Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Je li obaveza ici u džamiju u kojoj se ne uči ezan?
Učenjaci se razilaze po pitanju obaveznosti namaza u džematu. Njihovo razilaženje temelji se na različitim hadisima koji su izrečeni u tom kontekstu. Prvo mišljenje zastupa imam Ahmed, rhm., smatrajući da je farzi ajn, dakle obaveza svakom pojedincu, koji može otići do džamije. Ovaj stav su podržaliviše
Učenjaci se razilaze po pitanju obaveznosti namaza u džematu. Njihovo razilaženje temelji se na različitim hadisima koji su izrečeni u tom kontekstu.
Prvo mišljenje zastupa imam Ahmed, rhm., smatrajući da je farzi ajn, dakle obaveza svakom pojedincu, koji može otići do džamije. Ovaj stav su podržali Ata’, El-Evzai, Ebu Sevr, od muhadisa Ibn Huzejme i Ibn Hibban te zahirije. Njihovo razilaženje odnosi se na to da li je džemat uvjet za ispravnost namaza ili je namaz ispravan s tim da čovjek snosi odreðeni grijeh?
Njihovi dokazi su sljedeći:
1 – Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, ﷺ., i rekao: ‘’Allahov Poslaniče, ja nemam nikoga da me odvede u džamiju’’, pa ga je zamolio da mu dopusti da klanja u kući, što je Poslanik, ﷺ., i učinio. Meðutim, kada se udaljio, Allahov Poslanik, ﷺ., naredi da ga vrate, a onda ga upita: ‘’Da li čuješ poziv (ezan)?’’ ‘’Da’’, odgovori čovjek. Poslanik, ﷺ., reče: ‘’Onda se odazovi.’’ (Muslim, Nesai i drugi)
Ovaj hadis ukazuje na to da ako Poslanik, ﷺ., nije dopustio slijepom čovjeku da klanja u kući, onda je preče da se ne dopusti zdravoj i sposobnoj osobi.
2 – Ebu Šeasa el-Muharibi prenosi pa kaže: ‘’Jednom prilikom je mujezin zaučio ezan, a neki čovjek ustade i izaðe iz džamije. Ebu Hurejre, r.a., pratio ga je pogledom sve dok nije izašao, a onda reče: ‘Što se tiče ovog, suprotstavio se Ebu Kasimu.’’’ (Muslim)
Dakle, ovaj hadis ukazuje da je grješan onaj ko propusti namaz u džematu.
3 – Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je rekao: ‘’Allahov Poslanik, ﷺ., rekao je: ‘Htio sam narediti nekolicini mladića da mi sakupe granje, a zatim da odem ljudima koji klanjaju u svojim kućama pa da im ih spalim.’’’ (Muslim)
Ovaj hadis ukazuje na opasnost grijeha ostavljanja namaza u džematu i njegovog obavljanja u kući jer je zbog toga Poslanik, ﷺ., htio da im spali kuće.
Drugi stav zastupaju imami Ebu Hanife i Malik te veliki broj šafija, a to je da je namaz u džematu potvrðeni sunnet, sunneti muekede. Njihovi dokazi su sljedeći:
1 – Hadis u kojem Allahov Poslanik, ﷺ., kaže: ‘’Ako budete klanjali u svojim kućama pa doðete u džamiju, onda klanjajte sa njima jer vam je to nafila.’’ (Bilježe ga Nesai, Tirmizi, Ahmed i drugi)
Ovaj hadis ukazuje da je ispravan prvi obavljeni namaz u kući, dok je ovaj drugi nafila.
2 – Hadis u kojem Poslanik, ﷺ., kaže: ‘’Onaj ko čeka namaz da ga klanja sa imamom ima veću nagradu od onoga ko klanja pa zaspi.’’ (Buharija i Muslim)
Hadis jasno ukazuje da onaj ko obavi namaz u džematu ima veću nagradu, ali i onaj ko klanja namaz u kući takoðer je nagraðen za njega iako manje.
Treći stav: Imam Šafija, veliki broj malikija i hanefija, smatraju da je namaz u džematu farzi kifaje, dakle odnosi se na jednu skupinu i ako ga obavi ta skupina, spada grijeh sa ostalih. Ovo sa ciljem da se ispolji jedan od islamskih obreda, dakle, od samog ezana, okupljanja, namaza i drugih ibadeta. Njihovi dokazi su spoj prethodnih dokaza zastupnika druga dva stava, s tim da se mora pojasniti kako je Allahov Poslanik, ﷺ., rekao da namaz u džematu vrijedi za dvadeset i pet, a u drugoj predaji dvadeset i sedam puta više nego namaz pojedinca u kući. Zatim, tu je blagodat koja se spušta dovom meleka za one koji klanjaju u džematu. U svakom slučaju, namaz u džematu treba i bolje je obavljati iako se ne čuje ezan, jer stanje muslimana na Zapadu je takvo da ako biste još srušili instituciju namaza, pored toga što vam je zabranjeno da učite ezan, onda ne bi bilo smisla živjeti u takvim državama.
Ovaj stav se smatra najispravnijim, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Harmin Suljić, prof.
Vidi manjeZABRANA POSTA JEDNOG ILI DVA DANA PRIJE RAMAZANA
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ، رضي الله عنه، قَالَ: قَالَ رَسُولُ اَللَّهِ، صلى الله عليه وسلم: (( لَا تَقَدَّمُوا رَمَضَانَ بِصَوْمِ يَوْمٍ وَلَا يَوْمَيْنِ, إِلَّا رَجُلٌ كَانَ يَصُومُ صَوْمًا، فَلْيَصُمْهُ )). مُتَّفَقٌ عَلَيْهِ. Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: „Allahov Poslanikviše
عَنْ أَبِي هُرَيْرَةَ، رضي الله عنه، قَالَ: قَالَ رَسُولُ اَللَّهِ، صلى الله عليه وسلم: (( لَا تَقَدَّمُوا رَمَضَانَ بِصَوْمِ يَوْمٍ وَلَا يَوْمَيْنِ, إِلَّا رَجُلٌ كَانَ يَصُومُ صَوْمًا، فَلْيَصُمْهُ )). مُتَّفَقٌ عَلَيْهِ.
Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Ne postite jedan ili dva dana prije nastupanja ramazana, osim čovjeka koji (inače) posti post, pa neka ga posti.'“
Hadis je muttefekun alejhi, tj. bilježe ga Buharija i Muslim u svoja dava Sahiha.
Hadis ukazuje na zabranu posta jednog ili dva dana prije nastupanja mjeseca Ramazana svejedno bilo sa ciljem preventive radi Ramazana ili sa ciljem posta nafile (dobrovoljenog posta). Izuzima se iz ove zabrane post onoga kome je inače praksa da posti dobrovoljni post, poput posta Davuda, alejhisselam, posta ponedjeljkom i četvrtkom i slično.
Učenjaci navode dvije mudrosti ove zabrane (Fethul-bari, 4/128):
Prva – razdvajanje posta koji je farz (tj. Ramazana) od dobrovoljnog posta (nafile).
Druga – post Ramazana je vezan za viđenje mlađaka a onaj ko posti prije toga oprečan je Šerijatu. Ovome drugom je dao prednost Ibn Hadžer.
Ve billahi tevfik.
http://www.ehlus-sunne.ba
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeŠTA SE MISLI POD HAREMOM U KOJEM JE NAMAZ VRIJEDNIJI
Alejkumusselam. Odgovor na prvo pitanje: Prenosi se u vjerodostojnom hadisu u mnoštvu rivajeta da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Namaz u mom mesdžidu je vrijedniji od 1000 namaza od namaza u drugim (mesdžidima) osim el- mesdžidu el-harama, namaz u el-mesdžidu el-haramu jeviše
Alejkumusselam.
Odgovor na prvo pitanje: Prenosi se u vjerodostojnom hadisu u mnoštvu rivajeta da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u mom mesdžidu je vrijedniji od 1000 namaza od namaza u drugim (mesdžidima) osim el- mesdžidu el-harama, namaz u el-mesdžidu el-haramu je vrijedniji od 100 000 namaza mimo drugih (mesdžida)”. Ovaj rivajet bilježi Ibn Madže od Džabira, radijallahu anhu, a vjerodostojnim su ga ocijenili El-Munziri, El-Busiri i Albani.
Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko toga na što se misli pod terminom “el-mesdžidu el-haram”.
Navodi učenjak Zerkeši sedam mišljenja po ovom pitanju:
prvo – da se misli na mjesto na kojem je zabranjeno džunubu da boravi u njemu,
drugo – da je to grad Mekka,
treće – da je to Harem, odnosno zabranjena zemlja oko K'abe u kojoj je zabranjeno kjafirima ući a čije granice je pojasnio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
četvrto – da se misli na K'abu i mesdžid oko nje,
peto – da je to sama K'aba, što je najslabije mišljenje kako kaže Zerkeši,
šesto – da se misli na Harem (zabranjenu zemlju) i Arefat, a što je stav Ibn Hazma,
sedmo – da je to K'aba i sve što je u kamenu od Bejta (nije potpuno jasno šta se pod ovim misli).
Od svih vih mišljenja uglavn učenjaci se diejle između dva mišljenja:
Prvo mišljenje: da se pod el-mesdžid el-haram u kojem je namaz vrijedniji misli na sam mesdžid oko K'abe u kojem se klanja u džematu. Ovo je stav većine učenjaka hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka šafijskog mezheba, a takođe izabrali su ga Nevevi, Taberi, Ibn Muflih, Ibn Hadžer El-Hejsemi i od savremenih učenjaka Ibn Usejmin.
Drugo mišljenje: da se pod el-mesdžidu el-haram misli na Harem (zabranjenu zemlju). Ovo je stav većine učenjaka od kojih su hanefijski, malikijski i šafijski mezheb, a izabrali su ga između ostalih i Ibnul-Kajjim, Bin Baz od savremenih učenjaka i to je fetva Stalne komisije za fetve u Saudiji.
Zagovarači i jednog i drugog mišljenja između ostalog dokazuju svoje stavove kur'anskim ajetima u kojima je spomenuta riječ “el-mesdžidu el-haram”, odnosno da je u tim ajetima Uzvišeni spomenuo mesdžidu el-haram, a po jednom stavu se misli na mesdžid gdje se klanja a po drugom na Harem (zabranjenu zemlju).
Na primjer, oni koji dokazuju prvi stav da se misli na mesdžid oko K'abe dokazuju to sa ajetima: “I nemojte se protiv njih boriti kod el-mesdžidu el-harama” (El-Bekara 191) i ajeta: “Zaista su mušrici nedžaset i neka se ne približavaju el-mesdžidu el-haramu nakon ove godine” (Et-Tevba 27). Kažu: u ova dva ajeta se pod el-mesdžidu el-harama misli na mesdžid oko K'abe.
Takođe, druga strana dokazuje sa istima jaetima da se misli na Harem (zabranjenu zemlju). Od ajeta sa kojim dokazuju obe strane svoj stav su i riječi Uzvišenog: “Veličanstven je Onaj koji je noću prenio svoga roba od el-mesdžidu el-harama do el-mesdžidul el-aksa” (El-Isra’, 1).
Pa zagovarači prvog stava dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dok sam bio u Hidžru (ograđenom dijelu K'abe koji nije sazidan) došao mi je Džibril …”, pa je sa njim učinjen Isra’, što znači da je bio unutar mesdžida. Dok zagovarači drugog mišljenja sa istim ajetom dokazuju svoj stav na osnovu hadisa u Buhariji u kojem je došlo da je sa njim učinjen Isra’ iz kuće Ummu Hani.
A šejh Usejmin spaja između va dva hadisa tako što kaže da je početak i najava činjenja Isra’ bio u kući Ummi Hani a da je prenešen iz mesdžida kod K'abe. Odgovor na sva ova dokazivanja sa spomenutim ajetima je da je u Kur'anu riječ el-mesdžidu el-haram spomenuta na petnaest mjesta a ima šest različitih značenja kako to spominju mufesiri Kur'ana, što znači da dokazivanje sa ovim ajetima ne presuđuje po ovom pitanju.
A što se tiče hadisa najjači dokaz drugog mišljenja (koji smatraju da se misli na čitav Harem) je hadis kojeg bilježi Ahmed u svom “Musnedu” prilikom spominjanja priče o događaju na Hudejbiji. U hadisu koji je veoma dug je došlo da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao namaze u Haremu (zabranjenoj zemlji) a inače je boravio van Harema, jer se mjesto Hudejbija jednim dijelom nalazi u Haremu a jednim dijelom van njega. pa kaže Ibnul-Kajjim da je u ovome dokaz da se vrijednost namaza u el-mesdžidu el-haramu odnosi na cijeli Harem jer inače zašto bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastojao da klanja u tom dijelu Hudejbije.
Međutim, odgovor na ovaj hadis je da je on slab jer je došao u rivajetu od Ibn Ishaka od Zuhrija, a Ibn Ishak je mudellis. A i da je hadis prihvatljiv ne mora imati to značenje, nego može značiti da je vrednije klanjati u Haremu nego van njega.
A najjači dokaz sa kojim se dokazuje prvo mišljenje je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u njemu (Poslanikovom mesdžidu) je vredniji od hiljadu namaza mimo njega od mesdžida osim mesdžida K'abe”. Riječ “mesdžida K'abe” nedvosmisleno ukazuje da se misli na mesdžid oko K'abe a ne čitav Harem.
Tako se na kraju može reći da je ovaj zadnji hadis šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju, a to je da se pod el-mesdžidu el-haramu u kojem je namaz vredniji 100 000 puta od namaza u drugim mesdžidima misli na mesdžid oko K'abe u kojem se klanja u džematu, a Allah zna najbolje.
Odgovor na drugo pitanje: islamski ravnici takođe imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li se ta vrijednost namaza odnosi samo na farzove ili i na nafile.
Prvo mišljenje je da mnogostruka vrijednost namaza se odnosi i na farzove i na nafile. Ovo je stav šafijskog i hanbelijskog mezheba. Oni svoj stav dokazuju time što je u hadisima koji govore o ovoj temi riječ namaz došla u općoj formi, što znači da obuhvata i farzove i nafilu.
Drugo mišljenje je da se mnogostruka vrijednost namaza odnosi samo na fard namaze.
Ovo je stav hanefija i malikija.
Oni to dokazuju hadisom od Zejd ibn Sabita, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je najbolji namaz čovjeka namaz u njegovoj kući osim propisanih namaza”.
A poznato je da je hiljadu puta vrijednije klanjati namaz u Poslanikovom mesdžidu nego u drugim mesdžidima a kamoli u kućama, pa im je opet Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao da im je vredniji namaz nafile u njihovim kućama. Naravno, ovo isto se odnosi na mesdžid u Mekki.
Ševkani u svojoj knjizi “Nejlul-evtar” navodi stav da nema smetnje da se spoji između dokaza prvog i drugog mišljenja, tj. da mnogostruka vrijednost klanjanja u Poslanikovom mesdžidu i el-mesdžidu el-haramu u Mekki obuhavata i nafilu, a ako je klanjaju u Mekki i Medinu u kućama da im je to još vrednije kao što je došlo u hadisu, a što se može smatrati specifičnim samo za Mekku i Medinu.
Ovo zadnje je bliže ispravnom jer vanjsko značenje hadisa ukazuje na to, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKAKO KLANJATI SA ONIMA KOJI ČINE NOVOTARIJE?
Alejkumusselam. Način kako postupaš prilikom klanjanja sa ljudima u džamiji je potpuno ispravan, na tebi je da ustraješ u tome i da očekuješ veliku nagradu od Allaha u širenju sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovako treba da postupa svako ko je naučio da klanja namaz koji jeviše
Alejkumusselam.
Način kako postupaš prilikom klanjanja sa ljudima u džamiji je potpuno ispravan, na tebi je da ustraješ u tome i da očekuješ veliku nagradu od Allaha u širenju sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovako treba da postupa svako ko je naučio da klanja namaz koji je zasnovan na vjerodostojom sunnetu.
Nije dozvoljeno učestvovati sa ostalim džematlijama u činjenju novotarija iz razloga da se ne izdvajamo od ostalih. U praktikovanju ispravnog načina klanjanja se treba izdvajati, jer kako će ljudi inače znati i naučiti šta je ispravno i šta je sunnet, a šta je pogrešno i šta je novotarija, ako nećemo mi koji to znamo praksom pokazati.
Parola nam treba biti hadis koji bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: “Klanjajte kao što ste mene vidjeli da klanjam”.
A namaz koji je zasnovan na vjerodostojnim hadisima je onaj kako su vidjeli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da klanja.
Naravno, ne treba se prepirati sa džematlijama oko načina klanjanja, praviti probleme i činiti nered. S tim da treba znati da klanjanje po onome što je prenešeno u vjerodostojnim hadisima ne predstavlja cijepanje džemata i muslimana.
Zato je pogrešno ono što rade neke “sunetlije” želeći da udovolje ljudima džematu, ili bojeći se da ih ne optuže za vehabizam i slično, pa prilikom klanjanja ostavljaju mnoge sunnete koje inače praktikuju, poput dizanja ruku i zikrenja poslije farza, ili čak rade sa džematlijama novotarije, kako se ne bi izdvajali i upadali u oči. U praktikovanju sunneta je čast da se musliman izdvoji, on sa time treba biti ponosan a ne da se osjeća ponižen i poražen.
Hodže klanjaju onako kako klanjaju jer su ih tako naučili u medresama. Većina onog što rade je ispravno, poput onog kako klanjaju od TEKBIRA do SELAMA, i to se može pripisati hanefijskom mezhebu. A ono što rade prije namaza, poput učenja Fatihe, niječenja riječima i slično, i što rade poslije namaza, poput džematskog zikra, namaske dove i slično, to nema potpore u Sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čak šta više većina tih radnji je čista novotarija.
Ne treba se bojati optužbi poput “vehabija”, “mudžahedin” i slično, jer bolji od nas u vjeri su optuživani gorim nadimcima pa im to nije naštetilo i umanjilo kadr i vrijednost. Ibret je u slijeđenju onog što je ISPRAVNO, a ne u slijeđenju masa i većine. Izmežu nas koji slijedimo sunnet u klanjanju i njih koji slijede mnoge novotarije je DOKAZ I ARGUMENT Sunneta.
Kaže Uzvišeni: “Reci: Dajte vaše dokaze ako je istina to što govorite” (El-Bekare, 111).
Prema tome, u tome kako postupaš prilikom klanjanja ti si u pravu i na pravom putu, to ne predstavlja dijeljenje muslimana i cijepanje džemata, nego praktikovanje i širenje sunneta.
Zato budi harabar, ponosan i odvažan na tom putu, istina će pobijediti sa tobom ili bez tebe. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDA LI JE OTVARANJE MESDŽIDA MIMO IZ-a ODVAJANJE OD DŽEMATA I PRAVLJENJE FITNE?
Alejkumusselam. Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se baci pogled na nekoliko različitih podpitanja. Osnov u pravljenju i izgradnji mesdžida Mesdžid na arapskom jeziku znači mjesto činjenja sedžde, te zbog toga što je sedžda najuzvišenija radnja u namazu mjesto gdje muslimani klanjaju i obavljaju dviše
Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se baci pogled na nekoliko različitih podpitanja.
Osnov u pravljenju i izgradnji mesdžida
Mesdžid na arapskom jeziku znači mjesto činjenja sedžde, te zbog toga što je sedžda najuzvišenija radnja u namazu mjesto gdje muslimani klanjaju i obavljaju druge ibadete
nazvano je tim imenom.
U šerijatskoj terminologiji mesdžid je svako mjesto na Zemlji, jer je u hadisu mutefekun alejhi došlo: “Zemlja mi je učinjena mesdžidom i sredstvom za čišćenje“.
A u užem šerijatskom značenju učenjaci definišu mesdžid da je to mjesto koje je izašlo iz privatnog vlasništva i postalo izdvojeno mjesto za obavljanje namaza, ibadeta i drugih šerijatom dozvoljenih radnji. Kaže Uzvišeni: “Zaista mesdžidi Allahu pripadaju i ne dovite pored Allaha nikoga drugog“ (El-Džin, 18).
Iz ove definicije se razumije da je pravi mesdžid onaj koji je uvakufljen, tj. onaj koji je postao vlasništvo Allaha (u prenesenom smislu jer sve što postoji je vlasništvo Allaha) ili vlasništvo svih muslimana, shodno razilaženju učenjaka po ovom pitanju, svejedno pod kojoj administrativnoj upravi bio, poput ministarstva, vakufa, udruženja, organizacija i slično, ili ne bio pod ni pod jednoj upravi.
Učenjaci se razilaze da li se musalla za klanjanje bajrama (musalla el-‘id), kao i musalla u kojoj se klanja beš vakat a koja nije uvakufljena (tj. privremeno mjesto za klanjanje farz namaza) ubrajaju i smatraju mesdžidom u šerijatskom smislu, tj. mesdžid za kojeg važe propisi uvakufljenih mesdžida. Neki od tih propisa su: klanjanje tehijetul mesdžida, pokuđenost ili zabrana recitovanja poezije, oglašavanja izgubljenih stvari, kupovina i prodaja, izvršavanje šerijatske kazne i slično.
Mesdžidi su najbolja mjesta na Zemlji jer se u njima veliča Allah, čini Mu se ibadet, klanja namaz, uči Kur'an, poučava propisima vjere i slično, a što ukazuje da je ustvari mesdžid prva i osnovna škola u Islamu.
Sa druge strane u hadisu kojeg bilježi Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo da su mesdžidi najdraža mjesta Uzvišenom Allahu, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Najdraža mjesta Allahu su mesdžidi a najmrža mjesta Allahu su pijace (dućani, trgovine)“.
Za mesdžide su vezani mnogi šerijatski propisi, od načina uvakufljenja, do dozvoljenih i zabranjenih radnji unutar mesdžida, a što je tema za sebe i nije cilj obrade ovog teksta.
Ono što je bitno napomenuti na ovom mjestu je naredba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se grade mesdžidi u mjestima gdje žive muslimani.
Naime, u hadisu od Aiše, radijallahu anha, se prenosi da je ona rekla:“Naredio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se grade (otvaraju i prave) mesdžidi u naseljenim mjestima, da se čiste i da se mirišu“. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed, a vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejme, Albani, Šuajb Arnaut i drugi.
Ovaj hadis ukazuje na propisanost građenja, pravljenja i otvaranja mesdžida, bili oni privremeni ili uvakufljeni, u svim naseljenim mjestima kako bi se mještani tih mjesta okupljali pet puta dnevno radi namaza, ibadeta, učenja vjere i svega drugog što se radi u mesdžidima.
Prema tome, mi u našim krajevima na Balkanu smo obavezni da shodno mogućnostima gradimo i otvaramo džamije i mesdžide (uvakufljene ili privremene) u svakom dijelu grada, sredine, zaseoka ili sela, svugdje gdje ima potrebe da se klanjaju u džematu farz namazi.
Je li dozvola i saglasnost IZ-a za otvaranje mesdžida uvjet valjanosti ili dozvoljenosti otvaranja istog?
Nema u šerijatskim argumentima Kitaba, Suneta, idžma, kijasa i drugih šerijatskih izvora koji ukazuju na obavezu ili uslov traženja dozvole i saglasnosti za otvaranje mesdžida od bilo koje islamske institucije bila ona hilafet, imamet, vilajet, ministarstvo vjerskih poslova, ministarstvo vakufa i slično, a kamoli od udruženja, organizacija, vjerskih zajednica, mešihata i slično.
A ono što postoji u muslimanskim zemljama od institucija ili odjela unutar nekih institucija koje se bave planiranjem, izgradnjom, održavanjem i renoviranjem džamija i mesdžida i uređivanjem vjerskih aktivnosti unutar mesdžida, sve to se čini sa ciljem što boljeg, lakšeg i efikasnijeg administrativnog uređenja mesdžida. A to ne znači da ako je neko uvakufio, napravio ili otvorio mesdžid mimo dozvole i saglasnosti ovih institucija, od kojih u osnovi to nije ni obaveza tražiti ili dobiti, da njegov mesdžid nije mesdžid u šerijatskom smislu, da ga nije bilo dozvoljeno otvoriti, niti u njemu raditi, a kamoli da to predstavlja pravljenje razdora i fitne ili još odvajanje od džemata muslimana.
Ko tumači da je otvaranje mesdžida mimo spomenutih institucija koje se bave pitanjem mesdžida pravljenje razdora i fitne ili odvajanje od džemata muslimana, on u najmanju ruku svjesno ili nesvjesno miješa razne pojmove, šerijatsku terminologiju i tumačenje ovih pitanja, a da ne kažem da priča bez znanja, u protivnom neka dođe sa šerijatskim argumentima koji potvrđuju takva tumačenja.
U islamskom svijetu u mnogim muslimanskim zemljama ovo pitanje se uglavnom ne zloupotrebljava od strane vjerskih institucija kojima je povjeren emanet upravljanjem mesdžida.
Tako imamo u Egiptu prizor da razni islamski džemati, poput selefijskog Ensarussune, ihvanijskog Ihvanul-muslimin i mnogih drugih, da grade, otvaraju i djeluju u “svojim“ mesdžidima koji nisu pod Ministarstvom vakufa koje inače vodi brigu o mesdžidima. Slična stvar je u Saudijskoj arabiji da, recimo dawetsko-humanitarna institucija Er-Radžihi gradi, otvara i upravlja mesdžidima koji nisu pod općom upravom mesdžida Ministarstva islamskih poslova. Nije mi poznato da je zbog ovakvog otvaranja mesdžida pokretana rasprava ili šerijatska upitnost ovih mesdžida, a da i jest ibret je u šerijatskim dokazima.
Je li IZ predstavlja džemat u šerijatskom smislu od koga se nije dozvoljeno odvajati
O ovom pitanju sam detaljnije pisao u nekoliko navrata, pa koga zanimaju detalji može se vratiti na sljedeći link:
http://www.zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=453:je-li-ispravan-ikamet-kako-se-ui-kod-nas&catid=47:namaz-u-islamu&Itemid=53
Rezime govora o ovoj temi je sljedeći:
Od temelja ove vjere i njenih najuzvišenijih ciljeva je jedinstvo i zajedništvo, tj. očuvanje džemata, a odbacivanje razilaženja i frakcionaštva, na ovo ukazuju jasni i nedvosmisleni šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta. Takođe, muslimani su obavezni da slijede džemat, međutim, ovde je bitno znati ispravno tumačenje i razumijevanje šerijatskog pojma “DŽEMAT” kojeg smo obavezni slijediti.
Mnogi učenjaci su sakupili, analizirali i studirali sve šerijatske tekstove, rivajete i stavove učenjaka selefa koji govore o terminu “DŽEMAT”, njegovom značenju, tumačenju i poimanju. Rezultat ovih istraživanja je da ima pet mišljenja učenjaka oko značenja termina “DŽEMAT MUSLIMANA”, a sva ta mišljenja su zasnovana na tekstovima Kur'ana i Sunneta:
Prvo mišljenje: da je džemat “es-sevadul-e'azamu” (kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu) od sljedbenika Islama. Jezičko značenje “es-sevadul-e'azam” je većina ljudi, međutim, značenje “es-sevadul-e'azama” nije džemat većine običnih muslimana ili džemat onoga na čemu je većina muslimana, nego su to učenjaci pa makar ih bilo malo a obični ljudi ako se raziđu sa učenjacima oni se smatraju onima koji su se odvojili od džemata i od “es-sevadul-e'azama”. A ako se obični ljudi slože sa učenjacima to im je svakako vadžib i vjerska obaveza.
Drugo mišljenje: da su džemat imami mudžtehidi.
Treće mišljenje: da su džemat ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Četvrto mišljenje: da je džemat sve ono na čemu su se složili sljedbenici Islama, tj. idžmau učenjaka, odnosno to su sva šerijatska pitanja oko kojih postoji konsenzus učenjaka.
Peto mišljenje: da je džemat zajednica muslimana koja se okupi oko nekog imama, tj. vođe ili vladara.
Zatim učenjaci koji su istraživali ovo pitanje su saželi ovih pet mišljenja na dva mišljenja, jer se uistinu prva četiri mišljenja svode na jedno te isto. Ta dva mišljenja su:
• Prvo: da je džemat ono na čemu je Ehli sunne vel-džema'a od slijeđenja istine i ostavljanja novotarija u vjeri, a to je ustvari Istina koju je vadžib slijediti. Ovo tumačenje obuhvata značenje četiri spomenuta mišljenja: da je džemat “es-sevadul-e'azamu”, da je džemat ono na čemu su imami i mudžtehidi, da su džemat ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da je džemat idžma (konsenzus) učenjaka.
• Drugo: da je džemat zajednica muslimana koja se okupi oko nekog imama, tj. vođe ili vladara, sukladno Šerijatu.
Prvo značenje džemata, tj. da je on Istina koju je vadžib slijediti, je džemat u kojem su svi muslimani obavezni biti ma gdje živjeli. Njihova privrženost džematu je onolika koliko su svoj život uskladili sa istinom koja je došla u
Plemenitom Kur'anu i vjerodostojnom sunnetu a koju nam pojašnjavaju imami (učenjaci), mudžtehidi, koje smo obavezni slijediti, svejedno bilo to u oblasti akide, fikha (pravnih propisa i normi) ili ahlaka. A skretanje od istine i slijeđenje novotarija (akidetskih i fikhskih) predstavlja cijepanje džemata, frakcionaštvo i zabranjeno podvajanje.
Drugo značenje džemata, tj. da je džemat zajednica muslimana koja se okupi oko nekog imama (tj. vođe ili vladara) sukladno Šerijatu, na ovo značenje se odnose oni šerijatski tekstovi koji govore o obavezi držanja džemata pod kojim se misli na pokornost imamu (vladaru), zabrani nepokornosti, razilaženja, dizanja pobune (tzv. hurudža) protiv njega i slično.
Sada ostaje još da se utvrdi da li je Islamska zajednica BiH DŽEMAT u jednom od dva spomenuta značenja.
A da bi to utvrdili najprije treba obrazložiti činjenično stanje i status Islamske zajednice unutar sekularne države Bosne i Hercegovine. Činjenica je da je pravni status Islamske zajednice unutar sekularne države Bosne i Hercegovine da je ona zajednica, ustanova i organizacija vjernika, utemeljena sukladno vlastitim propisima, naučavanjima, vjerama, tradicijama i praksom, kojoj je priznata pravna sposobnost (status pravnog lica), da je odvojena od države i nije priznata kao državna vjera i da je od strane države dozvoljeno da 300 punoljetnih građana osnuje novu islamsku zajednicu pod određenim uslovima navedenim u Zakonu.
Na osnovu ovoga, drugo značenje šerijatskog termina DŽEMATA, tj. da je džemat zajednica muslimana koja se okupi oko nekog imama, tj. vođe ili vladara, sukladno Šerijatu, se ne može odnositi na Islamsku zajednicu u BiH.
Zato što Islamska zajednica ne predstavlja imama vladara muslimana u ovoj sredini, jer ona nema ni sudsku ni izvršnu ni zakonodavnu vlast, nego je samo ustanova, zajednica i organizacija koja ima status pravne osobe a koja se brine, organizuje i upravlja vjerskim pitanjima muslimana na ovim prostorima. A muslimanski imam, vladar ili namjesnik na kojeg se odnose šerijatski tekstovi je osoba koja ima vlast u svojim rukama, ima vojsku, državni aparat i sve što je potrebno za vođenje države.
Ovo znači da se šerijatski tekstovi koji obavezuju muslimane na poslušnost vladaru imamu i upućuju na zabranu odvajanja od tog džemata ne odnose na Islamsku zajednicu, te da razilaženje i neslaganje sa Islamskom zajednicom i odvojeni rad za Islam, mimo nje, ne predstavlja zabranjeno rušenje džemata i cijepanje jedinstva muslimana.
A što se tiče prvog značenja džemata, tj. da je džemat ono na čemu je Ehli sunne vel džema'a od slijeđenja istine i ostavljanja novotarija u vjeri, tj. Istina koju je vadžib slijediti svakom muslimanu i svakoj organizaciji i džematu,
Islamska zajednica u BiH se ne može pohvaliti po mnogim pitanjima u slijeđenju džemata, tj. istine.
Naime, od stvari koje se sa pravom mogu prigovoriti Islamskoj zajednici su:
• slijeđenje maturidijskog akidetskog pravca u Akidi (nastalog u 4. stoljeću po Hidžri), a to nije akida Ehli sunne vel džema'a, na toj akidi nisu bili imami četiri mezheba, niti selef ovog Ummeta niti ashabi i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,
• sufizam i sufijski tarikati sa svim njihovim devijacijama i novotarijama a koji su našli dobar oslonac i dobro utočište u okrilju IZ-a, kako na terenu tako i u vjerskim školama,
• širkovi (veliki i mali) i novotarije koje se rade na kaburovima i oko kaburova,
• novotarska dovišta poput Ajvatovice i slično i sve ono što se radi na njima a od čega je ova uzvišena vjera čista,
• novotarski ibadeti poput sedmina, četeresnica, mevluda i slično, sa kojima izvorni hanefijski mezheb nema ništa, i mnoge druge stvari.
Iz ovoga proizilazi da ne samo da IZ u BiH nije džemat u šerijatskom značenju te riječi, nego da se ona udaljila od džemata Istine i da se treba vratiti u džemat, a sljedbenici izvornog Islama su u džematu jer slijede ono na čemu je Ehli sunne vel džema'a od slijeđenja istine i ostavljanja novotarija u vjeri, tj. Istine koju je vadžib slijediti svakom muslimanu i svakoj organizaciji i džematu. Znači, IZ sa svojim pogrešnim tumačenjem Islama u mnogim segmentima i praktikovanjem raznoraznih novotarija se odvojila od džemata, a sljedbenici izvornog Islama su oni koji su u džematu. Pa se tako ne može njima prigovarati da se odvajaju od džemata i da prave fitnu sa otvaranjem mesdžida i bilo kojim drugim aktivnostima koje čine mimo institucija ili saglasnosti i dozvole Iz-a.
Prema tome, ni jedno ni drugo šerijatsko značenje džemata, kojeg je obaveza slijediti i nije dozvoljeno odvajati se od njega, ne odnosi se na Islamsku zajednicu u BiH. A to znači da djelovati i raditi vjerske aktivnosti van institucija Islamske zajednice, poput otvaranje mesdžida, držanja hutbi, distribucije kurbana, organizovanje Hadždža i Umre, vjerskih kurseva, predavanja, seminara, simpozija i slično, otvaranja islamskih organizacija, udruženja i fondacija, vjerskih škola na raznim nivoima, štampanja i distribucije islamskih časopisa, knjiga, brošura i slično, sve ovo ne predstavlja rušenje džemata muslimana niti cijepanje njihovog jedinstva a ni sijanje razdora unutar muslimanske zajednice.
Islamska zajednica u BiH, sa šerijatske strane, nema pravo monopola nad vjerskim aktivnostima i tumačenju islama na ovim prostorima jer ona nije džemat u šerijatskom smislu kojem je vadžib biti pokoran i od koga je zabranjeno odvojiti se i raditi islamske aktivnosti.
Rezime
Nakon svega spomenutog može se konstatovati i reći bez ikakve sumnje i dvojbe: da u izgradnji i otvaranju mesdžida mimo IZ-a, tj. bez njihove dozvole i saglasnosti, nema šerijatskog spora jer nije uslov valjanosti izgradnje i otvoranja istih saglasnost neke vjerske institucije. Takođe, izgradnja i otvaranja mesdžida mimo IZ-a nije sijanje fitne niti cijepanje džemata, jer IZ u BiH nije džemat u šerijatskom smislu te riječi od kojeg je zabranjeno odvajati se i djelovati mimo njega, nego je gorka istina da se sam IZ treba vratiti u džemat koji slijedi Istinu.
Čak šta više, da bi stvar bila jasnija treba naglasiti da misionari i daije koji pozivaju u izvorni Islam i šire ga na našim prostorima i njihovi sljedbenici trebaju imati “svoje“ mesdžide i svoje objekte za dawetske aktivnosti preko kojih će ljudima dostavljati ispravno razumijevanje vjere. A ovo je potrebno zbog sljedećih stvari:
– Zato što u osnovi izgradnja i otvaranje mesdžida sa šerijatske strane nije uslovljena dozvolom bilo koje institucije.
– IZ u BiH nije džemat u šerijatskom smislu te riječi od koga se nije dozvoljeno odvajati bilo otvaranjem mesdžida ili bilo kojom drugom aktivnošću.
– Djelovanje i rad mimo IZ-a ne samo da nije cijepanje džemata, pravljenje fitne i sijanje razdora, nego je to šerijatska potreba jer se drugačije ne mogu popravljati akidetsko-fikhske devijacije raširene među muslimanima naših prostora niti širiti ispravno poimanje Islama.
– Činjenica je da IZ zabranjuje djelovanje unutar svojih institucija daijama izvornog Islama koje naziva pogrdnim imenim “vehabijama“, a u slučajevima dozvole to je svedeno na nemogućnost bilo kakve promjene, pa tako ako daije i sljedbenici izvornog Islama ne budu imali “svoje“ mesdžide i svoje objekte za dawetske aktivnosti njihova dawa će se postepeno ugasiti, ili izgubiti ili promijeniti tok i smijer.
– Naravno, ovakvi objekti bili oni mesdžidi, islamski centri ili slično trebaju biti vođeni od strane učenih, sposobnih, kompetentnih i izgrađenih islamskih ličnosti a ne od strane priučenih daija, ili avanturista željnih bunta, pobune i suprostavljanja drugome.
– Otvaranje mesdžida i objekata za potrebe dawe od strane nosioca izvornog Islama ne smije bit cilj sam po sebi, nego se mora voditi računa o mjestu, načinu i potrebi otvaranja mesdžida.
– Takođe, otvaranje mesdžida ili objekata za potrebe dawe od strane nosioca izvornog Islama ne smije da preraste u svoju suprotnost, tj. da oni budu centri novog novotarskog i pogrešnog tumačenja Islama, poput pretjerivanja u tekfiru ili davanja olakšica ili mudrog prešućivanja devijacija, negativnosti i nakaradnog tumačenja vjere.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeTEKFIRENJE VLADARA
Alejkumusselam. U mnogim šerijatskim tekstovima je došlo jasno i precizno upustvo kako da se muslimani ophode prema svojim namjesnicima. Takođe, kako da se ponašaju ako njihov namjesnik učini djelo koje ga izvodi iz Islama ili ako je u osnovi kjafir ali je došao na vlast muslimanima svejedno na kojiviše
Alejkumusselam.
U mnogim šerijatskim tekstovima je došlo jasno i precizno upustvo kako da se muslimani ophode prema svojim namjesnicima. Takođe, kako da se ponašaju ako njihov namjesnik učini djelo koje ga izvodi iz Islama ili ako je u osnovi kjafir ali je došao na vlast muslimanima svejedno na koji način. Pitanje ophođenja prema vladarima se, zbog svoje važnosti i bitnosti, spominje u skoro svakoj akidetskoj knjizi. Pa tako, imam Tahavija, poznati hanefijski učenjak, u svojoj knjizi “El-akidetu Et-Tahavijje”, koja je osnovni akidetski tekst koji se izučava na mnogim islamskim univerzitetima, a predstavlja srž ispravne akide Ehli sunneta vel-džemata, navodi sljedeće: “Ne smatramo dozvoljenim izlazak protiv naših imama i naših vladara pa makar bili i nepravedni. Niti dovimo protiv njih, nismo im neposlušni i smatramo da je poslušnost njima sastavni dio poslušnosti Allahu, dželle še'nuhu, i da je to farz sve dok ne narede ono u čemu je grijeh. I dovimo da ih Allah učini valjanim i da im da zdravlje”.
Svaki musliman treba da nauči kako da se ophodi prema namjesnicima i vladarima pod čijom vlašću živi.
Belaj onih koji se pretjerano i pogrešno bave tekfirom je u tome što su sastavili dva zla:
Prvo – što nisu naučili stav Ehlu sunneta vel džemata prema vladarima, a oni koji jesu pogrešno ga tumače ili ga uzimaju od onih koji ga pogrešno tumače.
Drugo – samo tekfirenje vladara u muslimanskim zemljama uzimaju od kvazi i nadri – učenih ljudi poput Makdisija, Ebu Merjema, Ebu Katade i Ebu Talhe koji su sa strane učenosti anonimusi ili tačnije poznati kao tekfir-nostardamusi.
Čak su do te mjere otišli daleko da su kod većine braće koji ih slijede stvorili ubjeđenje da je najbitnija stvar u njihovom Islamu da znaju jesu li Fahd, Mubarak i njima slični kjafiri ili ne, a ko to ne zna i nije ubijeđen u to taj stvarno ne zna ništa o Islamu i zaslužuje duboko sažaljenje. Pa je kod ove skupine mjerilo i kriterij ocjenjivanja akide, menhedža i shvatanja Islama druge braće sadržan u samo jednom pitanju: šta misle o vladarima (čitaj tagutima) u muslimanskim zemljama? Pa onaj ko ih dobro otrese u odgovoru čestitaju mu na hrabrosti, čojstvu, junaštvu i ispravnoj akidi. A onom kome u odgovoru malo glas zadrhti, ili ne daj bože bude u nedoumici u kufr tih vladara za njega kažu da ne zna ništa o Islamu pa makar dvadeset godina na koljenima učio kod šejhova u arapskim zemljama, koji eto i oni nisu znali da su ovi taguti. E jadno je i čemerno ovakvo shvatanje Islama.
Zato brate, nije tvoje da se baviš tekfirenjem bilo kojeg muslimana a kamoli muslimanskih vladara, ne zato što se mi bojimo reći njima da su kjafiri nego zato što za tako nešto treba imati dovoljno šerijatskog znanja i poznavati stanje tih vladara na terenu, kao i mudrost i posljedice govorenja istine po tom pitanju.
Allah, dželle še'nuhu, ne duži muslimane da se bave tekfirom, tj. proglašavanjem drugih koji sebe smatraju muslimanima kjafirima. Znači, bavljenje tekfirom nije ibadet niti vjerska obaveza, nego čak šta više šerijatski tekstovi upozoravaju i odvraćaju od upuštanja i bavljenja tim pitanjima onih koji nisu kompetentni da se time bave.
Znači, ne samo da nisi narušio svoje vjerovanje ako iz predostrožnosti ne želiš da se baviš krupnim pitanjima u Islamu poput tekfirenja vladara sa Arabijskog poluotoka, nego ti nije dozvoljeno da se baviš time kao što ti nije dozvoljeno da operišeš ljude jer nisi kompetentan za to. To pitanje ostavi onima koji su dostatni da se time bave.
Proglašavanje vladara kjafirima nije temelj vjere muslimana niti spada u osnovna akidetska načela.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeŽIVOT SA PORODICOM KOJA KONZUMIRA ALKOHOL
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: U pitanju nije pojašnjeno na kom stepenu pridržavanja vjere su gore spomenute osobe koje konzumiraju alkohol, što bitno utiče na sam odgovor. Jer ono što se osobi koja pita činviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
U pitanju nije pojašnjeno na kom stepenu pridržavanja vjere su gore spomenute osobe koje konzumiraju alkohol, što bitno utiče na sam odgovor. Jer ono što se osobi koja pita čini najvećim problemom, tj. konzumiranje alkohola, to sa strane Šerijata možda kod dotičnih osoba i nije najveći grijeh.
Jer ako neko od njih uopće ne vjeruje u Allaha, onda je njegovo pijenje alkohola drugorazredni problem te ga prvo treba pozvati u Islam da povjeruje u Allaha, da počne klanjati, postiti i davati zekat, a poslije toga se savjetuje da ostavi alkohol. A ako vjeruje u Allaha i ono sa čime je došao Islam ali ne klanja niti posti onda je to opet veći grijeh od pijenja alkohola.
Kod takve osobe treba davati veći primat na klanjanju i postu nego na ostavljanju alkohola. Ovim se ne misli da mu treba reči: pij alkohol sve dok ne počneš klanjati, nego da mi kao daije moramo razlikovati težinu stanja u kojoj se određena osoba nalazi. Zar da osobu koja ne klanja farzove savjetujemo da klanja noćni namaz. I zar da osobu koja čini zinaluk ili pije pozivamo da ostavi pušenje cigareta. Dokaz da je obaveza voditi računa o prioritetima u davi (pozivanju u Islam) je hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je htio da pošalje Muaz ibn Džebela, radijallahu anhu, kao namjesnika u Jemen, rekao: “Ti ćeš doći kod Ehli kitabija, neka bude prvo u šta ćeš ih pozvati tevhid (u drugom rivajetu: šehadet, a u trećem: da čine ibadet samo Allahu). Pa ako to urade, obavijesti ih da im je Allah propisao da klanjaju pet namaza …” (Buharija 1458 i Muslim 19).
Sa druge strane, osnovni način ophođenja sa onima koji se pozivaju na dobro i odvraćaju od harama su riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima ne najljepši način raspravljaj!” (En-Nahl 128), takođe: “I vi ste prije bili kao oni, pa vam je Allah darovao milost Svoju” (En-Nisa’ 94).
Takođe, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (186) nam pojašnjava kako da otklanjamo munkere oko nas: “Ko vidi od vas munker (zabranjeno djelo) neka ga otkloni rukom, a ako nije u stanju onda jezikom, a ako nije u stanju onda srcem, a to je najslabiji iman”. Pa ako si u stanju da u svojoj kući otkloniš pijančenje ili alkohol rukom onda to uradi, a ako nisi onda ih posavjetuj lijepim riječima ili žestokim riječima negiraj shodno okolnostima, a ako ni to nisi u stanju zbog stvarne bojazni da bi te neko od njih fizički ozlijedio ili nanijeo neki drugi vid stvarne štete onda negiraj ta djela svojim srcem. Na tebi je da saburaš i mnogo doviš Allahu da promijeni stanje u kojem se nalaziš. Ovako bi se trebala ophoditi prema svekaru, ocu, bratu i njima sličnim, ako je njihov najveći grijeh koji čine, gledajući sa strane Šerijata, pijenje alkohola. A ako rade veće grijehe od pijenja alkohola poput širka, neklanjanja i slično, onda u popravljanju stanja treba dati prednost težem grijehu onako kako je na početku pojašnjeno.
A što se tiče muža, njegov status je dugačiji od prethodnog. Pa tako, ako muž vjeruje u Allaha i smatra za sebe da je musliman ali ne klanja, ili klanja ali neredovno, i tako dalje trebaš postupiti kako je gore spomenuto vodeći računa o prioritetima. To jest, treba da popravljaš njegovo stanje počevši od težih grijeha (poput neklanjanja) a zatim onih manji. Međutim, ako se nakon dugog truda, savetovanja, borbe, saburanja, i upotrebe svih metoda koje si znala stanje ne popravi, ti imaš pravo da tražiš razvod braka, a po nekim učenjacima ti je mustehab da se razvedeš. A ako tvoj muž ne vjeruje u Allaha, ili javno ispoljava riječi ili djela kufra poput psovanja Allah, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili Kur'ana, onda si dužna postupiti na sljedeći način:
prvo – da ne dozvoliš da ti od sada pa nadalje prilazi, tj. da imate polni odnos,
drugo – da čekaš tri mjesečna pranja dok povjeruje u Allaha, pokaje se i počne praktikovati vjeru,
treće – ako prođe tri mjesečna pranja a on ne postane musliman ti mu nakon toga više nisi žena. Jer muslimanki po idžmau učenjaka nije dozvoljeno da živi u braku sa kjafirom.
Kaže Uzvišeni u prijevdu značenja: “Ne udavajte vjernice za mnogobošce dok ne postanu vjernici” (El-Bekare 221), i kaže: “One (muslimanke) njima (kjafirima) nisu dopuštene, niti su oni (kjafiri) njima (muslimankama) dopušteni” (El-Mumtehine 10).
Ovako je dužna da postupi žena koja primi Islam a njen muž ostane na kufru po idžma'u učenjaka. A tvoje je stanje, ako ti muž ne vjeruje u Allaha, poput žene koja primi Islam. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeO SLOBODI VJERE U ŠKOLAMA u BiH
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Prije konkretnog odgovora kopirat ću neke dijelove Zakona o slobodi vjere u BiH: „ZAKON O SLOBODI VJERE I PRAVNOM POLOŽAJU CRKAVA I VJERSKIH ZAJEDNICA U BOSNI I HERCEGOVINI Člaviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Prije konkretnog odgovora kopirat ću neke dijelove Zakona o slobodi vjere u BiH:
„ZAKON O SLOBODI VJERE I PRAVNOM POLOŽAJU CRKAVA I VJERSKIH ZAJEDNICA U BOSNI I HERCEGOVINI
Članak 1.
Ovim se zakonom garantira svakom čovjeku pravo na slobodu savjesti i vjere sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav), najvišim međunarodnim standardima ljudskih prava sadržanih u međunarodnim deklaracijama i konvencijama o slobodi savjesti i vjere, koji su sastavni dio Ustava i pravnog sustava Bosne i Hercegovine. …
Članak 2.
U svrhe ovoga zakona definira se:
1. Diskriminacija, utemeljena na vjeri ili uvjerenju, označava svako isključivanje, ograničavanje, davanje prednosti, izostavljanje ili svako drugo razlikovanje koje je utemeljeno na religiji ili uvjerenju, a koje ima za svrhu ili se njime može postići – izravno ili neizravno, namjerno ili nenamjerno – ukidanje ili umanjivanje priznanja, jednakog uživanja i ostvarenja ljudskih prava i temeljnih sloboda u građanskim, političkim, ekonomskim, socijalnim i kulturnim stvarima. …
Članak 4.
1. Svatko ima pravo na slobodu vjere i uvjerenja, uključujući slobodu javnog ispovijedanja, odnosno neispovijedanja vjere. …
Članak 5.
1. Zabranjena je svaka diskriminacija koja je utemeljena na vjeri ili uvjerenju a koja je definirana u članku 2.1. …“
Na osnovu gore spomenutih članova zakona o slobodi vjere, nema sumnje da je to što se tebi dešava: sprečavanje obavljanja farz namaza i islamskog oblačenja na času tjelesnog odgoja (a što su dvije osnovne vjereske dužnosti muslimanke), vid vjerske diskriminacije u školama.
Savjetujem te da postupiš na sljedeći način:
1- da razgovaraš da direktorom škole tražeći da udovolje tvojim vjerskim pravima,
2- ako prethodno ne urodi plodom, obrati se kantonalnom Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta sa istim zahtjevom,
3- ako ni to ne dadne željene rezultate, podignućemo tužbu, pokrenuti potpisivanje peticije i na društvenim mrežama pokrenuti kampanju za vjerska prava učenika u školama.
U međuvremenu, ne pristaji na njihove zahtjeve oko spomenutog. Budi čvrsta i uporna u ostvarivanju svojih vjerskih prava. Ne pomaži se sa profesorima vjeronauke ili vjerskim službenicima IZ-a po kojima je nedozvoljeno i neopravdano naklanjavanje namaza i nošenje pantalona kod žena sasvim normalna vjerska praksa.
Isti slučaj se desio prije nekoliko mjeseci u Linzu (Austrija). Učenica nije popuštala u svojim zahtjevima, koji nisu plod njenog hira nego osnovno vjersko pravo, pa nakon što joj nije udovoljeno od strane direktora i uprave škole, slučaj je dospio do Ministarstva obrazovanja njihove pokrajine i nekoliko mjeseci poslije riješen u korist učenice. Zanimljivo je da je ona bila toliko čvrsta u svojim stavovima da je bila spremna i napustiti školovanje ako joj ne odobre da obavlja tjelesni odgoj obučena u skladu sa Šerijatom.
„A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta“ (Et-Talak, 2 i 3)
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePOSJEDOVANJE I ČITANJE KNJIGE “IHJAU ULUMIDDIN” OD GAZALIJA
Alejkumusselam. Radi preciznijeg i potpunijeg odgovora na ovo pitanje potrebno je da se ukratko nešto kaže o samom učenjaku Ebu Hamidu Gazaliju, zatim najbitnije stvari o njegovoj knjizi "Ihjau'ulumiddin" i na kraju doći do zaključka da li muslimani trebaju posjedovati i čitati ovu knjigu. Ebu Hamidviše
Alejkumusselam.
Radi preciznijeg i potpunijeg odgovora na ovo pitanje potrebno je da se ukratko nešto kaže o samom učenjaku Ebu Hamidu Gazaliju, zatim najbitnije stvari o njegovoj knjizi “Ihjau'ulumiddin” i na kraju doći do zaključka da li muslimani trebaju posjedovati i čitati ovu knjigu.
Ebu Hamid Gazali (450-505. h) On je poznati učenjak koji je u svom naučnom, radnom i životnom vijeku prošao kroz nekoliko faza. Prvo se bavio ‘Ilmu kelamom (islamskom skolastikom) i postao jedan od prvaka i eksperata u toj oblasti, da bi poslije kritikovao ‘Ilmu kelam i zabranio bavljenje njime. Nakon toga izučavao je filozofiju i postao stručnjak u njoj da bi poslije dao žestoku kritiku filozofiji. U sljedećoj fazi se posvetio tesavvufu (sufizmu) i smatrao da je to jedini put koji vodi ka spoznaji (u ovom periodu je napisao knjigu “Ihjaul'ulumiddin”). Zatim se pred kraj života, kako navodi šejhul-islam Ibn Tejmije u Medžu'ul-fetava (10/551), vratio hadiskim knjigama tako da je umro a na njegovom prsima je bio Sahih Buharije. Takođe, bitno je spomenuti da se od šerijatskih znanosti istakao u oblasti fikha (poput knjige “El-Vedžiz”) i usulil-fikha (poput knjige “El-Mustasfa”), a što se tiče hadisa i akidetskih znanosti tu je bio veoma slab i to je ono gdje mu se prigovara, sam je za sebe rekao: “Moje poznavanje hadisa je veoma slabo” (El-Bidaje, 2/311). Pogrešno i lažno je nazvan Hudždžetul-islam (dokaz Islama) a priličnije je da se nazove Hudždžetom i Imamom zabludjelog i novotarskog sufizma i filozofije.
Najbolji opis njegovog znanstvenog životnog puta, po meni, je napisao malikijski fakih i učenjak imam Tartuši (umro 520. h). On u svom pismu upućenom Ibnu Muzafferu kaže: “A što se tiče Ebu Hamida kojeg spominješ vidio sam ga i razgovarao sa njim. Našao sam ga kao učenjaka vrijednog poštovanja u kojem se sastala pamet i razumijevanje, bavio se naukom čitavog života i nadmašio je u tome većinu učenjaka svog vremena. A zatim se okrenuo od puta kojim idu učenjaci i krenuo pustolovinama. Postao je sufija i zapostavio je bavljenje naukom okrenuo se od učenjaka i onda se posvetio razmišljanju, djelima srca i šejtanskim vesvesama. A onda je tome pridodao filozofska mišljenja i Halladžove simbole te je napadao islamske fakihe i učenjake Ilmu kelama, tako da se često lišavao vjere
. A nakon što je napisao “Ihjau” imao je namjeru da piše o Ulumul-ahval (“nauka” o sufijskim stanjima) i o sufijskim simbolima. A nije imao znanje o tome niti je bio stručnjak u toj oblasti pa je pao na glavu, pa niti je ostao među muslimanskim učenjacima, niti se skrasio u stanjima zahida (sufija). On je svoju knjigu (“Ihja'”) napunio sa lažima na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ja ne znam da ima knjiga na licu Zemlje, shodno mom znanju, da ima u njoj više laži na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od nje. Napunio ju je (knjigu “Ihja”) filozofskim pravcima i tumačenjima iz “Resaila Ihvanussaffa” (Ihvanussaffa su ljudi koji su smatrali da se vjerovjesništvo stiče vježbanjem, po njima vjerovjesnik nije ništa više od osobe koja se okitila lijepim ahlakom).
Primjer onoga ko hoće da pomogne vjeru Islam sa filozofskim pravcima i njihovim logičkim premisama je poput onoga ko pere vodu sa mokraćom. U njoj navodi čudne stvari jednu za drugom, sijeva i grmi, pobuđujući želju i čežnju tako da kada se one pobude u dušama onda kaže: “Ovo je nauka o ophođenju, a ono iza nje je nauka o otkrovenju i nije dozvoljeno njeno pisanje u knjizi”. Ili kaže: “Ovo je od tajne kadera čije otkrivanje je nama zabranjeno”.
A ovo je postupak Batinija (oni koji smatraju da u Islamu sve ima tajno značenje) i onih koji unose smutnju i fesad u vjeru. Ona (knjiga “Ihja”) unosi zabunu u akidi i nipodaštava ono na čemu je riječ Džemata (muslimana). Pa ako je čovjek (Gazali) bio ubijeđen u ono što je napisao u svojoj knjizi nije daleko da se on protekfiri (proglasi nevjernikom), a ako nije bio ubijeđen najbliže je da se proglasi da je na dalaletu” (Sijeru e'alamin-nubela od Zehebija, 19/339).
Najbitnije o knjizi “Ihjau ulumiddin”
Sadržaj ove knjige, mimo akidetskih i fikskih pitanja, govori o mudrosti i smislu ibadeta kao i oblastima iz rekaika, tj. govori o odgoju, strahu, šukru, samodisciplini, iskrenosti i tome slično.
Što se tiče same knjige “Ihjau'ulumiddin” treba znati da je zbog akidetskih i drugih šerijatski spornih stvari koje sadrži učenjak Ebul-Feredž Ibnul-Dževzi (umro 597.h) rezimirao tu knjigu i naslovio je “Minhadžul-kasidin”, iz nje izbacio izmišljene i slabe hadise i akidetski sporne stvari od sufizma, filozofije i ostalog, a zatim je od ovog njegovog rezimea učenjak Ibn Kudame napisao skraćenu verziju pod nazivom “Muhtesar Minhadžul-kasidin” pri čemu je iz prethodnog rezimea izostavio poglavlja koja obrađuju čisto fikhska pitanja. Pa tako ko hoće da dođe do onoga što je bilo korisno u knjizi “Ihjau ulumiddin” neka se vrati na knjigu “Muhtesar Minhadžul-kasidin” koja je uglavnom čista od svih spornih stvari Gazalijevog “Ihja”.
Pisanje “Ihjau ulumiddina” u vrijeme krstaškog klanja i spaljivanja Kudsa
Ebu Hamid Gazali je počeo pisao svog “Ihja” u vrijeme kada su krstaške horde vodile svoje krstaške ratove protiv muslimana u Šamu (današnjoj Palestini) a završio je njeno pisanje u Damaska, a veoma je zanimljivo da u svojoj knjizi koja je napisana u toliko tomova nije nijedno poglavlje posvetio podsticanju na džihad, propisima džihada i uopće išta o džihadu, osim poglavlja o borbi protiv duše (džihadun-nefs) . Naime, krstaši su ušli u Kuds i osvojili ga, pri čemu su oskrnavili čast muslimanki, prolili krv i pobili desetine hiljada muslimana, klali ih kao ovce svojim sabljama, dok je istovremeno Gazali boravio u svojoj tekiji u Kudsu zadubljen sa svojim zikrovima u tami svog havleta umotan u odjeću očekujući da čuje glas istine i da posmatra Veličanstvenog Gospodara. Ili je u tim momentima bio zauzet pisanjem svog “Ihja” u kojem je pojašnjavao da onaj ko posjeduje dvije košulje, dvoje gaće i dvije maramice da je on izašao iz svih boja zuhda (isposništva), ili da onaj ko uskladišti hrane za četrdeset dana time mu obavezno biva zabranjen mekamu mahmud (pohvalno mjesto), ili da onaj ko izađe u pustinju bez opskrbe sa tevekulom na Allaha i ne nađe ništa na njemu je da bude zadovoljan sa smrću ako mu ne bude olakšano da dođe do biljke ili hrane, a da nije napisao nijedne riječ o klanju muslimana koje se desilo u Kudsu.
Spaljivanje knjige “Ihjau ulumiddin”
Nakon što su učenjaci Magriba i Endelusa (Maroka i Španije) koji su bili na Sunnetu početkom šestog stoljeća po Hidžri izdali fetvu da se spali knjiga “Ihaju'ulumiddin” od Gazalija vladar Jusuf ibn Tašifin (410-500. H), drugi vladar u dinastiji Murabitina, je naredio da se spali njegova knjiga što je i učinjeno. Razlog ove fetve učenjaka i postupka Ibn Tašifina nije političke prirode, kao što pokušavaju podvaliti neki istoričari i orijentalisti, nego zbog toga da bi se time branila akida i Šerijat, odbacile novotarije i širk kojim je bila ispunjena i kako bi to bila pouka i savjet za ovaj Ummet. Ovo pojašnjava učenjak Tartuši koji je jedan od učenjaka koji je izdao tu fetvu, on kaže: “A to što sam naveo od spaljivanja knjige (“Ihja”) vatrom, to je zbog toga ako bi se ona ostavila da se raširi među ljudima i onima kojima nisu poznati ubitačni otrovi koja ona u sebi sadrži, bojati je se za njih da će povjerovati u ono što je zapisano u njoj od dalaleta, pa je treba spaliti analogno onome što su ashabi, radijallahu anhum, zapalili od listova mushafa u kojima je bilo razlike u riječima ili manjak ajeta … A ima mnogo drugih knjiga (mimo “Ihja”) koje su dovoljne našoj braći muslimanima i drugim skupinama dobrih ljudi. A većina onih koji su zavolili ovu knjigu su dobri ljudi koji nemaju znanja gdje je mjesto razumu i šta su akidetski temelji, niti razumiju pitanja vezana o Allahu, dželle še'nuhu, niti imaju ispravno znanje o Allahovim sifatima” (Sijeru e'alamin-nubela od Zehebija, 19/334).
Najvažnije šerijatski-sporne stvari u knjizi “Ihjau ulumiddin” su:
– sufijski širkovi, dalaleti, novotarije i nebuloze,
– otrovna mišljenja i stavovi filozofa o tevhidu, vjerovjesništvu i drugom svijetu,
– više od 600 hadisa između izmišljenih i slabih,
– tumačenja mnogih akidetskih poglavlja, poput izvora vjere (kešfa-otkrovenja), tevhida, stanovnika Dženneta i sličnog, koja se kose sa šerijatskim tekstovima i onome na čemu je selef ovog Ummeta ili nemaju osnova.
Primjeri spornih stvari:
– Gazalijeva podjela tevhida (“El-Ihja”, 4/245-246), on dijeli tevhid na četiri stepena:
Prvi stepen – da čovjek jezikom kaže LA ILAHE ILLELLAH, a srce mu nemarno i negira to poput tevhida munafika (licemjera).
Komentar: općepoznato je da licemjerstvo nije neki stepen od najnižeg stepena tevhida nego najviši stepen kufra, takođe ne mogu se poistovjetiti nemarnost i negiranje.
Drugi stepen – da srce potvrđuje značenje riječi LA ILAHE ILLELLAH poput potvrđivanja većine muslimana, a ovo je akida običnih muslimanskih masa.
Treći stepen – da to posmatra putem kešfa (otkrovenja) posredstvom svjetlosti Hakka (Istine-Allaha), ovo je mjesto bliskih robova, i to tako da vidi mnoštvo stvari s tim da ih ne vidi uz njihovo mnoštvo osim da proizilaze iz Jednog Moćnog …Posmatrač je muvehhid, u značenju da on nije posmatrao osim Jednog Aktivnog…, niti vidi nekog aktivnog u stvarnosti osim Jednog.
Četvrti stepen – da u prisutnom ne vidi osim Jednog, ovo je posmatranje siddika (Allahovih iskrenih robova), koje sufije nazivaju UTONUĆE U TEVHID.
Nema sumnje da je tumačenje tevhida kao posmatranje svega što postoji kao Jednog da je to akida VAHDETUL-VUDŽUD (akida da sve što postoji da je to Allah).
Naravno postavlja se pitanje gdje je tevhid u koji je pozivao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i vjerovjesnici prije njega?
– Gazali dijeli ljude na dvije skupine:
Prva – čistunci koji ne traže i ne žele Džennet, čak ga omalovažavaju, nego žele i traže neprestano sjedenje i druženje sa Gospodarom ‘Izzeta (ponosa),
Druga – obične mase koje uživaju u Džennetu u ženama, hrani i piću poput stoke koji su zamijenili ono što je bolje sa onim što je gore.
Nema sumnje da je ova podjela rezultat sufijskih nebuloza i dalaleta.
Ovakvih primjera sufijskih pretjerivanja i zabluda zamotanih u ruho vjere i bogobojaznosti je knjiga “Ihjau ulumiddin” prepuna a za koje se ne može reći da se to omaklo Gazaliju i da je to lapsus, ovakve izjave i tumačenja negira i ne prihvata običan musliman koji nema šerijatskog znanja a kamoli neko drugi, pa kako onda da ih navodi i potvrđuje neko ko je nazvan (lažno) hudždžetul-islam (dokaz islama)?
Mišljenja nekih učenjaka o knjizi “Ihjau”:
Kaže Ebul-Feredž ibnul-Dževzi (Telbisu Iblis, 1/49): “Ebu Hamid je napisao “El-Ihja” pa ga je napunio batil hadisima a nije znao da su batil (ništavni-slabi ili izmišljeni), govorio je o kešfu (otkrovenju) i izašao je iz kanuna fikha (zakona razuma), …”.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (Der'u tearudil-akli ven-nakli, 6/210): “Knjiga “El-Ihja” u njoj ima mnogo korisnih stvari, međutim u njoj je i materijala za osudu,jer u njoj je pokvareni govor filozofa o tevhidu, vjerovjesništvu i drugom svijetu. Kada bi (Gazali) spominjao sufijska naukovanja bio je poput nekog ko uzme neprijatelja muslimana i obuče mu odjeću muslimana.
Imami (učenjaci) vjere su prigovorili Ebu Hamidu na ovo što je u njegovim knjigama.
Kažu (učenjaci): Učinila ga je bolesnim “Eš-Šifa’ (Liječenje)”, tj, knjiga “Eš-Šifa” od Ibn Sine o filozofiji…”.
Poznati muhaddis Ibn Es-Salah je žestoko kritikovao Gazalija a za njegove knjige rekao da u sebi sadrže praznovjerja, laži i krivotvorene hadise (Gajetul-emani, 2/368).
O njemu kaže Kadi ‘Ijad: “Ebu Hamid, autor odvratnih vijesti i strašnih knjiga… zbog njega se poružnjala slika o Ummetu” (Gajetul-emani, 2/370).
Abullalif ibn Abdurrahman (praunuk Muhammeda ibn Abdulvehaba) piše šta je rekao jednom čovjeku kada je čuo da on i ostale obične muslimanske mase čitaju Gazalijev “Ihja”: “Reako sam mu da u “Ihja” ima iskrivljenih stavova, zabludjelih tumačenja i sličnog što u sebi krije skrivenu bolest … Učenjaci su upozorili na čitanje te knjige … Čak su učenjaci Magriba (Maroka i Endelusa) koji su poznati po Sunnetu izdali fetvu da se knjiga (“Ihja”) spali, mnogi od njih su je nazvali “Imatetu ulumulddina (Umrtvljavanje vjerskih znanosti)” i čvrsto tvrdili da je u mnogim njenim poglavljima čisto licemjerstvo (zendeka) od čijeg autora se neće primiti niti farz niti nafila”(Gajetul-emani, 2/369).
Posjedovanje i čitanje knjige “Ihjau ‘ulumuddin”
Kaže jedan od savremenih hadiskih učenjaka Abdulkerim El-Hudajr, član Vijeća visokorangiranih učenjaka i Stalne komisije za fetve u Saudiji, u tekstu koji se nalazi na njegovoj stranici (http://www.khudheir.com/), govoreći o knjizi “El-Ihja” od Gazalija: “On je čovjek poznat po njegovim akidetskim greškama, on je bio na akidi koja je oprečna akidi na kojoj je bio selef ovog Ummeta u mnogim akidetskim poglavljima.
Kod njega se nalazi tesavvuf (sufizam) pomiješan sa filozofijom. On je sporan u mnogim pitanjima, od njega se uzima sa velikim oprezom. Njegovo poznavanje hadisa je veoma slabo. U knjizi (“El-Ihja”) je naveo mnogo izmišljenih i veoma slabih hadisa. Knjiga (“El-Ihja”) ima korisnih stvari za osposobljenog talibu ilma (onog ko traži znanje) koji je u stanju da dokuči ove (sporne) stvari. Međutim, i pored toga i osposobljeni talibu ilm treba sa oprezom da čita ovu knjigu. A što se tiče ostalih ljudi oni je ne trebaju čitati”.
Ovaj precizni stav prema čitanju Gazalijevog “El-Ihja”, a Allah zna najbolje, je najbliži i najispravniji stav po ovom pitanju. Znači, obični muslimani koji se ne mogu ubrojati u osposobljene talibe ilma, pod kojima se misli na šerijatski učene ljude koji su na akidi selefa i dobro je poznaju, ne trebaju da posjeduju niti da se upuštaju u čitanje knjige “El-Ihja” zbog gore spomenutih stvari.
Prema tome, knjiga “El-Ihja” je veoma sporna, čak do te mjere da su učenjaci Magriba (Maroka i Endelusa) početkom šestog stoljeća izdali fetvu da se ona spali. Musliman koji nije osposobljeni talibu ilm ne treba je posjedovati niti čitati, a toliko je drugih ispravnijih knjiga koje su dovoljne muslimanima da utole njihovu potrebu za proširenjem znanja.
Ti nađi načina da se riješiš knjige koju si kupio i posavjetuj svakog drugog da je ne kupuje. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeISPRAVNOST NAMAZA ZA IMAMOM KOJI POGREŠNO UČI FATIHU
Alejkumusselam. Oko učenja Fatihe u namazu učenjaci četiri mezheba imaju podijeljno mišljenje. Prvo mišljenje: Stav učenjaka tri mezheba da je učenje Fatihe u namazu rukn (temelj) od ruknova namaz bez čijeg učenja namaz nije ispravan, svejedno bio to farz namaz, ili nafila i svejedno bilo to u namazviše
Alejkumusselam.
Oko učenja Fatihe u namazu učenjaci četiri mezheba imaju podijeljno mišljenje.
Prvo mišljenje:
Stav učenjaka tri mezheba da je učenje Fatihe u namazu rukn (temelj) od ruknova namaz bez čijeg učenja namaz nije ispravan, svejedno bio to farz namaz, ili nafila i svejedno bilo to u namazima u kojima se Fatiha uči naglas ili u sebi.
Malikije i hanabile su na stavu da je učenje Fatihe rukn u namazu imamu i onom ko klanja sam van džemata a nije rukn muktediji (ko klanja u džematu).
Dok je kod šafija rukn svima, tj. i muktediji.
Unutar ova tri mezheba postoji razilaženje da je farz učiti Fatihu na svakom rekatu (nekog namaza) ili je dovoljno samo jednom u toku namaza.
Oni svoj stav dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ubadeta ibn Samita, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema namaza onome ko ne prouči Fatihatel-kitab (tj.Fatihu)”.
Drugo mišljenje:
Stav hanefija da je učenje Fatihe jedan od vadžiba namaza a ne rukn namaza bez kojeg namaz nije ispravan. A rukn namaz bez kojeg kod njih namaz nije ispravan je učenje ajeta iz Kur'ana. Ovo dokazuju sa riječima Uzvišenog: “Učite ono što vam je lahko od Kur'ana” (El-Muzemmil, 20).
Pod ajet iz Kur'ana se podrazumijeva kod Ebu Hanife nešto iz Kur'ana a najmanje od toga je (teoretski gledano) šest harfova, poput riječi Uzvišenog: “Lem jelid” (El-Ihlas, 3). Dok Ebu Jusuf i Muhammed ibn Hasen Eš-Šejbani smatraju da je najmanje što se uči iz Kur'ana a sa čim je namaz ispravan tri kratka ajeta ili jedan dugi ajet.
Valjanost namaza za imamom koji pogrešno uči Fatihu (ili nešto iz Kur'ana kod hanefija) zavisi od vrste greške.
Naime, greška imama (ili onoga koji klanja van džemata) u učenju Kur'ana može biti u sljedećem:
– greška u herekatima riječi, poput toga da umjesto Kesre kaže Fethu ili Dammu,
– greška u harfovima (slovima), poput toga da umjesto harfa DAL kaže ZAL,
– greška u riječima, poput toga da umjesto riječi “Innellahe azizun hakim” kaže “Innellahe azizun alim”,
– greška u ajetima, poput toga da dođe sa ajetom iz neke druge sure koji je sličan onome koji uči.
S tim da podjela greške u učenju Kur'ana u namazu, a koja utiče na propis ispravnosti i valjanosti namaza imama, muktedija ili onoga koji klanja van džemata, je podjela greške sa kojom se mijenja ili ne mijenja značenje ajeta.
Primjeri grešaka učenja Fatihe pri čemu se mijenja značenje:
– da umjesto “ihdina” prouči “ehdina”, prvo znači “uputi nas” a drugo “daj nam hediju (poklon)”,
– da umjesto “en'amte alejhim” prouči “en'amtu alejhim” ili “en'amti alejhim”, prvo (ispravno) učenje znači “kojima si Ti svoju milost darovao”, a druga dva pogrešna znače “kojima sam ja svoju milost darovao” i “kojima je ona svoju milost darovala”.
– da umjesto “ijjake n'abudu” prouči “ijjaki n'abudu”, prvo znači “samo Tebe obožavamo”, a drugo “samo tebe (gdje se odnosi na ženski rod) obožavamo”, itd.
Primjeri grešaka učenja Fatihe pri čemu se ne mijenja značenje:
– da umjesto “n'abudu” prouči “n'abude”, pri čemu značenje nije promijenjeno,
– da umjesto “neste'inu” prouči “neste'ine”,
– da umjesto “siratal” prouči “ziratal”, ili “siratallezine” prouči “ziratallezine”, a ovo je drugo učenje po jednom od deset mutevatir kiraeta,
– da umjesto “en'amte ‘alejhim” prouči “en'amte ‘alejhum”, a ovo je takođe drugo učenje po jednom od deset mutevatir kiraeta,
– da umjesto “rabbil ‘alemin” prouči “rabbul ‘alemin”, pri čemu znnačenje nije promijenjeno, itd.
Znači, da bi se utvrdilo kojom greškom se mijenja značenje a kojom ne mijenja to se mora posebno ispitati i utvrditi od strane onih koji znaju arapski, tefsir i kiraete.
Učenjaci četiri mezheba od hanefija, malikija, šafija i hanabila, a i šire poput Ibn Hazma, Ibn Tejmije i ostalih, skoro da su složni, osim u nekim pojedinim detaljima, na stavu da nije ispravan namaz imamu (a niti muktedijama za njim) koji pravi grešku u učenju Fatihe (ili učenju nečeg iz Kur'ana kod hanefija), grešku koja mijenja značenje ajeta ili riječi iz Fatihe, a ako ta greška ne mijenja značenje riječi ili ajeta u Fatihi onda su imamet i namaz ispravni svima.
S tim da pogrešno učenje imama i valjanost njegovog imameta i namaza muktedija ovisi od samog stanja imama. Ta stanja mogu imati četiri oblika.
Prvi: da imam ciljano i namjerno pogrešno uči Fatihu, u tom slučaju namaz imama i muktedija (ako znaju njegovo stanje) je batil, jer je došao u namazu sa stranom riječju čime je pokvario sebi i drugima namaz.
Drugi: da imam nenamjernom greškom, iz zaborava i slično, pogrešno prouči nešto iz Fatihe, u tom slučaju ispravan je namaz i imamu i muktedijama.
Treći: da imam stalno pravi grešku pri učenju Fatihe, s tim da ta greška ne mijenja značenje riječi ili ajeta, u tom slučaju ispravan je namaz i imamu i muktedijama.
Četvrti: da imam stalno pravi grešku pri učenju Fatihe, s tim da ta greška mijenja značenje riječi ili ajeta, u tom slučaju gleda se u stanje imama:
Prvo stanje: Ako je od onih osoba koje nisu u stanju da nauče ispravno učenje Fatihe (tj. onih spornih dijelova sa kojima se mijenja značenje) nakon što je pokušao i uložio truda da nauči ispravno, onda je u tom slučaju ispravan namaz i imamu i muktedijama. S tim da je poželjno da se za imama postavi onaj ko ipravno uči.
Dokazi da je u ovom slučaju ispravan namaz njemu i muktedijama su sljedeći argumenti:
Riječi Uzvišenog: “Allah nikoga ne optrećuje preko njegovih mogućnosti” (El-Bekare, 286).
Riječi Uzvišenog: “Bojte se Allaha koliko možete” (Et-Tegabun, 16).
Hadis mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “A kada vam nešto naredim uradite to koliko možete”.
A onaj imam koji pravi grešku pri učenju Fatihe sa kojom se mijenja značenje zato što nije u mogućnosti da nauči bolje i ispravnije njega Uzvišeni ne optrećuje preko njegovih mogućnosti i on je došao sa onim što se traži od njega.
Takođe, opće prihvaćeno pravilo u ovom poglavlju je “Onaj kome je njegov namaz ispravan ispravan je i njegov imamet”.
Drugo stanje: Ako je od onih osoba koje su u stanju da nauče ispravno u tome što griješe ali neće ili ne ulažu truda da to poprave, onda je i njemu i muktedijama namaz neispravan.
A dokaz da nije ispravan je to što sa takvim učenjem on dođe sa riječima (ili riječju) koje nisu Kur'an nego obični ljudski govor ili čak ni to, a nema razilaženja među učenjacima da namjerni obični ljudski govor unutar namaza kvari namaz. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje