Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
UČENJE TEKBIRA U DANIMA BAJRAMA I 10 DANA ZIL-HIDŽDŽETA
Alejkumusselam. Učenje tekbira u danima dva bajrama (ramazanskog i kurbanskog) i prvih deset dana Zul-hidždžeta je mustehab po džumhuru (većini) učenjaka kako prenosi Ibn Rušd u knjizi "Bidajetul-mudžtehid". Argumenti propisanosti učenja tekbira Osnovni dokaz o propisanosti učenja tekbira u prvih deviše
Alejkumusselam.
Učenje tekbira u danima dva bajrama (ramazanskog i kurbanskog) i prvih deset dana Zul-hidždžeta je mustehab po džumhuru (većini) učenjaka kako prenosi Ibn Rušd u knjizi “Bidajetul-mudžtehid”.
Argumenti propisanosti učenja tekbira
Osnovni dokaz o propisanosti učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta su riječi Uzvišenog: “I da bi u određenim danima Allahovo ime spominjali” (El-Hadž, 28).
Većina mufesira je na stavu da se pod riječima “određeni dani” misli na prvih deset dana Zul-hidždžeta.
Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao: “Riječi Uzviženog: “I da bi u određenim danima Allahovo ime spominjali”, se odnose na prvih deset dana Zul-hidždžeta, a riječi Uzvišenog “Spominjite Allaha u određenim danima” (El-Bekara 203) se odnose na dane Tešrika (tri dana poslije kurbanskog bajrama)”.
Ova dva ajeta sa rivajetom od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, su jasni i nedvosmisleni dokazi propisanosti učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta i danima kurbanskog bajrama.
Takođe, da je propisano učenje tekbira u danima kurban bajrama ukazuje ono što bilježi Buharija u svom Sahihu od Omera, radijallahu anhu, da je učio tekbire u svom šatoru na Mini (u toku obreda hadždža) pa bi ga čuli oni koji su u mesdžidu pa bi i oni učili tekbir, a oni koji su na pijaci bi učili tekbire tako da bi Mina odzvanjala od tekbira.
Ibn Omer, radijallahu anhuma, bi u danima boravka na Mini učio tekbire, učio bi nakon farz namaza, u postelji gdje je spavao, u svom šatoru, na mjestu gdje je sjedio i kuda bi se kretao tokom svih tih dana.
A Mejmuna, radijallahu anha, bi učila tekbire na dan bajrama, a žene bi učile tekbire iza Ubane ibn Osmana i Omera ibn Abdulaziza sa muškarcima u mesdžidu u noćima tešrika (tri dana poslije kurbanskog bajrama).
A na propisanost učenja tekbira za ramazanski bajram ukazuju riječi Uzvišenog: “Da određeni broj dana upotpunite i da veličate Allaha (učite tekbire) zato što vam je na pravi put ukazao” (El-Bekara, 185).
Ovaj dio ajeta se navodi na kraju trećeg ajeta od ajeta koji govore o propisima posta, a učenjaci sa ovim ajetom dokazuju propisanost učenja tekbira na dan ramazanskog bajrama.
Vrijeme učenja tekbira
Nakon šte se džumhur učenjaka složio oko propisanosti učenja tekbira na što ukazuju kur'anski ajeti i rivajti od ashaba, ti isti učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko početka i kraja učenja tekbira u danima dva bajrama. A razlog tog razilaženja je što po ovom pitanju nisu prenešene ni riječi ni praksa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego predaje od nekih ashaba.
Pa tako, oko vremena učenja tekbira ramazanskog bajrama učenjaci imaju dva mišljenja.
Džumhur učenjaka je na stavu da je propisano učenje tekbira od odlaska na musalu pa sve dok imam ne izađe i ne počne sa klanjanjem bajram namaza. Na ovom stavu su skupina od ashaba i tabi'ina a to je mezheb Malika i Ahmeda a izbarali su ga i Ishak i Ebu Sevr.
Drugi stav učenjaka je da učenje tekbira počinje od akšam namaza zadnjeg dana Ramazana sa viđenjem mlađaka pa sve dok ne izađe imam da klanja bajram.
Prvi stav je bliži ispravnom jer ga zastupa velika skupina ashaba.
Oko početka i završetka učenja tekbira za vrijeme kurbanskog bajrama Ibnul-Munzir prenosi deset mišljenja. Od tih mišljenja najpoznatija su sljedeća:
Prvi stav – da se tekbiri počinju učiti od sabah namaza dana Arefata do ikindije zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovo je stav imama Ahmeda, Sufjana Ebu Sevrija.
Drugi stav – da se počinju učiti od podne namaza dana bajrama do sabah namaza zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovo je mezheb Malika i Šafije.
Treći stav – da se tekbiri uče od podne namaza prvog dana bajrama do ikindije zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovaj stav prenosi Zuhri i smatra da je ovo sunet.
Kaže Ibn Hadžer da najvjerodostojnije što je preneseno od ashaba po ovom pitanju je ono što se prenosi od Alije i Ibn Mes'uda, radijallahu anhuma, tj. da se tekbiri uče od sabaha dana Arefata do kraja boravka na Mini, tj. do ikindije zadnjega dana Tešrika (četvrtog dana bajrama).
A što se tiče početka i kraja učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta, opće poznati stav je da počinje od viđenja mlađaka Zul-hidždžeta, tj. akšam namaza zadnjeg dana Zul-kideta, pa do Arefata ili prvog dana bajrama, shodno razilaženju.
Oblici i forme učenja tekbira
Sve što je prenešeno po ovom pitanju uglavnom se vraća na ono što se prenosi od ashaba a što je ujedno i razlog razilaženja po ovom pitanju.
Pa tako imam Malik i Šafija su na stavu da se tekbiri uče sa tri tekbira a što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma. To jest, oblik ovog tekbira bi glasio:
ALLAHU EKBER
ALLAHU EKBER
ALLAHU EKBER KEBIRA,
ovo je prenešeno u vjerodostojnoj predaji kod Ibn Ebi Šejbe i Bejhekija.
Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi da se uči:
ALLAHU EKBER KEBIRA
ALLAHU EKBER KEBIRA
ALLAHU EKBER KEBIRA
VE LILLAHILHAMD.
Dok su ostali učenjaci na stavu da se tekbiri uče sa dva tekbira. Od vjerodostojnih predaja u kojima se potvrđuje ovaj oblik tekbira je da se uči:
ALLAHI EKBER
ALLAHU EKBER
LA ILLAHE ILLELLAH
VALLAHU EKBER
ALLAHU EKBER
VE LILLAHILHAMD. Ovo je općepoznati i rašireni oblik učenja tekbira.
Postoje i mnogi drugi oblici učenja tekbira koji se prenose od ashaba kako u slabim tako i u prihvatljivim predajama.
Na prenesene forme i oblike tekbira od ashaba ljudi su uvodili raznorazne dodatke na postojeće oblike. Primjer tih dodataka su:
– VE LA NA'BUDU ILLA IJJAHU MUHLISINE LEHUDDIN,
– SADEKA V'ADEHU VE NASERE ABDEHU VE E'AZE DŽUNDEHU …
– ALLAHUME SALLI ALA SEJJIDINA MUHAMMEDIN …
Oko ovih i sličnih dodataka koji nemaju uporišta u predajama ashaba dio učenjaka smatra da je novotarija tako učiti tekbire i da treba izbjegavati te forme i oblike, dok druga skupina smatra da u ovome ima širine s obzirom da po ovom pitanju nije ništa prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ovo je zadnje bliže ispravnom, a Allah zna najbolje.
Međutim, ono što se može ubrojati u novotarije po ovom pitanju su posebna okupljanja na dan Arefata u džamijama i mesdžidima u gradovima i selima radi učenja tekbira, kaže šejh Ibn Usejmin da su ovo novotarije.
Sunet je da se tekbiri uče naglas s tim da treba izbjegavati učenje tekbira džematski u jednom glasu jer takva praksa nije prenešena od ashaba.
Podjela tekbira na tekbir mutlak i tekbir mukajjed
Neki učenjaci dijele učenje tekbira u danima Zul-hidždžeta i kurban bajrama na mutlak (uopćeni koji se uče u bilo koje vrijeme i na bilo kom mjestu) i mukajjed (koji se uče u određeno vrijeme).
Tekbir mutlak se uči od nastupanja mjeseca Zul-hidždžeta pa sve do kraja zadnjeg dana Tešrika, tj. četvrtog dana bajrama. A tekbir mukajjed počinje od sabah namaza na dan Arefata pa do ikindije namaza zadnjeg dana Tešrika i uči se poslije svakog farz namaza.
Kaže Kadi Ebu J'ala: “Učenje tekbira za kurbanski bajram može biti mutlak i mukajjed, mukajjed se uče nakon pet farz namaza a mutlak se uče u svakom stanju, na trgovima, pijacama i u svakom vremenu”. Prenosi se od imama Ahmeda da se ovo odnosi na one koji nisu na hadždžu, dok oni koji su na hadždžu počinju sa učenjem tekbira nakon podne namaza prvog dana bajrama jer su hadžije prije toga zauzeti sa učenjem telbije čije učenje se prekida sa bacanjem Džemreta. Ahmed ovo prenosi i podržava od Sufjana ibn Ujejne.
Ovu podjelu tekbira, učenjaci koji je zastupaju, argumentiraju sa onim što se prenosi od skupine ashaba da su učili tekbire nakon sabah namaza na dan Arefata mada se tekbiri u osnovi uče od nastupanja dana mjeseca Zul-hidždžeta, pa kažu tekbiri koje su učili poslije sabah namaza se odnose na tekbir mukajjed a one koje su učili od početka dana Zul-hidždžeta to su tekbiri mutlak.
Ibn Redžeb u svojoj knjizi “Fethul-bari” bilježi da imam Ahmed prenosi idžmau učenjaka da je propisan tekbir mukajjed koji počinje nakon sabah namaz dana Arefata. On ovo prenosi od Omera, Alije, Ibn Mesu'da i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, a kada mu je rečeno da ima drugi rivajet oprečan ovom od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, on je odgovorio da to nije vjerodostojno za razliku od prvog. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKLANJANJE TERAVIH-NAMAZA KOD KUĆE
Alejkumusselam. Većina učenjaka je na stavu da je sunnet i mustehab teraviju klanjati u džematu u mesdžidu. Pa tako imam Nevevi prenosi da su učenjaci složni oko toga da je klanjanje teravije mustehab, s tim da su se razišli da li je vrijednije klanjati je u kući pojedinačno ili u mesdžidu u džematuviše
Alejkumusselam.
Većina učenjaka je na stavu da je sunnet i mustehab teraviju klanjati u džematu u mesdžidu.
Pa tako imam Nevevi prenosi da su učenjaci složni oko toga da je klanjanje teravije mustehab, s tim da su se razišli da li je vrijednije klanjati je u kući pojedinačno ili u mesdžidu u džematu.
Mnogi učenjaci smatraju da je bolje klanjati teraviju u kući nego u mesdžidu.
Na tom stavu su malikije pod šartom da to ne utiče na prestanak klanjanja teravije u mesdžidima, takođe je to rivajet u šafijskom mezhebu. A sam imam Šafija smatra da je bolje da dobri učači Kur'ana klanjaju u kući.
Takođe, na ovom stavu je bio Ebu Jusuf od hanefija. Muhammed ibn Nasr El-Mervezi bilježi u svojoj knjizi “Muhtesaru kitabi kijamil-lejl” vjerodostojne predaje u kojima se navodi poimenično ko je sve od selefa klanjao teraviju u kući ili u mesdžidu pojedinačno van džemata.
Prenosi se da Omer, Osman, i Ibn Omer, radijallahu anhum, nisu klanjali teraviju u mesdžidu, takođe od selefa:
Ibn Hurmuz poznati karija, Rebi'a, El-Kasim, Salim ibn Omer, Nafi'a, ‘Urve, Mudžahid, Omer ibn Abdulaziz pravedni halifa, Ibn ‘Avan i mnogi drugi nisu klanjali teraviju u džematu.
Kaže Mudžahid: “Ako čovjek zna deset sura neka ih ponavlja i neka ne klanja u Ramazanu teraviju (u džematu) za imamom”.
Dokaz za njihovo ponašanje je hadis kojeg bilježi Muslim: “Klanjajte namaz u vašim kućama, zaista najbolji čovjekov namaz je onaj koji klanja u kući, osim farzova”. Neki od njih su tako klanjali da bi ljudima stavili do znanja da klanjanje teravije u mesdžidu u džematu nije vadžib.
Takođe, kažu da je čovjek tako dalje od rija'a (činjenja ibadeta da bi to ljudi vidjeli a ne radi Allaha) koji je haram. Oni su bili na tom stavu kada se teravija klanjala onako kako su je prve generacije klanjale. U okolnostima brzog klanjanja, kao što je praksa u mnogim džamijama kod nas, kada je upitna valjanost namaza nema sumnje da je ovo lijepo rješenje.
Takođe klanjanje teravije pojedinačno van džemata ulazi pod opće značenje hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima: “Ko klanja (teraviju) u Ramazanu sa imanom i tražeći nagradu od Allaha, biće mu oprošteni njegovi dotadašnji grijesi”. Sve ovo se odnosi na muškarce.
A što se tiče žena, u osnovi njima je dozvoljeno da prisustvuju i klanjaju namaze u džamijama u džematu, pod šartom da budu propisno obučene i da ne izlaze namirisane. A njihov namaz koji obave u kući je vrijedniji od namaza koji obave u džamiji u džematu.
Oko ovoga skoro da nema razilaženja među učenjacima. Argumenti za ovo su spomenuti u vjerodostojnim hadisima. Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide”.
A u rivajetu kod Ebu Davuda od Ibn Omera, radijallahu anhuma, se prenosi dodatak: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide, a njihove kuće su njima bolje”.
Ovaj dodatak “A njihove kuće su njima bolje” većina muhaddisa prihvata i ocjenjuje dobrim ili vjerodostojnim zbog mnoštva rivajeta u kojima je prenešen, poput Hakima, Zehebija, Nevevija, Albanija i Šuajba Arnauta.
Takođe, u rivajetu kod Ebu Davuda ali od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: “Ne zabranjujte Allahovim robinjama (ženama) (odlazak u) Allahove mesdžide, ali neka izlaze nenamirisane”.
Nije mi poznat neki poseban šerijatski tekst koji ukazuje da je ženi bolje klanjati teraviju u džematu u džamiji, nego njeno klanjanje teravije u kući ili mesdžidu ulazi pod gore spomenuti opći propis, tj. da joj je vrijednije klanjati u kući nego u džamiji. A to znači, da njeno klanjanje teravije u kući je vrijednije od klanjanja teravije u džamiji u džematu pa makar se klanjanje trevije u džematu u džamiji brojalo kao da se klanjalo čitavu noć.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeJE LI SAHIBU UZUR ONAJ KO IMA RANU NA POLNOM ORGANU?
Alejkumusselam. Sahibu uzur je osoba kojoj zbog bolesti, ranjavanja ili slično nekontrolisano izlazi iz prirodnih otvora (ili drugih dijelova tijela) izmet, mokrača ili nešto drugo što kvari abdest (krv, gnoj ili sukrvica) shodno razilaženju učenjaka šta kvari abdest. A s obzirom da je kod tebe ranaviše
Alejkumusselam.
Sahibu uzur je osoba kojoj zbog bolesti, ranjavanja ili slično nekontrolisano izlazi iz prirodnih otvora (ili drugih dijelova tijela) izmet, mokrača ili nešto drugo što kvari abdest (krv, gnoj ili sukrvica) shodno razilaženju učenjaka šta kvari abdest.
A s obzirom da je kod tebe rana na polnom organu i da krv izlazi samo kada mokriš (tako se razumije iz pitanja), ti nisi sahibu uzur. Nisi sahibu uzur iz dva razloga, prvo – jer po ispravnom stavu učenjaka ljudska krv nije nečista niti izlazak krvi (bilo u velikim ili malim količinama) kvari abdest jer za to nema validnog dokaza. Drugo – jer kod tebe izlazak krvi nije nekontrolisan i neprestan nego se dešava prilikom mokrenja.
A što se tiče uzimanja mesha od strane sagibu uzra, nema razlike između njega i onih koji nisu sahibu uzur u dozvoli (olakšici) uzimanja mesha. Osim što je sahibu uzuru propisano uzeti abdest za svaki farz namaz, odnosno za svako namasko vrijeme pet farz namaza, iako se po ovom pitanju učenjaci razilaze. Takođe, za sahibu uzura važe isti šartovi i propisi uzimanja mesha po pitanju trajanja mesha i onoga čime se kvari kao i za one koji nisu sahibu uzur.
A što se tiče nečistoće ljudske krvi, nema razilaženja među učenjacima da je krv hajza i nifasa nečista a oko ljudske krvi mimo ovoga učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Učenjaci četiri mezheba su na stavu da je ljuska krva nečista dok su učenjaci Ševkani, Albani, Ibn Usejmin i mnogi drugi na stavu da je ljudska krva čista.
Za prvi stav učenjaka nema validnog dokaza sa kojim se može dokazivati nečistoća krvi. Dok su dokazi učenjaka drugog stava da je osnova u stvarima da su čiste sve dok nemamo dokaz da je nešto nečisto. Takođe, imamo dokaze da je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem, naređivao pranje krvi hajza a nema dokaza da je naređivao pranje obične krvi pored mnoštva primjera i prilika u kojima se navodi da je ashabima tekla krv iz tijela u bitkama pa su u takvom stanju klanjali ili da su radili hidžamu i slično.
Neki učenjaci koji su na stavu da je ljuska krv u osnovi čista kažu da se iz toga izuzima krv koja izlazi na dva prirodna otvora, tj. da je ona nečista jer se miješa sa nečistoćom unutar dva prirodna otvora. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeIMA LI ZIKRA POSLIJE SUNETA
Alejkumusselam. Učenje zikrova poslije namaza nije vadžib nego sunnet, oni se uče nakon predavanja selama farz namaza a prije klanjanja suneta (ako ih ima poslije farza). Na ovo što je kazano jasno ukazuju vjerodostojni hadisi. U Buharijinom Sahihu se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da seviše
Alejkumusselam.
Učenje zikrova poslije namaza nije vadžib nego sunnet, oni se uče nakon predavanja selama farz namaza a prije klanjanja suneta (ako ih ima poslije farza). Na ovo što je kazano jasno ukazuju vjerodostojni hadisi. U Buharijinom Sahihu se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da se u vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ljudi završavali propisane namaze zikrilo sa podignutim glasom, i rekao je: “Znao bih da su završili (namaz) sa time (zikrom) kada bi ga čuo”.
Takođe, od nedvosmislenih hadisa koji presuđuju po ovom pitanju su:
Hadis od K'ab ibn Udžreta, radijallahu anhu, koji bilježi Muslim u svom Sahihu u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Riječi (zikrovi) koje se izgovore na kraju svakog propisanog namaza neće iznevjeriti onoga koji ih izgovara: 33 puta SUBHANALAH, 33 puta ELHAMDULILLAH i 34 puta ALLAHU EKBER”.
Takođe, bilježi Buharija u svom Sahihu od Mugire ibn Š'ubeta, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslije svakog propisanog namaza govorio: “LA ILLAHE VAHDEHU LA ŠERIKE LEH ….”
Prema tome, u oba hadisa je jasno naznačeno da se ovi zikrovi izgovaraju nakon “propisanog namaza”.
Zato je većina učenjaka, kako prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bariju” (3/80) sve ostale rivajete u kojima je spomenut opći izraz “poslije svakog namaza” ograničila sa ovim što je došlo u hadisu K'ab ibn Udžreta, radijallahu anhu.
A što se tiče zikra poslije nafile ili suneta, skupina učenjaka je na stavu da se ne uči ništa jer se prenešeni zikrovi odnose samo na farz namaze, dok druga skupina smatra da nema smetnje da se određeni zikrovi prouče i nakon suneta i nafile.
Kada je šejh Bin Baz upitan da li se zikri sa prenešenim zikrovima samo poslije farza ili može i poslije suneta, odgovorio je da se svi zikrovi uče poslije farzova osim što se nakon predavanja selama na kraju suneta i nafila izgovori sljedeće: 3 PUTA ESTAGFIRULLAH, ALLAHUMME ENTE ESSELAMU VE MINKE ESSELAMU TEBAREKTE JA ZEL DŽELALI VEL IKRAM. A ovo je preneseno u vjerodostojnom hadisu od Sevbana, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu gdje je on kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi predao selam nakon namaza izgovorio bi tri puta ESTAGFIRULLAH …”. Znači, u hadisu nisu spomenuti propisani namazi niti nafile namazi, pa tako obuhvata i jedne i druge. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeJE LI SUNET ZIKRITI SJEDEĆI POSLIJE FARZA ILI NEMA SMETNJE IZAĆI
Alejkumusselam. Pitanje sjedenja poslije farz namaza i zikrenja sjedeći je mes'ela oko kojeg učenjaci imaju dva stava: po jednima je sunet zikriti sjedeći poslije farza a po drugima to nije sunet nego je samo zikrenje sunet svejedno sjedeći ili napuštajući mjesto klanja ili mesdžid. Prvi nemaju konkviše
Alejkumusselam.
Pitanje sjedenja poslije farz namaza i zikrenja sjedeći je mes'ela oko kojeg učenjaci imaju dva stava: po jednima je sunet zikriti sjedeći poslije farza a po drugima to nije sunet nego je samo zikrenje sunet svejedno sjedeći ili napuštajući mjesto klanja ili mesdžid.
Prvi nemaju konkretnog dokaza osim hadisa kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu u kojem je došlo da je čovjek u namazu (ima nagradu namaza) sve dok sjedi i čeka od jednog do drugog namaza.
Tekst hadsia je: “Neprestano je neko od vas u namazu sve dok čeka (nastupanje drugog) namaz”.
Drugi stav učenjaka je jači sa strane dokaza, jer je prenešeno nekoliko hadisa u kojima je došlo da su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi odmah nakon farza ustajali, ili izlazili iz mesdžida ili odlazili na drugo mjesto u mesdžidu.
Pa tako po ovom pitanju ima širine, svejedno zikrio čovjek sjedeći ili izašao i zikrio u putu. Najbolje je da oni koji ne žure sjednu i zikre u mesdžidu a oni koji žure i imaju obaveza da zikre izlazeći i odlazeći iz mesdžida, a Allah zna najbolje.
A što se tiče klanjanja suneta (potvrđenih i nepotvrđenih) mustehab je i sunet da se oni klanjaju u kući a ne mesdžidu, jer je to bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Takođe, došlo je u hadisu mutefekun alejhi: “Najbolji namaz čovjeka je namaz koji klanja u svojoj kući osim propisanih (farz) namaza”.
Prema tome, zikri sjedeći poslije farza ili izlazeći i odlazeći iz mesdžida shodno okolnostima i obavezama, a sunete klanjaj kod kuće osim ako poslije farza ne ideš kući nego na posao ili slično. A demotivisanje onih koji novotarski u džematu zikre i rade neke druge bosanske autohtone standard-novotarije, voditi računa o tome da im ne narušavaš novotarsku atmosferu i skrušenost ne treba biti tvoja preokupacija, ibret je da slijediš sunet a ne da se prilagođavaš novotarskom praktikovanju nekih ibadeta. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDOVLJENJE PODIGNUTIH RUKU I POTIRANJE LICE POSLIJE DOVE
Alejkumusselam. Iz tvog pitanja se razumije da pitaš otprilike o tri različita pitanja. Prvo je: DOVLJENJE PODIGNUTIH RUKU POSLIJE PET PROPISANIH NAMAZA Dizanje ruku prilikom dovljenja je uopćeno propisano, kao što je prenešeno u mnoštvu vjerodostojih hadisa, i ono je jedan od razloga primanja dove.više
Alejkumusselam.
Iz tvog pitanja se razumije da pitaš otprilike o tri različita pitanja. Prvo je:
DOVLJENJE PODIGNUTIH RUKU POSLIJE PET PROPISANIH NAMAZA
Dizanje ruku prilikom dovljenja je uopćeno propisano, kao što je prenešeno u mnoštvu vjerodostojih hadisa, i ono je jedan od razloga primanja dove. S tim da je podizanje ruku prilikom dovljenja može biti potvrđeni sunnet, tj. da je prenešeno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je na određenim mjestima i vremenima ili uz određene ibadete dovio podignutih ruku ili preporučio da se dovi. Ili može biti uopćeni sunnet, tj. da se prilikom dovljenja podignu ruke u bilo kojoj situaciji mimo onih koje su prenešene kao potvrđeni sunnet.
Međutim, učiniti praksom da se dovi sa podignutim ili nepodignutim rukama poslije svakog farz namaza, to nije propisano u Šerijatu. Doviti podignutih ruku nakon svakog farz namaza (tj. čineći to kao da je potvrđeni sunnet) nema nikakvog osnova u praksi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to nije prenešeno ni od jednog ashaba, niti je to bio stav ikog od tabi'ina. A osnov u ibadetima je zabrana, tj. da se ne čini nijedan ibadet za koji nema dokaz u Šerijatu. A svi oni koji su prenijeli i opisali namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niko od njih nije spomenuo da je dizao ruke i dovio poslije propisanih farz namaza. Nego je zikrio zikrove koji su prenešeni u vjerodostojnim hadisima. Prenosi Aiša, radijallahu anha, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko unese u ovu našu vjeru ono što nije od nje to se odbacuje” (Buharija (2697) i Muslim (1718)).
Kaže Ibn Kajjim: “Dova poslije predavanja selama nakon namaza, svejedno bio imam, klanjao sam ili za nekom drugim, to upće nije bila uputa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Niti je to prenešeno u vjerodostojnim predajama niti dobrim (hasen), neki učenjaci su to učinili svojstvenim samo za sabah namaz i ikindiju. To nije radio (dova poslije predavanja selama nakon namaza) Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, niti pravovjerne halife poslije njega, niti je tome poučio svoj Ummet. Nego je to mišljenje onih koji su vidjeli lijepim djelom kao nadoknadu za sunnet poslije ta dva namaza (sabah i ikindija). Većina dova koje su vezane za namaz, a koje je učio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i preporučio da se uče, učio ih je u namazu …” (Zadul-me'ad (1/248)).
Međutim, nema smetnje ako bi se klanjaču pojavio neki razlog za upućivanje dove nakon nekog završenog farz namaza da podigne ruke i dovi, pod uslovom da mu to ne postane stalna praksa. Ovo je dozvoljeno jer potpada pod opću propisanost činjenja dove sa dizanjem ruku, ali ne da se od toga napravi stalna praksa, tj. potvrđeni sunnet za koji treba imati dokaz.
Drugo pitanje je:
POTIRANJE RUKAMA PO LICU POSLIJE DOVLJENJA PODIGNUTIH RUKU
Potiranje rukama po licu svejedno poslije namaza ili poslije dovljenja dignutih ruku nije prenešeno ni u jednom vjerodostojnom hadisu. A hadis u kojem je došlo da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi podigao ruke prilikom dovljenja ne bi ih spustio sve dok ne potare njima svoje lice (Ebu Davud (1485) od Ibn Abbsa i Tirmizija (3386) od Omera, radijallahu anhum) ovaj hadis je munker (veoma loš) kao što ga takvim ocjenjuje Ebu Davud i Ebu Hatim (El-‘Ilel (2/351)). U senedu rivajeta od Tirmizija je Hamad ibn ‘Isa El-Džuheni oko kojrg su složni učenjaci da je slab (Tehzibul-kemal (7/281)).
Imam Malik negirao potiranje lica nakon dovljenja, a Sufjan Sevri prezirao, imam Ahmed o tome nije ništao čuo, a imam Bejheki je ono što je prenešeno ocijenio slabim. A šejh Albani je i hadis koji bilježi Tirmizi i hadis koji bilježi Ebu Davud ocijenio veoma slabim (Irvaul-galil (433 i 434)). Takođe, dodaje Albani da nije isparavan stav da ova dva hadisa podupiru jedan drugog zbog velike slabosti u senedima. Prema tome, potiranje lica poslije dovljenja dignutih ruku nije propisano.
A treće pitanje je:
DA LI SE SURE IHLAS, FELEK I NAS UČE POSLIJE SABAHA I AKŠAMA PO TRI PUTA
Što se tiče navođenja u nekim knjigama da se učenje sura Ihlas, Felek i Nas ponavlja po tri puta nakon sabaha i akšama, za ovakvo nešto nema nikakvog spomena u hadiskim zbirkama, niti je nešto vjerodostojno prenešeno u ovom kontekstu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Najviše što je prenešeno po tom pitanju je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ove sure uče u sabahu i naveče. Ovo se prenosi u hadisu kojeg bilježe Ebu Davud i Tirmizi od Abdullaha ibn Hubejba, radijallahu anhu, pa ga je u tom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio da prouči ove tri sure po tri puta kada ustane i kada zanoći i da mu je to dovoljno za sve. Hadis su Tirmizi i Albani ocijenili vjerodostojnim, a Ibn Hadžer dobrim. I ovoga se razumije da učenje ove tri sure po tri puta spada u tzv. jutarnji i večernji zikr. A u tom kontekstu ovaj hadis su i navodili Nevevi, Ibn Tejmije i ostali koji su pisali o zikrovima. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeVREMENA U KOJIMA JE SPORNO ZIKRITI I DOVITI
Alejkumusselam. U hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Nema namaza poslije sabaha (farz namaza) sve dok Sunce ne izađe, i nema namaza poslije ikindije sve dok Sunce ne zađe". A u hadiviše
Alejkumusselam.
U hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema namaza poslije sabaha (farz namaza) sve dok Sunce ne izađe, i nema namaza poslije ikindije sve dok Sunce ne zađe”.
A u hadisu kojeg bilježi Muslim od Ukbe ibn Amira, radijallahu anhu, je došlo da on kaže : “Tri su vremena u kojima nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da klanjama i da ukopavamo njima svoje umrle: kada Sunce izlazi dok se ne podigne (na visinu koplja), kada je Sunce u zenitu sve dok malo ne pređe i kada Sunce počne da zalazi”.
Ova dva hadisa ukazuju na to da nije dozvoljeno klanjati opću nafilu nakon što se klanja farz sabaha pa sve dok Sunce ne izađe i podigne se na visinu jednog koplja. Takođe, nije dozvoljeno klanjati opću nafilu nakon što se klanja farza ikindije pa sve dok Sunce zađe. S tim da je dozvoljeno u svim ovim vremenima naklanjati propuštene farzove.
Takođe, dozvoljeno je, po ispravnom mišljenju učenjaka, da se u ovim vremenima klanjaju nafile koje se klanjaju sa povodom kao Tehijetul-mesdžid, namaz prilikom pomračenja Sunca i Mjeseca, dženaza namaz i slično. Hadisi ukazuju na zabranu ukopavanja umrlih u tri vremena: kada Sunce izlazi dok se ne podigne (na visinu koplja), kada je
Sunce u zenitu sve dok malo ne pređe i kada Sunce počne da zalazi.
Sa druge strane, bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: „ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio zikrullah (spominjao Allaha, zikrio, dovio) u svakom stanju“. To jest, to je činio stojeći, ležeći, kretajući se, jutrom, noću, danju, i tako dalje. Takođe, prenesene su dove i zikrovi koje je uči i na koje je podsticao da se uče i to zikrovi i dove pred spavanje, nakon buđenja, poslije sabaha, jutarnji zikr, u toku dana, večernji zikr, pri ulasku u kupatilo ili klozet, pri izlasku, …
A sve ovo ukazuje da je učenje dova, Kur'ana i zikrenje dozvoljeno u svim vremenima, a u određenim vremenima je mustehab.
Prema tome, zabrana je došla u spomenutim vremenima u pitanju ona se odnosi posebno za klanjanje opće nafile i ukopavanja umrlih, a ne zikrenja, dovljenja, učenja Kur'ana, pa čak i naklanjavanja farza i klanjanja nafila sa povodom. A ovo znači da tvoja praksa nema uporište u šerijatskim tekstovima. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeTRIDESET SAVJETA IZ 2 Sahiha (Buharija i Muslim)
SAVJETI 1. – Zikrullah "Dvije riječi lahke na jeziku teške na vagi a drage Milostivom: SUBHANELLAHI VE BI HAMDIHI (veličanstven neka je Allah i hvaljen je On), SUBHANELLAHILAZIM (veličanstven je Allah i Uzvišen)". 2. – Abdest "Ko abdesti pa kaže: EŠHEDU EN LA ILAHE ILLELLAH VAHDEHU LA ŠERIKE LEHU, Vviše
SAVJETI
1. – Zikrullah
“Dvije riječi lahke na jeziku teške na vagi a drage Milostivom: SUBHANELLAHI VE BI HAMDIHI (veličanstven neka je Allah i hvaljen je On), SUBHANELLAHILAZIM (veličanstven je Allah i Uzvišen)”.
2. – Abdest
“Ko abdesti pa kaže: EŠHEDU EN LA ILAHE ILLELLAH VAHDEHU LA ŠERIKE LEHU, VE EŠHEDU ENNE MUHAMMEDEN ABDUHU VE RESULUHU, otvoriće mu se osam dženetskih vrata ući će na koja god hoće”.
3 – Tevba
“Ko se pokaje prije nego što Sunce izađe sa Zapada Allah će mu oprostiti”.
4 – Odlazak u mesdžid
“Ko ode u mesdžid ili se vrati Allah mu pripremu u Džennetu mjesto kada god ode ili se vrati”.
5 – Misvak
“Da se ne bojim da ne bih otežao svom Ummetu naredio bih im da upotrebljavaju misvak (peru zube) prije svakog namaza”.
6 – Namaz
“Nema muslimana koji kada nastupi neki farz namaz pa upotpuni abdest, skrušenost i ruku'u a da mu taj namaz neće biti kefaret (otkup) za grijehe prije njega, ako nije uradio veliki grijeh, i cijelo vrijeme je tako”.
7 – Potvrđeni suneti
“Nema muslimana koji klanja svakog dana Uzvišenom Allahu dvanaest rekata dobrovoljnog namaza mimo farza a da mu Allah neće izgraditi kuću u Džennetu”.
8 – Dobročinstvo prema roditeljima
Kaže Ibn Mes'ud, radijallahu anhu: “Pitao sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koje djelo je najdraže Allahu, on je odgovorio: “Namaz u njegovo vrijeme”. Pitao sam: A zatim? “Dobročinstvo prema roditeljima”, reče on. Rekao sam: A zatim? “Džihad na Allahovom putu”, odgovori on”.
9 – Salavat na Poslanika, sallallahu alejhi vesellem.
“Ko donese na mene salavat Allah donese na njega deset salavata”.
10 – Post
“Tri dana posta svakog mjeseca je poput posta cijelog vremena”.
11 – Čitanje Kur'ana
“Čitajte Kur'an jer će se on na Sudnjem danu zauzimati za svoje učače”
12 – Sadaka
“Nema dana u kojem Allahovi robovi osvanu a da se dva meleka ne spuste, jedan od njih kaže: Allahu moj nadoknadi (imetak) onome koji dijeli, a kaže drugi: Allahu moj upropasti (imetak) onome koji ne udjeljuje”.
13 – Nazivanje selama
“Nije dozvoljeno muslimanu da ne govori sa svojim bratom (muslimanom) više od tri noći, sretnu se pa se okrene ovaj i okrene onaj, a najbolji od njih dvojice je onaj koji prvi nazove selam”.
14 – Čuvanje jezika
“Ko vjeruje u Allah i Sudnji dan neka kaže dobro ili neka šuti”.
15 – Iskrenost
“Držite se iskrenosti, zaista iskrenost vodi u dobročinstvo i zaista dobročinstvo vodi u Džennet”.
16 – Ljubav u ime Allaha
“Zaista će Allah reći na Sudnjem danu: Gdje su oni koji su se međusobno voljeli u Moje ime, danas ću ih zakloniti u svoj hlad, dan kada nema hlada osim Moga hlada”.
17 – Posjeta bolesnika
“Ko posjeti bolesnika biće neprestano u Harfetu Dženneta”, rekoše: O Allahov Poslaniče, a šta je to Harfet Dženneta? A on odgovori: “Njegovi vrtovi”.
18 – Održavanje rodbinskih veza
“Ko voli da mu se poveća njegov rizk i da mu se produži njegov život neka održava rodbinske veze”.
19 – Skrivanje tuđih sramota
“Neće Allahov rob sakriti sramotu drugog Allahovog roba a da Allah neće sakriti njegovu sramotu na Sudnjem danu”.
20 – Lijep ahlak
“Zaista je najbolji od vas onaj ko je najljepšeg ahlaka”.
21 – Praćenje dženaze
“Ko prisustvuje dženazi sve dok se ne klanja ima jedan kirat, a ko prisustvuje sve dok se ne ukopa ima dva kirata”, upitaše: A šta su to dva kirata? On odgovori: “Poput dva ogromna brda”.
22 – Otklanjanje neprijatnosti sa puta
“Naišao je neki čovjek na granu na putu pa je rekao: Tako mi Allaha, skloniću ovo od muslimana da im ne smeta. Pa je uveden u Džennet”.
23 – Dova bratu muslimanu
“Ko dovi za svoga brata muslimana da niko ne zna, rekne melek koji je za njega zadužen: Amin i tebi isto”.
24 – Dava u Allahovu vjeru
“Ko poziva u Uputu ima nagradu poput nagrade onoga ko ga slijedi, a to neće umanjiti ništa od nagrade
onih koji ga slijede”.
25 – Naređivanje dobra i zabranjivanje munkera
“Ko od vas vidi neki munker neka ga otkloni svojom rukom, a ako ne može onda svojim jezikom, a ako i to ne može onda svojim srcem, a to je najslabiji vid imana”.
26 – Strpljenje
“Neće muslimana zadesiti umor, niti bolest, niti briga, niti tuga, niti neprijatnost, niti tjeskoba, čak da ga trn ubode a da Allah neće time brisati njegove grijehe”.
27 – Musliman je brat muslimanu
“Musliman je brat muslimanu, ne čini mu zulum, ne ostavlja ga na cjedilu i ne omalovažava ga, takvaluk je ovde (i pokazivao je na svoja prsa tri puta): dovoljno je čovjeku zla da omalovažava svoga brata muslimana”.
28 – Hadž i umra
“Umra do umre je kefaret između njih dvije, a primljen hadž nema mu nagrade osim Dženneta”.
29 – Ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku
Prenosi Enes, radijallahu anhu, da je neki beduin pitao Poslanika, sallallahu aleji ve sellem: Kada će Sudnji dan. Pa mu je odgovorio: “Šta si ti za njega pripremio?” On mu reče: Ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku”. On mu reče: “Ti si sa onim koga voliš”.
30 – Allah Kur'anom uzdiže jedne ljude a druge ponižava
“Zaista Allah sa ovom Knjigom uzdiže jedne ljude (koji je prihvate i slijede) a ponižava druge (koji je odbiju i okrenu se od nje)”.
Pripremio mr. Zijad Ljakic!
Vidi manjeMUKABELA ( je li novotarija ili ne – razilaženje daija)
Keššaful-kinna'a 2/332) Učenje mukabele koje je prisutno u našim krajevima, pri čemu hafiz nakon klanjanja podne ili nekog drugog namaza (sabaha) uči napamet jedan džuz, više ili manje, iz Kur'ana a prisutni ga prate u Mushafu ili samo slušaju, i to se ponavlja svaki dan Ramazana i svake godine, saviše
Keššaful-kinna'a 2/332)
Učenje mukabele koje je prisutno u našim krajevima, pri čemu hafiz nakon klanjanja podne ili nekog drugog namaza (sabaha) uči napamet jedan džuz, više ili manje, iz Kur'ana a prisutni ga prate u Mushafu ili samo slušaju, i to se ponavlja svaki dan Ramazana i svake godine, sa ubjeđenjem o vrijednosti organizovanja i prisustvovanja ovakvog načina učenja Kur'ana, ovo je novotarija od vrste novotarija idafije (tj. dodatna novotarija) u vjeri.
Ovakav način učenja Kur'ana nije prenešen niti od Poslanika, sallallahu ve sellem, niti od ashaba, radijjallhu anhum, niti od prvih dobrih generacija. Ova praksa nije prisutna u drugim zemljama islamskog svijeta, čak ni u Turskoj.
U hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Aiše, radijallahu anha, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko unese u našu vjeru nešto što nije od nje to se odbacuje”.
Novotarija (unošenje u vjeru) može biti vezano za vrijeme, mjesto i način, i može biti tako što se izmisli novi ibadet (bid'a aslijje) ili da se propisani ibadet u načinu izmjeni (bid'a idafije). Ovdje je unešen u vjeru način učenja Kur'ana u mjesecu Ramazanu.
U osnovi je učenje Kur'ana za Ramazan propisano bez ograničenja u vremenu, količini učenja i mjestu učenja. Pa kada neko dođe i ograniči njegovo učenje vremenom (poslije podne ili sabaha), mjestom (u mesdžidu) i količinom (jedan džuz svaki dan) i to ponavlja svake godine gdje se to smatra kao posebnim ibadetom onda to predstavlja novotariju u načinu obavljanja ibadeta.
Učenje mukabele je novotarija poput novotarije džematskog zikra poslije farz namaza, jer zikr poslije namaza je propisan ali ne na onakav način, tj. zajednički u džematu.
Pa pošto je ovo bidat, a svaki bidat (novotarija) je dalalet (zabluda), po tekstu vjerodostojnog hadisa: “Zaista je svaka novotarija dalalet” (bilježe ga Ebu Davud i Tirmizi koji kaže da je hasen sahih, a prenosi Ibnul-Mulekkin u “El-Bedrul-munir” (9/582) da je hadis ocijenio vjerodostojnim Tirmizi, Ibn Hibban, El-Bezzar i Ibn Abdulberr, a prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (13/253) da su ga ocijenili vjerodostojnim Ibn Madže, Ibn Hibban i Hakim), vadžib je da se ta novotarija prekine, upozori na nju i izbjegava učestvovanje u njoj, svejedno bilo to učenjem ili slušanjem.
O stavu daija kojima mukabela nije novotarija
A što se tiče daija i njihovog stava o mukabeli, to se vraća na dvije stvari:
Prva – Onaj daija koji smatra da je džematski zikr novotarija, on treba smatrati i mukabelu novotarijom, jer nema razlike između te dvije novotarije. Zikr poslije farz namaza je propisan (sunet), a džematski zikr je novotarija u načinu obavljanja tog zikra. Takođe, učenje Kur'ana u toku Ramazana je propisano (sunet), a učenje mukabele je novotarija u načinu obavljanja tog učenja Kur'ana.
Pa tako onaj daija koji smatra džematski zikr novotarijom, jer je tako naučio u arapskim zemljama tokom studiranja, a mukabelu kod nas ne smatra novotarijom, on je oprečan i kontradiktoran samom sebi jer razdvaja između stvari koje su istovjetne. Ako mu mukabela nije novotarija onda ni džematski zikr ne bi ni trebao biti novotarija. Taj daija treba da podrobnije istraži tematiku novotarije ako je nije učio i razumio pred šejhovima.
Druga stvar – Razlozi razilaženja među daijama su mnogobrojni, neki od njih su:
1 – Fakultet, država i mjesto gdje su studirali, jer nisu svi fakulteti niti države na istom nivou i kvalitetu obrađivanja i prezentiranja islamskih znanosti.
2 – Razlika u nivou stečenog znanja, jer neke daije su uzimale više ocjene prilikom studiranja od drugih, redovnije su prisustvovali kursevima i komentarima knjiga mnogih učenjaka po mesdžidima, redovnije obnavljali i proširivali stečeno znanje kroz knjige i islamsku literaturu.
3 – Razlika u sposobnosti istraživanja i obrađivanja šerijatskih pitanja, kao i moći razlučivanja jačih od slabijih dokaza kada se učenjaci raziđu. Po ovom pitanju je ogromna razlika među našim daijama jer je vrlo malo njih koji su sposobni da u potpunosti istraže neko pitanje, a vrlo je malo njih koji uopće na takav način pristupaju obrađivanju šerijatskih pitanja.
4 – Razlika u specijalizaciji daija, tj. neki su specijalizirali hadis, drugi fikh a treći akidu i tako dalje.
5 – Razlika je i u tome što su neki nakon povratka u svoju zemlju nastavili sa samodogradnjom i usavršavanju u sticanju šerijatskog znanja, dok su se drugi zadovoljili sa onim što su učili za vrijeme studija.
6 – Razlika u temperamentu i karakteru među daijama, neki su precizni i pedantni, dok drugi naginju površnosti i uopćavanju. Takođe, neki po prirodi naginju strogoći i oštrini, dok drugi naginju blagosti i olakšicama.
Koga slijediti kada se daije raziđu
A koga treba slijediti kada se daije međusobno raziđu, to pitanje se vraća na poznatu mes'elu iz Usulil-fikha (metodologije islamskog prava) koja glasi: Kada u jednom mjestu ima više mudžtehida (učenjaka) koga je mukallid (obični musliman) dužan slijediti?
Po ovom pitanju učenjaci imaju četiri poznata stava:
Prvo mišljenje – da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da slijedi koga hoće od učenjaka.
Drugo mišljenje – da obavezan da pita onoga koji je njemu najučeniji i najpouzdaniji.
Treće mišljenje – da treba da slijedi onog učenjaka koji daje najstrožije i najoštrije odgovore.
Četvrto mišljenje – da treba da slijedi onog učenjaka koji daje najlakše i najblaže odgovore.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, spoj između prvog i drugog mišljenja. To jest, da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da pita koga hoće od učenjaka prije nego što su poznata njihova mišljenja, a dokaz za ovo je idžmau ashaba. A nakon što su poznati stavovi učenjaka mukallid je obavezan da slijedi onog učenjaka koji je najučeniji, najbolji i u čije znanje ima najviše povjerenja zbog dokaza koji je već spomenut.
Ve billahi tevfik.
Izvor: http://www.ehlus-sunne.ba
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeSPAJANJE VADŽIB POSTA (napaštanje Ramazana) SA DOBROVOLJNIM POSTOM (dana Aašure i slično)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Oko spajanja nijeta farz ibadeta (napaštanja Ramazana, posta kefareta i slično) sa ibadetom nafile (suneta ili mustehaba, poput posta dana Ašure, dana Arefata, drugih raznih doviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Oko spajanja nijeta farz ibadeta (napaštanja Ramazana, posta kefareta i slično) sa ibadetom nafile (suneta ili mustehaba, poput posta dana Ašure, dana Arefata, drugih raznih dobrovoljnih postova) učenjaci mezheba imaju podijeljeno mišljenje. Razlog razilaženja je prvenstveno nepostojanje šerijatskih tekstova koji pojašnjavaju to pitanje.
Prvi stav – da ko zanijeti farz (napaštanje Ramazana) i nafilu (post dana Ašure) ima nagradu farza a nafila mu je batil.
Ovo je stav Ebu Jusufa od hanefija.
Dok Muhammed ibn Hasan eš-Šejbani smatra da nema nagradu ni za jedno.
Drugi stav – da ko zanijeti sa frzom i nafilu ima nagradu za oboje.
Ovo je stav šafijskog mezheba i nekih učenjaka unutar malikijskog i hanbelijskog mezheba.
Već je rečeno da po ovom pitanju nema šerijatskog teksta ili nečeg drugog što može presuditi. A najsigurnije je razdvojiti ove dvije vrste posta, a Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.
http://www.ehlus-sunne.ba
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje