Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Posao ili namaz!?
Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah. Allah, dž.š., kaže: “…a onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta…” (el-Talak, 2-3.) Namaz je poslije monoteizma – Tewhida, najveličanstveniji dio Islama. Njegova uloga jeviše
Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah. Allah, dž.š., kaže: “…a onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta…” (el-Talak, 2-3.)
Namaz je poslije monoteizma – Tewhida, najveličanstveniji dio Islama. Njegova uloga je poput uloge glave na čovjekovom tijelu. Kao što znamo da nema života osobi koja je izgubila glavu, moramo znati i to da osoba koja nema namaza – gubi svoju vjeru!!!
Vođa pravovjernih, Omer b. el-Hattab, r.a., je za vrijeme svoje vladavine slao izaslanice diljem islamske zemlje, poručujući muslimanima slijedeće: „Najvažniji od svih mojih zahtijeva kod vas jeste – NAMAZ! Ko ga sačuva, sačuvao je vjeru, a ko ga izgubi, pa šta će onda sačuvati! Znajte da nema udjela u Islamu onaj koji ostavi namaz!!!“ (Sahih)
Namaz je osnova i ispomoć ostalim stubovima Islama. On podsjeća roba na uzvišenost Allahovog rububijjeta (gospodarstva), a također ga podsjeća i na poniznost njegova robovanja. Podsjeća ga na dan nagrade ili kazne, gdje olakšava čovjeku slijeđenje, pokornost i povođenje za uputom.
Allah, dž.š., kaže: „O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i namazu! Allah je doista na strani strpljivih!“ (el-Bekara: 153)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Glava svake stvari je Islam, njegov stub – namaz, a vrhunac mu je Džihad (borba na Allahovom dž.š. putu).“ Sahih. Ahmed, 5/231; Tirmizi, 2616; Ibnu Madždže, 3973.
Namaz je baza vjere Islama i stub na kojem ona počiva, poput šatora koji ima stub u sredini na kojem se oslanja. Da li šator može održati hiljade kočića sa strane, ako nema glavnog stuba u sredini!? (Pogledaj: Risaletul-salat, str.16.; Kitabul-Salat, Ibnu Kajjim el-Dževzijje rhm., str. 48.)
Za razliku od ostalih ibadeta, namaz se u Kur’ani-Kerimu spominje na najviše mjesta. Nekada se u kur’anskim ajetima spominje zasebno, poput: „I obavljaj namaz, početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći!“ (Hud: 114) Nekada se spominje uz strpljivost (sabur), poput: „O vi koji vjerujete, tražite sebi pomoći u strpljivosti i namazu! Allah je doista na strani izdržljivih.“ (el-Bekara: 153)
Nekada se spominje zajedno sa Džihadom, poput: „O vjernici, namaz obavljajte i Gospodaru svome ‘ibadet činite, i dobra djela radite, da bi ste postigli što želite & I borite sa, Allaha radi, onako kako se treba boriti…“ (el-Hadždž: 77,78) Nekada se namaz spominje zajedno sa zekatom, i to na više mjesta poput: „…klanjajte namaz i dajite zekat…“ (el-Bekara: 43)
Allah, dž.š., nikada nije spomenuo namaz zajedno sa nekim drugim farzom (obavezom), a da ga njemu nije pretpostavio, tj. da nije prvo spomenuo namaz, a potom ostale propise! Namaz se u Kur’anu, a.š., spominje kao preteča svim dobrim djelima, kao i svršetkom svih dobrih djela, što se da primjetiti u suri ”el-Mu’minun”, ili u suri ”el-Me’aridž”.
Kako da ostavimo posao zbog namaza?!
Pa i “posao je ibadet”!?
U predajama se spominje: „Robu će biti uskraćena opskrba zbog grijeha kojeg čini“ – tako da je nesreća osobe koja ne obavlja namaz – slaba nafaka i gubljenje prava na berićet u imetku!
Da bude stvar još gora, kada pozoveš neke ljude da stopiraju s poslom, kako bi obavili namaz, i odazvali se pozivu muezzina, na licima im se odmah pojave znaci nezadovoljstva. Kako da ostavimo posao zbog namaza?! Pa i “posao je ibadet”!!! Ovo je fraza koja je toliko proširena, razglašena i rabljena, tako da se danas na njoj odgajaju naša djeca, s njome zrijevaju naši ljudi, a niti je kur’anski ajet, a niti hadis Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, već upotrijebljena u ovome sklopu, biva vrlo nezrelom i odbojnom!
Posao koji odvraća od Allaha, dž.š., i od izvršavanja Njegovih obaveza je uistinu ibadet, ali, ibadet i robovanje šejtanu i dunjaluku! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Propao je rob dinara, i propao je rob dirhema.“ Ovo je staza današnjeg “savremenog” muslimana!? Allah, dž.š., kaže: „… oni koji vjeru svoju za igru i zabavu uzimaju, i koje je život na ovom svijetu obmanuo…“ (el-En’am: 70)
Gore navedena fraza „posao je ibadet“ (molitva, robovanje Bogu) je sekularistički „biser“ kojeg je u stanju okačiti o vrat samo onaj koji neće da iskaže nužno poštovanje prema Allahu, dž.š.; poštovanje koje On, dž.š., samo i jedino zaslužuje.
Da je dozvoljeno ostaviti namaz zbog nečega što je “preče” od njega, najpreče bi onda bilo da namaz odloži borac na Allahovom putu – mudžahid, koji se bori protivu neprijatelja, u jeku svoje borbe, ali, i pored teška stanja u kojem se nalazi, Allah, dž.š., mu nije dao izgovora za ostavljanje namaza, već mu je u takvoj okolnosti propisao “salatul-hawf” (namaz u trenucima straha)! Allah, dž.š., kaže: „Kada ti budeš među njima, i s njima budeš obavljao namaz, neka jedna grupa s tobom klanja i neka svoje oružje uzmu, i dok budu na sedždi, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođe grupa koja nije klanjala i neka s tobom klanjaju, ali neka drže oružje svoje i neka oprezni budu! Nevjernici jedva čekaju da vi zanemarite oružje i oruđe vaše, pa da na vas svi odjednom navale! A ako vam bude smetala kiša ili budete bolesni, nije vam grijeh oružje svoje odložiti, s time da oprezni budete! Allah je doista nevjernicima sramnu patnju pripremio & A kada namaz završite, Allaha spominjite stojeći, i sjedeći, i ležeći. A kada budete sigurni, namaz obavljajte u potpunosti, jer namaz je propisan vjernicima u određenim vremenskim intervalima.“ (el-Nisa: 102)
Također i bolesnik, kojeg je bolest iznurila, nije pošteđen obavljanja namaza, i namaz ostaje njegova lična i konstantna obaveza, i obaviće ga, tj. klanjaće na način koji mu je najlakši, i onako kako bude u mogućnosti.
Ne može se zamisliti čovjek – musliman, koji ne obavlja namaz! To je nešto veoma apsurdno, neprirodno, osim u slučaju žene koja ima mjesečno pranje (menstruaciju), ili se porodila pa ima poslijeporođajno pranje (nifas), dok u suprotnom insan – musliman, nema nikakva opravdanja za svoje neobavljanje namaza!!!
Namaz ne sputava čovjeka od životnih aktivnosti
Namaz ne sputava čovjeka, niti ga lišava njegove slobode! Čovjek je slobodan kada je u pitanju njegova privatnost, poput toga hoće li nešto jesti ili ne, hoće li spavati ili ne, hoće li negdje putovati ili ne, kupovati, prodavati … ali je sva ta sloboda određena i ograničena Božjim zakonom, i granicama Njegovog Šerijata.
Ti imaš potpuno pravo na pauzu u toku svog radnog vremena koju bi po pravilu proveo u nekom mesdžidu uz malu relaksaciju, psiho – fizički odmor, kako bi kasnije nastavio posao, svježijim, odmornijim, potpomognutim Božjom pomoći, kako bi uspješno završio započeti posao. Tvoje potpuno pravo je to da ti niko ne može uskratiti povođenje za Božijim odredbama koje je Allah, dž.š., odredio radi sreće na obadva svijeta. Imaš potpuno pravo nepokoriti se – bilo kakva snaga da je u pitanju – sve dok se ista suprostavlja slovu šerijata!!!
Slobodan si da govoriš o čemu hoćeš, da radiš ono što voliš, da pišeš o nečemu što ti je zanimljivo, ali sve uz uslov da ne pređeš Bogom dozvoljene granice, te da tim svojim postupkom ne ugroziš sebe, ili ljude oko sebe. Ovo je ono što Islam brani, i na šta neprestano opominje.
Namaz nije samo opće dozvoljena stvar!
Namaz nije opće dozvoljena stvar – ko hoće neka ga obavlja, a ko neće neka ga ne obavlja. Naprotiv, namaz je stroga dužnost i obaveza koja ima svoje određeno vrijeme, specifičan način obavljanja, zasebne načine i zacrtan put, i niko nema pravo dodavati mu nešto ili pak nešto oduzimati od njega.
Namaz je poput zalogaja koji se meće u usta, a ne u uho, ili poput vazduha koji u naša pluća ulazi preko usta i nosa, a ne preko prstiju, s toga ako imaš ikakva uticaja na rad tvoga srca, ili na rad tvojih pluća, onda imaš i pravo uticaja na odgađanje ili sprovođenje tvoga namaza?!
Namaz je poput tvog obavljanja domaćeg zadatka, ili izvršenja zadužena posla, ili poput trgovine ako si trgovac. Ako ustraješ u svome poslu i izvršiš preuzete zadatke steći ćeš na kraju mjeseca svoju platu, i svoj džep ćeš napuniti novcem, ali ako budeš odsustvovao s posla, i svoje zadaće ne budeš izvršvao, od tvoje plate će biti oduzeto shodno tvojim izostancima s posla ili pak same nestručnosti, tako da će propasti ono što si mislio zaraditi.
Nekada neke opšte dozvoljene stvari (mubah) mogu biti kobne po tebe. Zar ne vidiš kada bi nakon ponoći uzeo kasetofon i pojačao ga do kraja, ili pak da počneš pjevati, iz sveg glasa, poslije ponoći – komšije će se uznemiriti, neki će te kuditi, neki će ti pokucati na vrata moleći te da stišaš glas, a neki će te prijaviti policiji. Zar nije slušanje kasetofona opšte dozvoljena stvar, to jest da slušaš šta hoćeš, koliko hoćeš, i gdje hoćeš, ali, da li si se zapitao, zašto je tvoja sloboda po ovim pitanjima ograničena.
Odgovor: Sve je to određeno posebnim zakonom kojeg ne smiješ prelaziti, pa kako se tek trebamo odnositi prema zakonima koje je Allah dž.š. propisao svojim robovima, onima koji su povjerovali u Njega, koji su zadovoljni vjerom koju im je On odabrao, i Njegovim šerijatom, pa, da li su oni slobodni po pitanju robovanja Njemu, obavljanja namaza, ili ograničeni Njegovim naredbama koje se moraju sprovesti!?
Namaz je neizostavni i obavezni dio našega života!
Da, namaz je neizostavni i obavezni dio našega života, kao što je hrana ili piće. Hrana i piće su osnova našeg materijalnog bivstvovanja, dok je namaz baza našeg psihičkog i duhovnog opstanka. On uzdiže na velike stepene osobu koja ga obavlja, i čini da se ta osoba postavlja u svim životnim situacijama isto kao kada je u trenucima stajanja pred svojim Gospodarom u namazu!
Namaz je ono što odvaja vjeru od nevjere, iman od kufra, dobro od zla! Svima nam je poznat hadis: „Neobavljanje namaza je između nevjere (kufra) i vjere (imana)!“
Kakve koristi ima Islam od muslimana koji se neodgovorno odnosi prema njegovim naredbama ili zabranama?! Zar ta nije osoba poput djeteta koje je neposlušno roditeljima – od njih je rodom i porijeklom, ali im kontrira ponašanjem?! Zar se treba nadati dobru od osobe koja sama sebi ne želi dobro?! Ne želimo da muslimani budu poput riječna mulja da se broje milionima, a dobre među njima da brojimo na prste! Zar jedan puni metak, kada je borba sa neprijateljem u pitanju, nije bolji od stotine praznih čaura!? Zar šator održavaju uspravnim hiljade malih kočića sa strane, ili onaj glavni stub u sredini na kojemu leži sva nosivost, a dobro znamo da je namaz glavni stub Islama!!!
Namaz predstavlja neizostavni dio vjerničkog života, jer je on taj koji skladnim čini naše ponašanje i moral, koji je poput ogromne brane kada smo u pitanju mi i naši grijesi! Namaz je taj koji nas odvraća od razvrata i nemorala. Kako će griješiti onaj koji bude svjestan toga da će se, kroz veoma kratko vrijeme, naći pred svojim Stvoriteljem dželle ve ‘ala, i koji zna da ga tamo nema kuda ići nečista srca, nečistih ustiju, ruku i nogu!
Izvadak iz djela: „Zašto klanjati“,
Šejh Muhammed b. Isma’il el-Mukaddem
Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com
Vidi manjeKad je čovjek obavezan doći u džemat?
U pogledu pitanja o propisu obavljanja namaza u džematu za muškarce, islamski učenjaci su se ‘’žestoko’’ razišli. Jedni su smatrali da je to farz kifaje – kolektivna obaveza, dok su drugi namaz u džematu smatrali potvrđenim sunnetom, a treći su smatrali da je namaz u džematu farz ajn – stroga obavezviše
U pogledu pitanja o propisu obavljanja namaza u džematu za muškarce, islamski učenjaci su se ‘’žestoko’’ razišli.
Jedni su smatrali da je to farz kifaje – kolektivna obaveza, dok su drugi namaz u džematu smatrali potvrđenim sunnetom, a treći su smatrali da je namaz u džematu farz ajn – stroga obaveza svakom punoljetnom pojedincu.
Ja lično smatram da su dokazi treće skupine učenjaka najvjerodostojniji i najjasniji. Spomenut ćemo nekoliko dokaza koji ukazuju na obavezu namaza u džematu:
-Uzvišeni Allah naredio je vjernicima da zajedno klanjaju namaz –džematile, u ratu / strahu.
Kazao je Uzvišeni Allah: ‘’Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš molitvu, neka jedni s tobom molitvu obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali molitvu, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili molitvu pa neka i oni obave molitvu s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa da svi odjednom na vas navale. A ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju.’’ (En-Nisa, 102.)
Kazao je Ibn Munzir: ‘’Uzvišeni Allah naredio je namaz u džematu u ratu / strahu i u tome je dokaz da je namaz u džematu u vremenu mira –blagostanja na višem stepenu obaveze.
-Riječi Allahovog Poslanika: ‘’Zaista su jacija i sabah najteži namaz licemjerima, a kada bi znali njihovu vrijednost, dolazili bi pa makar i pužući. Razmišljao sam da naredim da se prouči ikamet za namaz, potom da naredim čovjeku da predvodi ljude u namazu, a zatim da krenem sa ljudima koji će nosti snopove drva – šiblja prema onima koji ne prisustvuju zajedničkom namazu i da popalim njihove kuće.’’ (Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, r.a.)
Es-San’ani je kazao: ‘‘Ovaj hadis je dokaz da je namaz (u džematu) obavezan svakom pojedincu, a ne da je to kolektivna obaveza. Otuda jer je to već učinila jedna skupina i da je to kolektivna obaveza, oni ne bi zasluživali kaznu. Kaznom se prijeti samo kada se ostave obaveze ili počini ono što je strogo zabranjeno – haram.’’
-Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je slijepac došao Allahovom Poslaniku i kazao: ‘’Allahov Poslaniče, ja ne posjedujem vodiča koji će me odvesti do džamije’’, pa ga je upitao da mu dozvoli da klanja u kući, i Allahov Poslanik mu je dozvolio. Kada se slijepac okrenuo i pošao, Allahov Poslanik ga je zovnuo i upitao: ‘’Čuješ li poziv na namaz?’’ ‘’Da’’, kazao je slijepac. Na to je Allahov Poslanik rekao: ‘’Onda se odazovi.’’ U rivajetu Ebu Davuda stoji: ‘…ne mogu ti olakšati’’.
Kazao je Ibn Kudame: ‘’Ako slijepcu, koji ne posjeduje vodiča, nije data olakšica, onda je onima koji nisu slijepi prioritetnije ne dozvoliti tu olakšicu.’’
-Ibn Mes’ud, r.a., govoreći o odnosu ashaba prema namazu u džematu, rekao je: ‘’U našem vremenu sa namaza u džematu nije izostajao osim onaj čije je licemjerstvo bilo očigledno.’’ (Muslim)
U pogledu onoga ko potpada pod ovaj propis, možemo kazati da su učenjaci postavili odrednicu, na osnovu hadisa o slijepcu, u pogledu toga: obaveza je da se odazove ezanu – pozivu na namaz – onaj muškarac koji čuje ezan u normalnim uvjetima: da je mujezin čovjek jakog glasa, da ne puše vjetar, da ne postoji buka koja ometa slušanje ezana, da je zdravo čulo sluha kod osobe koja sluša poziv. Ako se ispune spomenuti uvjeti, i muškarac čuje ezan, obavezan je odazvati se na namaz.
A Allah najbolje zna!
Odgovorio: Pezić Elvedin
Vidi manjePROPIS ZINALUKA UDATE ŽENE
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Propis zinaluka Zinaluk je jedno od najrazvratnijih djela u islamu. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: "I ne približavajte se bludu, jer to je razvrat, kako je to ružan put!". (više
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Propis zinaluka
Zinaluk je jedno od najrazvratnijih djela u islamu. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “I ne približavajte se bludu, jer to je razvrat, kako je to ružan put!”. (El-Isra’ 32)
Takođe, kaže navodeći osobine robova Milostivog: “I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu” (El-Furkan 68).
Ovi i mnogi drugi ajeti jasno i nedvosmisleno zabranjuju zinaluk. Zabrana zinaluka je takođe povrđena sunnetom u mnogim vjerodostojnim hadisima i na ovome je idžmau učenjaka ovog Ummeta. Ko od muslimana zanegira da je zinaluk zabranjen a živi među muslimanima on je kjafir, jer utjerava Uzvišenog Allaha u laž.
Historijat propisivanja kazne za zinaluk
U početku islama kazna za zinaluk je bila zatvor za udatu osobu a proklinjanje i ukor za neoženjene i neudate.
Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Kada neka od žena vaših blud počini, zatražite da to protiv njih četvorica od vas posvjedoče, pa ako posvjedoče, držite ih u kućama sve dok ih smrt ne umori ili dok im Allah ne nađe izlaz neki. A ako dvoje to učine, izgrdite ih; pa ako se pokaju i poprave, onda ih na miru ostavite, jer Allah prima pokajanje i samilostan je”. (En-Nisa’ 15-16)
Zatim je ova kazna za udatu i oženjenu osobu derogirana sa sto bičeva i kamenovanjem. Ova derogacija je potvrđena u ajetu čiji je tekst i čitanje derogirano a propis i značenje ostalo, taj ajet je: “Starac i starica kada učine zinaluk kamenujte ih zauvijek, to je opomena od Allaha, Allah je silan i mudar”.
Bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha da Omer, radijallahu anhu, rekao a sjedio je na minberu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je Allah poslao Muhammeda, sallahu alejhi ve sellem, sa istinom i objavio mu Kitab, a od onog što mu je bilo objavljeno je ajet o kamenovanju. Čitali smo taj ajet, zapamtili ga i razumjeli ga. Kamenovao je (zinalučare) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i mi smo kamenovali poslije njega. Pa se bojim kada prođe dugo vremena da će neko kazati: mi ne nalazimo kamenovanje u Allahovoj knjizi, pa će zalutati ostavljajući farz koji je Allah objavio. Zaista je kamenovanje oženjene muške i udate ženske osobe u Allahovoj knjizi istina, kada postoji dokaz (4 svjedoka), trudnoća ili priznanje”.
Takođe, prvobitna kazna je derogirana hadisom kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od ‘Ubadete ibn Es-Samita, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uzmite od mene, uzmite od mene, Allah im (znalučarima) je našao izlaz, neoženjeni sa neudatom (kazna je) sto bičeva i godina dana progonstva, oženjeni sa udatom (kazna je) sto bičeva i kamenovanje”.
Da se udata žena koja učini zinaluk kamenuje, naravno kada se to dokaže šerijatsko priznatim dokazima, na tome je idžamu učenjaka kako to prenosi Ševkani u “Nejlul-evtar” (7/254).
Učenjaci su se razišli oko toga da li se mora uz kamenovanje bičevati sa sto bičeva ili ne. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio kao što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima da se kamenuju Ma'iz, žena iz plemena Gamidijje i čovjek i žena od Židova koji su počinili zinaluk.
Takođe, prvobitna kazna zinaluka neoženjene i neudate osobe je derogirana kur'anskim ajetom: “Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udara biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!” (En-Nur 2). Uz kaznu bičevanja propisano je po gore spomenutom hadisu ‘Ubadete ibn Es-Samita, radijallahu anhu, i godina dana progonstva, s tim da se učenjaci razilaze oko progonjenja neudate žene koja učini zinaluk.
Specifičnost šerijatske kazne za zinaluk
Ono što specifiše zinaluk i kaznu za zinaluk su sljedeće stvari:
Prva – Šerijat je zabranio mnoge radnje zato što vode u zinaluk, i naredio mnoge radnje da ne odvedu u zinaluk, između ostalog:
– naređeno je obaranje pogleda i ženama i muškarcima (En-Nur 31. i 32. ajet),
– zabranjeno je ženi da se osami sa muškarcom koji joj nije mahrem (po idžamu),
– zabranjeno je ženi da putuje bez mahrema,
– zabranjeno je ženi da izlazi van kuće namirisana,
– zabranjeno je ženi da opisuje neku drugu ženu svome mužu,
– zabranjeno je miješanje žena sa muškarcima u džamijama, školama, radnom mjestu i slično (izuzetak su javna mjesta),
– zabranjeno je muškarcu da gleda u lice žene.
Sve ovo ukazuje na težinu grijeha zinaluka i obaveze čuvanja od istog.
Druga – zinaluk zbog kojeg se kažnjava počinioc tog grijeha je: polno općenje sa ženom sa kojom nije u braku niti u šerijatski spornom bračnom odnosu, učenjaci to preciziraju pa kažu: zinaluk je stavljenje muškog polnog organa u ženski polni organ (kod nekih učenjaka i u duburu), svejedno došlo do ejakulacije (izbacivanja sjemena) ili ne, žene sa kojom nije u braku niti u šerijatski spornom bračnom odnosu.
Treće – svako drugo naslađivanje u tijelu (muška ili ženska) mimo stavljenje muškog polnog organa u ženski polni organ nije čin zinaluka koji se kažnjava kaznom kamenovanja ili bičevanja sa 100 bičeva. Nema sumnje da je i ovo djelo haram i veliki grijeh i da, kada se potvrdi kod kadije, kadija može odrediti neku kaznu bičevanja (koja mora biti ispod 100 bičeva) nad počiniocima shodno težini grijeha, s tim da ovo nije zinaluk u šerijatskom smislu te riječi.
Četvrto – zinaluk se kod kadije potvrđuje sljedećim stvarima:
1- priznanjem zinalučara (priznanje jednog od njih dvoje nije dokaz nad drugim da je počinio zinaluk ako ga drugi poriče),
2- svjedočenjem četiri svjedoka da su vidjeli čin zinaluka, i to tako da opis čina zinaluka ukazuje da je njegov polni organ ušao u njen (ako posvjedoče manje od četiri osobe one se kažnjavaju kaznom potvore za zinaluk po stavu svečetiri mezheba),
3- trudnoća žene koja nema muža (kod malikija dok kod ostala tri mezheba ovo nije dokaz zinaluka zbog kojeg se kažnjava).
Peto – šerijatska kazna za zinaluk oženjene osobe ili one koja je bila oženjena je kamenovanje do smrti, a kazna neoženjene osobe je bičevanje sa 100 bičeva po idžmau i progonstvo godinu dana po većini učenjaka.
Preporučenost skrivanja grijeha
Onaj ko vidi nekog muslimana kako čini zločin, prekršaj ili grijeh koji se u Šerijatu kažnjava određenim poznatim kaznama, on ima izbora između dvoga: da posvjedoči kod kadije taj čin ili da sakrije i prešuti taj grijeh tog muslimana. Ovo drugo je bolje i preče, pogotovo ako ta osoba nije poznata po javnom činjenju velikih grijeha niti je taj grijeh radila na javnom mjestu među ljudima.
Dokaz da je ovo drugo bolje je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je došlo: „Ko sakrije (sramotu ili grijeh) muslimana, Allah će sakriti njegov i na dunjaluku i na ahiretu“ (bilježe ga Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže).
Takođe, mustehab je muslimanu da svoje grijehe koje počini sakrije od ljudi i ne govori o njima, a vadžib mu je naravno da učini iskrenu tevbu za te grijehe.
Na ovo ukazuje hadis mutefekun alejhi: „Svima iz mog Ummeta će biti oprošteno osim onima koji javno (na očigled ljudi) čine grijehe. Od javnog griješenja je to da čovjek noću uradi neko djelo (grijeh), a zatim osvane, a već mu je Allah sakrio to djelo, i kaže: O fulan (spomenuvši osobu po imenu), sinoć sam radio to i to, a zanoćio je tako da mu je Allah sakrio to djelo (grijeh) da bi osvanuo obznanjujući ono što je Allah o njemu sakrio“.
Šta da uradi osoba koju Allah iskuša ovim grijehom?
Osoba koja bude iskušana ovim velikim razvratnim djelom (zinalukom), a protiv nje nije podignuta optužba zinaluka (jer se javno ne zna za taj gnusni čin), svejedno živjela u zemlji u kojoj se primjenjuju šerijatske kazne ili ne, obavezna je da učini iskrenu tevbu (pokajanje) i da nikoga ne obavještava o tome nego naprotiv da sakrije tu sramotu.
Dokaz za ovo su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko uradi nešto od ovih prljavština, neka se sakrije Allahovim prekrivanjem”, a u drugom rivajetu ima dodatak:”A ko nam otkrije svoje djelo mi ćemo izvršiti nad njim kaznu”. Bilježe ga Hakim i Bejheki od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a hadis su ocjenili Sujuti i Ibnul-Mulekkin vjerodostojnim, a Iraki dobrim.
Pa kada se iskreno pokaje Allahu Allah prima tevbu svojih robova, kaže Uzvišeni: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv”. (Ez-Zumer 53)
Od šartova primanja tevbe je da čvrsto odluči da se više nikada neće vratiti na to ogavno djelo.
Osoba koja učini zinaluk nema nikakvo opravdanje za to gnusno djelo u tome što je ušla u brak bez svoje volje. Time joj nije umanjen grijeh niti bi bila manja kazna kada bi se kažnjavala. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeLIJEČENJE SAMOG SEBE OD SIHRA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Uopćeno o liječenju od sihra Na samom početku treba znati da je liječenje od sihra duži proces od liječenja od džinskog napada ili uroka. Vremenski izraženo, kako prenose neki stručnjaci iz ove oblasti, liječenje sihra u većini slučajeva traje (ili bi trviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Uopćeno o liječenju od sihra
Na samom početku treba znati da je liječenje od sihra duži proces od liječenja od džinskog napada ili uroka. Vremenski izraženo, kako prenose neki stručnjaci iz ove oblasti, liječenje sihra u većini slučajeva traje (ili bi trebalo da traje) od 6 mjeseci do 2 godine. Rijetki su slučajevi izlječenja prije 6 mjeseci kao i duže od dvije godine.
Međutim, činjenica je da se mnogi bolesnici koji boluju od sihra liječe godinama, tri, pet, sedam ili više, a razlog tome je njihovo nedosljedno pridržavanje trepija. Čim osjete da im je lakše i bolje umanje, ostave ili napuste terapije iako se nisu potpuno izliječili, što naravno produžava vijek bolesti sihra.
A ponekad dugogodišnje i čak beznadežno liječenje od sihra može biti posljedica veoma jakog sihra ili konstantnog obnavljanja sihra.
Onaj ko želi i hoće da se brzo i što prije izliječi od sihra najefikasniji način je, uz odlaske kod učača rukji, da aktivno učestvuje u samoliječenju. Samoliječenje se ostvaruje na dva načina:
Prvi – primjenom jakih trapija.
Drugi – dosljednim praktikovanjem vjerskih propisa, iskrenom vraćanju Allahu, izučavanjem Islama i islamskih nauka, učenjem vjere i bukvalno bavljenje vjerom i posvećivanje vjeri. Pod ovo ulazi: čitanje islamske literature, činjenje mnoštva dobrovoljnih ibadeta, slušanja predavanja, prisustvovanja islamskim aktivnostim – predavanjima, dersovima, kuresevima i slično.
Ono što uzrokuje, uz Allahovu dozvolu i pomoć, brzo izlječenje od sihra sa ova dva načina samoliječenja je bukvalna činjenica da džini-šejtani koji su zaduženi dejstvo sihra jednostavno ne mogu podnijeti učenje Kur'ana i ono našto se nauči, zikrenje, dovljenje, okrenutost i posvećenost čitavog bića Allahu i Njegovoj uzvišenoj vjeri, te moraju napustiti tijelo i uništiti sihr ili izgoriti. Sa druge strane, sa jakim terapijama se brže rezvezuju čvorići i uništava napravljeni sihr ma u kojem obliku bio.
Jaka terapija
Onaj ko nastoji da istraži šta stručnjaci i učači rukja savjetuju i govore o snažnim i jakim terapijama koje pospješuju i ubrzavaju liječenje od sihra, naći će veliko šarenilo odgovora. Razlog tome je što je ovo pitanje izgrađeno na iskustvu i praksi a ne šerijatskim argumentima.
Treba znati da liječenje kod učača rukje nije dovoljno za izlječenje od sihra, čak je veoma rijedak slučaj da se neko izliječio od sihra samim liječenjem kod učača rukji. A da ne govorimo da nije dovoljno za što brže izlječenje.
Evo jedna od tih jakih terapija koja uz Allahu pomoć slama sihr:
Terapija se sastoji od dva dijela:
1 – onog što se jede i pije i čime se masira, i 2 – onog što se uči, zikri i dovi i biva ubijeđen.
TERAPIJE JEDENJA, PIJENJA I MASIRANJA
1- svakodnevno pijenje naučene vode (poželjna je izvorska voda),
2- masiranje naučenim maslinovim uljem naveče pred spavanje po čitavom tijelu, a kasnije nakod 3 dana po dijelovima tijela gdje se osjete bolovi,
3- jedenje naučenog meda i čurokotovog ulja (ujutro i naveče po jednu kašiku),
4- kupanje (sablivanje preko glave) najmanje jednom dnevno naučenom vodom (ujutro ili naveče).
TERAPIJE UČENJA, ZIKRENJA I DOVLJENJA
1- svaki dan da presluša (bolje je da sam ako može učiti) čitavu suru Bekaru (ako ne može ili ne smije sam onda u prisustvu nekoga od ukućana),
2- svaki dan da presluša Rukju (ako ne može ili ne smije sam onda u prisustvu nekoga od ukućana),
3- da svakodnevno uči Kur'an od 10 do 20 stranica (ako zna učiti, a ako ne zna onda da čita islamsku literaturu),
4- da zikri Jutarnji i Večernji zikr, i sve druge zikrove, da ih što više nauči iz knjižice Husnul-muslim,
5- kad god nađe priliku da donosi istigfar: ESTAGFIRULLAHI VE ETUBU ILEJHI,
6- da svaki put kad padne na sedždu (u farzovima ili nafili) dovi: ALLAHU MOJ IZLIJEČI ME OD SIHRA (najmanje tri puta),
7- da klanja noćni namaz (poslije Jacije do Zore) pa makar i sa kratkim surama ili čitanjem iz Mushafa,
8- cijelo vrijeme terapije neka razmišlja i osjeća Allahovu moć, snagu, veličinu i kudret.
– ako pored ovoga svega nađe vremena da čita islamsku literaturu ili tekstove o islamskim temama.
NAPOMENE:
Treba napisati raspored terapije na papiru, tj. napisati sve spomenuto i voditi svakodnevnu evidenciju o primjeni trapije stavljajući kvake za odrađeno.
Ovu terapiju treba praktikovati dok se bolesnik dobro ne ispovraća ili dok ne osjeti veliku olakšicu, tek onda nek smanji terapije, ublaži ih ali ne da ih potpuno ostavi.
Ako nešto od spomenutog nema ili ne može nema smetnje.
Naučavanje na vodu, med i ulje može raditi bilo ko, dovoljno je da uči Ajetul-kursi, Kulhuvallah, Felek i Nas, i dva zadnja ajeta Bekare, a ako još nešto doda to je bolje.
Ova treapija je bolja i jača od čestih odlazaka kod učača rukje.
Najbitnije od svega spomenutog je svakodnevno slušanje Bekare i Rukje, naravno i ostalo je bitno za brzo izlječenje, ali nema jake terapije bez slušanja Bekare i Rukje.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeJESMO LI OBAVEZNI POZIVATI DRUGE NA UPUTU?
Odgovor na ovo pitanje se vraća na opći propis naređivanja dobra (sve ono na što Islam postiče i što naređuje) i zabranjivanja zla (sve ono što Islam smatra pokuđenim i zabranjenim). Idžmau učenjaka ovog Ummeta je na tome da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla uopćeno vadžib svim muslimanima. Oviše
Odgovor na ovo pitanje se vraća na opći propis naređivanja dobra (sve ono na što Islam postiče i što naređuje) i zabranjivanja zla (sve ono što Islam smatra pokuđenim i zabranjenim).
Idžmau učenjaka ovog Ummeta je na tome da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla uopćeno vadžib svim muslimanima.
Od učenjaka koji navode ovaj idžma učenjaka su hanefijski učenjak Ebu Bekr El-Džessas u svojoj knjizi “Ahkamul-Kur'an” (2/592), Ibn Hazm u knjizi “EL-Fisal” (4/171), Nevevi u knjizi “Šerh Sahihul-Muslim” (1/51) i Ševkani u knjizi “Fethul-kadir” (1/369).
Prema tome, nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla vadžib svakom muslimanu i muslimanki.
Međutim, učenjaci su se razišli oko toga kojoj vrsti vadžiba ova obaveza pripada, tj. da li je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz ajn (stroga obaveza svakom muslimanu), ili farz kifaje (ako je izvrši jedna skupina muslimana spada obaveza sa ostalih muslimana), ili je vadžib shodno mogućnosti svakog pojedinca, ili je vadžib shodno onome na što se poziva i od čega se odvraća.
Pa tako shodno ove četiri mogućnosti učenjaci imaju i četiri mišljenja po ovom pitanju.
Razilaženje učenjaka oko vrste vadžiba po ovom pitanju je izgrađena na sljedećim šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta:
Prvi – riječi Uzvišenog: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići” (Ali Imran, 104).
Drugi – riječi Uzvišenog: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete” (Ali Imran, 110).
Treći – hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu od Tarik ibn Šihaba, radijallahu anhu: “Ko od vas vidi munker (ono što je pokuđeno ili zabranjeno) neka ga otkloni svojom rukom, a ako nije u stanju onda svojim jezikom, a ako nije ni to u stanju onda svojim srcem a to je najslabiji iman”.
Četvrti – hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio zlatni prsten na ruci nekog čovjeka pa ga je skinuo i bacio i rekao: “Neko od vas namjerno hoće žeravicu od Vatre, pa neka je baci sa svoje ruke”.
Peti – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan oslobađanja Meke ušao Harem a oko Kabe je bilo tristo šezdeset kipova pa ih je on stao probadati svojim štapom izgovarajući (riječi Uzvišenog): “I reci: “Došla je istina, a nestalo je laži” (El-Isra, 81).
Šesti – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je ona stavila zastor na otvor na zidu na kojem su bile slike (onog što ima dušu), pa ih je uklonio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, a ona je od njih napravila dva šilteta koji su bili u kući i na kojima se sjedilo.
Sedmi – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava ashabe na sjedenje po putevima, a oni mu odgovaraju da je to nešto neizbježno jer tu razgovaraju, a onda im on kaže da ako već moraju da sjede po putevima da daju putu njegovo pravo. A onda im je naveo prava puta rekavši: “Obaranje pogleda, neuznemiravanje (prolaznika), odgovaranje na selam i naređivanje dobra i zabranjivanje zla”.
Osmi – hadis kojeg bilježe Tirmizi i Ahmed od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša ili ćete naređivati dobro i zabranjivati zlo ili će Allah ubrzo poslati na vas kaznu pa ćete mu upućivati dovu a neće vam biti uslišana”. Hadis ocjenjuju dobrim Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut.
Deveti – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Nu'man ibn Bešira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Primjer onog koji čuva Allahove granice (naređivanjem dobra i zabranjivanjem zla) i onog koji ih prelazi (tj. čini grijehe) je poput primjera ljudi su izvlačili ko će biti iznad palube na brodu a ko ispod, pa jednima je dopalo da budu gore a drugima da budu ispod. Pa oni koji su bili ispod palube kada im zatreba voda morali su ići kod onih koji su iznad palube, pa su rekli: Kada bi mi u našem dijelu broda probili rupu (da uzimamo vodu iz mora) kako ne bi uznemiravali one iznad nas. Pa ako bi ih ovi koji su iznad palube pustili da rade što su namjerili svi bi propali, a ako ih spriječe spasili bi se i jedni i drugi”.
Prvo mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz ajn, tj. stroga obaveza svakog muslimana. Ovaj stav zastupa mufesir Zedždžadž, kadija Tilmisani, šafijski učenjak Ibnul-Nehhas, a od savremenih Abdulkadir Avda i Muhammed Abduhu.
Ono što se može prigovoriti ovom stavu je da je nemoguće zahtijevati od svakog muslimana, bez obzira na nivo njegovog znanja i mogućnosti, da traži munkere i otklanja one na koje naiđe, a ako to ne uradi da je griješan.
Osim ako se pod ovim mišljenjem misli da je svaki musliman obavezan shodno njegovim mogućnostima i znanju i shodno munkeru kojeg otklanja, onda ovaj stav ima osnova.
Drugo mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz kifaje, tj. da ako ga jedna skupina obavlja spada odgovornost sa drugih. Dokaz sa kojim oni preferiraju ovaj stav je ajet: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati ” (Ali Imran, 104), jer riječi “Među vama” ukazuje da se misli na određenu skupinu ljudi a ne na sve muslimane. Onda se zastupnici ovoga mišljenja međusobno razilaze u tome ko je ta skupina, neki kažu: učenjaci, drugi: oni koje vladar odredi da se time bave, treći: nešto drugo.
Ovaj stav zastupaju Kurtubi, Ibn Kesir, Ibnul-Arebi, Zamahšeri, Razi, Ibnul-Kudame, El-Gazali, Ibn Tejmije, Nevevi i Ibn Hadžer, i može se reći da je ovo stav većine učenjaka ovog Ummeta iako su se oni razišli u nekim detaljima.
Treće mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla obaveza svakom pojedincu shodno njegovoj mogućnosti. Odnosno, po njima je vadžib svakom muslimanu da otkloni rukom zlo osim ako se boji da će mu zbog toga biti nanešena šteta (fizička ili materijalna), pa ako nije u stanju rukom onda je obavezan jezikom, tj. ukorom, savjetom i slično, osim ako će mu zbog toga biti nanešena šteta. Nakon toga mu ne preostaje ništa drugo nego da srcem negira taj munker, što je najmanji vid imana nakon čega nema imana kod čovjeka.
Ovaj stav pripisuju imamu Ahmebu, Ibn Hazmu, Kurtubiju, Ibnul-Kajjimu i drugima.
Ono što je primijetno to je da se ovaj stav u suštini i ne razlikuje od prvog, tj. onih koji zastupaju da je farz ajn jer i oni smatraju da je obaveza svakog muslimana uslovljena njegovim mogućnostima. Da je obaveza izvršavanja vadžiba uslovljena mogućnostima ukazuju riječi Uzvišenog: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih” (El-Bekare, 286), “Zato se Allaha bojte koliko god možete” (Et-Tegabun, 16).
Četvrto mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla zavisno od toga šta se naređuje a šta zabranjuje. Pa kažu da ako je ono što se naređuje vadžib da je i naređivanje vadžib, a ako je to što se naređuje sunnet ili mustehab da je samo njihovo naređivanje mustehab, a tako isto i kod onoga što se zabranjuje. Ovaj stav se pripisuje učenjaku Ibnul-Uhuve a navodi Alusi da je to stav nekih učenjaka s tim da ne spominje njihova imena, a Ibnul-Muflih spominje ovaj stav kao mišljenje nekih učenjaka unutar hanbelijskog mezheba.
Međutim, ono što je upitno kod ovog stava je da nema nekog šerijatskog teksta u kojima se pravi razlika na način kako su to oni objasnili nego je došla opća naredba naređivanja svega što je ma'ruf, tj. bilo ono mustehab ili vadžib, kao i naredba zabranjivanja svega što je munker, tj. bio on mekruh ili haram.
Nakon svega spomenutog ostaje da se odabere mišljenje koje je najbliže onome na što upućuju šerijatski tekstovi. Sva navedena mišljenja imaju osnova i zasnovana su na dokazima te je najbliže da ustvari odbarano mišljenje i sadrži ono što je došlo u sva četiri spomenuta mišljenja.
Odabrano mišljenje je, a Allah zna najbolje, da je svaki musliman dužan da naređuje dobro i zabranjuje zlo shodno njegovom znanju i mogućnostima i to onako kako je došlo u hadisu prvo rukom, zatim jezikom, i na kraju srcem.
Ovo znači da je svakom muslimanu obaveza da naređuje, podstiče, savjetuje i poziva na dobro, kao i da zabranjuje, ukorava i savjetuje ostavljanje munkera, s tim da u toj obavezi se razlikuju oni koji imaju znanja (učeni, daije i slično), kao i oni koji imaju moć poput namjesnika, direktora, oca u kući i slično, njihova obaveza je veća zbog njihove veće mogućnosti da otklone munker.
Takođe, zastupati stav da je svakom muslimanu farz ajn naređivanje dobra i zabranjivanje munkera tako da ako se negdje pojavi munker da su svi muslimani obavezni da ga odu otkloniti i ako ne odu da su griješni, je pogrešno jer je to nemoguće i neizvodljivo u praksi. Isto tako, zastupati stav da je naređivanje dobra i zabranjivanje munkera farz kifaje tako da je to oabveza raditi samo učenjacima ili skupini koju za to ovlasti muslimanska vlast je pogrešno jer oni nisu u stanju da otklone sve munkere koji postoje u stvarnosti te se time otvara prostora za nesmetano širenje fesada i nereda u muslimanskim sredinama.
Prema tome, svaki musliman, pa tako i ti i ja, smo obavezni da pozivamo druge na uputu shodno kako je gore pojašnjeno. A kada izvršiš obavezu naređivanje dobra i zabranjivanja munkera onda možeš da se brineš samo za sebe jer si ispunio vadžib. Nije ispravno da muslimana nije briga za ostale ljude oko njega i da ne mari za njih.
A riječi Uzvišenog: “O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao!” (El-Maide, 105) se odnose na onoga ko je izvršio obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od munkera. Ovako je to protumačio Omer, radijallahu anhu, onima koji su mislili da je dovoljno da se brinu samo o sebi bez da izvršavaju ovaj vadžib. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeSPOJ IZMEĐU JEDNOG FIKHSKOG PRAVILA I DVA AJETA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Između ovog fikhskog pravila i spomenutih ajeta nema nikakve kolizije. Da je to tako najbolje se može razumjeti kada se navedu primjeri za svaki od njih. Primjer za ovo fikhsko pravilo je trudna žena kojoj su ljekari procijenili da ostanak djeteta u njenviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Između ovog fikhskog pravila i spomenutih ajeta nema nikakve kolizije. Da je to tako najbolje se može razumjeti kada se navedu primjeri za svaki od njih.
Primjer za ovo fikhsko pravilo je trudna žena kojoj su ljekari procijenili da ostanak djeteta u njenoj utrobi, odnosno neizvršavanje abortusa, vodi u neminovnu smrt trudnice zbog određene bolesti i deformacije kod djeteta. A oko te dijagnoze nema razilaženja među ljekarima kod kojih je vršen pregled.
Nema sumnje da je ovo zlo po majku trudnicu. Sa druge strane, trudnoća je u poodmakloj dobi, tj. nakon četiri mjeseca i nakon što je duša udahnuta, a izvršiti abortus u ovom stanju je zabranjeno po idžmau učenjaka. Nema sumnje da je vršenje abortusa nad djetetom u koje je udahnuta duša zlo po to dijete.
Znači, dolazimo u situaciji da se jedna od ove dvije stvari moraju desiti, ili da se izvrši abortus ili da njegovo neizvršenje odvede u sigurnu smrt majku trudnicu.
Ako izvršimo promatranje koja od ova dva zla su veće doćićemo do zaključka oko kojeg se dvojica ne bi trebalo da raziđu a to je da je smrt majke veće zlo od smrti djeteta kome je udahnuta duša ali se još nije rodilo, jer je majka osnov a dijete je njen ogranak, a osnov je preči od ogranka. Takođe, kravarina za ubistvo majke je 50 deva a za krvarina za ubistvo 5 deva, kao što je došlo u vjerodostojnim hadisima, te prema tome nema sumnje da je smrt majke veće zlo nego smrt djeteta u njenoj utrobi.
Nakon ovoga dolazi primjena gore spomenutog pravila a to je “da se čini manje zlo od dva zla ako je jedno od njih neminovno”.
A što se tiče ajeta “Bojte ste Allaha koliko možete”, njegov primjer je namaz čovjeka koji nije u stanju da klanja farz namaze stojeći zbog bolesti i slično, a stajanje u namzu, odnosno kijam je rukn namaza. Međutim, ovim ajetom se obavezuje taj čovjek da klanja namaz onako kako on može i da ga Allah ne opterećuje preko njegovih mogućnosti.
Zato kaže Uzvišeni “Bojte ste Allaha koliko možete” a on se ne može bojati Allaha po ovom pitanju više od ovoga. I ovakvih sličnih primjera može se navesti veoma mnogo.
A što se tiče ajeta “Onome ko se Allaha boji On će izlaz naći”, primjer za razumijevanje ovog ajeta je osoba koja radi u nekoj firmi kojoj direktor firme zabranjuje da klanja farz namaze na radnom mjestu, ili joj zabranjuje da ima bradu, ili ako je žensko zabranjuje joj da bude pokrivena. Ta je osoba sada u dilemi, ili će se bojati Allaha i obavljati Njegove naredbe klanjanja namaza u njegovom propisanom vremenu, puštanja brade ili pokrivanja ako je u pitanju žena, ili će poslušati direktora na uštrb vjere čineći harame pod izgovorom da mora od nečega živjeti i da nema drugog izlaza jer je teško naći posao.
U ovom slučaju ovoj osobi se kaže ono što je došlo u ajetu “Onome ko se Allaha boji On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se ne nada”, odnosno onome ko se Allaha boji tako što će radi obavljanja namaza u njegovom propisanom vremenu, puštanja brade ili pokrivanja ako je u pitanju žena, napustiti posao Allah će njemu naći izlaz i opskrbiti ga odakle se ne nada.
Nakon navedenih primjera da se primijetiti da nema dodirnih tačaka između fikhskog pravila i spomentih ajeta zbog kojih bi bili jedno drugom oprečni. Odnosno, situacije na koje se odnose ajeti nisu situacije na koje se odnosi ovo fikhsko pravilo.
A što se tiče tevekula (oslonca na Allaha) on se ne suprostavlja niti fikhskom pravilu niti spomenutim ajetima. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKAKO POSTUPITI I DA LI ŽIVJETI SA MUŽEM KOJI NEĆE DA KLANJA?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Ako on vjeruje u Allaha, smatra sebe muslimanom ali neće da klanja i ne praktikuje ništa od ruknova vjere iz raznoraznih šejtanskih izgovora, u tom slučaju, pozivaj ga, savjetuj, nastoj da ga pridobiješ, ubjeđuj ga i navodi da počne klanjati. Daj mu nekiviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Ako on vjeruje u Allaha, smatra sebe muslimanom ali neće da klanja i ne praktikuje ništa od ruknova vjere iz raznoraznih šejtanskih izgovora, u tom slučaju, pozivaj ga, savjetuj, nastoj da ga pridobiješ, ubjeđuj ga i navodi da počne klanjati. Daj mu neki neki vremenski rok (npr. mjesec dana, dva mjeseca, više ili manje, shodno tvojoj procjeni) u kojem treba da počne klanjati pet farzova namaza, ako nakon toga počne da klanja i počne praktikovati i ostale vjerske obaveze, to i jeste cilj. U protivnom naglasi mu da ćeš se sa njim razvesti ako to ne uradi i primjeni tu namjeru kada istekne taj rok. Skraćeno, daj mu rok da proklanja, u protivnom, razvedi se od njega.
Razlozi zbog kojih se u ovom slučaju trebaš razvesti od njega, ako se ne odazove namazu, su mnogobrojni, a najbitniji od njih su tri:
– što je nakon svega upitan sam njegov islam, tj. da li se on može ubrajati u muslimane ako neće da klanja, a što neminovno dovodi u upitnost i samu validnost tvog braka sa njim.
– što život sa takvim suprugom nije izgrađen na vjeri niti se može od takvog supruga očekivati da će odgajati vašu zajedničku djecu u islamu.
– što onaj ko ne klanja po prirodi stvari čini i ostale velike grijehe.
Ne trebaš biti kolebljiva, slaba i nesigurna, pogotovo da to tvoj suprug na tebi primjeti.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeNAZIVANJE SELAMA SAMO SA “SELAM” BEZ “ALEJKUM”
Alejkumusselam. Potpuno i propisano nazivanje selama je da musliman kaže: ESSELAMU ALEJKUM, kao što je došlo u šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta. Kaže malikijski učenjak Ibn ebi Zejd El-Maliki u svojoj knjizi Er-Risala: "Nazivanje selama je da čovjek kaže: ESSELAMU ALEJKUM, a onaj ko mu odgovviše
Alejkumusselam.
Potpuno i propisano nazivanje selama je da musliman kaže: ESSELAMU ALEJKUM, kao što je došlo u šerijatskim tekstovima Kur'ana i Sunneta.
Kaže malikijski učenjak Ibn ebi Zejd El-Maliki u svojoj knjizi Er-Risala: “Nazivanje selama je da čovjek kaže: ESSELAMU ALEJKUM, a onaj ko mu odgovara da kaže: VE ALEJKUMUSSELAM, ili da nazove selam riječima: SELAM ALEJKUM”. A malikijski učenjak El-Adevi u komentaru ove knjige kaže: “Nije ispravno pozdravljanje niti odgovaranje na pozdrav samo sa riječju SELAM, jer je on (nazivanje selama) ibadet pa se u tome slijedi poput namaza”. Ovo je prvi stav učenjaka po ovom pitanju, tj. da nije ispravno nazivanje selama samo sa riječju SELAM bez dodatka ALEJKUM.
Dok druga skupina smatra da je dozvoljeno skraćeno pozdravljanje samo sa riječju SELAM. Od učenjaka koji podupiru ovaj stav je Bin Baz, rahimehullah. Naime, kada je upitan o nazivanju selama odgovorio je sljedeće: “Nazivanje selama biva riječima ESSELAMU ALEJKUM, ili ESSELAMU ALEJKE, a dozvoljeno je da se naziva i sa SELAM ALEJKE, a ako bi pozdravio u skraćenom obliku samo sa ESSELAM nema smetnje, jer je Ibrahim, alejhisselam, odgovorio “SELAMUN” (misli na 25.ajet sure Ez-Zarijat), tj. ALEJKUM SELAM, melecima na njihov pozdrav SELAMA, pa tako nema smetnje u ovome (ovakvom skraćenom pozdravljanju)”.
Ovome se još mogu dodati riječi Uzvišenog: “A na Dan kada oni Njega sretnu On će ih pozdraviti sa SELAMUN” (El-Ahzab, 44). Takođe, riječi Uzvišenog kada govori o stanovnicima Dženneta: “U njima će se riječju SELAM pozdravljati” (Ibrahim, 23).
Međutim, dokazivanju sa ovim i sličnim ajetima može se prigovoriti sljedeće:
– Da ajet o međusobnom pozdravljanju Ibrahima, alejhisselam, sa melecima je u stvari šerijat Ibrahima, alejhisselam, a učenjaci se međusobno razilaze da li su šerijati poslanika prije Muhammeda, alejhisselam, obavezujući i njegovom Ummetu. Ispravno je po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, da propisi u prijašnjim šerijatima nisu obavezujući za ovaj Ummet, a naročito oni propisi koji su pojašnjeni u šerijatu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u što ulazi i način pozdravljanja.
– A što se tiče dokazivanja sa ajetima u kojima je došlo da će se stanovnici Dženneta međusobno pozdravljati sa riječju SELAM ili da će ih Allah, subhanehu ve te'ala, tako pozdraviti, ako prihvatimo da se pod riječju SELAM u ovim ajetima misli na pozdravljanje samo sa SELAM a ne da znači da je ovo skraćen stil kur'anskog izražavanja pod kojim se misli na “SELAM ALEJKUM”, onda ovi ajeti govore o onome što će biti u Džennetu. A ono o čemu smo obaviješteni da će biti u Dženentu iz toga se ne mogu izvlačiti šerijatski propisi za dunjaluk. U protivnom, neko može doći i dokazivati dozvolu pijenja vina na dunjaluku jer će stanovnici Dženneta piti vino.
Ono na što ukazuju šerijatski tekstovi je da je međusobni pozdrav muslimana “ESSELAMU (ili SELAMUN) ALEJKUM (ili ALEJKE)”. Meni nije poznat neki vjerodostojan hadis u kojem je došlo da su se Poslanik, sallallahu aljhi ve sellem, i ashabi međusobno pozdravljali samo sa SELAM, a kamoli da nas je na takav način pozdravljanja (selamljenja) uputio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
A što se tiče hadisa spomenutog u pitanju “Širite selam među vama”, značenje hadisa kako ga tumače komentatori poput Nevevija je: širite pozdrav SELAM među vama, tj. pozdravljajte i one koje znate i one koje ne znate od muslimana kako bi se širila i ljubav među vama. Što znači da se u hadisu pod riječju SELAM apsolutno ne misli da je to oblik pozdravljanja, jer je oblik pozdravljanja ESSELAMU ALEJKUM, nego da se međusobno pozdravljamo sa SELAMOM a ne nekim drugim pozdravom poput DOBRO JUTRO, MERHABA i slično.
I na kraju, dovoljno je da se navede ono što imam Nevevi govori o adabima SELAMA u svom komentaru Sahiha Muslima (7/291): “Prenosi Ibn Abdulberr i drugi da je idžamau muslimana na tome da je nazivanje selama sunet a odgovor na njega farz. Najmanji oblik nazivanja selama je da kaže: ESSELAMU ALEJKUM, a ako je onaj kome se naziva selam jedna osoba onda je najmanji oblik ESSELAMU ALEJK, s tim da je bolje da kaže ESSELAMU ALEJKUM kako bi to obuhvatalo i njega i njegova dva meleka (pratioca). A potpunije od toga je da doda VE RAHMETULLAHI, takođe VE BEREKATUHU. A ako bi rekao SELAM ALEJKUM bilo bi ispravno. …”.
Prema tome, od suneta je, najpotpunije i najispravnije da se muslimani međusobno pozdravljaju riječima “ESSELAMU (ili SELAMUN) ALEJKUM (ili ALEJKE)”, znači sa dodatkom ALEJKUM (ALEJKE). Pogotovo što dodatak riječi ALEJKUM itekako daje smisao samom pozdravu, jer kada kažemo ESSELAMU ALEJKUM to znači: Neka je selam (Allahova zaštita, ili spas) na vas. A kada kažemo prilikom pozdravljanja samo SELAM, što znači Allahova zaštita ili spas, tim načinom pozdravljanja nismo upotpunili misao te riječi ili dovu onome koga pozdravljamo, tj. sama ta riječ SELAM u ovom kontekstu nema značenje pozdrava.
A oko ispravnosti i valjanosti pozdravljanja samo sa riječju SELAM učenjaci se međusobno razilaze, a oni argumenti sa kojima se opravdava i dokazuje dozvola istog su upitni i diskutabilni, o čemu je bilo govora. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePUTOVANJE I STUDIRANJE MUSLIMANKE BEZ MAHREMA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh. Islamski učenjaci su se razišli oko dozvole putovanja punoljetne žene muslimanke u Meku da obavi hadž, koji joj je farz ajn, ako nema mahrema koji će putovati sa njom. Pa dva mezheba to zabranjuju, hanefijski i hanbelijski, a dva dozvoljavaju ako putuje sviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.
Islamski učenjaci su se razišli oko dozvole putovanja punoljetne žene muslimanke u Meku da obavi hadž, koji joj je farz ajn, ako nema mahrema koji će putovati sa njom.
Pa dva mezheba to zabranjuju, hanefijski i hanbelijski, a dva dozvoljavaju ako putuje sa sigurnim društvom, malikijski i šafijski. A znači u pitanju je rukn Islama hadž.
Nije mi poznato da studiranje žene muslimanke može biti izuzetak u putovanju bez mahrema.
A ako tome još dodamo da će ta ista žena biti bez mahrema u mjestu studiranja cijelo vrijeme onda je to dodatni belaj i problem.
Takva žena muslimanka ako bi to uradila, tj. da otputuje bez mahrema i studira bez mahrema, bila bi izložena raznoraznim fitnama i iskušenjima tako da je samo dragi Allah može sačuvati.
Od kontaktiranja sa muškarcima koji joj nisu mahremi, izlaganje ljubavnim vezama, potpunoj nezaštićenosti i osamljenosti, … .
Sve ovo nesumljivo ukazuje da bi ta žena studentkinja sama sebe izložila raznoraznim iskušenjima i fitnama koje bi teško mogla izbjeći i prevladati. A muslimanu je obaveza da bježi od fitne i da joj se dobrovoljno ne izlaže na što ukazuju mnogi šerijatski tekstovi.
Naravno, najlakše bi bilo odgovoriti da je zabranjeno ženi da putuje bez mahrema na što ukazuje jasan i nedvosmislen hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim.
A potreba ovog Ummeta ili našeg naroda za učenim muslimankama ne treba da se zadovoljova preko onoga što je zabranjeno i što same muslimanke izlaže slabljenju vjere i morala. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeJe li dozvoljeno klanjati za imamom koji klanja brzo?
Jedan od ruknova – farzova namaza, je potpuna smirenost na ruku’u, kijamu nakon obavljenog ruku’a, sedždi, između dvije sedžde. Onaj ko se potpuno ne smiri prilikom obavljanja ovih ruknova, njegov namaz nije validan, a samim tim nije ni validan namaz onih koji klanjaju za njim. Obaveza je onima kojiviše
Jedan od ruknova – farzova namaza, je potpuna smirenost na ruku’u, kijamu nakon obavljenog ruku’a, sedždi, između dvije sedžde. Onaj ko se potpuno ne smiri prilikom obavljanja ovih ruknova, njegov namaz nije validan, a samim tim nije ni validan namaz onih koji klanjaju za njim. Obaveza je onima koji su to primijetili da mu ukažu na to, ako prihvati – hvala Allahu, a ako ne prihvati, obaveza je ne klanjati za njim, i njegov slučaj prijaviti odgovornoj instituciji, shodno mogućnosti, kako bi se zamijenila ta osoba sa osobom koja zna propise namaza.
(Fetve Stalne komisije: fetva broj 1433, 7. tom, str. 90)
Vidi manje