bile one u kojima su došli jasni šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta,
– pretjerivanje u slijeđenju i uzdizanju ličnosti vođe pokreta Hasana El-Bene pri čemu se njegovi stavovi tretiraju kao da su šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta koji se samo mogu tumačiti a nikako kritikovati ili odbaciti ono u čemu je pogriješio,
– izjave vođe Et-Tilmisanija i drugih kao i teoretičara pokreta Seida Have i njemu sličnih koje se ne mogu dopustiti niti spojiti sa ispravnim razumijevanjem Islama,
– rad na zbližavanju između sunija i šija koje veoma negativno utiče na same članove pokreta i sam menhedž (pravac) pokreta, u svemu ovome pokret je izražavao divljenje i veličanje Homeinijeve „islamske“ revolucije i dan danas sarađuje i daje naklonost šijama bez kritike i ukazivanja na njihove akidetske devijacije.
A što se tiče prigovora sa strane političkog djelovanja ono se može rezimirati u sljedećem:
– nastojanje pokreta da pridobije što više političkih sljedbenika i pristalica što je išlo na uštrb davetskog djelovanja, tj. prešućivanja akidetskih devijacija, ostavljanje negiranja novotarija, davanje olakšica u mnogim fikhskim pitanjima, jer u protivnom potencijalni sljedbenici i pristalice bi se rastjerali, što je odvelo da je ova karakteristika postala menhedž dawetskog djelovanja pokreta,
– njihov stav prema demokratiji i ulasku u parlament pri čemu smatraju da su demokratija i parlament najbolji put vraćanja hilafeta i uspostavljanja islamske vlasti,
– ulazak u parlament mnogih članova pokreta pri čemu u svom političkom djelovanju čine veoma sporne akidetske izjave i radnje, a o fikhskim ne treba ni govoriti,
– koalicija pokreta sa sekularističim političkim strankama što se negativno odražavalo na davetski rad džemata i korigovanje mnogih stavova kako bi se uskladilo politici,
– osnivanje tajnog krila džemata (koje je bilo vojnog karaktera) koje je politički djelovalo u interesu džemata a zbog kojeg je pokret optužen za nekoliko atentata nad protivnicima pokreta.
Detaljnija analiza nekih spornih akidetskih karakteristika i menhedža pokreta
Značajno je imati u vidu neke bitne segmente ranog života osnivača pokreta Hasana El-Bene koje su uticale na formiranje njegove ličnosti a onda i samog menhedža pokreta. Od tih segmenata je sljedeće:
– Rođen je u ulemanskoj porodici, otac mu je bio poznati šejh Es-Sa'ati, autor knjige “El-Fethu er-rebbani“.
– Allah ga je darovao snažnom duhovnom energijom i posebnim razumskim sposobnostima što mu je pomoglo da bude veoma aktivan i da sa oštroumnošću prepozna razloge i oblike nereda u njegovom vremenu.
– Veoma rano još u mladalačkom dobu stiče iskustva u oblasti dave kroz nekoliko davetskih i islamskih organizacija u kojima je djelovao.
– Hasan El-Bena je prošao kroz jak sufijski odgoj: počevši od Učiteljske škole (medrese) u kojoj se priključio sufijskom tarikatu El-Hasafije, bio je zadivljen halkama zikra, džematskim ilahijama i kasidama. Sa sljedbenicima ovog tarikata je išao u zijarete kaburovima pri čemu bi kopali rupe i lijegali u njih da bi se prisjetili smrti, zatim je poslije uzeo ahd (zavjet) vođe tarikata, učestvovao je u organizaciji istog ovog tarikata kao sekretar. Nakon nastavka školovanja u Darul-ulum nastavio je prisustovati halkama zikra ovog tarikata nakon džume-namaza, takođe zavjetovao bi se na šutnju određene dane osim zikra i učenja Kur'ana.
– Na samom početku formiranja i organizovanja pokreta Hasan El-Bena je ukazao na knjige koje je on iščitavao i odredio da budu izvori za idejni i duhovni odgoj budućih članova pokreta. Od tih knjiga su između ostalih neke knjige Ebu Hamida Gazalija (sufije, filozofa i eš'arije) poput „Ihjau’ ulumiddin“, nekoliko sufijskih knjiga različitih autora, knjige od Muhammeda Abduhua i knjiga “Nehdžul-belag“ (poznata šitska knjiga puna izmišljenih rivajeta i predaja na Alijju, radijallahu anhu, kako kažu Ibn Tekmije i Zehebi). Neke od ovih knjiga, naročito „Ihjau’ ulumiddin“, su i dan danas osnovna literatura na kojoj se odgajaju članovi pokreta.
– Što se tiče šejhova, imao je kontakt sa selefijskim šejhom Muhibuddinom El-Hatibom, što znači da je selefijska dava uticala na njegovo idejno formiranje.
– Takođe, prisustvovao je sijelima šejha Rešida Ride, a ovaj učenjak je poznat po tome da je u svom djelovanju napravio spoj između ideje selefizma i reformatorske škole Muhammeda Abduhua i Džemaluddina Afganija a ta škola je bila mješavina klasične mu'atezilske akide i naslijeđa zapadne sekularističke filozofije u politici i društvu.
Sve spomenuto, sufijski odgoj, upoznavanje selefizma i racionalistička reformatorska dava, je jako uticalo na formiranje ličnosti osnivača pokreta. Još kada se ovome pridoda stanje i vrijeme u kojem je živio: pad hilafeta, slabost i zaostalost muslimana, politička previranja, idejna konfuzija, itd. sve to ga je odvelo do spoznaje nužnosti jedinstva muslimanskog saffa tako da je osnovao pokret koji je bio spoj različitih idejnih davetskih pravaca tog vremena: selefija, sufija, racionalista i političara pragmatista.
A što se tiče najbitnijih spornih karakteristika akide i menhedža pokreta, one se mogu rezimirati u sljedećim stvarima:
– KARAKTERISTIKA: Udaljavanje od pitanja u kojima postoji razilaženje
Ovo je jedna od glavnih općih karakteristika pokreta koju je zacrtao sam osnivač pokreta. Može se komotno reći da je ovo glavna i centralna osobina dave i menhedža ovog pokreta. Razlog koji je odveo Hasana El-Benu da zauzme ovakav pravac djelovanja je, kako je to on sam pojasnio u svojim poslanicama, to što je razilaženje u ograncima vjere nužna stvar koja je neizbježna jer se razumijevanje i tumačenje temelja Islama, ajeta i hadisa, razlikuje u mozgovima ljudi. Zbog toga je razilaženje postojalo i među samim ashabima, postoji i sada i trajaće do Sudnjeg dana. Zatim da pokret u svom radu ne treba da gubi vrijeme i energiju u rješavanju tih razilaženja jer to vodi u još veća razilaženja kojima nema kraja ….
Uglavnom, spornost ove karakteristike se sastoji u tome da politika udaljavanja od pitanja u kojima se muslimani razilaze ne može biti nepromjenljivo pravilo ili valjano usmjerenje nekog pokreta uopćeno, jer je šerijatska osnova koju nije dozvoljeno a niti moguće mijenjati obaveza vraćanja svakog razilaženja Allahovoj i Poslanikovoj presudi.
