Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li su mushafi štampani od strane Štamparije kralj Fahd pouzdani i provjereni?
Hvala Allahu Prvo: Želimo da ti se zahvalimo na tvojoj ljubavi prema širenju dobrih i korisnih projekata i na želji da proširiš Allahovu knjigu među ljudima, te na tvome trudu koji ulažeš pozivajući ljude ka dobru. Molimo Allaha da te nagradi najboljom nagradom i da te usmjeri ka onome što On voli iviše
Hvala Allahu
Prvo: Želimo da ti se zahvalimo na tvojoj ljubavi prema širenju dobrih i korisnih projekata i na želji da proširiš Allahovu knjigu među ljudima, te na tvome trudu koji ulažeš pozivajući ljude ka dobru.
Molimo Allaha da te nagradi najboljom nagradom i da te usmjeri ka onome što On voli i sa čime je zadovoljan.
Na početku želimo da ti ukažemo da je izraz mišljenje vjere(re'ju-d-din) pogrešan. Ispravno je kazati: Šta vi kažete(ma tekulune) ili koji je stav Šerijata po ovom pitanju(ma hukmu-š-šer'i), ako na tu temu postoji šerijatski tekst.
Rekao Ibn Usejmin: „Ne treba govoriti: Kakav je propis islama o tome i tome ili koji je stav islama po tom i tom pitanju, jer onaj ko odgovora na pitanja, nekada može pogriješiti u odgovoru, i tako greškom pripisati propis islamu. Međutim, ako po određenom propisu ima konkretan i jesan dokaz, onda nema smetnje da se npr. kaže: Kakav je propis islama po pitanju konzumiranja strvine? Pa da odgovor bude: Islamski propis po tom pitanju jeste da je takvo nešto zabranjeno.“1
Drugo:Treba znati da je Kur'an nemoguće prevesti, jer je on objavljen na arapskom jeziku i zato prevod Kur'ana ne treba nazivati Allahovom Knjigom, nego je to ustvari knjiga prevodioca. Ne postoji u svijetu jezik koji se može mjeriti sa arapskim jezikom u preciznosti, pa je zato nemoguće prevesti Kur'an na drugi jezik, na način da se presene značenje u potpunosti i u skladu sa kur'anskim izrazom.
Na druge jezike se može prevesti samo značenje Kur'ana, a uslov za takvo nešto jeste da onaj ko prevodi mora poznavati oba jezika, kako bi se na najbolji način na drugi jezik prenijelo ono što je Kur'anom ciljano.
Ukoliko to možeš uraditi i takve prevode distribuirati, onda je to jedno od dobrih i vrijednih dijela, za koje se nadamo da ćeš biti nagrađen od Allaha Uzvišenog.
Nije bitno da li ti dovoljno poznaješ taj jezik na koji se Kur'an prevodi, nego je bitno da li je za tebe pouzdanonaj ko prevodi Kur'an, bilo da se radi o pojedincu ili udruženju.
Stalna komisija za islamska pitanja u S. Arabiji je upitana: „Da li je sporno sa vjerske strane prevoditi Kur'an, ili neke njegove ajete na druge jezike, s ciljem širenja istine islama u nemuslimanskim državama?“
Odgovor: „Prevod Kur'ana ili nekog njegovog ajeta na način da se prenese sve što je Kur'anom ciljano je nemoguće.
Doslovan prevod Kur'ana ili nekog njegovog ajeta nije dozvoljen, jer se na takav način iskrivljuju značenja.
Prevod onoga što čovjek razumije iz Kur'ana, ili nekog njegovog ajeta, te njegovo izražavanje o propisima koje je razumio, na neki od jezika, s ciljem širenja toga i pozivanja ljudi, je dozvoljeno. To ima isti status kao i tumačenje onoga što je čovjek razumio iz Kur'ana, ali pod uslovom da onaj koji to čini bude kompetentan za takvo nešto i sposoban da to prenese.
Ko nema kompetencije koje mu pomažu da razumije Kur'an ili nije sposoban da o tome priča na arapskom ili nekom drugom jeziku, nije mu dozvoljeno da se bavi time, jer postoji bojazan da će na takav način iskriviti značenja Kur'ana i ono što je njime ciljano.
Uspjeh je kod Allaha i neka su mir i blagoslov na Poslanika Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe.“2
Šejh Ibn Usejmin je upitan o propisu doslovnog prevođenja Kur'ana, njegovog komentara, pa je odgovorio: „Pitam te: ‘Da li je moguće Kur'an prevesti doslovno?’ To ni u kojem slučaju nije moguće. Ovo je samo pitanje pod pretpostavkom da se takvo nešto može učiniti, ali u stvarnosti ne može, jer se drugi jezici razlikuju od arapskog. Raspored riječi u rečenici u drugim jezicima nije isti kao u arapskom, a i stil izražavanja se razlikuje, te je zbog toga Kur'an nemoguće prevesti doslovno.
Kada je riječ o prevođenju značenja, to nije problematično, a nekada takvo nešto biva i obavezno ukoliko postoji neko ko je potreban da mu se pojasni na taj način.“3
Za više korisnih informacija pogledati odgovore br. 1690., i 98553.
Treće:Što se tiče Štamparije kralj Fahd, ona je pouzdana i precizna organizacija po mišljenju učenjaka i istraživača Ehli sunneta. Vođenjem poslova vezanih za štampanje mushafa, provjeru toga, prevođenje i tumačenje bave se veliki islamski učenjaci i zato, ako si u mogućnosti da distribuiraš neko od izdanja ove štamparije, nemoj da se dvoumiš, nego uradi to.
Stalna komisija za islamskapitanja u S. Arabiji je upitana: „Da li je dozvoljeno nevjerniku koji želi da primi islam, dati neki od prevoda Kur'ana u kojem se nalazi i originalni tekst Kur'ana, poput neki štampanih izdanja od strane Štamparije Kralj Fahd?“
Njihov odgovor je: „Nema smtenje da se nevjerniku za kojeg postoji nada da će primiti islam, dadne neki od komentara Kur'ana, ili prevod značenja Kur'ana na jeziku koji on govori, pa makar tekst Kur'ana bio posebno odvojen od tefsira ili prevoda, jer takvo nešto nema propis Kur'ana, nego ima propis tefsira i prevoda Kur'ana.“4
U zaključcima Fikhskog Vijeća koje je sastavni dio Organizacije islamske konferencije, stoji:
Zaključak br. 116 (10/12), u vezi prevođenja Kur'ana: „Vijeće fikhskih učenjakaproizašlo iz Organizacije islamske konferencije na svom dvanaestom zasjedanju održanom u Rijadu od 25. džumade-l-uhra 1421 hidžretske do početka redžepa, nakon razmatranja referata o prevođenju Kur'ana, proslijeđenog od Glavnog sekretarijata konferencije ministara za islamske poslove, a pripremljenog od strane Štamparije Kralj Fahd, u vezi posebnih standarda, uslova i načina prevođenja Kur'ana, te nakon detaljne istrage i diskusije vođene po ovom pitanju uz učešće članova Vijeća i pojedinih islamskihpravnika, zaključuje:
Potvrđene su sve stavke izložene u referatu o prevođenju Kur'ana, te se preporučuje osnivanje komisije koja će imati za cilj vođenje brige o tumačenjima Kur'ana i znanostima vezanih za tu oblast, te koja će surađivati sa Štamparijom Kralj Fahd, a Allah Slavljeni najbolje zna.“
Dakle, svjetski poznati učenjaci i šejhovi vide u Štampariji Kralj Fahd pouzdano udruženje i zato ne trebaš da brineš za to, nego je na tebi da proširiš što više dobra, nadajući se da će te Allah pomoći na tome putu i upisati to u sevap.A Allah najbolje zna.
fusnote:
1El-Menahi-l-lafzijje, 49.
2Fetava-l-ledžneti-d-daimeti, 4/162-163. Komisija u sastavu: Abdurrezzak Afifi, Abdullah b. Gudejan, Abdullah b. Meni’.
3Lika'atu-l-babi-l-meftuh, 50/pitanje br. 12.
4Fetava-l-ledžneti-d-daimeti,3/45., komisija u sastavu: Abdu-l-Aziz b. Baz, Abdu-l-Aziz Alu Šejh, Salih Fevzan, Bekr Ebu Zejd.
http://www.islamqa.info
Prijevod:Senad Muhić
Revizija:Ersan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/721298/
Vidi manjeUčenje Fatihe u raznim prigodama i povodima
Alejkumusselam! Sura Fatiha je najbolja sura u plemenitom Kur’anu. Bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Se’ida ibn El-Mu’ala, radijallahu anhu, da mu je Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Poučiću te suri koja je najuzvišenija sura u Kur’anu”, zatim reče: “ELHAMDU LILLAHI RABBIL ALEMIN” (više
Alejkumusselam!
Sura Fatiha je najbolja sura u plemenitom Kur’anu. Bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Se’ida ibn El-Mu’ala, radijallahu anhu, da mu je Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Poučiću te suri koja je najuzvišenija sura u Kur’anu”, zatim reče: “ELHAMDU LILLAHI RABBIL ALEMIN” (El-Fatiha, 2), “ona je es-seb’u el-mesani (sedam ajeta koji se ponavljaju) i Kur’an Uzvišeni koji mi je dat“. Takođe, sura Fatiha je nešto najbolje što je Uzvišeni Allah objavio svojim poslanicima.
Bilježi Tirmizi od Ubej ibn K’aba, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o Fatihi rekao: “Tako mi onoga u čijoj ruci je moja duša, nije objavljeno u Tevratu niti Indžilu niti Zeburu niti Furkanu nešto poput nje, ona je seb’un minel-mesani (sedam ajeta koji se ponavljaju) i Kur’an Uzvišeni koji mi je dat“. Šejh Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.
Međutim, nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti od njegovih ashaba da su učili Fatihu u raznoraznim povodima kao što se u današnje vrijeme uči, poput učenje Fatihe za dušu umrlih (kao stalna praksa), prilikom posjeta mezurluku, nakon namaza, poslije dove, kao hatma-fatiha, a kod nekih prilikom sklapanja bračnog ugovora, pri saučešću, kupoprodaji, na priredbama, raznoraznim svečanostima, u svim ovim prilikama što džematski što pojedinačno i mnogim drugim prilikama.
Da je u hajr u tome da se u ovim prilikama uči Fatiha sigurno bi nas Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi, ridvanullahi alejhim, pretekli u tome, jer ashabi su prije svih radili sve ono u čemu je hajr i najviše su poznavali sve ono u čemu je bilo fadla i hajra.
Kaže Ibn Kesir u svom tefsiru (7/78): “Ehlu sunne vel džemat kažu za svako djelo i svaku riječ koja nije prenešena od ashaba da je novotarija, jer da je to hajr oni bi nas pretekli u tome, nema ni jedan ogranak dobrih djela a da ga nisu radili“.
Upitan je šejh Usejmin o propisu učenja Fatihe prilikom sklapanja braka pa je odgovorio: “To nije propisano, nego je to novotarija. Učenje Fatihe ili neke druge određene sure ne uči se osim gdje je to Šerijatom propisano. Pa ako se uče mimo onoga kako je propisano sa ciljem ibadeta to se smatra novotarijom.
Vidjeli smo mnoge ljude kako uče Fatihu u svakoj prilici, čak smo čuli da neki kažu: Učite Fatihu umrlom i povodom ovog i povodom onog. Sve ove stvari su novotarije i munkeri. Fatiha i druge sure ne uče se u bilo kojem stanju, na bilo kojem mjestu i u bilo koje vrijeme, osim ako je to propisano Allahovom knjigom i sunnetom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A u suprotnom to je novotarija zbog koje se ukorava onaj koji je čini” (Fetava Nurun aled-derb, 10/95).
Na drugom mjestu kaže: “Učenje Fatihe prilikom izražavanja saučešća je novotarija. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije nikada izražavao saučešće učenjem Fatihe ili bilo koje druge sure” (Medžmu’ul-fetava ve resail Ibn Usejmin, 13/1283).
