Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Pet velikih fikhskih stavki ?
Priredio: Emir Demir ”El-umuru bi mekasidiha” – Stvari se mjere prema namjerama. ”La darere ve la dirare” – Ne nanosi se šteta niti se na štetu uzvraća štetom. ”El-jekinu la jezulu biš-šekk” – Sumnja ne potire uvjerenje. ”El-mešekkatu tedžlibut-tejsir” – Poteškoća iziskuje olakšanje. ”El-adetu muhakviše
Priredio: Emir Demir
”El-umuru bi mekasidiha” – Stvari se mjere prema namjerama.
”La darere ve la dirare” – Ne nanosi se šteta niti se na štetu uzvraća štetom.
”El-jekinu la jezulu biš-šekk” – Sumnja ne potire uvjerenje.
”El-mešekkatu tedžlibut-tejsir” – Poteškoća iziskuje olakšanje.
”El-adetu muhakkemetun” – Običaj je relevantan sudac.
Drugorazredne cjelokupne postavke:
1. Upotreba govora preča je od njegove ignorancije.
2. Kada je nemoguća suština, prelazi se na metaforu.
3. Općenita stvar tumači se u općenitosti, ukoliko ne doðe dokaz koji je pobliže odreðuje i ograničava u vidu šerijatskog teksta ili značenja koje se uzima iz njega.
4. Utemeljenje je preče od potvrde.
5. Kada je osnova nemoguća, prelazi se na alternativu.
6. Upravljanje i vladanje podanicima uokvireno je koristima.
7. čovjek će biti sankcionisan za svoje priznanje.
8. Šerijatska dozvola suprotna je garanciji.
9. Povjerljiva ruka neće garantovati štetu nečega, osim ako bude nasrnula ili bude nemarna.
10. Onaj ko dobija korist, daje i garanciju.
11. Ruka je obavezana onim što je uzela sve dok to ne isporuči.
12. Nema mjesta idžtihadu u prisustvu šerijatskih tekstova.
13. Ono čime se obaveza može isključivo izvršiti i ono postaje obaveza.
14. Ko ubrza nešto prije njegovog vremena, bit će kažnjen lišavanjem toga.
15. Ono što je potvrðeno Šerijatom ima prednost nad onim što je potvrðeno uvjetom.
16. Kada se zabrana vrati na isti ibadet, onda ga čini neispravnim, a kada se vrati na vanjsku stvar vezanu za ibadet, onda nije iskvaren.
17. U osnovi svi su nevini i nedužni.
18. Osnova je da ostane ono što je bilo i onako kako je bilo.
19. Dokaz je dužan iznijeti tužitelj, a zakletvu iznosi optuženi.
20. Ako je indicija jaka, dat će joj se prednost nad temeljem.
21. Dogovor je dozvoljen meðu muslimanima osim dogovora koji dozvoli zabranjeno ili zabrani dozvoljeno.
22. Muslimani se pridržavaju meðusobnih uvjeta, osim uvjeta koji dozvoli zabranjeno i zabrani dozvoljeno.
23. Osnova u ibadetima je zabrana, pa se u njima ne propisuje osim ono što su propisali Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s.
24. Osnova u običajima je dozvoljenost i od njih se ne zabranjuje osim ono što su Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., zabranili.
25. Zakondavac nareðuje samo ono u čemu je čista ili preovladavajuća korist, a zabranjuje samo ono u čemu je čista ili preovladavajuća šteta.
26. Ukoliko doðe do spora meðu koristima, daje se prednost najvećoj, a ukoliko doðe do sporenja meðu štetama, daje se prednost najmanjoj.
27. Nužda dozvoljava zabranjene stvari.
28. Propis kruži oko svoje suštine i zabrane u smislu postojanja ili nepostojanja.
29. Poenta u ugovorima je u namjerama i značenjima, a ne u terminima i jezičkim konstrukcijama.
30. Šerijatske kazne se ne sprovode ukoliko postoji sumnja.
31. Obaveznost je vezana za mogućnost, pa zato nema obaveze sa nemoći, niti zabrane sa nuždom.
32. Šerijat je sazdan na dva temelja: iskrenom ispovijedanju vjere Allahu i dosljednom slijeðenju Poslanika, s.a.v.s.
Ove postavke imaju veoma važnu ulogu u islamskom pravu. Izuzetno se koriste prilikom donošenja propisa za koje nema direktnog spomena u Allahovoj Knjizi i sunnetu Poslanika, s.a.v.s. Učenjaci su izvukli ova pravila iz ova dva šerijatska izvora kako bi olakšali dolazak do propisa o novonastalim stvarima i dogaðajima. Svaka od ovih postavki ima podrobnije pojašnjenje, koje ćemo prezentirati u narednim tekstovima, inšallahu te’ala.
Prvi put objavljeno: nedjelja, 01 Lipanj 2008 09:50
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Liječenje rukjom- uslovi, greške , vrste ?
Piše: Emir Demir Rukja označava liječenje od bolesti uroka, sihra, šejtanske obuzetosti i dr. Liječenje rukjama je dvovrsno: šerijatsko i idolopokloničko, koje podrazumijeva puhanje u sihirske (magijske) uzlove. Šerijatska rukja ima tri uslova: 1. Da bude uz spomen Allahovog govora, Njegovih lijepihviše
Piše: Emir Demir
Rukja označava liječenje od bolesti uroka, sihra, šejtanske obuzetosti i dr. Liječenje rukjama je dvovrsno: šerijatsko i idolopokloničko, koje podrazumijeva puhanje u sihirske (magijske) uzlove.
Šerijatska rukja ima tri uslova:
1. Da bude uz spomen Allahovog govora, Njegovih lijepih imena i uzvišenih svojstava. tj. da bude iz Kur’ana, iz hadisa ili u bilo kojem drugom obliku govora koji u sebi ne sadrži primjese idolopoklonstva i paganstva.
2. Da se rukja izgovara na arapskom jeziku ili na drugim jezicima čija su značenja razumljiva, tj. da govor bude razumljiv, pa makar i ne bio na arapskom.
3. Onaj ko uči rukju, ili je sluša, mora biti uvjeren da ona ne utječe sama po sebi, već da je samo povod izlječenja. Ukoliko je čovjek uvjeren da ga rukja sama po sebi liječi, onda je to nevjerstvo. Isto tako, rukja neće biti korisna ako čovjek nije uvjeren da ona kao povod ne može utjecati.
Vrste rukji iz vjerovjesničke prakse
1. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio je sam sebi rukju;
2. učio je rukju svojim ashabima;
3. nareðivao je ashabima da uče rukju drugima.
Traženje učenja rukje od drugoga smatra se suprotnim potpunom pouzdanju u Allaha. Od El-Mugire b. Šu’be prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ”Onaj ko bude pržio svoju ranu (kada ne može zarasti) ili bude tražio učenje rukje, odrekao se pouzdanja u Allaha.” (Et-Tirmizi, El-Hakim, hadis je sahih.)
Međutim, liječenje je pohvalno u sljedećim okolnostima: kada je čovjek u nuždi da se liječi i kada kod njega preovladava mišljenje da će bolest suzbiti liječenjem. Ukoliko čovjek bude u dvojbi izmeðu toga da će biti izliječen i da neće biti izliječen, onda mu je bolje da ostavi liječenje oslanjajući se na Gospodara.
Uslovi rukje
1. Uslovi za onoga ko uči rukju:
a) da bude ispravan, bogobojazan, pošten,
b) da prilikom učenja rukje bude svojim srcem okrenut ka Allahu, azze ve dželle, tj. da srce i jezik budu u saglasnosti.
2. Onaj kome se uči rukja treba ispuniti, takoðer, dva uslova:
a) da srcem bude usmjeren ka Allahu, azze ve dželle,
b) da bude psihički spreman na rukju.
Pet je utemeljenih puteva liječenja rukjom koji se navode od Poslanika, s.a.v.s.
1. Učenje rukje sa puhanjem i pljuckanjem. U Sahihu-Muslimu navodi se da je poglavara jednog plemena ujela škorpija, pa se spominje da je učač pljuckao i učio Fatihu, a u drugoj predaji stoji da je učio Ummul-Kur’an (Fatihu) i da je sabirao pljuvačku, a potom je dotični čovjek i izliječen. U drugoj predaji navodi se da bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., kada bi neko od njegovih ukućana obolio, puhao u njega učeći sure El-Ihlas, El-Felek i En-Nas.
2. Učenje bez puhanja i pljuckanja, kao što se navodi u oba Sahiha da je Džibril, alejhis-selam, učio rukju Vjerovjesniku, s.a.v.s., bez ovih popratnih elemenata.
3. Da čovjek nešto zemlje ili prašine pomiješa sa svojom pljuvačkom, jer se u Muslimovom hadisu od Aiše, radijallahu anha, navodi da kada bi čovjek obolio ili na sebi imao kakvu ranu ili čir, stavio bi svoj kažiprst na zemlju, a zatim bi ga podigao govoreći: ”Sa Allahovim imenom, ovo je prašina naše zemlje, sa pljuvačkom jednog od nas, kako bi naš bolesni bio izliječen, sa dozvolom našeg Gospodara.” Imam En-Nevevi kaže: ”čovjek na svoj kažiprst stavi malo pljuvačke, a zatim ga stavi na zemlju, a zatim vrati kažiprst sa onim što se na njega zalijepilo od zemlje stavljajući ga na mjesto boli.”
4. Učenje rukje uz trljanje tijela ili mjesta boli. U Sahihu-Muslimu prenosi se da se Osman b. Ebi el-As požalio Vjerovjesniku, s.a.v.s., na bol koju osjeća, pa mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Stavi svoju ruku na dio tijela koji te boli, a zatim reci bismillahi – tri puta, a sedam puta poslije toga još reci: E’uzu billahi ve kudretihi min šerri ma edžidu ve uhazir (utječem se Allahu i Njegovoj moći od zla koje osjećam i kojeg se pribojavam).”
Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., nekim svojim ukućanima učio zaštitu trljajući desnom rukom i govoreći: ”Allahumme rabbennas ezhibil-be’s, vešfi enteš-Šafi, la šifae illa šifauk, šifaen la jugadiru sekamen (Allahu, Gospodaru ljudi, otkloni ovu bolest, izliječi, jer Ti liječiš i nema drugog lijeka osim Tvoga, liječenjem koje iza sebe ne ostavlja drugu bolest).” Potiranje može biti prije rukje ili poslije, a većina ljudi potire tokom rukje ili poslije nje. U predajama se navodi da je Poslanik, s.a.v.s., prvo puhao, a zatim učio rukju, ili učio rukju, pa puhao.