To jest, 59.ajet u suri En-Nisa: “A ako se u nečemu raziđete vratite to Allahu (Kur'anu) i Poslaniku (Sunnetu) ako vjerujete u Allaha i Sudnji dan“ jasno i nedvosmisleno obavezuje da se svako razilaženje vrati Kur'anu i Sunnetu. Jer nije dozvoljeno ako u jednoj mes'eli postoji više mišljenja da muftija ili onaj koji pita izabere od tih mišljenja onaj stav koji njemu najviše odgovara, jer bi to vodilo da su sva ta mišljenja (od kojih je jedno recimo da je nešto halal, drugo da je to isto haram, treće mekruh ili mustehab) ispravana i da su sva ta mišljenja Allahova vjera a što je batil.
Da stvar bude još gora i opasnija, ova karakteristika pokreta se nije svodila samo na fikhska pitanja nego se primjenjivala i na akidetska razilaženja, stav prema novotarijama i slično.
– KARAKTERISTIKA: Selefijska dawa, sunetski put i sufijska suština
Ovo je druga značajna karakteristika menhedža ovog pokreta, tj. da je dawa pokreta i selefijska i sunetska i sufijska i tako dalje. Sa ovim je Hasan El-Bena htio da spoji različite islamske pravce čak i mimo spomenutih kako bi ih usmjerio da postanu jedno tijelo na polju dave.
Spornost ove karakteristike se sastoji u sljedećem:
– Ovaj cilj osnivača pokreta dawe bi bio veoma dobar i uspješan da se razilaženje islamskih pravaca svodi na razilaženje u fikhu, ahlaku i slično. Činjenica je i gorka stvarnost da razilaženje počinje od tevhida Uluhije, poput traženja pomoći od evlija, mrtvih, zavjetovanje istima i upućivanje dove njima, zatim razumijevanja i tumačenja novotarije, obavezi slijeđenja Kur'ana i Sunneta, ispravnosti dokazivanja Sunnetom ili većinom Sunneta u poglavlju akide i tako dalje.
– Postavlja se pitanje kakav je smisao spoja između selefijske i sunetske dave sa sufijskom suštinom, da li zbog nedostatka u sunetskoj davi ili mahana menhedža selefa ili je samo u pitanju udovoljavanje sufijama? I od kada je to sufizam postao vrijednost i potpunost za kojima ima potrebe Sunnet i koji nedostaju selefijskoj davi?
– Sunnet je jasna i čista staza na kojoj nas je ostavio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa kojom je zadovoljan naš Gospodar, Sunnet je sušta istina, uputa i hajr, u njemu je svaka zaštita i unutrašnja i vanjska, i u ahlaku i u akidi. A menhedž selefa (selefijska dava) je otjelovljenje Sunneta i praktična primjena Kur'ana, on je produžetak Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, dave, pa da li nakon i iza ovoga ima neki hajr i uputa?
A sufizam je mješavina istine i batila, upute sa dalaletom, imana sa kufrom i suneta sa novotarijom, miješanja zevka (okusa), padanja u trans, slušanja muzike sa Vahjom … a najbolje što ima u sufizmu je pretjerivanje u ibadetima i ostavljanje osnovnih životnih potreba bez kojih život postaje nenormalan. A još ako se ovome doda apsolutna poslušnost šejhu čime murid postaje poput živog mrtvaca, a da ne govorimo o sufizmu hulula, itihada, dolazak na stepen spadanja obaveza i nakaradnih tumačenja (koja narušavaju temelje Islama) koja se ne mogu naći ni kod kršćana i Židova.
Pa ako se ima u vidu da je sufizam onaj iz kojeg su proizašli toliki dalaleti, naravno samo je razlika u stepenima tih dalaleta među sufijama, pa kako onda da bude dozvoljeno da se sunetska dava i menhedž selefa uporedi sa sufijskom suštinom, a kamoli da se izjednači i još spoji. Kako da se izjednači slijepac i onaj koji vidi, tama i svjetlost?
Ova karakteristika pokreta (tj. da je sufijska suština) je odvela do toga da se unutar pokreta Ihvanu muslimin sufizmu, sufijskoj misli i sufijama daje zakonitost, opravdanost i osnovanost postojanja i djelovanja. Iako osnivač pokreta nije opravdavao sve ono što ima u sufizmu i sa čime je došao ekstremni sufizam, to više nije bilo ni bitno jer nakon njegove smrti sa mnogim sufijskim članovima pokreta bila su otvorena vrata svakojakog djelovanja sufija i suradnje sa njima. I ne samo to nego su mnogi od njih bili među vođama, idejnim misliocima i usmjerivačima pokreta. Od primjera devijantnog uticaja sufizma na pokret su izjave vođe pokreta Omera Tilmisanija u kojima osporava negiranje traženja pomoći i utočišta od mrtvih u kaburovima, dovljenja kod istih u teškoćama i slično. Ili ubrajanja Sejjida Have praznovjerja rifaijskog tarikata o probadanju tijela željeznim šipkama u najveći Allahov fadl ovom Ummetu. Ovo su samo neki tragovi i posljedice ove bitne karakteristike pokreta u kojoj Hasan El-Bena hoće “da se svim muslimanima obraća, da bude u kontaktu sa svim i da okupi sve“.
– KARAKTERISTIKA: Dodatna novotarija (bida idafije) je fikhsko razilaženje
Jedna od značajnih karakteristika menhedža ovog pokreta je i to da su dodatne novotarije (bida idafije) i novotarije ostavljanja halala (bida terkije – sufijske novotarije ostavljanja onoga što je halal poput braka, hrane, odjeće, …) razilaženje u fikhu kako je to sam osnivač pokreta okarakterisao u jednoj od poslanica, dok je bidu aslije (novotariju koja nema osnova) nazvao dalaletom protiv kojeg se mora boriti. Ova karakteristika je posljedica jedne od prethodnih a to je: udaljavanje od pitanja u kojima postoji razilaženje. Pod dodatnim novotarijama se misli na sve novotarije u zikrovima, namazu, dovama i ibadetima uopćeno koje imaju osnova u Šerijatu osim što im je povod, vrijeme, mjesto i način izmijenjen, tj. novotarski. Poput sufijskih zikrova, džematskog zikra poslije namaza i slično.
Ovo tumačenje se potpuno kosi sa tekstom jednog od mnogih hadisa istog značenja: „Svaka novotarija je dalalet“ (bilježi ga Muslim). Riječ „svaka“ ima opće i sveobuhvatno značenje, a što obuhvata sve vrste novotarija.
Takođe, hadis mutefekun alejhi o trojici od kojih se jedan zavjetovao da čitavu noć klanja, drugi da se ne ženi i treći da neprestano posti, čiji postupak je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, žestoko osudio, ovaj hadis je direktan šerijatski tekst u zabrani dodatnih novotarija i novotarija ostavljanja halala.
Ova karakteristika pokreta Ihvanu muslimin je odvela džemat i njegove sljedbenike u tolerisanje, učestvovanja i činjenje većine novotarija koje uopće postoje, jer su većina novotarija ove vrste. Znači, ne samo da ostavljaju negiranje ovih novotarija nego ih tolerišu i sami čine.
– KARAKTERISTIKA: Tumačenje Allahovih imena i svojstava – stav Eš'arija
Ova karakteristika menhedža pokreta se sastoji u tome da je osnivač pokreta zauzeo stav u tumačenju Allahovih imena i svojstava stav Mufevvida (Eš'arija) i taj stav pogrešno pripisao selefu ovog Ummeta.
Naime, Hasan El-Bena je u svom pojašnjavanju i tumačenju Allahovih imena i svojstava naveo da su se po ovom pitanju sljedbenici ovog Ummeta podijelili u četiri skupine:
Prva – takozvane mušebbihe, tj. oni koji uzimaju šerijatske tekstove o Allahovim imenima i svojstvima u njihovom doslovnom značenju i upoređuju Allaha sa Njegovim stvorenjima, npr. Da Allah ima lice kao lice Njegovih stvorenja.
Druga – takozvane mu'attile, tj. oni koji negiraju značenja riječi u šerijatskim tekstovima u kojima je opisan Allah, dželle še'nuhu, pa po njima Allah, dželle še'nuhu, niti govori, niti vidi, niti čuje itd. (U ovo skupinu spadaju džehmije i mu'atezile)
Treća – takozvane mu'eville, tj. oni koji tumače Allahova svojstva mimo onog na što po svom vanjskom doslovnom značenju upućuju. A na ovom stavu je halef ovog Ummeta, tj. učenjaci poslije prvih generacija.
Četvrta – takozvane mufevvide, tj. oni koji potvrđuju sva imena i svojstva onako kako su došla u šerijatskim tekstovima s tim da kažu da njihova značenja ne znamo i da ih prepuštamo Allahu, subhanehu ve te'ala. A na ovom stavu je selef ovog Ummeta, tj. prve generacije.
Onda je Hasan El-Benna detaljnije pojasnio treću i četvrtu skupinu opravdavajući jednu i drugu s tim da je na kraju nageo četvrtoj skupini za koju je ustvrdio da je to stav selefa ovog Ummeta.
Komentar: ovo – tema Allahovih svojstava – je inače opširna tema da bi se ovde detaljnije obradila ali ono što je bitno na ovom mjestu je sljedeće:
– treći i četvrti stav, tj. mu'evvile i mufevvide, oba ova mišljenja i obje ove skupine predstavljaju dva različita mišljenja unutar Eš'arija i Maturidija.
– Hasan El-Bena je pogrešno pripisao stav mufevvida selefu ovog Ummeta jer oni nisu bili na tome.
– mezheb selefa, tj. Malika, Sevrija, Evzaija, Šafije, Ahmeda, Hamada ibn Seleme, Jahje Kattana, Ibn Mehdija, Ishaka, Zehebija, Ibn Abdulberra, Kadi Bagdadija i drugih, je da se potvrđuju imena i svojstva koja su došla u šerijatskim tekstovima u njihovom doslovnom i vanjskom značenju, s tim da je kakvoća tih svojstva nama nepoznata i da Allahova svojstva nisu kao svojstva Njegovih stvorenja. Kao što kaže imam Malik kada je upitan o svojstvu istiva’ (uzdignuće iznad Arša), da je značenje te riječi poznato (tj. da istiva’ znači uzdizanje iznad nečega), a da je kakvoća tog svojstva nepoznata (tj. kako se Allah uzdigao), da je vjerovanje u to vadžib a da je pitanje o kakvoći toga novotarija. Znači, ovo svojstvo istiva’ znači da se Allah svojim bićem uzdigao iznad Arša. Ovo isto važi i za sva ostala svojstva, na primjer da Allah, dželle še'nuhu, ima lice, dvije ruke i slično u nama poznatom značenju tih riječi s tim da ne znamo kakvoću tih svojstava (kakvo je lice i kakve su Njegove ruke) i ne upoređujemo ih sa svojstvima stvorenja jer Allah kaže da Njemu ništa nije slično.
– prema tome, Hasan El-Bena prilikom pojašnjavanja stavova učenjaka apsolutno nije pojasnio stav Ehlu sunneta vel džemata, tj. selefa po ovom pitanju.
Kako je došlo do toga da je Hasan El-Bena pogriješio u ovome, to je pitanje za sebe, ali ono što čudi i što je neprihvatljivo je da učeni od sljedbenika ovog pokreta ne ukazuju na ovo grešku njihovog imama nego ustrajavaju na njoj, i ne samo to, već uzimaju da je akida Eš'arija i Maturidija ustvari akida Ehlu sunneta vel džemata. Naravno, zastupanje pokreta eš'arijske akide nosi sa sobom sve one negativnosti i loše posljedice ovog akidetskog pravca. Osim što se ovo potpuno uklapa u dvije glavne karakteristike pokreta, tj udaljavanje od pitanja u kojima postoji razilaženje i nastojanje da se pridobije što veći broj pristalica jer su eš'arijski i maturidijski pravci danas najrašireniji u Ummetu.
– KARAKTERISTIKA: Razumijevanje pokornosti i davanje bej'e vođi pokreta
Oni koji pristupaju pokretu obavezni su dati bej'u (prisegu) vođi pokreta pri čemu se obavezuju na poslušnost bez pogovora. Od temelja te bej'e je pokornost za koju Hasan El-Bena kaže da pripadnik pokreta treba biti “istinski sufija sa duhovne strane i istinski vojnik sa praktične strane“, tj. da bude pokoran pretpostavljenom poput pokornosti sufije svom šejhu i poput pokornosti vojnika komandiru.
Komentar: ovakvo razumijevanje pokornosti se podudara sa pokornošću sufijskog murida šejhu a što je Hasan El-Bena zbog svog sufijskog odgoja ubacio u temelje ovog pokreta. Sa šerijatske strane pokornost i poslušnost je obavezna imamu, namjesniku ili vojskovođi muslimana a ta pokornost je ograničena da bude u onome u čemu nema grijeha prema Allahu, dželle še'nuhu. Ovakva pokornost se ne odnosi na vođe džemata, pokreta i slično, jer su njihov rad i djelovanje zasnovani na dobrovoljnom radu za vjeru.
A što se tiče davanja bej'e vođi pokreta, ona je takođe jako upitna. Mnogi savremeni učenjaci ubrajaju njihovu bej'u koju daju vođi pokreta u novotariju, jer se bej'a daje muslimanskom vladaru ili namjesniku koji imaju stvarnu vlast u svojim rukama, a vođa pokreta nije ni vladar ni namjesnik. Sa druge strane, ova bej'a je dodatno upitna ako imamo u vidu da je sam Hasan El-Bena u nekoliko pisama koje je pisao kralju Egipta Fuadu iskazao najiskreniju i najsrdačniju bej'u i pokornost samom kralju, a istovremeno članovi pokreta su davali bej'u njemu. Pošto je on dao bej'u kralju i sljedbenici pokreta su trebali dati kralju a ne njemu. Ovim istim putem su išli i vođe pokreta nakon njega jer su iskazivali bej'u i pokornost vlastima država u kojima žive a istovremeno je davana bej'a članova pokreta njihovom vođi.
Ovo su neke po autoru najbitnije sporne kakakteristike pokreta a ima ih još mnogo.
Opća zapažanja o radu pokreta
Fleksibilna parola pokreta koju je izrekao njegov osnivač glasi: “Radimo i surađujemo u onome u čemu se složimo a opavdavamo jedni druge u onome u čemu se razilazimo“, iako se teoretski tumačila na jedan način, da se suradnja odnosi na akidetske temelje vjere a razilaženje na fikhska pitanja, praktično se sprovodila na drugi način, tj. pokret sarađuje i opravdava i one sa kojima se razilaze u akidetskim temeljima. Ova parola i nastojanje da se što više pristalica pridobije su učinili da u praksi u redove pokreta uđu raznorazni sljedbenici iskrivljenih akidetskih shvatanja poput sufija, šija, modernista, sekularista itd, što je itekako negativno uticalo na rad i menhedž pokreta jer da bi ostali u pokretu morale su se prešućivati akidetske devijacije kod njih .
Na osnovu svega spomenutog od devijacija i grešaka u menhedžu i radu ovog pokreta može se zaključiti da se osnovni načelni principi i velike i hvalolepne parole pokreta od kojih se koža ježi i koje su veoma lijepe i privlačne, da se one ne slažu sa praktičnim djelovanjem i aktivnostima pokreta. Preciznije rečeno, sušta i gola činjenica je da ovaj pokret najviše na čemu radi i ulaže truda je to da ujedini muslimane (što je bez sumnje vadžib), što često gorljivo i patetično potencira u svojim aktivnostima, na onome na čemu jesu muslimani od postojećih akidetskih devijacija i novotarija, koje pokret pod raznim izogovorima ne popravlja niti negira jer bi time otjerali potencijalne sljedbenika i pristalice od sebe. A da naravno oni, vođe pokreta, budu vođstvo i na čelu tog ujedinjenog bućkuriša od muslimanskog Ummeta. Znači, njihov glavni interes i zanimacija je vlast i preuzimanje vlasti nad muslimanima gdje god bili (bilo da je u pitanju država ili islamska zajednica), pri čemu za ostvarenje tog cilja se često ne biraju sredstva (šurovanje sa sekularističkim strankama, pozivanje na demokratiju, ulazak u parlament i slično), da bi se u ime vjere i Šerijata vladalo nad muslimanima.
Ovaj pokret, iako poziva druge muslimane u sveobuhvatnu primjenu Šerijata i onog što je Allah objavio, njegove vođe i sljedbenici oni sami taj Šerijat ne primjenjuju ni u svom vlastitom životu ni u porodici niti unutar samog pokreta. Jer da primjenjuju i pozivaju u istinski Šerijat, koji je pojasnio i primjenio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ashabi i selef ga nama prenijeli, oni bi dali akcenat izučavanju, pozivanju i primjeni ispravne akide i njenom popravljanju među muslimanima, kao i ostavljanju i negiranju mnoštva novotarija u koje je ovaj Ummet uronuo. I ne samo da ne popravljaju akidu i tolerišu novotarije, naprotiv, kod njih je ispravna akida Ehli suneta i vel džemata ono na čemu su eš'arijske i maturidijske skolastičarske sekte, a novotarije su po njima fikhsko razilaženje učenjaka u kojima ima širine.
Ono što je jako bitno znati je činjenica da ovaj pokret ima veoma velikog uspjeha u dawi i radu gdje god da djeluje a što mnoge radnike i trudbenike na polju islamske dawe (pa čak i mnoge selefijske daije) obmani i prevari.
Treba znati da je razlog njihovog uspjeha prije svega to što se u svojim dawetskim aktivnostima ni sa kim ne zamjere (osim sa selefijama koji poznaju njihovo stanje), jer u stvarnosti ne popravljaju akidetske devijacije muslimana i ne reaguju na rasprostranjene novotarije. A drugi razlog uspjeha je to što muslimane pridobijaju na opća osjećanja ljubavi prema ovoj vjeri, islamskog bratstva sljedbenika ovog Ummeta, borbe protiv tlačenja i kolonijaliziranja muslimana i sličnog.
Kritike pokreta Ihvanu muslimin od strane selefijskih učenjaka
Od šejhova selefijskog pravca koji su kritikovali pokret El-Ihvan el-muslimun su između ostalih: Bin Baz, Nasir El-Albani, Salih Fevzan, Salih Luhejdan, Abudllah El-Gudejan, Abdulmuhsin El-‘Abbad, Salih Ali Šejh i mnogi drugi.
Rezime kritike šejha Bin Baza se sastoji u sljedećem (časopis El-Medželle, broj 806):
– da pokret nema dawetskih aktivnosti u pozivanju u tevhid, negiranju širka i raznovrsnih novotarija,
– da njihovim aktivnostima koje imaju posebne metode nedostaje pozivanje u ispravnu akidu na kojoj je Ehli sunne vel džema'a,
– da je na njima da vode računa o selefijskoj dawi, da pozivaju u Allahov tevhid (Jednoću), negiraju obožavanje kaburova, vezivanje za kaburove i traženje pomoći od umrlih, poput Husejna, Hasana ili Bedevija i njima slične, zavjetovanje umrlima na klanje kurbana njima,
– takođe, ovom pokretu se prigovara da ne vode računa o slijeđenju suneta, učenju hadisa i onome na čemu je bio selef ovog Ummeta od šerijatskih propisa.
Kritike ostalih šejhova uglavnom ne izlaze iz okvira onoga što je spomenuo Bin Baz.
Sljedbenici pokreta Ihvanu muslimin na Balkanu i u Bosni
Naravno, djelovanje i aktivnosti ovog pokreta kao što su prisutne u cijelom svijetu tako i u Bosni imaju svoje uporište. Glavni centri preko kojih djeluje ovaj pokret u našim krajevima na rukama doktora i magistara islamskih znanosti su dva islamska pedagoška fakulteta: u Zenici i Bihaću, a u Sandžaku djeluju preko profesora Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru. Njihov najpoznatiji časopis je Novi horizonti.
Ono što je karakteristično za pokret El-ihvanul el-muslimun uopćeno u svijetu to nije mimoišlo ni sljedbenike ovog pokreta iz naših krajeva, osim što se neki obrisi i karakteristike ovog pokreta još jasnije i upečatljivije ispoljavaju kod nas.
Naime, zagovarači ovog pokreta smatraju i propagiraju da je ispravna akida Ehli suneta vel džemata koju treba učiti i slijediti i koju izučavaju na svojim fakultetima ustvari akida Eš'arija i Maturidija u čemu se ne razlikuju od zvaničnog stava Islamske zajednice kod nas. Drugim riječima, kod njih ne postoji akida selefa koja i jeste akida Ehli suneta vel džemata, a po nekima od njih selefijska akida je u stvari ili saudijska izmišljotina ili akidetski pravac unutar hanbelijskog mezheba.
Što se tiče akidetskih i fikhskih novotarija kod većine njih nije sporna ni Ajvatovica, ni Djevojačka pećina, a kamoli mevlud, džematski zikr, salle i slične novotarije, oni aktivno učestvuju u mnogim ovim novotarijama nesmatrajući ih novotarijama uopće, ili smatrajući da je to stvar tumačenja i viđenja, a bolji od njih iako te novotarije smatraju spornim svoje prešućivanje i učestvovanje u istim to svrstavaju u mudro djelovanje u davi. Tako se ni po ovom pitanju ne razlikuju mnogo od zvanične Islamske zajednice.
Veoma su nakloni i puni razumijevanja prema domaćim sufijama i uopće sufizmu kao i prema aktivnostima šijama-rafidija u Bosni, daju im pohvalu i podršku u radu i surađuju sa njima.
Vođe i zagovorači pokreta Ihvanu muslimin u Bosni ne skrivaju svoju mržnju, zavist, omalovažavanje i netrpeljivost prema savremenim selefijskim učenjacima, poput Bin Baza, Ibn Usejmina, Albanija i drugih, dok istovremeno pretjerano i nametljivo potenciraju, ističu, drže i proglašavaju najvećim šejhom šejhova i fakihom današnjice dr. Jusufa Kardavija. A ne treba ni čuditi isticanje ovog šejha jer on i jeste šejh ovog pokreta, ono na čemu je pokret od akide, stava prema novotarijama i novotarima, od menhedža u dawi, davanju olakšica i drugih karakteristka to su svakako poznati stavovi ovog šejha.
Njihov glavni finansijski pokrovitelj je ni manje ni više nego saudijska organizacija Nedva, koja inače daje svakojaku podršku ihvanijskim džematima širom svijeta, preko koje finansiraju većinu svojih davetskih aktivnosti i projekata.
Najjača i najpoznatija stranica zagovarača ovog pokreta je http://www.akos.ba.
Pridaju veliki akcenat radu i djelovanju sa studentima raznih fakulteta jer su to kako sami ističu mozgovi i buduće vođe duštva dok ostale pristalice regrutuju uglavnom iz redova selefija i akitvnijih hodža. Jedan od njihovih bitnijih ciljeva u Bosni je preuzeti Islamsku zajednicu i staviti je pod svoju kontrolu, a to nastoje ostvariti putem vrbovanja hodža, službenika IZ-a i svršenika njihovih pedagoških fakulteta.
Odnos i ophođenje selefijskih daija prema pokretu El-Ihvanul el-muslimun
Selefijske daije kako u svijetu tako i kod nas u ophođenju prema ovom pokretu se mogu podijeliti na dvije skupine kontradiktorne jedna drugoj i treću koja je na sredini između prve dvije:
Prva skupina – oni koji bespoštedno, žestoko, pretjerano i preuveličano kritikuju ovaj pokret kao da u njemu nema hajra. To su šejhovi i daije skupine Medhalijevaca kao i daije tekfirske dawe.
Druga skupina – daije koji srdačno surađuju sa njima, dive se njihovom uspješnom organizovanom institucionalnom radu, imaju prema njima strahopoštovanje, cijene i ih i poštuju, pozivaju ih na svoje aktivnosti, brane ih od onih koji ih kritikuju, i čak u mnogim svojim aktivnostima svjesno ili nesvjesno rade po menhedžu ovog pokreta, poput prešućivanja akidetskih i drugih novotarija a često i činjenja istih zbog „mudrosti i uspjeha“ u dawi, i poput suradnje sa novotarima naročito ako je to institucija (IZ, islamski fakultet ili udruženje).
Ovakvo ophođenje prema aktivistima ovog pokreta je veoma rasprostranjeno među mnogim selefijskim daijama, nažalost, kako u svijetu tako i kod nas. Kada se istraže razlozi takvog ponašanja rezultat bude uglavnom da ili se radi o daijama koji nisu (dovoljno) izučili i istražili ono što je sporno i u čemu je kritikovan ovaj pokret ili tako postupaju zbog nekog dunjalučkog šićara i koristi, ili i zbog jednog i drugo, ili što jednostavno imaju ihvanijsku dušu i karakter pa prirodno naginju njima.
Treća skupina – oni koji se realno i objektivno ophode prema pokretu i njegovim aktivistima na osnovu znanja i pouzdanih informacija o njima iznoseći i kritikujući sve ono što im se prigovara uz priznanje i pohvalu u onome u čemu to zaslužuju, surađujući sa njima u onome što šerijatski nije sporno.
Naivno je i pogrešno mišljenje da je razlika i razilaženje između između selefijske i ihvanijske dawe u bradi, nogavicama, nikabu, muzici, miješanju žena i muškaraca i sličnim pitanjima, iako se i u tome ne slažu. Istina je da je suština razilaženja u mnogim akidetskim pitanjima, novotarijama i menhedžu djelovanja u dawi.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeUZIMANJE DRŽAVLJANSTVA NEKE EVROPSKE DRŽAVE
Alejkumusselam. Da bi se odgovorilo na pitanje treba prvo pojasniti uopćeno propis uzimanja državljanstva kjafirske države (Darul-kufra) a onda konkretno odgovoriti na postavljeno pitanje. Naime, o pitanju propisa uzimanja državljanstva kjafirske države detaljno sam pisao u knjizi “Odgovor jeviše
Alejkumusselam.
Da bi se odgovorilo na pitanje treba prvo pojasniti uopćeno propis uzimanja državljanstva kjafirske države (Darul-kufra) a onda konkretno odgovoriti na postavljeno pitanje.
Naime, o pitanju propisa uzimanja državljanstva kjafirske države detaljno sam pisao u knjizi “Odgovor je u Islamu“ na 490. strani. Evo tekst u cjelosti:
UZIMANJE DRŽAVLJANSTVA KJAFIRSKE DRŽAVE
Prije govora o šerijatskom statusu uzimanja državljanstva kjafirske države neophodno je da se ukratko da poimanje samog termina državljanstvo.
Jedna od kraćih definicija državljanstva glasi: državljanstvo je zakonska i politička veza između pojedinca i države koju određuje državni zakon a koja spaja pojedinca sa tom državom. Državljanstvo je dakle zasnovano na tri temelja: osobi, državi i zakonsko-političkoj vezi[1].
Da bi neko dobio državljanstvo treba da zadovolji određene uvjete koji se razlikuju od države do države. Najbitniji uvjeti su[2]:
– boravak u državi u vremenu od 5, 7, 9, više ili manje godina,
– da je osoba punoljetna i pametna,
– da krivično nije kažnjavana,
– da ima izvor zarade,
– da poznaje jezik te države, njenu istoriju i političke zakone.
Neke države, poput Amerike, uvjetuju izricanje zakletve lojalnosti i odanosti.
Posljedica uzimanja državljanstva je dobijanje svih prava i obaveza koja uživaju građani te države. Od tih prava su sljedeće[3]: dobijanje statusa građanina, pravo na stalni boravak, diplomatska zaštita, dobijanje političkih prava, poput prava na glasanje itd. A najvažnije obaveze prema državi su: pokoravanje zakonima države i traženje presude na njenim sudovima, učestvovanje u vojsci i obaveza odbrane države u ratnom stanju, predstavljanje države van njenih granica itd.
Šerijatski status uzimanja državljanstva kjafirske države
Pitanje uzimanja državljanstva kjafirske države je jedno od savremenih pitanja o kojem prijašnji učenjaci nisu govorili.
Odgovor na ovo pitanje ovisi o samom stanju muslimana. Pa tako ako musliman prihvati državljanstvo kjafirske države a zadovoljan je sa zakonima te države i daje prednost traženju presude pred njenim sudovima nad Šerijatom on je murted, otpadnik iz Islama.
Sa druge strane možemo podijeliti muslimane po ovom pitanju na tri skupine[4]:
Prva: muslimanske manjine koje žive u kjafirskim zemljama s generacije na generaciju. Oni dobijaju državljanstvo te kjafirske države samim rođenjem, nemaju izbora u tome nego su čak i prinuđeni na to i naravno nisu ni griješni.
Obaveza im je da se pridržavaju islamskih propisa koliko su u stanju. Njihovo uzimanje državljanstva od te države je vid nužnosti bez čega ne mogu normalno živjeti.
Druga: muslimani koji su pobjegli od tlačenja i progonjenja nepravednih režima muslimanskih država u kojima su rođeni bojeći se za svoj život, vjeru i čast, ili nad kojima je izvršen psiho-fizički pritisak, ili oni koji u osnovi nemaju državljanstvo kao Palestinci. A ne mogu naći neku muslimansku zemlju koja bi ih primila a uzimanjem državljanstva od kjafirske države bili bi zaštićeni i sigurni.
Ovakvima je dozvoljeno uzimanje državljanstva kjafirske države jer su prisiljeni na to. Šerijat je dozvolio da musliman u stanju prisile izgovori riječi kufra pod šartom da mu srce bude čvrsto u vjeri, pa preče je da dozvoli uzimanje državljanstva kjafirske države ako je na to primoran. Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada se vraćao iz Taifa a mušrici Mekke mu nisu dali da uđe u nju, je tražio zaštitu i pomoć od Mut'im ibn ‘Adijja koji je bio kjafir, i tek uz njegovu zaštitu je ušao u Mekku siguran i zaštićen. Tako isto Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio skupini ashaba da učine hidžru u Abesiniju kako bi tamo našli zaštitu kod vladara kjafira koji nikome nije činio zulum. Ovi jasni dokazi ukazuju na dozvolu traženja zaštite od kjafira i kjafirskih država u prinudi.
