TEKFIRENJE VLADARA

Alejkumusselam.
U mnogim šerijatskim tekstovima je došlo jasno i precizno upustvo kako da se muslimani ophode prema svojim namjesnicima. Takođe, kako da se ponašaju ako njihov namjesnik učini djelo koje ga izvodi iz Islama ili ako je u osnovi kjafir ali je došao na vlast muslimanima svejedno na koji način. Pitanje ophođenja prema vladarima se, zbog svoje važnosti i bitnosti, spominje u skoro svakoj akidetskoj knjizi. Pa tako, imam Tahavija, poznati hanefijski učenjak, u svojoj knjizi “El-akidetu Et-Tahavijje”, koja je osnovni akidetski tekst koji se izučava na mnogim islamskim univerzitetima, a predstavlja srž ispravne akide Ehli sunneta vel-džemata, navodi sljedeće: “Ne smatramo dozvoljenim izlazak protiv naših imama i naših vladara pa makar bili i nepravedni. Niti dovimo protiv njih, nismo im neposlušni i smatramo da je poslušnost njima sastavni dio poslušnosti Allahu, dželle še’nuhu, i da je to farz sve dok ne narede ono u čemu je grijeh. I dovimo da ih Allah učini valjanim i da im da zdravlje”.

Svaki musliman treba da nauči kako da se ophodi prema namjesnicima i vladarima pod čijom vlašću živi.
Belaj onih koji se pretjerano i pogrešno bave tekfirom je u tome što su sastavili dva zla:

Prvo – što nisu naučili stav Ehlu sunneta vel džemata prema vladarima, a oni koji jesu pogrešno ga tumače ili ga uzimaju od onih koji ga pogrešno tumače.

Drugo – samo tekfirenje vladara u muslimanskim zemljama uzimaju od kvazi i nadri – učenih ljudi poput Makdisija, Ebu Merjema, Ebu Katade i Ebu Talhe koji su sa strane učenosti anonimusi ili tačnije poznati kao tekfir-nostardamusi.

Čak su do te mjere otišli daleko da su kod većine braće koji ih slijede stvorili ubjeđenje da je najbitnija stvar u njihovom Islamu da znaju jesu li Fahd, Mubarak i njima slični kjafiri ili ne, a ko to ne zna i nije ubijeđen u to taj stvarno ne zna ništa o Islamu i zaslužuje duboko sažaljenje. Pa je kod ove skupine mjerilo i kriterij ocjenjivanja akide, menhedža i shvatanja Islama druge braće sadržan u samo jednom pitanju: šta misle o vladarima (čitaj tagutima) u muslimanskim zemljama? Pa onaj ko ih dobro otrese u odgovoru čestitaju mu na hrabrosti, čojstvu, junaštvu i ispravnoj akidi. A onom kome u odgovoru malo glas zadrhti, ili ne daj bože bude u nedoumici u kufr tih vladara za njega kažu da ne zna ništa o Islamu pa makar dvadeset godina na koljenima učio kod šejhova u arapskim zemljama, koji eto i oni nisu znali da su ovi taguti. E jadno je i čemerno ovakvo shvatanje Islama.

Zato brate, nije tvoje da se baviš tekfirenjem bilo kojeg muslimana a kamoli muslimanskih vladara, ne zato što se mi bojimo reći njima da su kjafiri nego zato što za tako nešto treba imati dovoljno šerijatskog znanja i poznavati stanje tih vladara na terenu, kao i mudrost i posljedice govorenja istine po tom pitanju.

Allah, dželle še’nuhu, ne duži muslimane da se bave tekfirom, tj. proglašavanjem drugih koji sebe smatraju muslimanima kjafirima. Znači, bavljenje tekfirom nije ibadet niti vjerska obaveza, nego čak šta više šerijatski tekstovi upozoravaju i odvraćaju od upuštanja i bavljenja tim pitanjima onih koji nisu kompetentni da se time bave.

Znači, ne samo da nisi narušio svoje vjerovanje ako iz predostrožnosti ne želiš da se baviš krupnim pitanjima u Islamu poput tekfirenja vladara sa Arabijskog poluotoka, nego ti nije dozvoljeno da se baviš time kao što ti nije dozvoljeno da operišeš ljude jer nisi kompetentan za to. To pitanje ostavi onima koji su dostatni da se time bave.

Proglašavanje vladara kjafirima nije temelj vjere muslimana niti spada u osnovna akidetska načela.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com