5. Učenje rukje na vodu, kao što je zemzem-voda i sl.
O tome se navode mnogobrojni hadisi. Ebu Davud prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., jedne noći klanjao, pa ga je ujela škorpija, te je rekao: ”Allah prokleo škorpiju. Nije ostavila Vjerovjesnika, s.a.v.s., da na miru klanja.” Potom je pozvao da mu se donese voda i u nju je stavio soli, a potom proučio suru El-Kafirun, Felek i En-Nas. So ima osobinu izvlačenja otrova.
Što se tiče drugih postupaka, oni nisu potvrðeni, kao što su pisanje šafranom, a sve predaje koje se prenose od Ibn Abbasa su slabe. Dozvoljeno je usloviti protunaknadu za učenje rukje, jer se od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi anegdota o tome u oba Sahiha.
Greške onih koji uče rukje
1.Pogrešno je odrediti posebne rukje za posebne bolesti, jer o tome ne postoji vjerodostojan tekst, kao kada kažu: Ove rukje su za šejtansku obuzetost, ove za sihr, ove za urok, ove za psihičke bolesti i sl.
2.Greška je reći da se rukja sastoji iz skupine ajeta i hadisa, a zna se npr. da sama Fatiha može biti rukja.
3.Da se precizira broj učenja rukje i pojedinih ajeta, kao što je tri puta, sedam puta itd., a to predstavlja novotariju koja nema utemeljenja. Nije dozvoljeno da se odreðeni broj učenja rukje učini uslovom ili adabom rukje.
4. Otvaranja ambulanti za liječenje rukjama je novotarija, ili da osoba ima posebne prostorije i odaje za učenje rukje. ”Koliko ima onih koji žele dobro, ali ga ne postignu.”
5. Učenje rukje skupinama tako da se ljudi naðu na jednom mjestu, ili učenje putem razglasa, jer nije navedeno da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ikada sabrao ljude i kolektivno im učio, mada je postojala prilika za to.
6. Sabrati sure iz kojih se uči rukja na kasetu ili CD, a zatim bolesnome reći: ”Slušaj ovu kasetu sedam puta, stotinu puta” itd.
7. Da se čovjeku kaže: ”Prouči sam sebi rukju”, a nije sposoban svaki čovjek da uči rukju i da bude učač rukje.
8. Razgovor sa džinnima, jer nije potrebno da se razgovara i otvara dijalog sa neprijateljem koji nasrće, pa makar to bilo sa namjerom poziva ka Allahu. Ukoliko se radi o opsjednutosti džinnima, obaveza ih je direktno protjerati i izbaciti iz tijela, bez upotrebe dijaloga, a Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije razgovarao sa džinnima, već je samo govorio: ”Izlazi, Allahov neprijatelju!” Nema potrebe za razgovorom sa džinnima kada oni ne govore istinite informacije, a Poslanik, s.a.v.s., rekao je Ebu Hurejri u vezi s džinnom koji ga je potkradao: ”Rekao ti je istinu, a inače su oni lažljivci.” Kakva je korist i ako bi džinni rekli istinu, kao npr. informacije koje su vjere, koliko imaju godina, djece i sl.? Prema džinnima se ophodimo kao prema stvorenjima koja stanuju i nasrću na tuða tijela, pa da li je pojmljivo da u jeku borbe sa Allahovim neprijateljima i fasicima pitamo ih koje su vjere, spola, jesu li oženjeni i druge besmislice?
Ovakav postupak je novotarija iz dva razloga:
– zato što ga Poslanik, s.a.v.s., nije činio;
– zbog nepoznavanja stanja onoga kome se obraćamo, jer učenjaci hadisa ne uzimaju u obzir govor od nepoznatih.
9. Svi hadisi koji govore o učenju rukje na uho su slabi i neispravni.
10. Neki učači udaraju bolesne, a zbog svoga neznanja i neiskustva ne znaju da u bolesnima nema džinna, već se radi o uroku, sihru i sl. Iako se ovakav postupak može opravdati samo dobro iskusnim učačima, ipak ćemo spomenuti da postoje tri mjesta koja se prilikom udaranja moraju izbjegavati:
– osjetljiva mjesta čijim se udaranjem bolesni može odvesti u smrt,
– iznad uha, sljepoočnica i genitalije,
– lice.
U Sahihul-Buhariji navodi se hadis koji općenito zabranjuje udaranje u lice, pa važi i u ovome slučaju: ”Kada neko od vas udara, neka izbjegava lice.”
Zabranjena je i svaka druga vrsta udarca koja će prelomiti kost, oštetiti tijelo i nanijeti ranu ili modrice. Nije dozvoljeno bolesnoga udariti više od deset puta osim kada se sprovode šerijatske kazne, zbog Vjerovjesnikovog, s.a.v.s., hadisa koji se navodi u Musnedu imama Ahmeda.
Prvi put objavljeno: subota, 05 Srpanj 2008 08:57
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Koji su propisi tejemmuma ?
Priredio: Emir Demir Od Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhuma, prenosi se da je Vjerovjesnik , sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Dato mi je pet stvari, a nije ih niko prije mene dobio: Pomognut sam strahom na udaljenosti od mjesec dana, zemlja mi je učinjena mjestom klanjanja i čistećom, pa koviše
Priredio: Emir Demir
Od Džabira b. Abdullaha, radijallahu anhuma, prenosi se da je Vjerovjesnik , sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Dato mi je pet stvari, a nije ih niko prije mene dobio: Pomognut sam strahom na udaljenosti od mjesec dana, zemlja mi je učinjena mjestom klanjanja i čistećom, pa kojeg god čovjeka zatekne namaz, neka klanja…“ – potom je spomenuo nastavak ovog hadisa. U hadisu od Huzejfe kod Muslima stoji: „Dobra zemlja nam je učinjena čistećom, kada nemamo vode.“ Od Alijja, radijallahu anhu, kod Ahmeda prenosi se: „I zemlja mi je učinjena čistećom.“
Koristi hadisa:
• Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je odlikovan nad ostalim vjerovjesnicima.
• Pohvalno je spominjati i pobrojati Allahove blagodati, što se također smatra ibadetom.
• Allah, azze ve dželle, pomogao je Muhammeda , sallallahu alejhi ve sellem, strahom, pa makar između njega i neprijatelja bilo mjesec dana putovanja. Spomenuo je mjesec putovanja jer tada između njega i njegovih neprijatelja nije bila veća razdaljina.
• Poslaniku , sallallahu alejhi ve sellem, je dozvoljen ratni plijen iz šerijatski opravdanih ratova, dok prijašnjim vjerovjesnicima ili nije bilo dozvoljeno da ratuju ili su ratovali bez uzimanja ratnog plijena, kojeg bi sakupili na jedno mjesto pa bi ga vatra s neba spalila.
• Sveobuhvatnost Muhammedovog , sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva, jer je poslan svim ljudima, za razliku od prijašnjih Poslanika. „Mi smo te poslali svim ljudima kao donosioca radosnih vijesti i opominjača.“
• Čak je poslan i ljudima i džinima sve do Sudnjeg dana.
• Uzvišeni Allah će pokazati veliku vrijednost i poziciju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu, kada će biti primljen njegov šefaat.
• Cijela zemlja je učinjena ispravnom za obavljanje namaza, dok su prijašnji vjerovjesnici obavljali molitve na isključivo određenim mjestima. Iz ovoga se izuzimaju pojedina mjesta koja ćemo, inšaAllah, spomenuti kasnije.
• Allah je olakšao Muhammedu i njegovome Ummetu, pa mu je zemlju učinio čistećom, kao što se navodi u još jednoj predaji: „Površina zemlje je abdest za muslimana, ako ne nađe vode, pa makar tako i deset godina.“ Tejemmum i namaz su odlike ovog Ummeta koje im je Uzvišeni Allah dao kako bi im olakšao iz Svoje obilne milosti.
• Zemlja je u osnovi čista i dozvoljeno je na njoj klanjati i njome tejemmum uzimati.
• Svaka vrsta zemlje je ispravna za uzimanje tejemmuma, bila ona pjeskovita, kamenita, rastresita, vlažna, suha.
• Tejemum otklanja hades kao što ga i voda otklanja.
• Imam Ahmed kaže da se tejemmumom otklanjaju i nedžaseti, dok preostala trojica imama kažu da se njime otklanja samo hades. Zadnje mišljenje je prihvatljivije, a to je mišljenje i Ibn Tejmijje.
109. Od Ammara b. Jasira, radijallahu anha, prenosi se da je rekao: „Vjerovjesnik , sallallahu alejhi ve sellem, me je poslao radi nekog posla, pa sam se odžunupio i nisam našao vode. Valjao sam se po zemlji kao što se valja životinja. Potom sam otišao Vjerovjesniku , sallallahu alejhi ve sellem, i to mu spomenuo,a on reče: „Dovoljno ti je da si učinio rukama ovako.“ Potom je rukama udario po zemlji jedanput, a onda potrao lijevom po desnoj, vanjski dio šaka i lice.“ Muttefekun alejhi, a tekst je Muslimov. U Buharijevoj verziji stoji: „Dlanovima je udario po zemlji, puhnuo u njih, a zatim potrao njima lice i dlanove.“
Koristi hadisa:
• Tejemmum je utemeljen za namaz i druge ibadete za koje je obavezno biti čist od hadesa.
• Pojašnjenje opisa tejemmuma: jedanput udariti rukama zemlju, potrati lice unutrašnjim dijelovima šaka (dlanovima), vanjski dio šaka potrati jednu po drugoj, bilo da s radi o malom ili velikom hadesu.
• Ukoliko se mnogo zemlje ili prašine zakači na rukama dozvoljeno je puhnuti da se prašina rasprši, a zatim potrati lice i šake.
• Dovoljno je jedno dodirivanje zemlje za ispravnost tejemmuma.
• Dozvoljeno je činiti idžtihad u pitanjima znanja i to u doba Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem, dok je Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, bio odsutan.
• Upotreba analogije i Poslanikova , sallallahu alejhi ve sellem, potvrda, jer je Ammar na potiranje zemlje gledao analogno kupanju vodom od džunupluka.
• Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio Ammaru da ponovi namaz, što ukazuje na pravilo da onaj ko bude činio neki ibadet Allahu iz neznanja, bit će poučen u budućnosti ispravnom postupanju, ali mu se neće narediti da ga obnovi.