A uzimanje državljanstva kjafirske države iz gore spomenutih razloga ulazi pod traženje zaštite od kjafira u prinudi. S tim da se ovo uslovljava sljedećim: da njihova prinuda bude stvarna a ne umišljena, da ne pomažu kjafire protiv muslimana, da mrze kjafire i njihovu vjeru, da im ne pokazuju vjernost i odanost kao i da se pridržavaju vjerskih propisa koliko su u stanju.
Treća: svi ostali muslimani koji nisu muslimanske manjine niti su prinuđeni na uzimanje državljanstva od kjafirske države nego u većini slučajeva u tome vide svoj dunjalučki šićar poput većih privilegija, boljeg posla i slično.
Savremeni islamski učenjaci imaju o ovom pitanju dva mišljenja:
Prvo mišljenje: dozvola uzimanja državljanstva od kjafirske države sa šartom pridržavanja propisa vjere.
Na ovome je manji dio učenjaka poput Jusufa Kardavija i Vehbeta Ez-Zuhajlija[5].
Argumenti kojima dokazuju ovu dozvolu su sljedeći[6]:
1 – Uzimanjem državljanstva od kjafirske države čovjeku se garantuje častan život, sigurnost, uživanje svih vjerskih i drugih prava i sloboda koje u većini slučajeva ne može naći u muslimanskim državama.
2 – Pošto je muslimanu dozvoljen boravak u tim zemljama jer je siguran i može ispoljavati svoju vjeru samim uzimanjem državljanstva se ništa ne mijenja osim pripadnosti toj državi, tj. postaje njen građanin.
3 – Sa državljanstvom čovjek stiče ugled, zaštitu i prava koje ne nalazi u mnogim muslimanskim zemljama, čime koristi od uzimanja državljanstva prevagnjuju negativnosti.
Dovoljan je odgovor na gore spomenuto da vjerske slobode muslimana u tim zamljama nisu baš velike, kao ni lična sigurnost, takođe uzimanje državljanstva nije čista formalnost a ispravno je da šerijatska zabrana, negativnosti i šerijatsko-sporne stvari uzimanja državljanstva prevagnjuju naveliko umišljene koristi od toga.
Drugo mišljenje: zabrana uzimanja državljanstva od kjafirske države
Na ovome je većina savremenih učenjaka, od njih su: Stalna komisije za fetva iz Saudijske Arabije koja je u četiri navrata izdala fetvu o zabrani, takođe, učenjaci: Bin Baz, Albani, ‘Usejmin, Abdullah Gudejan, Abdurrezak Afifi,
Salih Fevzan, Mukbil el-Vadi'i, Muhammed Rešid Rida, Alijj Tantavi i mnogi drugi[7].
Od mnoštva dokaza kojima dokazuju zabranu je sljedeće:
1 – Nužno poznata stvar u vjeri je jasna zabrana vjernosti i odanosti kjafirima, kao i prijateljovanje i ljubav prema njima i zadovoljstvo sa munkerima koji su kod njih. A uzimanja državljanstva (koje je političko-zakonska veza) od kjafirske države uz stalni boravak u njoj je najjasniji vid ispoljavanja te vjernosti, odanosti, ljubavi i prijateljstva prema kjafirima koju je Uzvišeni Allah na nekoliko mjesta u Kur'anu zabranio:
“Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve!” (prijevod značenja Ali ‘Imran 28),
“O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i Kršćanie! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.” (prijevod značenja El-Maide 51),
“Koji prijateljuju sa nevjernicima, a ne s vjernicima! Zar kod njih traže snagu, a sva snaga pripada samo Allahu?” (prijevod značenja En-Nisa’ 139)
2 – Uzimanjem državljanstva od kjafirske države musliman se obavezuje na apsolutnu pokornost državnim zakonima te države u svim sferama života, a nije nepoznata činjenica da su ti zakoni oprečni šerijatskim. Rezultat sticanja novog državljanstva je obavezivanje muslimana da će tražiti presudu na tagutskom sudu te države i da će biti pokoran zakonima te države. A zabrana pokornosti neislamskim zakonima i traženja presude kod istih je nužno poznata stvar u Islamu za koju nema potrebe da se navode dokazi.
Kaže Rešid Rida: “Suština govora o ovome je da musliman koji prihvata uzimanje državljanstva mijenja propise Kur'ana za propise koje sadrži državljanstvo, te je on poput onog koji mijenja iman za kufr … Iz ovoga se saznaje da je prihvatanje muslimana državljanstva koje je zasnovano na zakonima koji su oprečni islamskim izlazak iz vjere Islama”[8]. Slično kaže Jusuf El-Dudževi u svom odgovoru na pitanje uzimanja francuskog državljanstva te naziva to davanjem prisege kjafirima i ostavljanjem obilježja Islama[9].
3 – Negativne posljedice na porodicu koja takođe automatski dobija državljanstvo uz roditelja. Ovo se ogleda u prihvatanju običaja i načina života, navikavanju na neislamsku sredinu i nemoralan život, učenju u njihovim školama, druženju sa njihovom djecom i mnogi drugi vidovi potpadanja pod uticaje sredine u kojoj se živi.
4 – Od obaveze prihvatanja državljanstva je i učestvovanje u vojnoj obavezi i pripadanja vojsci te države, takođe je obavezan da stane u odbranu te kjafirske države u slučaju rata između nje i druge države pa makar bila muslimanska. Od općepoznatih propisa u Islamu je zabrana pomaganja kjafira i zulumčara u njihovom neprijateljstvu i griješenju, kao i zabrana proljevanja krvi muslimana, a kako tek pomaganje kjafira u borbi protiv muslimana.
Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “I ne budite uz zulumčare pa da vas vatra prži” (Hud 113), a došlo je u hadisu muttefekun alejhi: “Ko ponese oružje na nas nije od nas”[10].
5 – Zabrana boravljenja u kjafirskoj državi. Ovo je dokaz onih koji smatraju da je samo boravljenje u kjafirskoj državi bez šerijatski opravdanog razloga haram zašto imaju dokaze iz Kur'ana i Sunneta i na čemu je džumhur učenjaka. Pa kažu ako je samo boravljenje među kjafirima zabranjeno i ako je obavezno učiniti hidžru, pa kako onda da se još potvrđuje taj boravak koji je haram traženjem stalnog boravka putem uzimanja državljanstva?
Takođe može se reći: ako su se islamski učenjaci razišli oko dozovole samog boravka među kjafirima, gdje je većina na zabrani, pa kako da se traži pravo na stalni boravak putem sticanja državljanstava?
Prema tome, radžih (odabrano) mišljenje po ovom pitanju je da je osnova u uzimanju državljanstva od kjafirske države zabrana iz čega se izuzimaju muslimanske manjine i stanja prinude. Na ovo upućuju jasni i nedvosmisleni dokazi gore spomenuti. Sa druge strane, koristi koje se ostvaruju uzimanjem državljanstva se ne mogu ni u kojem smislu porediti sa negativnim posljedicama po vjeru i dunjaluk same osobe i njegove porodice. A Allah zna najbolje.
Konkretan odgovor na pitanje
Gore spomenuti propis zabrane uzimanja državljanstva kjafirske države se odnosi na muslimane koji žive u islamskim zemljama, tj. Darul-Islam. Dok je propis uzimanja državljanstva kjafirske države od strane muslimana koji žive i imaju državljanstvo neke druge kjafirske države u osnovi dozvola. S tim da treba voditi računa da se daje prednost onim kjafirskim državama u kojima se muslimanima daje više vjerskih prava i sloboda i u kojima živi veći broj muslimana, odnosno gdje su bolji uslovi za praktikovanje Islama.
Prema tome, muslimanu koji živi u Bosni i Hercegovini, Kosovu, Albaniji, Srbiji, Hrvatskoj i drugim balkanskim zemljama je dozvoljeno da uzme državljanstvo bilo koje kjafirske države u kojoj može ispoljavati obilježja Islama. Jer spomenute države nisu Darul-Islam, tj. islamske države, nego Darul-kufr, tj. kjafirske države, a ovo je tema o kojoj je bilo govora u jednom posebnom odgovoru.
Ve billahi tevfik.
[1] Fikhul-ekallijat, Abdukadir Halid, str. 60, El-Ahkamu es-sijasijje lil ekallijat el-muslime, Sulejman Topoljak, str. 175-187.
[2] Risaletun fi hukmit-tedžennusi bidžinsijjeti devleti gajri islamijje, Ibn Subejjil, str. 12.
[3] Muzekkiratun, Alijj Alijj Sulejman, str. 171-175.
[4] El-Hidžretu ila biladi gajril-muslimin, ‘Imad ibn ‘Amir, str. 303-308.
[5] El-Hidžretu ila biladi gajril-muslimin, ‘Imad ibn ‘Amir, str. 278.
[6] Fikhul-ekallijat, str. 607-608.
[7] El-Hidžretu ila biladi gajril-muslimin, ‘Imad ibn ‘Amir, str. 278-279.
[8] Fetava Muhammed Rešid Rida (5/1748).
[9] Risaletun fi hukmit-tedžennusi bidžinsijjeti devleti gajri islamijje, str. 90.
[10] Buharija (6366) i Muslim (143).
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeZBOG ČEGA SE SPORE (SELEFIJSKE) DAIJE SA TZV. “TEKFIRSKOM DAVOM”
Alejkumusselam. Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se naglasi nekoliko bitnih stvari: Prvo: Stav Islama i Sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po ovom pitanju kao i svakom drugom je da se pojasni istina. Kaže Uzvišeni: "Oni koji budu tajili jasne dokaze i uputu od onoga što smo Mi objaviviše
Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se naglasi nekoliko bitnih stvari:
Prvo: Stav Islama i Sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po ovom pitanju kao i svakom drugom je da se pojasni istina.
Kaže Uzvišeni: “Oni koji budu tajili jasne dokaze i uputu od onoga što smo Mi objavili nakon što smo to pojasnili ljudima u Knjizi, njih će Allah prokleti a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju” (El-Bekara, 159).
U hadisu kojeg prenosi Ebu Se'id El-Hudri, radijallahu anhu, a bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju šejh Albani i Šuajb Arnaut, kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko sakrije znanje koje će Allah učiniti korisnim ljudima u vjeri na Sudnjem danu će ga Allah upregnuti uzdama od vatre”.
A istina o ovoj stranici i ovoj davi je da pogrešno tumače neka bitna akidetska pitanja, te da su sa tim svojim tumačenjem otišli u dalalet i da odvode druge u dalalet sve dok se u onome u čemu su skrenuli ne vrate na istinu.
A obaveza je na učenima da upozore muslimane na ovu skupinu i na ovu zabludu, kao što im je obaveza da objasne propise tahareta, namaza, posta, zekata i ostalog.
Drugo:
Veoma je bitno naznačiti da spor između tzv. “maočanske dave” (u što ulazi stranica “putvjernika” koja je njihov glasnogovornik) i ostalih daija koji pozivaju u izvorni Islam, a što neki dobrodušni muslimani nazivaju svađom, prepirkom, prepucavanjem i razilaženjem među daijama koji pozivaju na Kur'an i Sunnet, da taj spor nije oko međe koju su jedni drugima bespravno prigrabili, niti imetka oko kojeg se otimaju, niti želje da se istaknu jedni nad drugima sa prestižom i vlašću, niti pridobijanju što većeg broja pristalica, niti nekog drugog dunjalučkog šićara, nego je taj spor spor akide i tumačenja vjere.
Treće:
Praktično i konkretno u našoj stvarnosti u Bosni a i šire “maočanska dava”, sa svojim “sunetskim mesdžidima” i “iskrenim muvehhidima”, se odvojila od ostale braće. To jest, oni imaju svoje mesdžide, svoje daije i svoje aktivnosti, oni se nisu odvojili samo od IZ-a nego su se oni odvojili i od nas, od jezgre. A to znači da su se i akidetski, tj. tumačenjem vjere a i fizički odvojili od nas. Ovo je opis stanja u stvarnosti u kojoj živimo a ne žaljenje zbog toga, jer se naša i njihova dava svakako treba razdvojiti, treba istinu odvojiti od dalaleta.
Četvrto:
Kao što obaveza da se upozorava na skretanja sa istine i dalalet sufija, šija, tebligija, ahmedija, maturidija, eš'arija i ostalih, iako među njima samima postoji ogromna razlika, tako isto obaveza je na učenima da upozore na dalalet i skretanje sa pravog puta onih koji pretjeruju i pogrešno tumače pitanja tekfira, a što je glavna zamjerka “maočanskoj davi”, pa makar se oni pojavili iz naših redova.
Peto:
Stalno korištena uzrečica koju koriste mnoga braća, a to je “Slijedimo svakog ko poziva na Kur'an i Sunnet”, sa čime opravdavaju svoje slijeđenje i “neodricanje” od braće i “maočanske dave” je nedovoljan argument za slijeđenje istih. U protivnom trebali bi da slijede i sufije, šije, tebligije, IZ i njima slične jer se i oni pozivaju na Kur'an i Sunnet a ne na Tevrat i Indžil. Ili da budem precizniji, nema sekte i skupine u Islamu a da se ne poziva na Kur'an i Sunnet.
Međutim, kako da znamo ko stvarno slijedi Kur'an i Sunnet onakvima kakvim ih treba slijediti?
Odgovor na ovo je jednostavan jer nam je došao baš u Kur'anu i Sunnetu. Treba slijediti Kur'an i Sunnet onako kako ih je razumio selef ovog Ummeta, odnosno prve tri generacije. Jer je Uzvišeni Allah rekao da je sa njihovom vjerom zadovoljan kada kaže: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima od muhadžira i ensarija i onima koji ih slijede u dobru …” (Et-Tevbe, 100), i jer za njih kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Najbolja generacija (u mom Ummetu) je moja generacija (ashabi), zatim oni poslije njih (tabi'ini), zatim oni poslije njih (tabitabi'ini)”.
Pa kao je Allah sa njima zadovoljan i ako su oni najbolji u ovom Ummetu, nema sumnje da su taj stepen dostigli ispravnim tumačenjem i praktikovanjem Kur'ana i Sunneta.A slijeđenje Kur'ana i Sunneta po razumijevanju selefa ovog Ummeta se u našem vremenu ogleda i očituje u slijeđenju savremenih učenjaka koji tumače vjeru vraćajući se na razumijevanje selefa ovoga Ummeta.
Od tih savremenih učenjaka su Bin Baz, Usejmin, Džibrin, Bekir ebu Zejd, Salih Fevzan, Abdulkerim El-Hudajri, Abdurrahman El-Berrak (iz Saudije), Albani (iz Sirije), Šenkiti (iz Mauritanije), Abdurrezak Afifi, Ebu Ishak El-Huvejni (iz Egipta) i mnogi drugi iz raznih zemalja diljem islamskog svijeta.
Pa kada analiziramo tumače “maočanske dave” i njihove stavove vidjećemo da se oni u spornim pitanjima između nas i njih ne vraćaju na stavove i tumačenja ovih učenjaka. I ne samo da se ne vraćaju na njih nego slijede, tumačeći ta pitanja (taguta, širka, parlamenta, glasanja, tekfira uopćeno), “učenjake i šejhove” (čitaj kvaziučenjake), poput Ebu Muhammeda El-Makdisija čije knjižice i skripte prevode i tumače, koji za spomenute šejhove kažu da su uz taguta i njihove sluge, da prešućuju istinu o tagutima i vladarima, da su na dalaletu u pitanjima koja se odnose na tagutsku vlast i vladare i tome slično i još gore.
Među učenim ljudima današnjeg vremena je poznato nepisano pravilo kako prepoznati novotara među onima koji se pozivaju na Kur'an i Sunnet, a to je da onaj ko priča protiv Bin Baza, Usejmina i Albanija (i njima sličnim) sa strane njihove akide i tumačenja vjere, pri čemu ih vrijeđa i omalovažava, da je to najjasniji znak da je ta osoba novotar. A “maočanska dava” se okitila ovim perjem”, tj. slijedi neke “učenjake” koji tvrde da su ovi gore spomenuti učenjaci na dalaletu i da odvode druge muslimane na dalalet.
Naravno, tumači i vođe ove dave na svojim predavanjima često dođu sa knjigama Bin Baza, Fevzana i njima sličnih učenjaka pokazujući svojim sljedbenicima kako i oni slijede ove učenjake i njihove fetve i pravdajući se da “murdžijske daije” iznose laži na njih. A ustvari radi se o tome da oni uzimaju od ovih šejhova pitanja i mes'ele koja nisu vezana za sporna pitanja u kojima su skrenuli sa pravog puta, poput stavova ovih učenjaka o saudijskoj vlasti, ulasku u parlament, glasanju, nesuđenju po onome što je Allah objavio, tekfirenju uopćeno i slično. Ovi detalji su uglavnom skriveni običnoj braći a poznati su daijama koji zbog svega spomenutog upozoravaju na njihovu davu.
Peto:
Takođe, od raširenih podvala i prevara ove dave među braćom je i to da tvrde da je ustvari prava haridžijska i tekfirska dava je ona koja je nikla i danas boravi u Beču od poznate osobe, a da su oni (“maočanska dava”)
Ehlu Sunne vel džemat, a da su ostale selefijske daije u Bosni murdžije. A istina je da između njihove “maočanske dave” i škole bečkog tekfira nema velike razlike jer su im temelji i osnovi tumačenja tekfirskih pitanja isti. Razlika među njima je u nekih “deset deka”, ili preciznije razlika im je u boji: bečka škola tekfira je crni tekfir, a “maočanska dava” je šareni ili bijeli tekfir.
A ostale daije koji pozivaju na selefijsku akidu i izvorni Islam smatramo da su na akidi Ehlu Sunne vel džemata, a Allah zna najbolje, a daleko od toga da su na murdžijskoj akidi jer tako nešto može reći samo onaj ko ne zna šta je murdžijska akida ili je pogrešno tumači.
Šesto:
Nakon ustrajavanja “maočanske dave” na tumačenju i praktikovanju vjere od onoga na čemu jesu dobili naznake i osobine po kojima sliče haridžijama te se komotno sada mogu nazvati neoharidžijama, tj. savremenim haridžijama. Od sličnosti njihove dave haridžijama su sljedeće stvari:
– nepoznavanje i neizučavanje šerijatskih nauka, a što se posebno ogleda u mnoštvu daija u njihovoj davi koji vaze, drže predavanje, tumače vjeru a da nemaju osnovnog šerijatskog znanja a da istovremeno govore o najkrupnijim pitanjima Ummeta o kojima najučeniji ovog vremena često nemaju odgovora.
– čitanje islamskih knjiga i uzimanje znanja direktno iz knjiga (ili sa interneta i slušanja predavanja sa interneta, paltalka i slično) bez uzimanja znanja direktno od šejhova i zaista učenih ljudi koji će im pojasniti ono što piše u tim knjigama.
– otežavanje vjere samima sebi a još više drugima po čemu se posebno ističu, a kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: “Zaista je ova vjera lahka, a neće niko otežavati vjeri (pretjerivati u njoj) a da ga ona neće pobijediti”.
– oholost i nadmenost njihovih sljedbenika, isticanje i nametanje da samo oni znaju a da su svi drugi džahili.
– omalovažavanje i potcjenjivanje istinske uleme i optuživanje istih da ne rade svoj posao.
– unaprijed loše mišljenje o muslimanima uopćeno a radnicima za ovu vjeru posebno.
– žestina, grubost i krutost u ophođenju prema muslimanima koji nisu sljedbenici njihove dave, a kaže Uzvišeni: “Muhammed je Allahov Poslanik, oni koji su sa njim su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom” (El-Feth, 29).
– nepoznavanje fikha naređivanja dobra i odvraćanja od zla, pri čemu negirajući neki munker naprave još veći.
– pogrešno i pretjerano tumačenje pitanja vezanih za tekfir, bavljenje tim stvarima od strane onih koji nemaju znanja o tome, spuštanje tekfira na one koje ne treba tekfiriti i slično ovome.
– pogrešno primjenjivanje istinitih riječi, poput riječi Uzvišenog: “A oni koji ne sude po onome što je Allah objavio oni su kjafiri”, kao što su haridžije imali svoju parolu (riječi Uzvišenog): “Zaista vlast i presuda pripadaju samo Allahu” za koje je Alija, radijallahu anhu, rekao: “Riječi istine sa kojima se želi batil”, i mnoge druge karakteristike.
Sedma stvar:
Ako bi se istraživali razlozi pojave ove dave sigurno bi jedan od razloga bio to što se na drugoj strani, tj. kod nas kao jezgru ispravne dave, pojavila određena doza popustljivosti i naginjanja IZ-u od strane određenih daija, pri čemu se prešućuju novotarije ili čak i rade iste, ostavljaju i ne praktikuju mnogi propisi koji su se do juče praktikovali i tome slično, što je činjenica koja se ne može negirati. Međutim, nije ispravno da se ove devijacije i skretanja liječe sa drugim devijacijama i skretanjima koje prerastu čak u novotariju i dalalet.
Osma stvar:
Upozoravanje na “maočansku davu” (a ujedno i na stranicu “putvjernika”) i njeno tumačenje i praktikovanje vjere se niukom slučaju ne može okarakterisati kao “prepiranje, vrijeđenje, nazivanje ružnim imenima, potvaranje, omalovažavanje i slično među daijama koji slijede Kur'an i Sunnet”. U mom upozoravanju na ovu davu ja nisam spominjao ništa vezano iz ličnog i privatnog života vođa ili sljedbenika njihove dave, niti sam se ismijavao i izrugivao njihovom izgledu, ponašanju i tome slično, jer u tom slučaju bi se to tako moglo nazvati.
A što se tiče sjedenja, raspravljanja i razgovaranja sa njima, ne samo da je toga bilo nego ovakvo javno istupanja i jest posljedica neuspjelog i besplodnog razgovaranja, raspravljanja i savjetovanja.
I na kraju, uzimam Allaha za svjedoka da sam upozorio, pojasnio koliko se to može pojasniti i uputio savjet i nadam se time ispunio svoju obavezu, a pouku samo razumom obdareni prihvataju. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje