Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Što se tiče učenja Kur’ana uopćeno ili učenja Jasina, Fatihe, hatme i slično, za duše umrlih, najbolje je postupiti onako kako je po tom pitanju radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kako su radili ashabi i prve generacije ovog Ummeta.

Naime, nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim, da su učili Kur’an uopćeno, niti pridavali hatme, učili Jasine, Fatihu i slično i poklanjali nagradu tog učenja umrlom. I oni su imali umrlih kojima su mogli učiti Kur’an, pa da je u tome bio hajr ne bi ih mi u tome pretekli.

Sa druge strane, poklanjanje hatme i učenje Jasina za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu.

A još ako se od toga napravi vjera, odnosno da se sva vjerska aktivnost svede na učenje ili plaćanje učenja Kur’ana umrlim, kao što je praksa kod mnogih muslimana, pa se tome još doda šerijatski sporno plaćanje hodžama, učačima i sličnim samo učenje Kur’ana za dušu umrlih, onda se dolazi do zaključka da je ova praksa učenja Kur’ana za duše umrlih koja je uveliko raširena kod nas velika devijacija i iskrivljenje u praktikovanju vjere, jer Kur’an nije objavljen mrtvima nego živima.

Od apsurda po ovom pitanju je i to da učači Jasina za duže umrlih uče ajet u istoj suri koji je dokaz da je Kur’an objavljen kao opmena živima a ne mrtvima.

Kaže Uzvišeni: “To je samo Opomena i Kur’an jasni, da opomeneonog ko je živ, i obistini Riječ protiv nevjernika” (Jasin, 69-70).

Šta koristi umrlim od djela živih je pitanje koje zaslužuje da se konstantno ponavlja, pa u tom kontekstu slijedi tekst koji je već objavljen.

Oko učenja Kur’ana umrlim učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće sevap i nagrada učenja Kur’ana kada se pokloni umrlim stiže njima, tj. da li im koristi, a složni su da učenje Kur’ana umrlim nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, radijallahu anhum.

Naime, nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvari.

Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze troje: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi. Ove tri stvari su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u trome: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega”.

Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega. Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur’ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega.

Oko posta za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): “Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)”.

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih. Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post.

Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

Nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvarima.

Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze tri stvari: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi.

Ove tri stavri su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u tri stvari: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega”.

Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega.

Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur’ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega.

Oko posti za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): “Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)”.

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih. Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post.

Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

A što se tiče ostalih dobrih djela poput namaza, učenja Kur’ana i zikrenja sa nijetom da sevap od tih djela ide umrlim, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće stiže nagrada ovih djela umrlima.

Takođe, u ovo ulazi i klanje kurbana umrlom, jer o tome nije ništa prenešeno.

Pa tako imami Ebu Hanife i Ahmed smatraju da ko uradi ova djela i pokloni njihov sevap umrlim da mu to koristi.

Dok imami Malik i Šafija smatraju da umrli od toga nema koristi. I jedni i drugi su složni da po ovim pitanjima nije prenešeno ništa vjerodostojno. Oni koji smatraju da umrlima koristi učenje Kur’ana i drugih gore spomenutih djela dokazuju to kijasom (analogijom) na ona dobra djela (poput sadake, dove i Hadždža) za koja je došlo u Šerijatu da od njih ima koristi umrli.

Znači oni nemaju drugog dokaza osim kijasa, tvrdeći da nema razlike između dove, istigfara i sadake od kojih umrli ima koristi kada mu ih pokloni živi i između namaza, učenja Kur’ana i zikra i poklanjanja sevapa istih umrlima.

Učenjaci koji smatraju da poklanjanje sevapa učenja Kur’ana, klanjanja namaza i zikrenja umrlom ne koristi dokazuju to sa tri dokaza koja vrijedi ovdje spomenuti:

Prvi: riječi Uzvišenog: “I insanu ne pripada osim ono što je on uradio” (En-Nedžmu 39), u kojima se negira da čovjek ima koristi od tuđih djela. I kažu da je ovo opće pravilo iz kojega se izuzima ono što je došlo od dobrih djela da koristi umrlom u drugim šerijatskim tekstovima.

Drugi: da učenje Kur’ana (zikrenje i namaz) i poklanjanje sevapa tog djela umrlom nije prenešeno ni riječima niti djelom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da tome pouči svoj Ummet imalo je itekako potrebe.

Takođe, to nije bila praksa ashaba niti tabi’ina.

Treći koji je ujedno i najjači dokaz: da je pitanje stizanja sevapa nekog djela koje čini živa osoba umrlom stvar gajba, tj. nepoznatog, kojeg jedino Allah zna. A nije nam prenešeno da umrlima stiže sevap učenja Kur’ana kada ga živi pokloni njemu.

Ovaj drugi stav učenjaka, na čemu su imam Šafija i Malik je bliži ispravnom gledajući na snagu dokaza.

Prema tome, učenje Kur’ana i poklanjanje nagrade tog učenja umrlom nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim.

Takođe, poklanjanja hatme i učenje Jasina za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu. Na muslimanu je da čini dobra djela za koja je prenešeno u šerijatskim tekstovima da umrli imaju koristi od njih, jer to je ono što je sigurno.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

vidi manje