• Kaže Ibn Tejmijje: Ako nešto izostavi nepoznavajući njegovu obaveznost, kao npr. da klanja bez smirenosti, ispravno mišljenje je da ne ga treba obnavljati pošto već prođe vrijeme tog namaza, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao onome ko je neispravno obavljao namaz: „Idi i klanjaj, jer nisi klanjao.“
• Olakšanost primjene ovog Šerijata. „ On vam u vjeri nije propisao teškoće.“
110. Od Ibn Omera, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tejemmum se sastoji od dva udaranja (dodirivanja površine zemlje). Jedno dodirivanje je za lice, a drugo za ruke do iznad laktova.“ Prenosi ga Ed-Darekutni, a imami su složni da je ovaj hadis nepotpunog lanca prenosilaca.
Koristi hadisa:
• Tejemmum, prema ovoj predaji, sastoji se od dva dodirivanja zemlje.
• Jedno dodirivanje je za potiranje lica, a drugo za potiranje ruku.
• Hadis se suprotstavlja prethodnom Ammarovom hadisu u kome se spominje samo jedno dodirivanje zemlje.
Učenjaci su rekli:
a) Ammarov hadis je kod El-Buharija i Muslima, a Ibn Omerov kod Ed-Darekutnija koji se nije obavezao da će prenositi isključivo vjerodostojne hadise (njegov metod).
b) Ammarov hadis svojim lancem seže do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a Ibn Omerov hadis je ustvari govor samog Ibn Omera.
c) Sve ostale predaje koje spominju dva dodirivanja zemlje su prekinutog lanca ili su spojenog lanca ali slabe.
• Ibn Abdulberr (malikijski učenjak umro 463 h.g. Poznate knjige su mu: Et-Temhid-komentar Malikovog Muvetaa, Džami bejanil ilmi ve
fadlihi-Sveobuhvatni pokazatelj znanja i njegove vrijednosti, prevedena kod nas, i druge knjige) kaže da su sve predaje sa dva dodirivanja slabe, a Ebu Zur’a (predvodnik hafiza hadisa, Ubejdullah ibn Abdulkerim Ebu Zur’a, rođen210-umro 264 h.g.). Imao je svoj Musned. Govorio je: „Pamtim dvjesto hiljada hadisa kao što neko od vas pamti Kulhuvvalau ehad.“) kaže da je ova predaja od Ibn Omera batil (ništavna).
• Zato se jedino može uzeti Ammarov hadis. Imam Ahmed kaže: „Ko kaže da se tejmmum uzima do iznad laktova, postupio je po svome vlastitom nahođenju.“
Razilaženje učenjaka:
a) Ahmed smatra da je ispravno jedno dodirivanje zemlje sa potiranjem šaka bez podlaktica.
b) Et-Tirmizi kaže da je ovo mišljenje velikog broja ashaba i učenjaka, a od njih su: Alijj, Ammar, Ibn Abbas, Ata’, Eš-Ša’bi, Ishak, Ibnul-Munzir, zahirije, Ibn Tejmijje, Ibnul-Kajjim, Eš-Ševkani i dr.
c) Preostala trojica imama smatraju da se zemlja dodiruje dva puta, jedanput za lice, a drugi put za ruke do iznad laktova. Argumentirali su ovim slabim hadisom.
111. Od Ebu Hurejrea, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Površina zemlje je abdest za muslimana ako ne nađe vode, pa makar i deset godina. Kada nađe vodu, neka se boji Allaha i neka njome opere svoju kožu.“ Prenose ga El-Bezzar (hadiski autoritet Ahmed ibn Amr Ebu Bekr El-Bezzar 210-292 h.g) i Ibnul-Kattan (malikijski učenjak iz Kordove, muhaddis umro 460 h.g.) koji kaže da je vjerodostojan, dok Ed-Darekutni kaže da je mursel. Postoji slična predja kod Et-Tirmizija za koju kaže da je vjerodostojna. Hadis je sahih.
Koristi hadisa:
• Utemeljnost uzimanja tejemmuma kada nema vode. Kaže Ibn Tejmijje: „Ko ne bude htio klanjati sa tejemmum, kada postoji potreba, svrstao se među židove i kršćane, jer je tejemmum posebno određen za Muhammedov , sallallahu alejhi ve sellem, Ummet.“
• Koliko god vremenski ne bilo vode tejemmum je adekvatna zamjena.
• Dozvoljenost uzimanja tejemmuma bilo kojom vrstom zemlje.
• Tejemmuma odstranjuje hades, a nije samo povod da se dozvoli obavljanje ibadeta, jer ga je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao ‘vuduom’ – abdestom, i traje koliko traje i abdest dok se ne izgubi (tj. nije ograničen samo na jedno namasko vrijeme).
• Pronalazak vode kvari tejemmum i potrebno je uzeti abdest vodom za obavaljanje ibadeta.
• „Deset godina“ nisu ograničenje za istek tejemmuma, već samo primjer za mogući vremenski period njegovog uzimanja.
Razilaženje učenjaka:
a) Hanbelije kažu da tejemmum je samo opravdanje za uzimanje obavljanje namaza i ostalih ibadeta ua koje je potreban abdest, ali da se njime ne odstranjuje hades (stanje džunupluka i stanje osobe bez abdesta, veliki i mali hades).
b) Hanefije kažu da tejemmum odstranjuje hades i da je adekvatna zamjena za abdest. Ovo je mišljenje i Ibn Tejmijje koji kaže da je ovo razilaženje više terminološko nego praktično.
112. Od Ebu Se’ida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Dvojica ljudi krenula su na putovanje, pa je nastupio namaz, a sa sobom nisu imali vode. Potom su tejemmum uzeli čistom površinom zemlje i klanjali. U istom namaskom vremenu su našli vodu, pa je jedan od njih uzeo abdest i ponovio namaz, a drugi to nije učinio. Potom su došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i to mu rekli. Onome što nije ponovio namaz rekao je: “Postupio si u skladu sa sunnetom i tvoj namaz je ispravan:” Drugom je rekao: “Ti imaš dvije nagrade.” Prenose ga Ebu Davud i En-Nesai.
Iz hadisa se uzima:
• Utemeljenost tejemmuma i njegovog prakticiranje u doba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,.
• Gubitak vode je jedno od opravdanja za tejemmum. “A ako ne nađete vode, onda tejemmum uzmite čistom površinom zemlje.”
• Dozvola uzimanja tejemmuma bilo kojom površinom zemlje zbog općenitosti ovog i drugih hadisa.
• Tejemmum se uzima zemljom ili predmetom od zemlje i nije ga dozvoljeno uzimati nečim što je nečisto. “….čistom površinom zemlje.”
• Ko klanja s tejemmumom, pa nađe vodu kasnije, neće ponavljati namaz. Ovo je mišljenje četvorice imama.
• Hadis u kome se kaže: “Kada nađe vodu, neka se boji Allaha i neka njome opere svoju kožu.“ je općenitog značenja, a ovaj Ebu Seidov hadis ga pobliže određuje, tj. kao da se želi reći: Kada nađeš vodu prije namaza u njegovom vremenu, a već si džunup, onda se okupaj (operi kožu).
• Onaj ko ponovi namaz ima duplu nagradu za njegovo klanjanje sa tejemmumom i abdestom, ali je bolje držati se sunneta.
• Dozvoljenost idžtihada u doba Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem, kada je odsutan.
• Učenjaci se razilaze u pogledu dozvoljenosti uzimanja tejmmuma svakom površinom zemlje: Ahmed i Šafija kažu da je jedino ispravno zemljanom prašinom i dokaz su im riječi: „Potarite se po licima i rukama.“ , jer je potrebno da na rukama ostane nesto prašine prilikom dodirivanja zemlje. Dokaz im je i hadis: „Dobra zemlja (turbetuha) nam je učinjena čistećom, kada nemamo vode.“ (Muslim)
• Ebu Hanife i Malik smatraju da je dozvoljeno bilo kojom površinom zemlje, sa prašinom ili bez, kao što su: pijesak, slana zemlja, šljunak, kamenje, trava, drveće, lišće i sl. Nisu ništa izuzeli od onoga što je na površini zemlje. Ovo je opredjeljenje šejhul-islama Ibn Tejmijje i Ibnul-Kajjima.
113. Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi se da je za riječi Uzvišenog “A ako budete bolesni ili na putovanju…”, da je rekao. “Ako čovjek bude imao rane ili posjekotine sa Allahovog puta, pa se odžunupi, i bude se pribojavao da će umrijeti ukoliko se okupa, onda će uzimati tejemmum.” Prenosi ga Ed-Darekutni kao mevkuf, El-Bezzar sa potpunim lancem, a Ibn Huzejme I El-Hakim kažu da je sahih. Hadis je, ipak, mevkuf. (mevkuf je predaja koja se pripisuje ashabu, svejedno da li imala potpun ili nepotpun lanac)
Iz hadisa se uzima:
• Ibn Abbasov tefsir ovoga ajeta vezano za rane, a inače svaka vrsta bolesti prilikom koje bi voda nanije izvjesnu štetu, dozvoljava uzimanje tejemmuma, makar to i ne vodilo u smrt.
• Učenjaci su rekli: Ko se pribojava da će upotrebom vode pogoršati bolest, nanijeti sebi štetu, usporiti liječenje I sl. Dozvoljeno mu je koristiti tejemmum dok se ne izliječi.
• Na putovanju postoji potreba za tejemmumom, zbog čestog nedostatka vode, ali putovanje samo po sebi ne dozvoljava uzimanje tejemmuma, kada ima vode.
114. Od Alijja, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: „Slomio sam ruku, pa sam upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i on mi naredi da uzimam mesh (potirem) po zavojima.“ Ibn Madže ga prenosi, a u lancu je prenosilac koji je veoma slab. Hadis je slab.
Iz hadisa se uzima:
• Utemeljnost potiranja po zavojima, gipsu, langetama i sl. ćime se učvršćuju kosti.
• Potiranje po zavojima se razlikuje od potiranja po mestvama, turbanu ili mahrami u nekim propisima:
a) Po zavojima se uzima mesh za mali i veliki hades, za razliku od mestvi, turbana i mahrame, jer su samo za mali hades.
b) Potiranje po zavojima vremenski traje dok se rana ili lom ne zaliječe. Mesh po mestvama je jedan dan i noć za onoga ko je u svome prebivalištu, a tri dana i noći za onoga ko je na putovanju.
c) Mesh po zavojima se čini po cijelom zavoju kod malikija, šafija i hanbelija, dok hanefije kažu da je dovoljno potrati većinu. Dok se inače potire po dijelu mestvi, turbana i mahrame.
d) Ispravno je da se prilikom stavljanja zavoja, gips i sl. ne mora biti u stanju čistoće da bi kasnije potiranje bilo važeće, dok je to uslov pri potiranje po mestvama, turbanu i mahrami.
• Ovaj i sljedeći hadis se uzimaju kao dokaz za potiranje po zavojima i ukazuju na lahkoću ovog Šerijata.
115. Od Džabira, radijallahu anhu, prenosi se da je neki čovjek ranjen u glavu, pa se okupao i nakon toga umro: „Dovoljno mu je bilo da je uzeo tejemmum i da je oko svoje rane stavio zavoj, a potom po njemu potrao i preostali dio tijela oprao.“ (Ebu Davud sa lancem u kojem ima slabosti, i postoji razilaženje oko njegovih prenosilaca).
Iz hadisa se shvata:
• U hadisu se detaljno navodi sljedeće: Džabir je rekao: „Krenuli smo na putovanje, pa jednog našeg saputnika udari kamen u glavu i napravi mu ranu. Potom je doživio poluciju u snu. Pitao je saputnike kako da postupi: „Da li znate za kakvu olakšicu da bih mogao uzeti tejemmum. Rekli su: „Ne. Nemamo za tebe olakšicu sve dok možeš koristiti vodu.“ Potom se okupao, pa je umro. Kada smo došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, obaviješten je o ovome događaju, pa je rekao: „Ubiše ga, Allah ih ubio! Zašto nisu pitali kada nisu znali, jer je pitanje lijek za neznanje. Dovoljno mu je bilo da je uzeo tejemmum i da je oko svoje rane stavio zavoj, a potom po njemu potrao i preostali dio tijela oprao.“
• Ovaj hadis je u suglasnosti sa Kur’anom u kome se kaže: „A ako ste bolesni…“ i nije u suprotnosti sa ispravnim sunnetom koji dozvoljava potiranje po ranama i prijelomima. Hadis je slab, ali je po značenju, uz druge hadise, ojačan.
• Hadis ukazuje na utemeljenost potiranja po zavojima, svejedno radilo se o rani ili prijelomu kosti.
• Obavezno je potrati po cijelome zavoju a ne dijelu zavoja.
• Preostali dio tijela je obaveza oprati.
• Učenjaci su rekli: Može se desiti da na jednom tjelesnom organu se mogu sastati tri stvari: pranje, potiranje i tejemmum. – Pranje za istaknuti dio organa, potiranje po zavoju i tejemmum po onome što pokriva zavoj od zdravog dijela tijela, jer zavoj prelazi nužni dio za prekrivanje, ali postoji strah za ranu ako bi se skinuo.
116. Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: „Od sunneta he da čovjek sa tejemmumom klanja samo jedan namaz, a zatim da uzme tejemmum za drugi namaz.“ (Prenosi Ed-Darekutni sa veoma slabim lancem)
Iz hadisa se uzima:
• Kada ashab kaže da je nešto sunnet, onda za te riječi važi propis kao da ih je Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, izrekao.
• Nije dozvoljeno, kako se vidi iz ovoga hadisa, sa tejemmumom klanjati osim jedan namaz, međutim, pojašnjenje ispravnoga mišljenja će kasnije doći.
• Obaveza je uzeti tejemmum za sljedeći namaz.
• Hadis je generalan, svejedno radilo se o klanjaju dva namaza u jednom namaskom vremenu ili posebno.
• Oni koji su prihvatili ovo mišljenje opravdavaju ga navodom da je tejemmum nužda koja je dozvoljena radi obavljanja ibadeta, a ne odstranjuje hades poput abdesta.
Razilaženje učenjaka:
a) Poznato razilaženje oko toga da li tejemmum otklanja hades ili samo dozvoljava obavljanje ibadeta. Oni koji zastupaju da tejemmum samo dozvoljava obavljanje ibadeta, smatraju da je obaveza ga uzimati za svaki namaz.
b) Ispravno je mišljenje da tejemmum zamjenjuje abdest i da mu je identičan u svim propisima, dok se ne pojavi voda, što je mišljenje većine isl. pravnika, i uzimajući u obzir da je hadis slab.
c) Stoga, ispravno je mišljenje da se sa jednim tejemmumom može klanjati više farzova i nafila sve dok se ne nađe voda ili tejemmum ne pokvari nešto što kvari i abdest.
Pripremljeno prema djelu ”Bulugul-meram”.
Prvi put objavljeno: četvrtak, 09 Travanj 2009 04:25
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Kakav je šerijatski propis o potrošačkim karticama ?
Priredio: Emir Demir. Tri su vrste potrošačkih kartica kojima se ostvaruju popusti: a) opće potrošačke kartice, b) posebne potrošačke kartice, c) besplatne potrošačke kartice. Opće potrošačke kartice su kartice kojima se okorištava potrošač ili saradnik sniženjem cijena (popustom) robe ili usluga koviše
Priredio: Emir Demir.
Tri su vrste potrošačkih kartica kojima se ostvaruju popusti: a) opće potrošačke kartice, b) posebne potrošačke kartice, c) besplatne potrošačke kartice. Opće potrošačke kartice su kartice kojima se okorištava potrošač ili saradnik sniženjem cijena (popustom) robe ili usluga kod više komercijalnih strana. U većini slučajeva ove kartice izdaju turističke agencije i firme koje se bave reklamama.
Razlika između općih i posebnih potrošačkih kartica:
1. Opće potrošačke kartice imaju tri strane:
I. strana koja izdaje karticu,
II. komercijalna strana koja daje sniženja,
III. potrošač ili saradnik.
2. Posebne potrošačke kartice imaju dvije strane:
I. saradnik,
II. strana koja izdaje karticu.
Saradnik sa stranom koja izdaje ovu vrstu kartica direktno sarađuje (sa bolnicom, hotelom, trgovačkom radnjom, restoranom i sl.) bez ikakvog posrednika.
3. Korisnici općih potrošačkih kartica koriste usluge više komercijalnih strana, a ne samo jedne, kao npr. više hotela, aviokompanija, restorana i sl., dok korisnici posebnih potrošačkih kartica koriste usluge samo jedne komercijalne strane.
• Većina islamskih učenjaka smatra da su ovakve opće potrošačke kartice zabranjene, što je i fetva Stalne komisije za fetve, a razlozi zabrane su sljedeći:
1. Strana koja daje popuste (tj. komercijalna strana) unajmljuje stranu koja izdaje karticu. Veza između njih je veza unajmljivanja. Strana koja daje popuste ustupa strani koja daje karticu jednokratnu svotu novca ili procenat od prodane robe na koju je dat popust. Korist koju dobija strana koja daje popust je korist reklame i privlačenja velikog broja kupaca. U ovom unajmljivanju postoji obmana, jer korist (tj. kupovina proizvoda) koju treba dobiti strana koja daje popust može biti ostvarena, a i ne, pa je stoga zabranjena.
2. Ukoliko se strani koja izdaje karticu daje zarada od procenta prodane robe, onda je takva zarada nepoznata (nedefinisana), jer je sklopljen ugovor o unajmljivanju, a iznos unajmljivanja je nepoznanica koja može biti malena, a i velika.
3. Veza između strane koja izdaje karticu i saradnika (potrošača) je veza unajmljivanja. Saradnik plaća godišnju ili mjesečnu participaciju da bi dobio ovu karticu i ostvario popuste na robe i usluge. Ovakva korist je nepoznanica u kojoj ima obmane, jer može se okoristiti, a i ne mora.
4. Najjači razlog zabrane je što se okorištava onaj ko ne posjeduje ono što unajmljuje, a to je strana koja izdaje karticu, koja je sklopila kupoprodajni ugovor (unajmljivanja) na ono što sama ne posjeduje, jer je pravi posjednik komercijalna strana koja posjeduje robu ili davanje usluge. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Nemoj prodavati ono što ne posjeduješ.“
Stoga, ovakve potrošačke kartice su zabranjene. Također, krajnji cilj mnogih od ovih kartica je pritajena prevara kupaca i uzimanje njihovih imetaka na nedozvoljen način, jer su često popusti na kupovinu robe, kada se detaljno sagleda ovakva vrsta transakcija, samo čista iluzija.
Posebne potrošačke kartice
Priimjer: Neki hotel izda kartice koje po određenoj cijeni kupe korisnici ove usluge, npr. po cijeni od 100 KM, a zatim kada korisnik želi da boravi u hotelu dobije popust od 20 ili 30%.; ili iste kartice izda neka bolnica, specijalistička ordinacija, aviokompanija i sl.
Nema sumnje da su ovakve kartice dosta bezazlenije od općih potrošačkih kartica, jer kod njih nema najjačeg razloga zabrane, a on je: strana koja izdaje karticu i koja nije stvarni posjednik robe ili usluge. U ovom slučaju strana koja izdaje karticu je i strana koja daje popust, te faktički posjeduje robu ili uslugu.
1. Prvo mišljenje: Ove kartice imaju isti status kao i opće potrošačke kartice, tj. zabranjeno ih je koristiti, i to je stav Stalne komisije za fetve. Veza između davaoca popusta i saradnika (potrošača) je veza unamljivanja. Saradnik plaća dio imetka radi koristi koju dobija od ordinacije, hotela i sl. Ovakva korist, a ona je popust, je nepoznanica, jer saradnik se može a i ne mora okoristiti. Saradnik je nekada u potrebi za bolnicom ili ordinacijom jedanput sedmično, nekada jedanput mjesečno, nekada godišnje, a može da mu nikada ne zatreba.
2. Drugo mišljenje: Dozvoljeno je koristiti ovu vrstu potrošačkih kartica sa dva ograničenja:
a) poznavati procenat popusta: npr. kupac ove kartice plaća 100 KM, a dobija toliko i toliko popusta (npr. 20%),
b) poznavati na šta se daje popust: npr. ova ordinacija daje popust na to i to liječenje…
Uzimajući u obzir prvo mišljenje, oba ova ograničenja nose sa sobom mogućnost obmane.
Besplatne potrošačke kartice
Kartice s popustima na kupovinu robe i usluga koje daju komercijalne strane s ciljem podsticaja prodaje i nagrade stalnim potrošačima.
Ove kartice su dozvoljene prema saglasnosti savremenih učenjaka, jer:
a) u njima nema šerijatske zapreke,
b) osnova u muamelatima (materijalnim transakcijama u islamu) je dozvoljenost.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Kakav je šerijatski stav o raznim igrama i takmičenjima
Priredio: Emir Demir. U jezičkoj terminologiji pod takmičenjima se podrazumijeva prednjačenje i prestizanje. U šerijatskoj terminologiji odnose se na ugovor o natjecanju između dvije osobe ili dva tima u naučnom, vojnom ili sportskom domenu, radi spoznaje onoga ko prednjači u odnosu na onoga ko zaosviše
Priredio: Emir Demir.
U jezičkoj terminologiji pod takmičenjima se podrazumijeva prednjačenje i prestizanje. U šerijatskoj terminologiji odnose se na ugovor o natjecanju između dvije osobe ili dva tima u naučnom, vojnom ili sportskom domenu, radi spoznaje onoga ko prednjači u odnosu na onoga ko zaostaje.Takmičenja se u islamu dijele na tri vrste:
1. Utemeljena (šerijatom propisana) takmičenja. Ova takmičenja su dozvoljena i propisana Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, hadisima, kao što se navodi u hadisu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: ”Nema takmičenja osim u papcima, strijelama i kopitama” (deve, strijele i konji).
Dozvoljenost uzimanja naknade (nagrade) iz ove vrste takmičenja:
Kada je o ovome riječ, postoji više situacija:
a) Da naknada bude data od halife, što je dozvoljeno po konsenzusu učenjaka. Od Ibn Omera prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao da se takmiče dvojica na konjima i pobjedniku je dao nagradu. (Ahmed, El-Bejheki i dr.)
b) Da naknada dolazi od obojice takmičara. Oko ovoga postoji razilaženje.
-Veliki dio učenjaka dozvolio je ovakva takmičenja pod uvjetom postojanja (muhallila), tj. treće osoba koja ulazi u natjecanje takmičarima, koja može i da dobije i da izgubi, npr. obje strane su platile po 100 KM, ali da bi takmičenje bilo ispravno, ulazi treći koji ništa ne plaća. Pa ako taj treći pobijedi, uzima naknadu, a ako ne, ništa ne plaća. Njegovo ime je muhallil (formalni takmičar čije prisustvo šerijatski dozvoljava ovakav vid takmičenja). Dokaz je: ”Ko uvrsti trećeg konja među dva konja koja se utrku, bivajući potpuno siguran da će pobijediti, onda je to kocka, a ako nije sasvim siguran, onda nije kocka.” Međutim, ovaj hadis je slab.
– Predaja od imama Ahmeda, Ibn Tejmijje i Ibn El-Kajjima, da muhallil nije uvjet i da je dozvoljeno da se takmiče dvojica, pa kada jedan pobijedi, nosi sav ulog. Ovo mišljenje je odabrano.
c) Da naknada dolazi od neke osobe koja ne učestvuje u igri. Prioritetno u odnosu na prethodna mišljenja ovakav postupak mora biti dozvoljen.
d) Da samo jedan takmičar daje naknadu. Također, nema smetnje jer je prioritetno (analogijom) dozvoljeno u odnosu da naknada bude data od dvojice.
Zaključak: Dozvoljeno je uzeti naknadu apsolutno, makar to bilo u smislu klađenja i kocke, jer šerijat je u pogledu ovoga dao olakšicu.
2.Zabranjena takmičenja
Svako takmičenje koje nanosi štetu vjeri, ostavljanjem obaveznog ili činjenjem zabranjenog, ili nanosi štetu u materijalnom smislu, kao što su tijelo, imeci i čast, zabranjeno je šerijatom.
a) Utrka automobilima, čije su štetne posljedice općepoznate.
b) Boks, jer nanosi štete tijelu.
c) Igre i takmičenja iz kojih se rađa netrpeljivost, pristrasnost i partijašenje. Ukoliko je nogomet povod netrpeljivosti i cjepkanja muslimana, onda je zabranjen. Ukoliko nema ovih zapreka, onda je nogomet dozvoljen.
d) Takmičenja u kojima se traži otkrivanje stidnih mjesta.
e) Takmičenja u kojima se za cilj uzimaju određene slike.
f) Takmičenja u kojima se zlostavljaju životinje itd.
Propis o uzimanju naknade iz ove vrste takmičenja: Apsolutno je zabranjeno uzimati naknadu, svejedno dolazila naknada s jedne, obje strane, ili od trećeg lica…
3. Dozvoljena takmičenja – svako takmičenje iz kojeg proizilazi korist, a sa sobom ne nosi štetu.
a) takmičenje u trčanju,
b) plivanju,
c) na biciklima,
d) podizanju tegova,
e) hrvanju,
f) nogomet u kojem nema šerijatskih zapreka,
g) igre koje koriste djeca. U osnovi su dozvoljene ukoliko sa sobom nose korist, a nema štete.
Regulatori dozvoljenosti:
I. da nema štete u smislu ostavljanja dozvoljenog ili činjenja zabranjenog;
II. da nema štete u materijalnom smislu: imeci, časti i tijela;
III. da onaj koji je obavezan šerijatskim propisima (mukellef) ne bude pretjerano sklon ovim igrama, jer je maloljetnom dozvoljeno ono što nije punoljetnom i pametnom.
Propis o uzimanju naknade iz ove vrste takmičenja:
a) Nema smetnje ukoliko naknada/nagrada dolazi od halife.
b) Da ulog dolazi od obje strane – ovo je zabranjeno, jer je dozvoljeno samo prema onome kako je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ograničio.
c) Da dolazi od neke treće osobe. Veći broj islamskih učenjaka to zabranjuje zbog prethodnog hadisa. Ibn El-Kajjim kaže da ovakva takmičenja u malom obimu podstiču na pretjeranu sklonost njima. Međutim, ispravnije je mišljenje da je dozvoljeno, jer ukoliko je dozvoljeno primiti naknadu od imama, kao treće osobe, dozvoljeno je primiti je i od bilo koje druge strane koja direktno ne sudjeluje u takmičenju.
d) Da naknada dolazi od jednog takmičara. Ovakav postupak je bliži zabrani nego dozvoli analogno gledajući prethodni slučaj.
Priredio: Emir Demir, prof. fikha
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Šerijatski stav o nagradama i poklonima koje daju trgovački centri ?
Priredio: Emir Demir U osnovi, prema saglasnosti islamskih učenjaka, dozvoljeno je uzimati i davati nagrade i poklone, kao npr. da se od trgovca uzme robe i da se uz nju dadne poklon. Temelj koji je vezan za međusobno ophođenje ljudi (mua’melat) glasi: „Sve ono o čemu se ne navodi zabrana u Šerijatuviše
Priredio: Emir Demir
U osnovi, prema saglasnosti islamskih učenjaka, dozvoljeno je uzimati i davati nagrade i poklone, kao npr. da se od trgovca uzme robe i da se uz nju dadne poklon. Temelj koji je vezan za međusobno ophođenje ljudi (mua’melat) glasi: „Sve ono o čemu se ne navodi zabrana u Šerijatu, smatra se dozvoljenim.“ Ove nagrade i pokloni se dijele na:
1.Nagrade koje se dobivaju putem takmičenja (natjecanja), a ima ih nekoliko vrsta:
a)Da se učešće uslovljava ulaganjem imetka ili plaćanjem pristupnice, kao npr. danas sredstva informisanja organizuju kvizove. Onaj ko želi učestvovati mora pozvati određeni telefonski broj, ali, cijena toga poziva je daleko veća od uobičajene, tako da organizator na tome profitira, a pozivalac na taj broj može dobiti a i ne dobiti nagradu. Ova vrsta kvizova se smatra zabranjenom kockom (hazardom), svejedno je da li ulazak u igru bio plaćanjem kartica (listića) ili ostvarivanjem telefonskog poziva čije je cijena veća od uobičajene.
b)Da se nagrada dobije putem kupovine, tj. da trgovac raspiše natjecanje za nagradu u kojem će učestvovati samo oni koji kupe određeni proizvod. Npr. da osoba ode u trgovinu i tamo je postavljeno neko auto, frižider i sl., pa ko kupi nešto onda se dobije listić sa pitanjima na koja je potrebno odgovoriti, a potom se razvrstavaju listići sa ispravnim odgovorima od neispravnih, a zatim se na kraju izvlači sretni dobitnik.
Ova vrsta natjecanja se dijeli na dva dijela:
-Da nagrada utječe na promjenu cijene kupljenog proizvoda, tj. ako će se učestvovati u takmičenju, cijena proizvoda koji se kupuju je veća. Ovo je zabranjena kocka, jer je potrošač kupio robu po većoj cijeni a može dobiti nagradu a i ne dobiti.
-Da nagrada ne utječe na cijenu proizvoda koji se kupuju, tj trgovac daje automobil i sl. da bi podstakao na kupovinu u svojoj radnji. Oko dozvoljenosti ovoga se islamski učenjaci razilaze:
-Oni koji odobravaju kažu: Ukoliko potrošač ima cilj da kupi robu (kojom će dobiti pravo učešća u igri) radi svoje lične potrebe, a ne radi učešća u igri, onda je dozvoljeno. Npr. želi da kupi mlijeko, ili coca-colu, i sl., svejedno da li tom kupovinom dobio nagradu ili ne. U protivnom je ovo zabranjena kocka.
-Oni koji ovo zabranjuju kažu: U najmanju ruku kocka dolazi iz pravca prodavca, jer neka mušterija će sigurno dobiti nagradu a prodavčeva roba može biti neprodana, jer je ušao u kocku gdje gubi ili dobija.
-Prvo mišljenje o dozvoljenosti je odabranije, a prigovori druge skupine se mogu regulirati s dva regulatora: da cijena bude uobičajena i da kupac kupuje samo ono što bi kupovao kao da nema nagrade.
c)Da se nagrada daje za takmičenja naučnog karaktera. Npr. neke odgojne i edukacijske institucije organiziraju takmičenja (raspišu konkurs) za pisanje nekoga rada, knjige, odgovore na pitanja, izučavanje neke ličnosti i sl. Oko dozvoljenosti ovakvih takmičenja i uzimanja nagrade kruži razilaženje koje se vraća na pitanje: Da li je dozvoljeno uzimati naknade za naučna pitanja ili ne? Hanefijski učenjaci i Ibn Tejmijje smatraju da je to dozvoljeno. Npr. dvojica se opklade i ulože po stotinu dinara da je propis određenog šerijatskog pitanja halal ili haram, pa ko pobijedi uzima sve, a ko izgubi, gubi i ono što je uložio. Oni ovo odobravaju sljedećom tezom: Kao što je vjera stasala sabljom, stasala je uz znanje i njegovo proklamiranje.
-Većina ostalih učenjaka smatra da je ovo haram, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ograničio dozvoljenost klađenja na troje: trka deva, konja i bacanje strijela.
-Odabrano je prvo mišljenje hanefija i Ibn Tejmijje.
2.Nagrade i pokloni koji dolaze popratno sa kupljenom robom:
a)Da prodavac daje poklon bez ikakve protunaknade ili uslova. Ovaj poklon može biti u vidu predmeta ili koristi (usluge). (Npr. da onaj ko kupi na benzinskoj pumpi gorivo, prodavac mu pokloni nešto, ili ko izvrši poravku automobila dva puta, treći put je popravka besplatna).
-Ovakve nagrade su dozvoljene i nema šerijatske smetnje za njih.
b)Da mušterija zna za poklon, npr. da prilikom odabira robe prodavac kupcu pojasni da uz tu i tu robu ima poklon. Ovakve nagrade su dozvoljene i nema šerijatske smetnje za njih, jer su u smislu sniženje cijena i u njima nema nikakve obmane.
c)Da poklon (nagrada) bude skriven unutar robe. Ako utječe na promjenu cijene osnovne robe koja se kupuje, onda je ovo kocka, jer povećana cijena može biti jednaka, manja ili veća od vrijednosti skrivenog poklona. Osoba u ovom slučaju ili gubi ili dobija, pa zato ovakvi „pokloni“ nisu dozvoljeni. Ukoliko poklon ne utječe na originalnu cijenu proizvoda, dozvoljeno ga je kupiti i uzeti poklon.
d)Da poklon bude skriven samo u nekim istoimenim proizvodima, pa kupac kupi robu u sa kojom može doći poklon (nagrada) a i ne mora. Ovo je dozvoljeno uz uslov primjene dva regulatora: da poklon nema utjecaja na cijenu originalnog proizvoda i da osoba kupuje robu za kojom je u stvarnoj potrebi.
e)Da poklon bude u vidu novca, tj. da u robi bude skriven novac. O ovome postoje dva mišljenja:
-Prvo: Ovo je zabranjeno, jer se prodaje roba koja može podlijegati kamatnoj zabrani (kamata viška -istoimena roba za istoimenu robu) uz dodatak robe koja ne podliježe kamatnoj zabrani. To je poznata mes’ela „hurme i jedan dirhem“ Npr. kupljena je kutija deterdženta u kojoj se krije novac s ciljem da se dobije taj poklon. (Znači, djelimično je razmijenjena roba koja podliježe kamatnoj zabrani – razmjena istoimenog novca, i deterdžent koje ne podliježe kamatnoj zabrani). Dokaz je hadis od Fudalea b. Ubejda koji je kupio ogrlicu sa ukrasima od zlatnih dinara. Dinari (kojima je kupovao) su od zlata i ogrlica na sebi ima zlata, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao. „Ne, sve dok se razdvoje.“, tj. kada se mijenja zlato za zlato moraju biti u istoj količini.
-Drugo: Ako se radi o neznatnom novcu kao poklonu onda nema smetnje, npr. kupljeno je nešto za 100 KM i skrivena nagrada je 1 KM, jer i učenjaci u poznatom pitanju „hurme i jedan dirhem“ kažu ako se radi o neznatnoj svoti novca da nema smetnje. Ali, ukoliko se radi o većoj svoti, zabranjeno je. Odabrano je drugo mišljenje.
3.Nagradni kuponi za izvlačenje na sreću. Npr. neki trgovački centri kada kupci kupe robu daju određene kupone koji se popune (ime, prezime, adresa), a zatim ostave u kutiju i naknadno se javno izvlače sretni dobitnici. Postoje dva mišljenja oko ovoga:
-Prvo: Dozvoljeno je. Šejh Muhamed El-Usejmin i šerijatska komisija kuvajtske banke Bayt Al-Tamweel su to dozvolili pod dva uslova: da poklon (nagradna igra) nema utjecaja na povećanje cijena robe i da onaj ko kupuje robu budu u potrebi za njom (kao i kada ne bi bilo nagradne igre).
-Drugo: Zabranjeno je. Ovo je mišljenje Bin Baza, rahimehullah, i Stalne komisije za fetve, jer ovakav postupak nosi obrise kocke, nanosi se šteta drugim trgovcima i motiv je da čovjek kupi ono za čime nema potrebe.
-Odabranije je prvo mišljenje ukoliko se ispune navedeni uslovi.
Napomena: Pojedini trgovački centri postavljaju uslov da se kupi ruba u određenom iznosu da bi se dobio kupon za učešće u nagradi. Ukoliko osoba bespotrebno i namjerno kupuje robu da bi ostvarila donji limit za dobijanje kupona, onda se na takav postupak odnosi isti propis zabrane (kocke),
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je dozvoljeno obavljanje džuma-namaza na više mjesta ?
Piše: Mr. Emir Demir Šafiijski učenjaci su ispravnost džuma-namaza uslovili činjenicom da u istom podneblju ili gradu, već postojećoj džumi nije prethodila druga džuma, ili da džuma koja se obavlja ne parira obavljanju druge džume, osim ukoliko je grad isuviše prostorno velik i nemoguće je da se ljuviše
Piše: Mr. Emir Demir
Šafiijski učenjaci su ispravnost džuma-namaza uslovili činjenicom da u istom podneblju ili gradu, već postojećoj džumi nije prethodila druga džuma, ili da džuma koja se obavlja ne parira obavljanju druge džume, osim ukoliko je grad isuviše prostorno velik i nemoguće je da se ljudi okupe na jednom mjestu. Dokaz za to im je postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je održavao samo jednu džumu u Medini i njenoj okolini, jer održavanje džume na jednom mjestu dalekosežnije ostvaruje cilj proklamiranja javnih znamenja islama – zajedničkog okupljanja i jedinstvene riječi muslimana. Ukoliko se bespotrebno obavi džuma na određenom mjestu, takve džume su neispravne i obaveza je onima koji su ih klanjali da u istom vremenu obave podne namaz.
Također, malikijski učenjaci smatraju da je obavezno spriječiti bespotrebno obavljanje džume u više mesdžida u jednom gradu.
Hanbelijski učenjaci dijele mišljenja sa malikijskim i šafiijskim učenjacima o neispravnosti obavljanja džuma u više džamija u jednom podneblju, osim u slučaju bojazni od nastupanja smutnje, širenja nereda ili postojanja prepreke koje se ogleda u veličini grada tako da je nemoguće okupiti sve stanovnike dotičnog grada na jednom mjestu. Oni spominju da se od Alijja, radijallahu anhu, prenosi da je zadužio Ebu Mes’uda el-Bedrija da predvodi bajram-namaz muslimanima koji su iz zdravstvenih razloga bili spriječeni doći na glavnu musallu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi nisu nikada klanjali džume na više mjesta u jednom podneblju zbog nepostojanja potrebe za tim, jer su davali prednost slušanju Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, hutbe, prisustvovanju njegovoj džumi, pa makar njihova staništa bila udaljena od centra tadašnje Medine.
Hanbelijski učanjaci kažu: Haram je na više mjesta bespotrebno obavljati džumu i bajram-namaze u jednom gradu. Zabranjeno je i vladaru/namjesniku da organizuje džumu na dodatnom mjestu ako za to nema opravdane potrebe. Ukoliko se bespotrebno obavi džuma na dva ili više mjesta, džuma koju je prvotno odobrio vladar/namjesnik je ispravna, a ostale su neispravne.
Hanefijski učenjaci smatraju da je u osnovi dozvoljeno obaviti džumu na više mjesta u jednom gradu da bi se otklonila neugodnost, jer ukoliko bi se tražilo da se svi klanjači okupe na jednom mjestu, to bi predstavljalo nesavladivu poteškoću. Ali, i pored blažeg stava u odnosu na ostale pravnike, oni dodaju dva uslova koja pooštravaju organiziranje džume, a ona su: da namjesnik ili njegov zamjenik (poput današnjih ministarstava vakufa i islamskih zajednica) obavlja džumu, ta da postoji opće odobrenje od namjesnika da se otvore vrata džamija onima koji dolaze na džume.
Rezime: Iz svega navedenog, vezano za našu današnjicu, zaključuje se:
1. Malikijska, šafijska i hanbelijska pravna škola se slažu da nije dozvoljeno obaviti džumu na više mjesta u jednom gradu, osim ukoliko za to postoji opravdana potreba, a potrebu procjenjuje nadležna vlast ili institucija. Stoga, oni koji danas organizuju džume u mjestima gdje već postoje regularne džamije, njihove džume su neispravne i dužnost im klanjati podne-namaz ukoliko su obavili džume na ovakvim mjestima.
2. Ako bi se ovakvi i pozvali na blaže uslove hanefijskih učenjaka za dozvoljenost uspostavljanja više džuma u jednom gradu, ne mogu se zaobići dva prethodno spomenuta hanefijska uslova vezana za odobrenje namjesnika/vladara.
3. Ukoliko svoje postupke pravdaju izgovorima da su njihove džume „sunnetske“ a ostale novotarske, navest će im se citat iz „Komentara Tahavije poslanice o vjerovanju“ od Ibn Ebi El-Izza el-Hanefija (sa recenzijom šejha El-Albanija, rhm.), da je podvajanje i neobavljanje zajedničkih namaza, džuma i bajram-namaza sa ostalim muslimanima (bez obzira bili fasici ili novotari) također novotarija. Stoga, ovakvi na izvjesne novotarije u regularnim džamijama, zbog kojih ni Šerijat ni zdrav razum ne dovode u pitanje ispravnost džuma, odgovaraju još destruktivnijim i daleko opasnijim novotarijama koje se manifestiraju u pravljenju zasebnih džamija, podvajanju od muslimanskog korpusa i narušavanju svetinje zajedničke riječi svih muslimana – posebno u ovim našim podnebljima.
4. Smatram da su istrajnost i tvrdoglavost u obavljanju i održavanju ovih zasebnih džuma u najmanju ruku gest kojim se praktično potvrđuje duboka uvjerenost u neispravnost ibadeta koji se obavljaju u našim tradicionalnim džamijama, a u širem opsegu i lukavo prikrivanje tekfirenja ostalih muslimana neistomišljenika. Jer, prema konsenzusu učenjaka, namaz imama, bio on eventualno fasik i novotar, važeći je za samog njega, pa je važeći i za one koji za njim pristupaju. Ovo je jasni dokaz, onima koji pameti imaju, da organiziranje zasebnih džuma motivisano je neoharidžijskom idejom tekfira ostalih muslimana, jer njihovi postupci daju jake indicije da ih čak ne smatraju ni fasicima ni novotarima, već nevjernicima. Svako drugo njihovo opravdanje može označavati ili kompleksni džehl/neznanje ili jasni inat/kontriranje.
5. Stoga, shodno navodima iz sve četiri pravne škole, džuma-namaz onih koji ga organiziraju zasebno u svojim mesdžidima – bez opravdane potrebe ili odobrenja nadležne institucije – batil je – neispravna, jer nema ni minimum šerijatskog utemeljenja.
6. Ovim navodima i citatima su oni koji uspostavljaju samostalne džume dovedeni u tjesnac iz kojeg mogu izaći na jedan od dva načina:
a) Ili da priznaju grešku i prođu se ove novotarije.
b) Ili da već jedanput javno kažu da nas koji obavljamo džume u našim tradicionalnim bosanskim džamijama, kao i one koji ih predvode, ne smatraju muslimanima pa se zato podvajaju.
7. Svaka daljnja tvrdnja, nakon ovih dokaza, da su navodno džume u ostalim džamijama ispravne, a da je ipak bolje obavljati ih u njihovim tzv. „sunnetskim“ (ispravnije rečeno novotarskim) mesdžidima je isuviše naivno simuliranje argumentima koji su slabiji od paukove mreže.
Molim Allaha Uzvišenog, Gospodara Arša Velikoga, da nas uputi na puteve spasa.
Izvori:
-Hašijetu Es-Savi ala Eš-Šerhis-Sagir, 1/349.
-El-Mugni, Ibn Kudame, 2/234.
-Ed-Durrul-Muhtar, Muhammed b. Alijj El-Hasfeki, 1/755.
-Bidajetul-Mudžtehid, Ibn Rušd, 1/154.
-Tebjinul-Hakaik, Imam Ez-Zejlei, 1/219.
-Mugni El-Muhtadž, Muhammed El-Hatib, 2/202.
-El-Fikhul-islamijju ve edilletuhu, Vehbe Ez-Zuhajli, 2/280.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je dozvoljeno neopravdano izostavljanje kijama (stajanja) na farz-namazu ?
Priredio: Mr. Emir Demir Stajanje (kijam) na namazu je jedan od temelja (ruknova) namaza i nije ga dozvoljeno izostaviti osim ukoliko klanjač nije sposoban da ga obavi radi bolesti, velikog straha i sl. Ukoliko ga klanjač izostavi namjerno, njegov namaz postaje neispravan. Odatle je jasno da nije doviše
Priredio: Mr. Emir Demir
Stajanje (kijam) na namazu je jedan od temelja (ruknova) namaza i nije ga dozvoljeno izostaviti osim ukoliko klanjač nije sposoban da ga obavi radi bolesti, velikog straha i sl. Ukoliko ga klanjač izostavi namjerno, njegov namaz postaje neispravan. Odatle je jasno da nije dozvoljeno obaviti namaz sjedeći ako za to nema šerijatskog opravdanja. Namaz koji se obavi sjedeći ili gestikulacijom (išaretom), neispravan je, a dokaz se prenosi kod imama El-Buharija (1117) i drugih koji spominju da je Imran b. Husajn, radijallahu anhu, rekao: ”Imao sam hemoroide, pa sam upitao Vjerovjesnika, s.a.v.s., o svom načinu obavljanja namaza, pa mi je rekao: ‘Klanjaj stojeći, a ako ne možeš, onda sjedeći, a ako ni to ne možeš, onda ležeći na boku.”’
Zato je obaveza obaviti, čak i na putovanju, namaz sa kijamom (stojeći), jer nema opravdanja za sjedenje ili gestikulaciju: Namaz se obavlja na bilo kojem čistom mjestu.
Nije dozvoljeno obaviti farz-namaz u automobilu kada već postoji mogućnost njegovog obavljanja van automobila stojeći, u protivnom je namaz nevažeći.
Hanefijska pravna škola:
“Ukoliko osoba izostavi stajanje na namazu u kući, iako je u mogućnosti to da izvrši, namaz joj nije ispravan, a isto se odnosi i na izostavljanje kijama na brodu ili bilo kojem prijevoznom sredstvu, jer uvjet za ostavljanje kijama na farz-namazu je nemoć njegovog obavljanja ili velika poteškoća.“ (El-Mebsut od Es-Serhasija, 2/2)
”Ukoliko se bez razloga izostavi kijam na namazu, isto kao da se namaz nije ni klanjao.“ (Gajetul-Bejan, El-Bahrur-Raik, imam Ibn Nudžejm el-Hanefi, 2/201)
”Dozvoljeno je izostaviti kijam u teškoj boli, vrtoglavici i sl., svejedno pojavila se ta bol prije ili u toku namaza. U knjizi En-Nukaje navodi se da ta bol treba biti izuzetno velika. Ukoliko osoba bude osjećala samo djelimičnu bol ili teškoću, ili postoji mala mogućnost da će joj neko nanijeti štetu, ili njenom imetku kada bi klanjala stojeći, nije dozvoljeno da klanja sjedeći. Ukoliko bi se desilo da klanja u šatoru i ne može ispraviti kičmu, dok je u isto vrijeme napolju kiša i blato, tek tada će klanjati sjedeći…“ (Hašijetut-Tahtavi ala Merakil-Felah, 1/281)
”Bolesniku kojem bi stajanje na namazu pogoršalo bolest ili uzrokovalo nesnosnu bol dozvoljeno je da stajanje zamijeni sjedenjem. Ako bi osjećao djelimičnu bol ili teškoću, nije mu dozvoljeno da izostavi kijam na namazu ukoliko se može osloniti na zid, štap ili da ga sluga pridrži.“ (Šerhu Fethil-Kadir od Kemaluddna b. Humama, 2/3)
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Je li dozvoljeno da žena u menstruaciji ili džunup borave u džamiji ?
Priredio: Mr. Emir Demir Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: „Ne dozvoljavam da u mesdžidu boravi žena u menstruaciji, a ni džunup.“ (Ebu Davud, a Ibn Huzejme kaže da je sahih) Koristi hadisa: • Zabranjeno je ženi, koja ima mensviše
Priredio: Mr. Emir Demir
Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: „Ne dozvoljavam da u mesdžidu boravi žena u menstruaciji, a ni džunup.“ (Ebu Davud, a Ibn Huzejme kaže da je sahih)
Koristi hadisa:
• Zabranjeno je ženi, koja ima menstruaciju ili je u postporođajnom ciklusu (nifas), boraviti u džamiji. Zabrana je općenita, svejedno postojala bojazan da će se mesdžid zaprljati ili ne. Ovo je pravac većine islamskih učenjaka.
• Zabranjeno je džunupu da boravi u mesdžidu, ali većina učenjaka smatra da može proći kroz mesdžid, jer Uzvišeni kaže: „A ni kao džunupi, osim u prolazu, sve dok se ne okupate.“
• Ibn Kudame u El-Mugniju kaže da dozvola prolaska kroz mesdžid za ovakve kategorije biva radi potrebe uzimanja ili ostavljanja nečega. Ovo je pravac Malika, Šafije, Ibn Mes’uda, Ibn Abbasa, Ibn El-Musejjiba, Ibn Džubejra i El-Hasana.
• Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Aiši: „Dodaj mi prostirku iz mesdžida.“ Rekla je: „Ja sam u hajzu.“ Reče: „Tvoj hajz nije u tvojoj ruci.“ (Muslim) Od Džabira se prenosi: „Neko od nas bi prolazio kroz mesdžid dok je bio u džunupluku.“
– Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je rekla: „ Ja i Allahov Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, uzimali bi smo vodu prilikom kupanja od džunupluka iz jedne posude, tako da bi naizmjenično crpali vodu.“ (Muttefekun alejhi) U Ibn Hibbanovoj verziji stoji: „Naše ruke bi se dodirivale crpajući vodu.“
Koristi hadisa:
• Obaveza je i muškarcu i ženi da se okupaju od džunupluka.
• Zajedničko uzimanje vode iz jedne posude ne utječe na čistoću vode.
• Voda ne gubi čistoću ukoliko džunup u nju stavi svoju ruku, već i dalje ostaje čista.
• Dozvoljeno je da se supružnici gledaju razgolićeni, a dokaz tome je također: „i oni koji stidna mjesta svoja budu čuvali osim od žena svojih ili od onih koje su u vlasništvu njihovu – oni, doista, prijekor ne zaslužuju.” (El-Me’aridž, 29)
• Pohvalnost štednje vode. Zato su se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegova supruga kupali se iz jedne posude.
• Lijepo ophođenje Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem, prema svojoj porodici.
• Vrijednost Aiše, radijallahu anha, koja je ovom Ummetu prenijela mnoštvo propisa vezanih za intimu Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem, koja se tiče i njegovog Ummeta.
– Od Ebu Hurejera, radijallahu nahu, prenosi se da je Allahov Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ispod svake dlake je džunupluk, pa zato dobro operite kosu i očistite kožu.“ (Ebu Davud i Et-Tirmizi, koji kažu da je hadis slab; te Ahmed od Aiše, a u toj predaji je nepoznati prenosilac)
Koristi hadisa:
• Obaveza kupanja od džunupluka, jer sa velikim hadesom ibadeti nisu ispravni.
• Obaveza da se cijelo tijelo pređe vodom, tj. da voda dođe do svakog dijela njegove površine.
• Pošto je strast došla do svakog dijela tijela prilikom odnosa, potrebno je i da voda prilikom otklanjanja velikog hadesa dođe do svih tih dijelova.
• Obaveza natapanja korijena kose i površine kože.
• Obaveza čišćenja kože.
• Učenjaci su rekli: Obaveza je onome ko se kupa od džunupluka da dobro provjeri da li je voda došla do svih dijelova tijela (bez vesvese), kao što su pupak, korijen kose, uši, pazuh, unutrašnjost butina I koljena… Dovoljeno je imati preovladavajuće mišljenje da je kupanje upotpunjeno.
(Komentar Bulugul-Merama)
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Šta je čovjekova uloga i zadaća na Zemlji?
Allah, Subhanehu ve Te’ala, stvorio je čovjeka zbog određenog cilja, funkcije i potvrðenog zadatka. Podredio mu je sve ne Zemlji u vidu mora, rijeka, vjetrova, kiša, brda, dolina, flore, faune i drugih Allahovih stvorenja na Njegovoj zemlji. Nadahnuo ga je da otkrije neke zakonitosti prirode i praviviše
Allah, Subhanehu ve Te’ala, stvorio je čovjeka zbog određenog cilja, funkcije i potvrðenog zadatka. Podredio mu je sve ne Zemlji u vidu mora, rijeka, vjetrova, kiša, brda, dolina, flore, faune i drugih Allahovih stvorenja na Njegovoj zemlji. Nadahnuo ga je da otkrije neke zakonitosti prirode i pravila života kako bi postao sposoban da doðe do ovog važnog cilja zbog kojeg ga je Uzvišeni Allah stvorio. Znači, cilj je velik, zadatak je mukotrpan, a dato povjerenje teško. čak su se nebesa, zemlja i brda prestrašili tog povjerenja i odbili da ga ponesu. Uzvišeni kaže: “Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i neznalica.“ (El-Ahzab, 72) Ibn Abbas kaže: „Povjerenje ovdje znači pokornost.“ Ibn Kesir kaže: „To je zaduženje prihvatanjem naredbi i zabrana uz uslov: Ako ih izvršava biva nagrađen, ako ih ostavi bit će kažnjen.“; Tefsir Ibn Kesir, 6/477)
Ovaj veliki cilj, mukotrpni zadatak i teški emanet kojeg je ponio insan i kojeg je jedino zadobio u odnosu na druga stvorenja jeste od Allaha dato namjesništvo na Zemlji. Gospodar svih gospodara, Vladar svih vladara, Silni na nebesima i Zemlji stvorio je čovjeka da bi ga postavio kao namjesnika na Svojoj zemlji i učinio ga odgovornim pred Njim za ono što mu je dao kao namjesništvo. Allah , Azze ve Dželle, obavještavajući meleke o zadatku zbog kojeg je stvorio čovjeka, kaže: „A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji halifu postaviti!”, oni upitaše: “Zar ćeš na Zemlji postaviti onoga koji će na njoj nered širiti i krv prolijevati?! A mi Tebe veličamo hvalom i kako Tebi dolikuje štujemo!” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.” (El-Bekare, 30)
Imam Et-Taberi kaže: „Ja ću na zemlji postaviti Moga namjesnika koji će suditi umjesto mene meðu ljudima. Taj namjesnik je Adem, a i svaki onaj koji doðe na njegovo mjesto u pokornosti Allahu i bude sudio pravedno meðu Njegovim stvorenjima.“ (Tefsir Ibn Kesir, 1/70)
Ibn Kesir kaže: „Shvatili su da je halifa namjesnik onaj koji sudi meðu ljudima zbog meðusobnih nepravdi i zabranjuje im da čine zabrane, prijestupe i grijehe. Ovo je rekao i El-Kurtubi.“ (Tefsir Ibn Kesir, 1/29)
Zatim kaže: „El-Kurtubi i drugi argumentirali su ovim ajetom obaveznost postavljanja halife kako bi sudio meðu ljudima u onome u čemu se razilaze, dokinuo razilaženja, pomogao onome kome je nanešena nepravda u odnosu ko nepravdu čini, izvršavao kazne, sprječavao činjenje razvrata i izvršavao druge važne stvari koje se mogu ostvariti samo putem imama. Ono s čime se obavezno može upotpuniti i ono postaje obavezno. “ (Tefsir Ibn Kesir,1/72)
Čovjekovo namjesništvo na Zemlji i njegovi uslovi
čovjekovo namjesništvo na Zemlji uokvireno uslovima, a on je pridržavanje za pokornost Gospodaru i Vladaru, Onome koji odreðuje naredbu i zabranu, ostvarenjem Njegovih naredbi, željom za Njegovom nagradom, izbjegavanjem Njegovih zabrana, te bojazni od Njegove kazne. Sve to biva u okviru respketa, ljubavi i veličanja. Zato je pitanje čovjekovog namjesništva na Zemlji, samo po sebi, pitanje robovanja Allahu koji je Nadmoćan nad Svojim robovima. Uzvišeni kaže: „Džine i ljude sam stvorio samo zato da Meni u ibadetu budu.” (Ez-Zarijat, 56)
Ibn Tejmijje kaže: „U svakom vremenu biva obožavan onim što je naredio baš u tom vremenu.“ (Kaidetun dželile fit-tevvesuli vel-vesile, str. 41)
Ibn Kesir kaže: „Značenje ajeta je: Uzvišeni je stvorio ljude da Ga obožavaju Jedinoga bez pripisivanja sudruga. Ko mu se pokori, On će ga najpotpunije nagraditi, a ko mu je nepokoran, najoštrije će ga kazniti.“ (Muhtesar tefsiri Ibn Kesir, 2/387)
Zavjet prirodne uroðenosti (fitra)
Allah, Azze ve Dželle, zna veličinu emaneta i težinu obaveze koju je ponio čovjek kao slabo i ovisno biće o svome Gospodaru i Stvoritelju. Mudri i o svemu obaviješteni Allah, Koji ne zadužuje nikoga preko njegovih mogućnosti, stvorio je čovjeka s prirodnim instiktom spoznaje svoga Gospodara, izražavanja Njegove Jednoće, pridržavanja pokornosti i robovanja Jedinome Njemu Koji nema sudruga. Zato čovjek samo od Njega prihvata i nikome se drugome ne okreće.
Uzvišeni kaže: „I kad je Gospodar tvoj od Ademovih sinova iz njihovih kičmi izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome nismo ništa znali.”Ili da ne reknete: Naši su preci prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?” “I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi.” (El-E’araf, 172-174)
Od Enesa b. Malika, r.a., prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „čovjeku stanovniku vatre na Sudnjem danu će se reći: ‘Šta misliš da si imao nešto na zemlji, da li bi se njime otkupio? Reći će: ‘Da,’, Reći će: „Htio sam od tebe nešto lakše od toga, a to sam uzeo još od tebe dok si bio u Ademovim leðima: „Ne pripisuj Mi nikoga!“, pa si odbio pripisujući Mi sudruga.“ (El-Buhari i Muslim)
Od Ibn Abbasa, prema onome što prenosi Ibn Džerir, navodi se da je uzet zavjet od njih da Ga obožavaju i da Mu ništa ne pripisuju. Od Ubejja b. Ka’ba prema predaji od Abdullaha b. Ahmeda iz Musneda njegovog oca, te Ibn Ebi Hatima, Ibn Džerira i Ibn Merdevejha, prenosi se da je Allah, Azze ve Dželle, rekao: „Ja vam pozivam kao svjedoke sedam nebesa i sedam zemalja. Pozivam vam za svjedoka vašega oca da na Sudnjem danu ne bi rekli: ‘Mi ovo nismo znali!’. Znajte da nema drugog boga osim Mene, a ni drugoga Gospodara. Ne smatrajte Mi ništa ravnim. Ja ću vam slati poslanike da vas opominju na Moj zavjet i objavljivati vam knjige.“ Rekli su: „Svjedočimo da si Ti naš Gospodar i Bog! Nemamo drugog gospodara mimo Tebe.“ Tog dana su Mu potvrdili da će biti pokorni.“ (Pogledaj tekstove ovih predaja u prvod dijelu knjige Me’aridžul-kabul, str 34)
Allahova milost nalaže da neće nikoga kazniti osim poslije uspostavljanja poslaničkog dokaza
I pored uspostavljanja dokaza i prestanka opravdanja, Sveznajući i o svemu obaviješteni Allah iz Svoje nedostižne mudrosti i iz milosti prema nama, htio je da sinove Ademove ne krivi i ne kažnjava samo zbog kršenja Zavjeta prirodne uroðenosti. Htio je da nikoga ne kazni osim poslije uspostavljanja poslaničkog argumenta. Uzvišeni kaže: „A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!” (El-Isra, 15)
Allah je slao poslanike jedne za drugima koji su opominjali ljude na njihov prvi zavjet za njihovim Gospodarem i Tvorcem, a i na veliki emanet koji je stavio na njihova pleća na Njegovoj zemlji. Poslanici su im nareðivali da se pridržavaju zahtjeva Allahovog upostavljanja namjesništva za njih u ovome životu. Posljednje opravdanje kojim bi sinovi Ademovi mogli raspravljati pred njihovih Gospodarom je dokinuto: “Poslali smo poslanike koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakvog opravdanja pred Allahom imali. A Allah je Silan i Mudar.” (En-Nisa, 165)
Imam Ibnul-Kajjim kaže: „U razumima nema ništa jasnije niti uzvišenije od spoznaje o savršenstvu Stvoritelja ovog svijeta i Njegove lišenosti od svake mahane i manjkavosti. Poslanici su došli da podsjete na ovu spoznaju i da je podrobno pojasne. Prirodna uroðenost označava priznanje sreće i nesreće ljudskih duša i konačne kazne ili nagrade na drugom svijetu. Podrobno pojašnjenje te kazne ili nagrade, sreće ili nesreće zna se samo putem poslanika. Poslanici upozoravaju na ono što prirodne uroðenosti ljudi sadržavaju, a onda to podrobno pojašnjavaju. Zato je čisti razum u potpunoj suglasnosti sa ispravnim predajama. Šerijat se u potpunosti poklapa sa fitrom i meðu njima nema kontradiktornosti.“ (Šifaul-alil, 301-302)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: „…takoðer, činjenje ili ostavljanje traženja oprosta i pokajanja u slučaju neznanja prije nego što sazna da je to ružno djelo i prije nego što mu se pošalje poslanik i prije nego što se nad njim uspostavi argument. Uzvišeni kaže: „A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!” (El-Isra, 15) Ono što su radili prije poslanika bilo je ružno i odvratno. Meðutim, dokaz se nad njima ne uspostavlja osim dolaskom poslanika, a to je mišljenje ogromne većine islamskih učenjaka.
Velika većina učenjaka iz prvih i zadnjih generacija smatra da su širk i džahilijjet prije dolaska poslanika odvratno i ružno djelo. Meðutim, zaslužuju kaznu isključivo poslije dolaska poslanika.“ (Medžmu’ul-fetava, 11/165)
Tako Allah, Azze ve Dželle, u ovom životu nije ljude same sebi prepustio nego ih je obuhvatio putem vjerovjesništva i njegovog svjetla još od samog Adema, a.s., sve dok Allah ne preuzme zemlju i one na njoj. Poslanice uz razum, prirodnu uroðenost i njihovu suglasnost sa Allahovim dokazima po svemiru načinio je takvima da predstavljaju svjetiljke koje upućuju sinove Ademove na put stizanja do njihovog Gospodara, a one koji odlutaju vraćaju na Allahov pravi put.
Piše: doc. dr. Emir Demir
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/ovjekova-uloga-i-zadaa-na-zemlji/