Takođe, šejh Salih Fevzan kaže: “Veoma je mnogo ibadeta koji se sada upražnjavaju a za koje nema dokaza, od njih su nijet naglas za namaz, džematsko zikrenje poslije namaza, učenje Fatihe u određenim prigodama, nakon dove i za umrle…” (Medžmu’atu muellefati El-Fevzan, 14/15).
Na muslimanu je da ulaže maksimalan trud u slijeđenu sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i onoga na čemu su bili ashabi i selef ovog Ummeta. A istovremeno treba da se čuva novotarija radeći po hadisu mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha: “Ko unese u ovu našu stvar (vjeru) ono što nije od nje to se odbija”, kao i hadisu kojeg bilježe Ebu Davud i Tirmizi od El-Irbada ibn Sarije, radijallahu anhu: “Čuvajte se novina, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija dalalet, a svaki dalalet vodi u vatru”. Hadis ocjenjuju vjerodostojnim Tirmizi, Ibn Redžeb, Albani i ostali.
Prema tome, učenje Fatihe u raznoraznim povodima i prilikama kao što se radi kod nas a i na drugim mjestima nema nikakvo uporište ni u Kur’anu, niti u Sunnetu, niti u praksi ashaba niti selefa ovoga Ummeta. I nema samo da nema uporište, nego je to novotarija koja je dalalet, koje se treba čuvati i upozoravati na nju. Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje:Mr.Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa :n-um.com
Reakcija na odgovore o stranici “putvjernika” i “maočanskoj dawi”
Alejkumusselam. Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se naglasi nekoliko bitnih stvari: Prvo: Stav Islama i Sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po ovom pitanju kao i svakom drugom je da se pojasni istina. Kaže Uzvišeni: “Oni koji budu tajili jasne dokaze i uputu od onoga što smo Mi objaviviše
Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se naglasi nekoliko bitnih stvari:
Prvo: Stav Islama i Sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po ovom pitanju kao i svakom drugom je da se pojasni istina. Kaže Uzvišeni: “Oni koji budu tajili jasne dokaze i uputu od onoga što smo Mi objavili nakon što smo to pojasnili ljudima u Knjizi, njih će Allah prokleti a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju” (El-Bekara, 159).
U hadisu kojeg prenosi Ebu Se’id El-Hudri, radijallahu anhu, a bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju šejh Albani i Šuajb Arnaut, kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko sakrije znanje koje će Allah učiniti korisnim ljudima u vjeri na Sudnjem danu će ga Allah upregnuti uzdama od vatre“. A istina o ovoj stranici i ovoj davi je da pogrešno tumače neka bitna akidetska pitanja, te da su sa tim svojim tumačenjem otišli u dalalet i da odvode druge u dalalet sve dok se u onome u čemu su skrenuli ne vrate na istinu. A obaveza je na učenima da upozore muslimane na ovu skupinu i na ovu zabludu, kao što im je obaveza da objasne propise tahareta, namaza, posta, zekata i ostalog.
Drugo: Veoma je bitno naznačiti da spor između tzv. “maočanske dave” (u što ulazi stranica “putvjernika” koja je njihov glasnogovornik) i ostalih daija koji pozivaju u izvorni Islam (među kojima sam i ja inšallah), a što neki dobrodušni muslimani nazivaju svađom, prepirkom, prepucavanjem i razilaženjem među daijama koji pozivaju na Kur’an i Sunnet, da taj spor nije oko međe koju su jedni drugima bespravno prigrabili, niti imetka oko kojeg se otimaju, niti želje da se istaknu jedni nad drugima sa prestižom i vlašću, niti pridobijanju što većeg broja pristalica, niti nekog drugog dunjalučkog šićara, nego je taj spor spor akide i tumačenja vjere.
Treće: Praktično i konkretno u našoj stvarnosti u Bosni a i šire “maočanska dava”, sa svojim “sunetskim mesdžidima” i “iskrenim muvehhidima”, se odvojila od ostale braće. To jest, oni imaju svoje mesdžide, svoje daije i svoje aktivnosti, oni se nisu odvojili samo od IZ-a nego su se oni odvojili i od nas, od jezgre. A to znači da su se i akidetski, tj. tumačenjem vjere a i fizički odvojili od nas. Ovo je opis stanja u stvarnosti u kojoj živimo a ne žaljenje zbog toga, jer se naša i njihova dava svakako treba razdvojiti, treba istinu odvojiti od dalaleta.
Četvrto: Kao što obaveza da se upozorava na skretanja sa istine i dalalet sufija, šija, tebligija, ahmedija, maturidija, eš’arija i ostalih, iako među njima samima postoji ogromna razlika, tako isto obaveza je na učenima da upozore na dalalet i skretanje sa pravog puta onih koji pretjeruju i pogrešno tumače pitanja tekfira, a što je glavna zamjerka “maočanskoj davi”, pa makar se oni pojavili iz naših redova.
Peto: Stalno korištena uzrečica koju koriste mnoga braća, a to je “Slijedimo svakog ko poziva na Kur’an i Sunnet”, sa čime opravdavaju svoje slijeđenje i “neodricanje” od braće i “maočanske dave” je nedovoljan argument za slijeđenje istih. U protivnom trebali bi da slijede i sufije, šije, tebligije, IZ i njima slične jer se i oni pozivaju na Kur’an i Sunnet a ne na Tevrat i Indžil. Ili da budem precizniji, nema sekte i skupine u Islamu a da se ne poziva na Kur’an i Sunnet. Međutim, kako da znamo ko stvarno slijedi Kur’an i Sunnet onakvima kakvim ih treba slijediti?
Odgovor na ovo je jednostavan jer nam je došao baš u Kur’anu i Sunnetu. Treba slijediti Kur’an i Sunnet onako kako ih je razumio selef ovog Ummeta, odnosno prve tri generacije. Jer je Uzvišeni Allah rekao da je sa njihovom vjerom zadovoljan kada kaže: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima od muhadžira i ensarija i onima koji ih slijede u dobru …” (Et-Tevbe, 100), i jer za njih kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Najbolja generacija (u mom Ummetu) je moja generacija (ashabi), zatim oni poslije njih (tabi’ini), zatim oni poslije njih (tabitabi’ini)“. Pa ako je Allah sa njima zadovoljan i ako su oni najbolji u ovom Ummetu, nema sumnje da su taj stepen dostigli ispravnim tumačenjem i praktikovanjem Kur’ana i Sunneta.
A slijeđenje Kur’ana i Sunneta po razumijevanju selefa ovog Ummeta se u našem vremenu ogleda i očituje u slijeđenju savremenih učenjaka koji tumače vjeru vraćajući se na razumijevanje selefa ovoga Ummeta. Od tih savremenih učenjaka su Bin Baz, Usejmin, Džibrin, Bekir ebu Zejd, Salih Fevzan, Abdulkerim El-Hudajri, Abdurrahman El-Berrak (iz Saudije), Albani (iz Sirije), Šenkiti (iz Mauritanije), Abdurrezak Afifi, Ebu Ishak El-Huvejni (iz Egipta) i mnogi drugi iz raznih zemalja diljem islamskog svijeta. Pa kada analiziramo tumače “maočanske dave” i njihove stavove vidjećemo da se oni u spornim pitanjima između nas i njih ne vraćaju na stavove i tumačenja ovih učenjaka. I ne samo da se ne vraćaju na njih nego slijede, tumačeći ta pitanja (taguta, širka, parlamenta, glasanja, tekfira uopćeno), “učenjake i šejhove” (čitaj kvaziučenjake), poput Ebu Muhammeda El-Makdisija čije knjižice i skripte prevode i tumače, koji za spomenute šejhove kažu da su uz taguta i njihove sluge, da prešućuju istinu o tagutima i vladarima, da su na dalaletu u pitanjima koja se odnose na tagutsku vlast i vladare i tome slično i još gore.
Među učenim ljudima današnjeg vremena je poznato nepisano pravilo kako prepoznati novotara među onima koji se pozivaju na Kur’an i Sunnet, a to je da onaj ko priča protiv Bin Baza, Usejmina i Albanija (i njima sličnim) sa strane njihove akide i tumačenja vjere, pri čemu ih vrijeđa i omalovažava, da je to najjasniji znak da je ta osoba novotar. A “maočanska dava” se okitila ovim perjem”, tj. slijedi neke “učenjake” koji tvrde da su ovi gore spomenuti učenjaci na dalaletu i da odvode druge muslimane na dalalet.
Naravno, tumači i vođe ove dave na svojim predavanjima često dođu sa knjigama Bin Baza, Fevzana i njima sličnih učenjaka pokazujući svojim sljedbenicima kako i oni slijede ove učenjake i njihove fetve i pravdajući se da “murdžijske daije” iznose laži na njih. A ustvari radi se o tome da oni uzimaju od ovih šejhova pitanja i mes’ele koja nisu vezana za sporna pitanja u kojima su skrenuli sa pravog puta, poput stavova ovih učenjaka o saudijskoj vlasti, ulasku u parlament, glasanju, nesuđenju po onome što je Allah objavio, tekfirenju uopćeno i slično. Ovi detalji su uglavnom skriveni običnoj braći a poznati su daijama koji zbog svega spomenutog upozoravaju na njihovu davu.
Peto: Takođe, od raširenih podvala i prevara ove dave među braćom je i to da tvrde da je ustvari prava haridžijska i tekfirska dava je ona koja je nikla i danas boravi u Beču od poznate osobe, a da su oni (“maočanska dava”) Ehlu Sunne vel džemat, a da su ostale selefijske daije u Bosni murdžije. A istina je da između njihove “maočanske dave” i škole bečkog tekfira nema velike razlike jer su im temelji i osnovi tumačenja tekfirskih pitanja isti. Razlika među njima je u nekih “deset deka”, ili preciznije razlika im je u boji: bečka škola tekfira je crni tekfir, a “maočanska dava” je šareni ili bijeli tekfir. A ostale daije koji pozivaju na selefijsku akidu i izvorni Islam smatramo da su na akidi Ehlu Sunne vel džemata, a Allah zna najbolje, a daleko od toga da su na murdžijskoj akidi jer tako nešto može reći samo onaj ko ne zna šta je murdžijska akida ili je pogrešno tumači.
Šesto: Nakon ustrajavanja “maočanske dave” na tumačenju i praktikovanju vjere od onoga na čemu jesu dobili naznake i osobine po kojima sliče haridžijama te se komotno sada mogu nazvati neoharidžijama, tj. savremenim haridžijama. Od sličnosti njihove dave haridžijama su sljedeće stvari:
– nepoznavanje i neizučavanje šerijatskih nauka, a što se posebno ogleda u mnoštvu daija u njihovoj davi koji vaze, drže predavanje, tumače vjeru a da nemaju osnovnog šerijatskog znanja a da istovremeno govore o najkrupnijim pitanjima Ummeta o kojima najučeniji ovog vremena često nemaju odgovora.
– čitanje islamskih knjiga i uzimanje znanja direktno iz knjiga (ili sa interneta i slušanja predavanja sa interneta, paltalka i slično) bez uzimanja znanja direktno od šejhova i zaista učenih ljudi koji će im pojasniti ono što piše u tim knjigama.
– otežavanje vjere samima sebi a još više drugima po čemu se posebno ističu, a kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: “Zaista je ova vjera lahka, a neće niko otežavati vjeri (pretjerivati u njoj) a da ga ona neće pobijediti”.
– oholost i nadmenost njihovih sljedbenika, isticanje i nametanje da samo oni znaju a da su svi drugi džahili.
– omalovažavanje i potcjenjivanje istinske uleme i optuživanje istih da ne rade svoj posao.
– unaprijed loše mišljenje o muslimanima uopćeno a radnicima za ovu vjeru posebno.
– žestina, grubost i krutost u ophođenju prema muslimanima koji nisu sljedbenici njihove dave, a kaže Uzvišeni: “Muhammed je Allahov Poslanik, oni koji su sa njim su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom” (El-Feth, 29).
– nepoznavanje fikha naređivanja dobra i odvraćanja od zla, pri čemu negirajući neki munker naprave još veći.
– pogrešno i pretjerano tumačenje pitanja vezanih za tekfir, bavljenje tim stvarima od strane onih koji nemaju znanja o tome, spuštanje tekfira na one koje ne treba tekfiriti i slično ovome.
– pogrešno primjenjivanje istinitih riječi, poput riječi Uzvišenog: “A oni koji ne sude po onome što je Allah objavio oni su kjafiri“, kao što su haridžije imali svoju parolu (riječi Uzvišenog): “Zaista vlast i presuda pripadaju samo Allahu” za koje je Alija, radijallahu anhu, rekao: “Riječi istine sa kojima se želi batil”, i mnoge druge karakteristike.
Sedma stvar: Ako bi se istraživali razlozi pojave ove dave sigurno bi jedan od razloga bio to što se na drugoj strani, tj. kod nas kao jezgru ispravne dave, pojavila određena doza popustljivosti i naginjanja IZ-u od strane određenih daija, pri čemu se prešućuju novotarije ili čak i rade iste, ostavljaju i ne praktikuju mnogi propisi koji su se do juče praktikovali i tome slično, što je činjenica koja se ne može negirati. Međutim, nije ispravno da se ove devijacije i skretanja liječe sa drugim devijacijama i skretanjima koje prerastu čak u novotariju i dalalet.
Osma stvar: Upozoravanje na “maočansku davu” (a ujedno i na stranicu “putvjerika”) i njeno tumačenje i praktikovanje vjere se niukom slučaju ne može okarakterisati kao “prepiranje, vrijeđenje, nazivanje ružnim imenima, potvaranje, omalovažavanje i slično među daijama koji slijede Kur’an i Sunnet”. U mom upozoravanju na ovu davu ja nisam spominjao ništa vezano iz ličnog i privatnog života vođa ili sljedbenika njihove dave, niti sam se ismijavao i izrugivao njihovom izgledu, ponašanju i tome slično, jer u tom slučaju bi se to tako moglo nazvati.
A što se tiče sjedenja, raspravljanja i razgovaranja sa njima, ne samo da je toga bilo nego ovakvo javno istupanja i jest posljedica neuspjelog i besplodnog razgovaranja, raspravljanja i savjetovanja.
I na kraju, uzimam Allaha za svjedoka da sam upozorio, pojasnio koliko se to može pojasniti i uputio savjet i nadam se time ispunio svoju obavezu, a pouku samo razumom obdareni prihvataju. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Obilježavanje kaburova i pisanje po nišanima
Alejkumusselam.Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se navedu dvije mes’ele: prva – propis označavanja kabura i druga – propis pisanja na kaburu. Po pitanju označavanja kabura postoje tri mišljenja učenjaka: Prvo – da je mekruh stavljati bilo koji znak na kaburu. Ovo je stav hanefijskog mezheba. Drugviše
Alejkumusselam.Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se navedu dvije mes’ele:
prva – propis označavanja kabura i druga – propis pisanja na kaburu.
Po pitanju označavanja kabura postoje tri mišljenja učenjaka:
Prvo – da je mekruh stavljati bilo koji znak na kaburu. Ovo je stav hanefijskog mezheba.
Drugo – da je dozvoljeno označiti kabur kamenom, drvetom ili sličnim. A ovo je stav malikijskog mezheba, mišljenje unutar hanefijskog mezheba i jedan od dva rivajeta hanbelijskog mezheba.
Treće – da je mustehab označiti kabur tako što će se staviti uspravljeni kamen, drvo ili slično gdje je glava mejjita. Ovo je stav šafijskog mezheba i drugi rivajet hanbelijskog mezheba.
Pošto prva dva stava učenjaka ne dokazuju svoj stav nekim šerijatskim tekstom a zagovarači trećeg stava imaju hadis na kojeg se oslanjaju njihov stav je najbliži ispravnom. Ili preciznije rečeno, dozvoljeno je ili mustehab je da se kabur umrlog označi kamenom, drvetom ili sličnim iznad glave mejjita.
A hadis sa kojim se dokazuje dozvoljenost i pohvaljenost označavanja kabura je hadis kojeg bilježe Ebu Davud i Ibn Madže, da je prilikom ukopavanja Osmana ibn M’azuna, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se njegov kabur označi sa kamenom koji će se staviti iznad njegove glave pri čemu je i on sam učestvovao, a zatim je rekao: “Da označim sa njim (kamenom) kabur moga brata i da ukopavam kod njega one koji umru iz moje porodice”. Ovaj hadis su ocijenili vjerodostojnim Zehebi, El-Busiri i Albani, a dobrim Iraki i Ibn Hadžer.
Takođe, bilježi Ibn Madže od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, označio kabur Osmana ibn Maz’una kamenom. Hadis je ocijenio dobrim El-Busiri a vjerodostojnim Albani, dok su ga slabim ocijenili Ibn Hadžer i Ibn Ebi Hatim zbog slabosti ravije Kesir ibn Zejda.
Prema tome, nema sumnje da su ova dva hadisa dovoljan argument za propisanost označavanja kabura kamenom, drvetom ili sličnim kako bi se znalo gdje je ukopana osoba i da bi se pored nje ukopavali ostali članovi porodice, baš onako kako je to spomenuto u hadisu.
A što se tiče pisanja na onome čime se označi kabur (kamenu ili drvetu), takođe i oko tog pitanja ima razilaženja među učenjacima.
Prvi stav učenjaka je da je dozvoljeno pisanje ako za tim ima potrebe, a bez opravdanog razloga ne treba pisati. Ovo je stav nekih učenjaka hanefijskog mezheba kao i učenjaka zahirijskog mezheba a odabrali su ga od savremenih učenjaka šejh Abdurrahman Es-S’adi, šejh Albani i Šuajb Arnaut. Kaže Ibn Hazm: “Kada bi se uklesalo njegovo ime na kamenu, za nas to nije pokuđeno” (El-Muhalla, 5/133).
Oni dokazuju svoj stav sljedećim argumentima:
Prvi – da je pisanje imena na kaburu praktični idžma’ muslimana, tj. da je to praksa muslimana. Muhaddis Hakim, nakon što je naveo hadis u kojem je došla zabrana pisanja na kaburu, rekao je sljedeće: “Ovi senedi su vjerodostojni a ne radi se po njima, jer se pisalo na kaburovima imama (učenjaka) muslimana od Istoka do Zapada, a to je praksa koju je uzeo halef (zadnje generacije) od selefa (prve generacije)” (El-Mustedrek, 1/525).
Komentar: Da je ovo praktični idžma’ to je samo tvrdnja za koju nema dokaza, nego ispravno je da većina učenjaka smatra pokuđenim pisanje na kaburu. A dovoljno je kao odgovor na riječi Hakima ono što mu je Zehebi odgovorio: “To što si rekao je besmisleno, ne znamo ashaba koji je tako nešto uradio, nego su to uveli neki tabi’ini i oni poslije njih a nije do njih došla zabrana” (Telhisul-mustedrek, 1/525).
Drugi – jer ima potrebe za pisanjem imena kako bi se znalo ko je ukopan u njemu i da analogno tome što je propisano označiti kabur kamenom, drvetom i sličnim, nema smetnje da se on označi pisanjem imena umrlog, pogotovu ako su to evlije i dobri ljudi, kao što to navodi Hejtemi i Remli od šafijskih učenjaka.
Komentar: Ako se za potrebom pisanja misli na potrebu označavanja kabura dovoljno je da se označi kamenom i sličnom kao što je došlo u hadisu. A ako se pod potrebom misli da se naznači koja osoba je u njemu ukopana onda je takođe dovoljno da se sa različitim oblikom ili veličinom kamena, drveta i sličnog označi kabur.
A što se tiče analogije pisanja imena na dozvolu obilježavanja kamenom, onda je ova analogija oprečna tekstu hadisa u kojem je došla zabrana pisanja. Treba naglasiti da sa ovim dokazuju obožavaoci kaburova i sufije koji i jesu uveli u praksu i izmislili sve ono zabranjeno što danas muslimani rade oko kaburova.
Drugi stav učenjaka je da je mekruh pisati na kaburovima. Ovo je stav velike većine učenjaka ovog Ummeta, na njemu su Ebu Jusuf i Muhammed ibn Hasan od hanefija, i on je mezheb malikija, šafija i hanabila.
Oni svoj stav dokazuju sljedećim dokazima:
Prvi – hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem on kaže: “Zabranio je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da se izgrađuje na kaburovima, da se piše na njima i da se gaze”. Ovaj hadis sa ovim dodatkom da “da se piše na njima” bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Hakim, a osnov hadisa bilježi Muslim. Ovaj dodatak ocijenili su vjerodostojnim Tirmizi, Hakim i Albani. Dok je u rivajetu Ibn Madže došlo: “Zabranio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se bilo šta piše na kaburu”. Nema sumnje da ovaj tekst hadisa presuđuje po ovoj temi.
Drugi – da pisanje na kaburovima nije bila praksa selefa ovog Ummeta, počev od ashaba pa na dalje, i nije prenešeno ni od jednog ashaba da je na njegovom kaburu nešto napisano.
Treći stav učenjaka je da je zabranjeno pisanje na kaburovima svejedno bilo to ime ili nešto drugo. Na ovom stavu su Ibnul-Hadž od malikija, Ševkani, Bin Baz, Salih Fevzan, Abdullah Eba Betin i mnogi drugi. Njihov je argument je vanjsko značenje hadisa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se piše na kaburovima.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je u najmanju ruku pokuđenost svejedno bilo potrebe ili ne, a da je najbliže da je to zabranjeno. Jer argumenti zabrane su jači, naime u hadisu je došla jasna zabrana pisanja na kaburovima, a pisanje imena nije bila praksa ashaba, niti mnogih tabi’ina.
Prema tome, nema smetnje da se kabur obilježi kamenom (nišanom), drvetom i sličnim ali bez pisanja imena ili bilo čega drugog. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.n-um.com
Šta je selefizam i selefije?
Pod riječju selefizam se podrazumijeva ono na čemu je bio selef (prethodnici) ovog ummeta: ashabi, tabi’ini i priznati imami, počevši od ispravnog uvjerenja, zatim menhedža (d’avetskog programa), istinskog imana i pridržavanja islama u akidi (uvjerenju), zakonadavstvu, moralu i ponašanju. Među najisviše
Pod riječju selefizam se podrazumijeva ono na čemu je bio selef (prethodnici) ovog ummeta: ashabi, tabi’ini i priznati imami, počevši od ispravnog uvjerenja, zatim menhedža (d’avetskog programa), istinskog imana i pridržavanja islama u akidi (uvjerenju), zakonadavstvu, moralu i ponašanju.
Među najistaknutijim daijama (pozivačima), na put selefa poslije ashaba su četvorica imama (Ebu – Hanife, Malik, Šafija i Ahmed), šejh Ibn – Tejmije i njegovi učenici, šejh Muhammed b. ‘Abdul – Vehhab i njegovi učenici (u novije vrijeme šejh ‘Abdur -Rahman Sadi, šejh Muhamed el – Emin Šenkiti, šejh Muhammed b. Ibrahim, šejh Ibn – Baz, šejh Usejmin i drugi). Nijedno vrijeme nije bilo bez učenjaka koji su prenosili vjeru sa dokazima. Nema smetnje da se zovu “ehlu – sunnet vel – džema’at”, kako bi se na taj način razlikovali od zastranjenih sekti.
Šejh Salih Fevzan
Vidi manjeFetve učenjaka dvaju harema – 267. str.
Da li postoji način za preporod muslimana?
Niko ne sumnja u to da su muslimani danas u nezavidnom položaju. Dosta su zaostali, jer su zastranili u izvršavanju odgovornosti kojima ih je Allah, subhanehu ve te’ala, obavezao. Zastranili su na polju dostavljanja vjere ljudima (na polju da’ve), te u osnaživanju svoga bića, a što Allah, subhanehuviše
Niko ne sumnja u to da su muslimani danas u nezavidnom položaju. Dosta su zaostali, jer su zastranili u izvršavanju odgovornosti kojima ih je Allah, subhanehu ve te’ala, obavezao. Zastranili su na polju dostavljanja vjere ljudima (na polju da’ve), te u osnaživanju svoga bića, a što Allah, subhanehu ve te’ala, naređuje kada kaže:
”I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje…“
Muslimani su zapali u neopreznost u pogledu Allahovih neprijatelja, a Allah, subhanehu ve te’ala, kaže:
”O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele, jedva čekaju da muka dopadnete… “
Također kaže:
”O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i kršćane! Oni su jedni drugima zaštitnici!”
Ovo, u čemu su zastranili, uveliko je uzrok te nazadnosti u koju su zapali. Molimo Allaha, subhanehu ve te’ala, da ih izbavi iz toga njihovim povratkom na ispravnu stazu, koju nam je zacrtao Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u riječima:
”Ostavio sam vas na jasnom putu,čija je noć jasna kao dan.”
Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, također kaže:
”Ostavio sam vam ono nakon čega nećete zalutati, ako se budete toga čvrsto pridržavali: Allahovu Knjigu i moj sunnet.”
Uzrok nazadnosti muslimana danas je nevladanje po Allahovoj, subhanehu ve te’ala, oporuci i oporuci Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a ona je da se čvrsto držimo svoje vjere i slijedimo Knjigu svoga Gospodara, kao i sunnet Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Pored toga treba biti stalno na oprezu, kako bi se sačuvali neprijateljskih intriga. Međutim, pored svega ovoga, nećemo reći da se dobro ne nazire među muslimanima i da je prilika propuštena. Hajr – dobro se nalazi u ovom ummetu, ma koliko on bio slab. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao:
”U mom ummetu će neprestano biti skupina, koja je na istini. Bit će jasno prepoznatljivi – neće im naškoditi onaj ko ih ostavi, niti onaj ko im se suprostavi, dok ne dođe Allahova odluka.”
Ma koliko ummet bio slab, u njemu hajra neće nestati. Uvijek će u njemu biti nosioci Allahove, subhanehu ve te’ala, vjere, makar domen njihovog djelovanja bio uzak. Dobro u ovom ummetu će ojačati, kada mu se njegovi sinovi ponovo vrate.
Šejh Salih Fevzan
Vidi manjeKada je dozvoljeno uzimati tejemmum?
Tejemmum je dozvoljeno uzimati u dvije situacije. Prva: Kada čovjek ne posjeduje vodu, ili posjeduje vodu koja mu je potrebna za piće, kuhanje, abdest, kupanje. Onaj ko posjeduje vodu samo za spomenuto, smatra se kao i onaj koji nema vode. Druga: Čovjeku je dozvoljeno je da uzme tejemmum ako je boleviše
Tejemmum je dozvoljeno uzimati u dvije situacije.
Prva: Kada čovjek ne posjeduje vodu, ili posjeduje vodu koja mu je potrebna za piće, kuhanje, abdest, kupanje. Onaj ko posjeduje vodu samo za spomenuto, smatra se kao i onaj koji nema vode.
Druga: Čovjeku je dozvoljeno je da uzme tejemmum ako je bolestan, ili ako ne može da koristi vodu, ili će mu korištenje vode povećati bolest te uzrokovati druga oboljenja. U ove dvije situacije čovjeku je dozvoljeno da uzme tejemmum – ako nema vode ili ako ne može koristiti vodu jer je bolestan. Kazao je Uzvišeni Allah: ”O vjernici, kad hoćete molitvu da obavite, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka, a ako ste džunubi, onda se okupajte; a ako ste bolesni, ili na putu, ili ako ste izvršili prirodnu potrebu, ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite” (Trpeza, 6.), i kazao je Uzvišeni Allah: ”O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate, i kada ste džunubi – osim ako ste putnici – sve dok se ne okupate. A ako ste bolesni, ili na putu, ili ako je neko od vas obavio prirodnu potrebu, ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda dlanovima čistu zemlju dotaknite i lica vaša i ruke vaše potarite. – Allah, zaista, briše grijehe i prašta.” (Žene, 43.)
Ova dva ajeta ukazuju da je onome ko ne nađe vodu, ili je nađe, ali je ne može koristiti zbog bolesti ili potrebe za tom vodom, dozvoljeno da uzme tejemmum zemljom koja u ovim situacijama mijenja vodu u pogledu pravne čistoće, što je Allahova olakšica ovom ummetu.
(Medžmu fetava, 1. tom, str. 228, odgovorio Salih Fevzan el-Fevzan)
Vidi manjeDa li je dozvoljeno čovjeku zabraniti svojoj supruzi posjećivanje roditelja?
Muž ima pravo zabraniti svojoj supruzi da posjećuje svoje roditelje, ako ta posjeta dovodi do štete po njenu vjeru ili obavezi prema mužu. Njegovo sprječavanje u ovoj situaciji je svakako odbijanje štete. Žena je u ovakoj situaciji u mogućnosti održavati vezu sa svojima, preko pisama ili telefona, aviše
Muž ima pravo zabraniti svojoj supruzi da posjećuje svoje roditelje, ako ta posjeta dovodi do štete po njenu vjeru ili obavezi prema mužu. Njegovo sprječavanje u ovoj situaciji je svakako odbijanje štete. Žena je u ovakoj situaciji u mogućnosti održavati vezu sa svojima, preko pisama ili telefona, ako taj postupak ne povlači neku neprijatnost. Uzvišeni Allah kaže: ”Bojte se Allaha, koliko možete.” (Et – Tegabun, 16.)
Vidi manjeAllah najbolje zna. Postoji žestoka prijetnja kaznom onome ko kvari ženu njenom mužu i otuđuje je od njega. Prenosi se u hadisu da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Proklet je onaj ko otuđuje ženu od njenog muža.” (Ahmed, 2/397; Ebu Davud, poglavlje: “Razvod”, 2175, poglavlje: “Edeb”, 5170. Hadis prenose Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ahmed, 4/298. Hadis prenosi Burejde.)
Otuđivanje od muža znači da kvari njeno ponašanje i uzrokuje njenu neposlušnost pema mužu. Ženina porodica je obavezna da teži ka popravljanju odnosa između nje (kćerke) i njenog muža, jer je to, kako njen, tako i njihov interes. (Šejh Salih Fevzan,” Kitabud – de’weti El Fevzan”, 7/156.)
ŠEJH SALIH FEVZAN
Da li je dozvoljeno proscu razgovarati preko telefona sa djevojkom koju prosi?
Ne smeta da prosac razgovara preko telefona sa djevojkom koju prosi, ako je to razgovor nakon pristanka i prihvatanja braka i radi sporazuma. Razgovor treba da traje onoliko koliko je potrebno. U njemu ne treba biti izazova i iskušenja za prosca ili djevojku. Treba se udaljiti od sumnje; bolje da seviše
Ne smeta da prosac razgovara preko telefona sa djevojkom koju prosi, ako je to razgovor nakon pristanka i prihvatanja braka i radi sporazuma. Razgovor treba da traje onoliko koliko je potrebno. U njemu ne treba biti izazova i iskušenja za prosca ili djevojku. Treba se udaljiti od sumnje; bolje da se razgovor obavi sa njenim starateljem. Što se tiče telefonskih razgovora između ljudi i žena i između mladića i djevojaka, među kojima nije bilo prosidbe, nego se razgovori obavljaju (kako oni nazivaju) radi upoznavanja, ti razgovori su pokuđeni i zabranjeni jer vode izazovima, iskušenjima i činjenju razvrata. Uzvišeni Allah kaže: ”Na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite.” (El – Ahzab, 32.)
Vidi manjeŽena ne razgovara sa stranim muškarcem, osim ako za tim postoji potreba i razgovara neusiljenim tonom u kojem nema izazova i zavođenja. Islamski učenjaci smatraju da žena koja obavlja hadž ili ‘umru ne izgovara telbiju naglas. U hadisu stoji: “Ako nešto pogriješite u namazu, neka ljudi (radi upozorenja) kažu ‘SubhanaAllah’, a žene neka udare rukom od ruku.” (Buharija, poglavlje: “Namaz”, 1218. i Muslim, poglavlje: “Namaz”, 421.)
Ovaj hadis je dokaz da ženi ljudi ne trebaju čuti glas, osim u situaciji ako za to postoji potreba, ali sa stidljivim i neusiljenim glasom. Allah najbolje zna. (Šejh El Fevzan, “El – Munteka”, str. 60)
ŠEJH SALIH FEVZAN
Kakav je propis o onome ko se oženi s namjerom da pusti ženu nakon kraćeg perioda?
Učenjaci ehli-sunneta jednoglasni su u mišljenju da privremeni brak (mut’a) nije validan i da se tretira nemoralom. Ako se ugovorom uvjetuje određeni vremenski period, takav je brak ništavan i mladenci nisu halal jedno drugom. (Vidjeti: El-Mugni, 7/137.) Imam Buharija zabilježio je Alijinu, radijallviše
Učenjaci ehli-sunneta jednoglasni su u mišljenju da privremeni brak (mut’a) nije validan i da se tretira nemoralom. Ako se ugovorom uvjetuje određeni vremenski period, takav je brak ništavan i mladenci nisu halal jedno drugom. (Vidjeti: El-Mugni, 7/137.) Imam Buharija zabilježio je Alijinu, radijallahu anhu, izjavu u kojoj stoji da je Poslanik, ﷺ, zabranio mut’a brak. U drugom predanju koje je zabilježio imam Muslim stoji da je Poslanik, ﷺ, zabranio ovu vrstu braka do Sudnjeg dana. Na osnovu ovih i drugih hadisa, većina učenjaka smatra da je prvobitna dozvola mut’a braka derogirana. (Vidjeti: Et-Temhid, 10/121, El-Mebsut, 5/152, El-Muhalla, 9/519, El-Insaf, i Es-Semerud-dani, 1/443.)
Međutim, ako mladoženja već u početku namjerava pustiti buduću suprugu, ali je o tome ne obavijesti niti je uvjetuje određeno vrijeme bračnim ugovorom, po mišljenju većine učenjaka, takav će brak biti validan. (Vidjeti: El-Mugni, 7/137.)
Po njihovom mišljenju, brak je ispravan jer su svi njegovi uvjeti ispunjeni, a sama namjera ne utječe na validnost braka, jer vrijeme bračne veze nije uvjetovano niti se namjera mora realizirati. Drugi dio islamskih učenjaka smatra takav brak privremenim što je po šerijatskim mjerilima ravno mut’a braku. Ovo je stav imama Evzaija, a od savremenih učenjaka odabrao ga je Ibn Usejmin, novi sastav Stalnog kolegija za izdavanje fetvi u sastavu: Bekr Ebu Zejd, Salih Fevzan, Abdullah Gudejan, Abdulaziz Alu Šejh, (Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daime, 18/449.) a koliko se sjećam i šejh Albani se opredijelio za ovaj stav. Upitan u vezi s čovjekom koji oženi ženu koja je tri puta puštena s namjerom da je ponovo učini dopuštenom prvom suprugu bez ikakvog dogovora s njim, Ibn Omer je odgovorio: “Ne može je oženiti, osim ako je istinski želi za suprugu, takve smo stvari za vrijeme Poslanika, ﷺ, smatrali nemoralom.” (Hakim, 2/217/2806, Bejheki, 7/339/14189.
Imam Hakim, Zehebi i Albani ovo predanje smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: Irvaul-galil, 6/311.) U najmanju ruku, preče je ne sklapati ovakvu vrstu braka, jer je u tome prijevara, obmana, sijanje mržnje, ružno predstavljanje islama, iskorištavanje muslimanke itd. Na kraju, postavljamo pitanje: da li bi neko volio udati kćerku, sestru ili majku za čovjeka koji će joj dati razvod za mjesec, dva, godinu ili dvije?! Musliman ne smije učiniti drugima ono što ne bi volio da njemu drugi učine, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manje