Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li sevapi od živih stižu mrtvima?
Sljedbenici sunneta slažu se da se mrtvi okorištavaju trudom živih i to na dva načina. Prvo, onim čemu je umrli bio povod tokom svoga života;[1] drugo, da muslimani dove i traže oprosta za njih, daju sadaku i obavljaju hadždž, uz razilaženje oko nagrade koja mu dolazi od hadždža. Od Muhammeda b. el-više
Sljedbenici sunneta slažu se da se mrtvi okorištavaju trudom živih i to na dva načina. Prvo, onim čemu je umrli bio povod tokom svoga života;[1] drugo, da muslimani dove i traže oprosta za njih, daju sadaku i obavljaju hadždž, uz razilaženje oko nagrade koja mu dolazi od hadždža. Od Muhammeda b. el-Hasena prenosi se da je rekao: ”Do mrtvoga stiže nagrada trošenja za obavljanje hadždža, a hadždž pripada onome ko ga je i obavio.”
Većina učenjaka smatra da nagrada za hadždž pripada onome za koga je i obavljen, a ovo je i ispravno mišljenje. Postoji razilaženje oko tjelesnih ibadeta, poput posta, namaza, učenja Kur’ana i zikra. Ebu Hanife, Ahmed i velika većina ispravnih prethodnika smatraju da nagrada od ovih ibadeta stiže do umrloga, a poznato je u pravcima imama Šafije i Malika da ne stiže. Neki novotari iz reda apologetičara smatraju da ništa od ovoga ne stiže do umrlog, čak ni dova i sl. Njihovi navodi odbacuje se navodima iz Kur’ana i sunneta. Oni su svoj stav argumentirali manje jasnim ajetom iz riječi Uzvišenog: “…i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi.” (En-Nedždm, 39.) Potvrðeno se prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je rekao: «Kada čovjek umre prekidaju se sva njegova djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, dobro dijete koje za njega upućuje dove ili znanje koje, poslije njegove smrti, koristi drugima.» Obavijestio je da će umrli imati koristi od onoga čemu je bio povod tokom života, a prekida se ono čemu nije bio povod tokom života. Oni koji se ograničavaju na stizanje nagrade od ibadeta u kojima nema zamjene ni u jednoj okolnosti, kao što su islam, namaz, post, učenje Kur’ana i da je nagrada specifična samo za onoga ko dotično djelo čini i da ne prelazi na druge, kao što u toku života to niko ne čini radi drugoga, niti se u tome nalazi zamjena onome ko čini, argumentiraju predajom kod En-Nesaija sa lancem prenosilaca od Ibn Abbasa da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: «Niko neće ni za koga klanjati, niko neće ni za koga postiti, već će se za drugoga nahraniti za svaki dan pregrštom ječma.»
Dokazi da umrli ima koristi od onoga čemu nije bio povod tokom svog života nalaze se u Kur’anu, sunnetu, konsenzusu i ispravnoj analogiji. U Kur’anu se navodi: “Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima.'” (El-Hašr, 10.) On ih je pohvalio zato što traže oprost za vjernike prije njih, a to ukazuje da će se okoristiti traženjem oprosta živih.
Na korist koju umrli ima od dove ukazuje i konsenzus ummeta u pogledu dove pri dženaza-namazu. Dove koje su navedene u sunnetu o dženaza-namazu uveliko su poznate i proširene. Isto se odnosi na dovu poslije ukopa. U Sunenu Ebu Davuda iz hadisa Osmana b. Affana prenosi se da je rekao: «Kada bi Vjerovjesnik, s.a.v.s., završio sa ukopom umrloga, stao bi nad njegovim kaburom i rekao: «Tražite oprosta za vašega brata i molite za njega da bude učvršćen, jer se on sada ispituje.» Isto tako, upućivao je dovu za umrle prilikom obilaska njihovih mezarluka. Tako se navodi u Sahihu Muslimu iz hadisa Burejde b. el-Hasiba da je rekao: «Allahov Poslanik, s.a.v.s., podučavao ih je da kažu kada odu na mezarja: “Neka je mir sa vama, stanovnici ovih nastambi, iz reda vjernika i muslimana. I mi ćemo vam se, ako Allah htjedne, pridružiti. Molimo Allaha za nas i za vas. Molimo Allaha za naš i vaš spas.» U Sahihu Muslimu, takoðer, od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je upitala Poslanika, s.a.v.s.: «Šta govoriš kada tražiš oprosta za umrle?» Rekao je: «Reci: Neka je mir vama, stanovnici nastambi iz reda vjernika muslimana. Neka se Allah smiluje prvima i zadnjima, od nas i od vas, a mi ćemo se, ako Allah htjedne, vama pridružiti.»
Da umrlom stiže nagrada za sadaku navodi se u oba Sahiha od Aiše, radijallahu anha, da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekao: «Allahov Poslaniče, moja je majka iznenada umrla, a da je išta progovorila, smatram da bi dala sadaku. Da li će ona imati nagradu ako ja za nju dam sadaku?» Odgovorio je: «Da.» U Sahihul-Buhariju od Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je S’adu b. Ubadeu umrla majka, a on je bio odsutan. Potom je došao Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekao: «Allahov Poslaniče, majka mi je umrla, a ja sam bio odsutan. Hoće li joj koristiti ako ja dadnem sadaku?» Odgovorio je: «Da.» Rekao je: «Ja svjedočim da je ovaj moj plodni vrt sadaka za nju.» Primjeri za ovo u sunnetu su mnogobrojni.
Stizanje nagrade od posta navodi se u oba Sahiha od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: ”Ko umre, a bude dužan nešto ispostiti, za njega će postiti njegov staratelj.” Hadisi slični ovome postoje u drugim vjerodostojnim predajama. Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, zastupao je mišljenje da se za umrlog treba dati otkup za post, ali ne i postiti, zbog prethodnog Ibn Abbasovog hadisa . Govor o ovome zabilježen je u knjigama koje govore o drugorazrednim pitanjima islama.
O stizanju nagrade za hadždž u Sahihul-Buhariju navodi se od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je neka žena iz plemena Džuhejna došla Vjerovjesniku, s.a.v.s., i rekla: ”Moja majka se zavjetovala da će obaviti hadždž, ali ga nije obavila prije smrti. Hoću li obaviti hadždž za nju?” Odgovorio je: ”Obavi hadždž za nju. Šta misliš kada bi tvoja majka imala dug, da li bi ga ti izmirila? Izmirite dug Allahu, jer je Allah najpreči da Mu se dug izmiri.” Slične predaje su mnogobrojne. Muslimani su saglasni da sa umrlog spada obaveza duga ukoliko neko drugi isplati dug za njega, pa makar dug bio isplaćen od strane osobe iz imetka koji nije ostavština dotičnog umrlog. Na to ukazuje hadis Ebu Katade koji je garantirao isplatu duga u iznosu dva zlatna dinara za umrlog. Kada ih je isplatio, Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Sada mu se koža ohladila.” Sve ovo odvija se prema šerijatskim pravilima, koja predstavljaju čistu analogiju. Nagrada je pravo djelatnika, a nema zapreke da je pokloni svome bratu muslimanu, kao što mu nije zabranjeno da pokloni dio svog imetka tokom života i da mu halali dug poslije smrti. Zakonodavac je stizanjem nagrade za post naznačio i stizanje nagrade za učenje Kur’ana i slične druge tjelesne ibadete. Pojašnjenje: Post je sustezanje sa iskrenim nijjetom od stvari koje ga kvare. Zakonodavac je naslovio da nagrada za post stiže do umrlog. Šta reći za učenje Kur’ana koje predstavlja djelo i nijjet?
Odgovor na argumentaciju riječima Uzvišenog: “i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi.” (En-Nedžm, 39.) Učenjaci su dali više odgovora, a najispravnija su dva:
Prvi: Čovjek svojim zalaganjem i lijepim ophoðenjem stječe prijatelje, dobija djecu, ženi se, širi dobro i biva blagonaklon prema ljudima. Onda se oni njemu smiluju, upućuju dove za njega i predaju mu sevape za pokornosti koje su činili. To su trag i posljedica njegovog zalaganja. Ulazak muslimana sa ostalim muslimanima pod okrilje islama jedan je od najvećih povoda da korist od svih muslimana doðe do njihovih prijatelja muslimana tokom života ili poslije smrti. Dova muslimana im je zaštita. Pojašnjenje: Uzvišeni Allah učinio je vjerovanje povodom da se onaj koji ga posjeduje okoristi dovama i zalaganjem svoje braće vjernika. Kada ga izvršava, ulaže trud za povod koji ga vodi tome.
Drugi: Ovaj odgovor jači je od prethodnog, a glasi: Kur’an nije nijekao okorištavanje čovjeka trudom drugog, već je negirao da će neko dobiti ono što nije stekao vlastitim trudom. Izmeðu ovog dvoga postoji razlika koja nije nimalo skrivena. Uzvišeni je obavijestio da čovjek ima samo ono za što se zalagao. Tuðe zalaganje pripada samo njegovom vlasniku. Ako želi, ustupit će ga drugom, a ako ne želi, ostavit će ga za sebe.
Uzvišeni kaže: ”…da ni jedan grješnik tuðe grijehe neće nositi, i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi.” (En-Nedžm, 38.-39.) Ova dva ajeta sasvim su jasna i ukazuju na pravednost Uzvišenog Gospodara.
U prvom ajetu ukazuje se na to da Allah neće nikoga kazniti zbog tuðih nedjela, niti će ga teretiti zbog tuðih propusta, kao što rade ovosvjetski vladari.
U drugom ajetu kaže se da čovjek neće uspjeti osim sa svojim djelima, i na ovo se čovjeku ukazuje kako bi prekinuo žudnju za spasom putem djela svojih predaka, prethodnika i voða, jer to je žudnja pobornika lažnih ambicija.
Uzvišeni nije rekao da će čovjek, nakon smrti, imati koristi samo od onoga što je isključivo on radio.
Njihova argumentacija Poslanikovim, s.a.v.s., riječima: ”Kada čovjek umre, prekidaju se njegova djela…” , neispravna je, jer on nije rekao da se prekida okorištavanje, već je obavijestio da se prekida djelo. Djela pripadaju onima koji ih čine, pa ako ih podare drugima, nagrada od djelatnika doći će drugome. On tada nema nagrade za djelo. Ovo je poput duga koji čovjek isplati za drugoga, tj. u ovom slučaju obaveza spada sa dužnika, ali mu ne pripada ono čime je dug izmiren.
Pravljenje razlike između imovinskih i tjelesnih ibadeta, kod onih koji to zastupaju, utemeljeno je Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., odobrenjem za umrlog kao što je prethodno rečeno. Međutim, u postu nije dovoljna zamjena. U hadisu koji prenosi Džabir, radijallahu anhu, kaže se: ”Klanjao sam sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., Kurban-bajram. Kada se vratio, doveden mu je ovan, pa ga je zaklao. Rekao je: ”U ime Allaha, Allah je najveći. Allahu, ovo je za mene i za one koji nisu zaklali kurban iz moga ummeta.” Prenose ga Ahmed, Ebu Davud i Et-Tirmizi. U hadisu u kojem se spominju dva ovna kaže se da je prilikom klanja jednog od njih rekao: ”Allahu, ovaj kurban je za cijeli moj ummet.” U drugom hadisu kaže se: ”Allahu, ovo je za Muhammeda i Muhammedovu porodicu.” Prenosi ga Ahmed. Približavanje Allahu pri klanju kurbana očituje se u prosipanju krvi, a kurbani su namijenjeni drugima.
Također, ibadet hadždža je tjelesni, a imetak nije temelj, već sredstvo. Zar ne vidiš da je stanovniku Mekke obaveza obaviti hadždž kada može hodati do Arefata, bez postavljanja uvjeta imetka. Ovo je najjače mišljenje. Želim reći da hadždž nije zasnovan na temeljima imetka i tijela, već isključivo imetka, kao što je to naslovila skupina sljedbenika Ebu Hanife iz zadnjih generacija. Pogledaj u kolektivne obaveze (fardul-kifaje), kako ih izvršavaju jedni za druge? To predstavlja poklanjanje sevapa, a nije zamjena. Isto tako lični najamnik nema pravo drugoga staviti u vlastitu zamjenu, ali ima pravo da svoju zaradu dadne kome želi.
Unajmljivanje ljudi za učenje Kur’ana i predavanje sevapa mrtvima nije činio nijedan ispravni prethodnik, niti je to naredio i dao olakšice ijedan imam u vjeri islamu. Unajmljivanje za učenje Kur’ana nije dozvoljeno i u pogledu ovoga nema razilaženja meðu učenjacima. Samo su se razišli oko unajmljivanja radi podučavanja Kur’anu, jer je u tome korist koja stiže drugima. Nagrada ne dolazi do umrlog, osim ukoliko je djelo radi Allaha. Ovakav postupak nije iskreni i čisti ibadet, pa neće ni imati sevapa koje bi podario mrtvom. Zato niko od učenjaka nije rekao da se može unajmiti onaj ko će postiti i klanjati, a onda sevape pokloniti umrlom. Meðutim, ako onome ko uči, podučava sebe i druge Kur’anu dadne sredstva kao ispomoć za one koji se bave Kur’anom, to će biti jedna vrsta sadake za njega (mrtvog). Tada je dozvoljen ovakav postupak. U knjizi ”El-Ihtijar” stoji: ”Ako bi oporučio da se iz njegovog imetka dadne nekome ko će učiti na njegovom kaburu, takva oporuka bila bi nevažeća, jer je u značenju unajmljivanja.” Ez-Zahidi u ”El-Gun’ji” spominje: ”Kada bi uvakufio imetak da bi mu neko učio na kaburu, ovakva odredba bila bi neispravna.”
Učenje Kur’ana i poklanjanje dobrovoljno, bez protunaknade, dospijeva do umrloga, kao što dospijeva nagrada posta i hadždža. Ako se kaže: Ovo nije bilo poznato za vrijeme ispravnih prethodnika, niti ih je Vjerovjesnik, s.a.v.s., na to uputio, odgovorit će se: Ako onaj koji postavlja ovo pitanje priznaje da sevapi hadždža, posta i dove stižu, reći će mu se: Kakva je razlika izmeðu toga i stizanja nagrade od učenja Kur’ana? To što ispravni prethodnici nisu činili, nije dokaz da sevapi ne dospijevaju do umrlih. Odakle ćemo generalno negirati? Ako se kaže: Allahov Poslanik, s.a.v.s., ih je uputio na post, hadždž i sadaku, bez učenja Kur’ana, reći će se: Poslanik, s.a.v.s., nije prvi o tome govorio, nego je to iz njega proisteklo kao odgovor: neko ga je pitao o hadždžu za umrlog, pa mu je dozvolio; drugi je pitao o postu, pa mu je dozvolio, a nije zabranio druge stvari mimo tih. Kakva je razlika izmeðu stizanja nagrade za post, koji predstavlja nijjet i suzdržavanje, i izmeðu stizanja nagrade za učenje Kur’ana i zikr. Ako se kaže: Šta kažete za poklanjanje sevapa Poslaniku, s.a.v.s.? Reći će se: Ima nekih iz zadnjih generacija koji su to smatrali pohvalnim, a neki to smatraju novotarijom, jer to ashabi nisu činili. Vjerovjesnik, s.a.v.s., ima istu nagradu svih onih koji budu radili dobro od njegovog ummeta, a od onih koji budu radili dobra djela ništa se neće oduzimati, jer je on uputio svoj ummet na svako dobro i ukazao im na njega.
Neki kažu: “Umrli se okorištava učenjem Kur’ana tako što čuje učenje Allahovih riječi.” Ovakav navod nema utemeljenja i nije vjerodostojno prenesen ni od jednog od poznatih imama. Nema sumnje da ga čuje, ali njegovo okorištavanje slušanjem nije ispravno. Nagrada slušanja uvjetovana je življenjem na ovom svijetu. Takvo slušanje je proizvoljno i završava se smrću. Možda će čak osjećati patnju i bol zato što nije sprovodio Allahove naredbe i izbjegavao Njegove zabrane, ili što nije uočavao dobro.
Učenjaci se razilaze u pogledu učenja Kur’ana kod kabura na tri mišljenja, tj. da li je pokuðeno, da li nema smetnje da se uči prilikom ukopa i da li je pokuðeno poslije ukopa. Oni koji su rekli da je pokuðeno, poput Ebu Hanife, Malika, Ahmeda u jednoj predaji, govorili su: “To je uvedena stvar, a o tome nema predaje u sunnetu.” Učenja Kur’ana slično je namazu, a zabranjeno je obavljati namaz kod kabura. Isto se odnosi i na učenje. Oni koji su rekli da nema smetnje, poput Muhammeda b. el-Hasena i Ahmeda u drugoj predaji, argumentirali su predajom od Ibn Omera, radijallahu anhu, da je oporučio da se uči nad njegovim kaburom prilikom ukopa i to početak i kraj sure El-Bekare. Takoðer, prenosi se od nekih muhadžira učenje sure El-Bekare (prilikom ukopa). Oni koji su rekli da nema smetnje da se Kur’an uči prilikom ukopa, prema predaji od Ahmeda, prihvatili su predaje od Omera i nekih muhadžira. Zatim, postupak smjenjivanja u učenju Kur’ana nad kaburom je pokuðen, jer nema predaje u sunnetu o tome, a ni od jednog ispravnog prethodnika, u osnovi, o tome nije ništa preneseno. Ovo mišljenje je jače od drugih, jer se njime usaglašavaju oba dokaza.
Priredio: doc. dr. Emir Demir
Vidi manjePruzeto sa minber.ba
https://minber.ba/imam-et-tahavi-da-li-sevapi-od-ivih-stiu-mrtvima/
Može li se osoba pravdati sudbinom za svoje grijehe?
Nije dozvoljeno da čovjek čini nepokornost i opravdava se sudbinom govoreći: ”Griješim zato što je Allah tako odredio!” Da je opravdanje sudbinom za činjenje nepokornosti prihvatljiv argument, onda bi svi vjerozakoni prestali važiti i svakom grješniku bilo bi dozvoljeno da kaže: ”Tebi je odreðeno daviše
Nije dozvoljeno da čovjek čini nepokornost i opravdava se sudbinom govoreći: ”Griješim zato što je Allah tako odredio!” Da je opravdanje sudbinom za činjenje nepokornosti prihvatljiv argument, onda bi svi vjerozakoni prestali važiti i svakom grješniku bilo bi dozvoljeno da kaže: ”Tebi je odreðeno da činiš ovu nepokornost.”
Zato je Allah Uzvišeni opovrgao opravdanja mušrika sudbinom, pa kaže: ”Mnogobošci će govoriti: ‘Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši, niti bismo išta zabranjenim učinili.” (El-En’am, 148) Uzvišeni Allah opovrgao je ovaj njihov isprazni argument rekavši: “Tako su isto oni prije njih poricali, sve dok Našu kaznu nisu iskusili.” (El-En’am, 148)
Kradljivac se opravdavao Omeru govoreći: ”Ukrao sam Allahovim odreðenjem.” Omer mu reče: ”Sad ti ja Allahovim odreðenjem odsijecam ruku!”
čovjek ima volju, moć i odabir i ne zna prije činjenja nepokornosti da li mu je Allah odredio ili ne. Vidimo ljude kako se opravdavaju sudbinom u pitanjima dobra, a nismo čuli nijednog koji je klanjao dva rekata da je rekao: ”Klanjao sam Allahovim odreðenjem.” Zapravo, ljudi se opravdavaju sudbinom za ustrajavanje u griješenju. Takoðer, nismo vidjeli ljude da se opravdavaju sudbinom kada je u pitanju dunjaluk, tj. niko ne kaže: ”Ako mi je Allah odredio da uzmem platu na kraju mjeseca, ona će i biti”, ili: ”Neću se oženiti, a ako mi Allah bude propisao da ću imati djece, to će i biti, pa makar bez ženidbe.”
Ljudi za onoga ko ovakvo nešto govori kažu da je lud, pa kako, onda, opravdavati se sudbinom za ostavljanje djela u pitanjima ahireta? Zato nikako nije dozvoljeno opravdavati se kaderom u pitanjima Šerijata.
Kada je ovo jasno, onda treba znati da oni koji dozvoljavaju opravdavanje kaderom za činjenje nepokornosti to argumentiraju hadisom Ebu Hurejre, koji prenosi Muslim, a u njemu se kaže da je Adem argumentirao svoj postupak Musau govoreći da je Allah njemu odredio da uzme plodove sa drveta, pa je rekao: ”Zar me koriš za djelo koje mi je Allah propisao da učinim prije nego što sam stvoren na četrdeset godina.” Poslanik, s.a.v.s., tada je rekao: ”Adem je nadgovorio Musaa.” Jedenje plodova drveta je grijeh, pa je, i pored toga, Adem argumentirao činjenje ove nepokornosti Allahovim određenjem. Zapravo, kada se sagleda suština predaje, ovo je dokaz protiv onih koji se pravdaju sudbinom!
Pojasnit ćemo ga sa dva aspekta:
Prvi: Adem se nije opravdavao odreðenjem zato što je pojeo plod s drveta, već zato što je izašao iz Dženneta. Opravdavao se kaderom za nedaću, a ne za grijeh, jer mu je Musa doslovno rekao: ”Tvoj grijeh nas je izveo iz Dženneta.”
Drugi: Adem se pokajao za ovaj grijeh i zato učenjaci kažu da je dozvoljeno opravdavati se kaderom za nepokornost ukoliko se čovjek za nju pokaje. Ako se čovjek pokaje za grijeh, pa se kaže: ”Zašto si griješio?”, on ima pravo reći: ”Griješio sam Allahovom odredbom.” Meðutim, zabranjeno je da se opravdava kaderom za nepokornost koju još neprestano čini da bi se opravdao pred ljudima.
Dozvoljeno je da se čovjek opravdava kaderom za nedaće. Kada čovjeka snaðe nedaća ima pravo reći: ”Snašla me je Allahovim odreðenjem, a o tome Poslanik, s.a.v.s., kaže: ”Kada te nešto snaðe, nemoj reći da je bilo tako i tako, bilo bi tako i tako, već reci Allah je odredio i učinio što je htio.”
Priredio: doc. dr. Emir Demir
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/pravdanje-sudbinom/
Šta je sekularizam?
Ispravan prijevod riječi sekularizam (secularism) je nevjera (ateizam) ili svjetovna teorija (laicizam). Sekularizam u terminologiji ne samo da je suprotan pojmu budućeg svijeta, nego nosi specifičnije značenje nepovezanosti s vjerom ili potpunu proturječnost vjeri. Ovaj prijevod se jasno očituje izviše
Ispravan prijevod riječi sekularizam (secularism) je nevjera (ateizam) ili svjetovna teorija (laicizam). Sekularizam u terminologiji ne samo da je suprotan pojmu budućeg svijeta, nego nosi specifičnije značenje nepovezanosti s vjerom ili potpunu proturječnost vjeri.
Ovaj prijevod se jasno očituje iz definicije koju navode rječnici i strani znanstveni instituti. Britanski naučni zavod, pojašnjavajući termin sekularizma, kaže: “To je socijalni pokret koji ima za cilj odvratiti ljude od zaokupljanja budućim svijetom i usmjeriti ih ka posvećivanju ovom svijetu.”
U srednjem vijeku postojala je nezainteresovanost za ovaj svijet. Ljudi su se uveliko posvećivali razmišljanju o Bogu i budućem svijetu. Sekularizam se kroz borbu protiv ove pojave počeo manifestirati putem razvitka humanističkog pravca. U doba renesanse ljudi su počeli pokazivati duboku privrženost humanističko-kulturnim otkrićima i ostvarenju vlastitih ambicija na ovom svijetu.“
Zaokret ka sekularizmu postepeno se razvijao kroz čitavo savremeno doba kao pokret suprotan vjeri i kršćanstvu.[1]
U rječniku “Novi svijet” od Webstera stoji tumačenje istog pojma:
1. Ovosvjetski duh ili ovosvjetski pravci. Posebno, sistem sačinjen od principa i prakse koji kategorički odbija svaki oblik vjere i obreda.
2. Uvjerenje da vjera i crkva nemaju pravo miješanja u državu, a posebno u opći odgoj.”[2]
Oksfordski rječnik, tumačeći riječ (secular), kaže:
1. Ovosvjetski ili materijalni. Nije ni vjerski ni duhovni. Kao: ateistički odgoj ili ateistička umjetnost i muzika; ateistička vlast – vlast suprotna crkvi.
2. Mišljenje koje kaže da vjera ne treba biti temeljem ponašanja i odgoja.[3]
“Novi internacionalni rječnik” o sekularizmu kaže:
“Pravac u životu ili bilo kojem domenu koji počiva na osnovi da se vjera ili vjerska tumačenja ne smiju miješati u vlast. Odnosno, namjerno udaljavanje tih tumačenja. Ova riječ npr. označava: ”Vlast sa čistom ateističkom politikom”. “Sekularizam je društveni sistem ponašanja zasnovan na ideji obligatnosti postojanja moralnih vrijednosti i ponašanja prema savremenim tumačenjima života i društvenosti bez osvrta na vjeru”[4]
Orijentalista Arberi u knjizi “Vjera Srednjeg istoka” kaže: “Naučni materijalizam, humanizam, prirodnjački pravac i pozitivizam su ateistički pravci. Ateizam je posebno izražen u Evropi i Americi. Iako su pojave sekularizma prisutne na Srednjem istoku, nisu dobile posebnu filozofsko-književnu formulaciju. Glavni primjer za to je odvajanje vjere od države u Republici Turskoj.”[5]
U savremenoj islamskoj literaturi sekularizam je uveliko definisan kao “odvajanje vjere od države”. U stvarnosti, ovakva definicija ne daje potpuno značenje važeće za pojedince i njihove postupke koji nisu u uskoj vezi s državom.
Da je rečeno da je sekularizam “odvajanje vjere od života”, definicija bi bila daleko preciznija. Znači, ispravno značenje sekularizma je “izgradnja života bez uplita vjere”, bez obzira na društvo ili pojedinca. Države i pojedinci, sa ograničenim shvatanjem, imaju različite stavove o vjeri. Neki sistemi dozvoljavaju vjeru, kao liberalno-demokratska društva, i njihov pravac je “umjereni antireligiozni sekularizam”, tj. ateistička društva koja se ne bore protiv vjere. Suprotno njima stoji “ekstremni antireligiozni sekularizam” koji se oštro suprotstavlja vjeri kao u komunističkim i njima sličnim totalitarnim društvima.
Nema nikakve razlike izmeðu ova dva naziva ako gledamo s stanovišta islama. Sve što nije vjersko, od principa do prakse, ono je u suštini antireligiozno. Islam i ateizam su dva potpuno nespojiva pojma.[6]
”Sekularizam” od dr. Sefera el-Havalija
[1] Ency. Britanicca vol. IX.p.19
[2] Websters New World dictionary ; 128. B.
[3] Oxford Advacend Learne’s Die. of current English; 785.
[4] Websters third New !nternational die. 2053.
[5] Religion in the Middle East A.J. Arbery; vol. 2; 606-607.
[6] Pogledaj: “Stav islama prema sekularizmu” u petom poglavlju ove knjige.
Priredio i prilagodio:doc. dr. Emir Demir
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/ta-je-sekularizam/
Koja su imena dozvoljena a koja zabranjena?
Ova tematika je veoma važna u današnjem vremenu, jer su mnogi ljudi ostavili nadijevanje lijepih tradicionalnih muslimanskih imena svojoj djeci i počeli „uvoziti“ strana imena od drugih naroda i kultura. Neka od ovih savremenih imena označavaju oponašanje Allahovih neprijatelja i približavanje njimaviše
Ova tematika je veoma važna u današnjem vremenu, jer su mnogi ljudi ostavili nadijevanje lijepih tradicionalnih muslimanskih imena svojoj djeci i počeli „uvoziti“ strana imena od drugih naroda i kultura. Neka od ovih savremenih imena označavaju oponašanje Allahovih neprijatelja i približavanje njima. Nekoliko općih pravila vezanih za imena i nadimke:
-Predislamski mušrici su nadijevali imena svojoj djeci sa prefiksom „Abd“ – rob, drugima mimo Allahu, kao npr, Abdul-Kabe (Rob Kabe) ili Abdul-Lat (Rob Lata), Abduš-šems (Rob Sunca) itd.
-Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mijenjao je ovaj običaj i ljude u njihovim imenima porobljavao samo Allahu.
-Kod rafidija se može uočiti, također, ovakav postupak, poput: Abdul-Husejn, (Rob Husejnov), Abdun-Nebijj (Rob Poslanikov) i sl.
Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, je širkska i kufrska imena mijenjao u islamska. Većinom je predijevao neispravna imena u Abdullah i Abdur-Rahman.
-Vjerodostojno se prenosi da je Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Najdraža imena Allahu su Abdullah i Abdur-Rahman.“ (Muslim, Ebu Davud)
-Ibnul-Kajjim kaže da između imena i njihovih značenja postoji uska veza. Tome svjedoči naša stvarnost. Zapravo, imena imaju utjecaj na nosioce imena shodno svojoj ljepoti, ružnoći, lahkoći, težini, prefinjenosti i dr.
-U stihu se kaže: Rijetko kada da pogledaš čovjeka sa nadimkom (imenom), a da značenje tog nadimka se kod njega ne nalazi
-Kada ime utječe na svoga nosioca, onda i Allahu najdraža imena utječu na da njihovi nosioci imaju najbolje osobine.
-Najmrže ime Allahu koje čovjek sebi može nadjenuti je Šahin-šah (Kralj kraljeva, Car careva).
-Neki učenjaci ovome priključuju i ime Kadil-Kudati (Vrhovni sudija, Glavni sudija), kao i Sejjidun-nas (gospodin svih ljudi, predvodnik svih ljudi), jer ovo zadnje ime pripada samo Poslaniku , sallallahu alejhi ve sellem, koji kaže: „Ja sam Sejjid (predvodnik) svih ljudi na Sudnjem danu…“ (Muslim)
prof. dr. Emir Demir
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba https://minber.ba/dozvoljena-i-nedozvoljena-imena/
Kako vjera može savladati čovjeka?
Poznat je vjerodostojni hadis koji govori da onaj ko se bude hrvao s vjerom, vjera će ga nadjačati. Međutim, šta bi to u praksi trebalo da znači? Kako se to dešava? Naime, čovjek često teži perfekciji, ali je ona gotovo uvijek neostvariva. Pravila vjere postavljena su da ih se pridržavamo onoliko koviše
Poznat je vjerodostojni hadis koji govori da onaj ko se bude hrvao s vjerom, vjera će ga nadjačati. Međutim, šta bi to u praksi trebalo da znači? Kako se to dešava?
Naime, čovjek često teži perfekciji, ali je ona gotovo uvijek neostvariva. Pravila vjere postavljena su da ih se pridržavamo onoliko koliko možemo, jer realnost je gotovo uvijek surova i nepredvidiva, kao i dijametralno suprotna od onoga što od nas vjera traži i preporučuje nam. Također, vjernik često nema duhovne i fizičke kapacitete da nosi sa visokim (uglavnom dobrovoljnim) propisima vjere.
Osoba koja ne bude razumno i utemeljeno prilagođavala svoje fizičke, intelektualne i kognitivne sposobnosti sa stvarnošću vremena i prostora pri primjeni univerzalnih vjerskih propisa postepeno se počinje gubiti u vakumu raskola između zacrtanih principa i realnosti. Uvidjevši da polahko, ali sigurno, uzmiče i gubi snagu, na kraju, u razočarenju i malaksalosti, ili u cjelosti ostavlja vjeru, ili u revoltu i bijesu zbog poraza i propasti vizije i koncepta postaje krajnje ekstremna pronalazeći krivca u drugima, tj. vlastitoj okolini u kojoj živi.
Uglavnom, i u jednom i drugom slučaju vjera ju je savladala i porazila, jer se uveliko udaljila od njenih suštinskih ciljeva.
Zapravo, cilj vjere nije da sve apsolutno primijenimo, već da iskažemo svoju volju i predanost da to radimo. Zato se djela i cijene prema namjerama.
Dr. Emir Demir
Vidi manjePreuzeto sa zvaničnog facebook profila:
https://www.facebook.com/emir.demir.716/posts/10215907585616643
Da li smijemo respektovati i veličati osobe?
• Veličanje osoba može doći na stepen obožavanja drugih mimo Allaha, s.v.t.. • Ibrahimova vjera znači da se niko ne obožava uz obožavanje Allaha, ni Sunce, ni mjesec, ni zvijezde, pa ni poslanici i dobri ljudi. • Stvari koje ne može učiniti niko drugi mimo Allaha, s.v.t., i traže se samo od Allaha,više
• Veličanje osoba može doći na stepen obožavanja drugih mimo Allaha, s.v.t..
• Ibrahimova vjera znači da se niko ne obožava uz obožavanje Allaha, ni Sunce, ni mjesec, ni zvijezde, pa ni poslanici i dobri ljudi.
• Stvari koje ne može učiniti niko drugi mimo Allaha, s.v.t., i traže se samo od Allaha, poput: spuštanja kiše, davanja opskrbe, upute, opraštanja grijeha i sl.
• Mi vjerujemo, respektujemo i veličamo poslanike, te slijedimo i potvrđujemo ono s čime su dolazili onako kako im to priliči.
• Nevjera u jednog poslanika ili Knjigu znači nevjeru u sve poslanike ili Knjige.
• Ljubljenje zemlje ispred šejhova i vladara nije dozvoljeno, kao što nije dozvoljeno im se naklanjati. Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, su rekli: „Neko od nas susretne svoga brata, pa hoće li mu se nakloniti? Reče: „Ne.“ (Et-Tirmizi)
• Kada se Muaz vratio iz Šama učinio je sedždu Poslaniku , sallallahu alejhi ve sellem,. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu reče: „Šta je to, Muaze?“ Reče: „Allahov Poslaniče, vidio sam kako se u Šamu klanjaju svojim svećenicima i spominju da su to činili svojim poslanicima.“ Reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,: „Lažu na njih! Da sam ikome naredio da se klanja nekome, naredio bih ženi da se klanja svome mužu zbog njegovog prava kod nje. Muaze, ne treba niko da se klanja osim Allahu.“ (Ibn Madže, Ahmed, El-Hakim) Ko ovo učini iz ibadeta i približavanja, ovakav postupak smatra se jednim od najgorih djela i osoba se smatra zalutalom.
• Ispravni prethodnici od doba Vjerovjesnika , sallallahu alejhi ve sellem, nisu imali običaj da ustaju pred njega , sallallahu alejhi ve sellem, kada ga god vide. Nekada bi ustajali pred onim koji dolazi s putovanja, dolazeći mu u susret, kao što je Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, ustao u susret Ikrimi. Ensarijama je nakon dolaska Sa’da ibn Muaza rekao: „Ustanite pred vašeg predvodnika.“ (Et-Tirmizi, Ahmed)
• Predvodnik ne smije tražiti od svojih sljedbenika da mu ustaju, osim ako mu dobrovoljno izađu u susret s putovanja.
• Ako je kod ljudi običaj da se počast gostu iskaže ustajanjem, a ostavljanje toga bi se smatralo ostavljanjem njegovog prava ili namjerom njegovog ponižavanja, te dotični ne poznaje običaj koji je u skladu sa sunnetom, bolje je onda ustati mu, jer će se tako očuvati međusobni odnosi i otkloniti mržnja. Dok, onaj ko zna da ustajanje nije u skladu sa sunnetom, neustajanje njemu se ne smatra njegovim uznemiravanjem i zakidanjem njegovog prava.
• Davanje olakšice u pogledu ustajanja onome ko ne poznaje sunnet, ne spada pod riječi Poslanika , sallallahu alejhi ve sellem,: „Ko voli da mu ljudi ustaju, neka se pripremi za mjesto u vatri.“ (Ebu Davud, Et-Tirmizi i dr.), jer ovaj hadis označava da ljudi ustanu nekome čovjeku dok on sjedi, a ne kada dolazi. Postoji razlika između termina: „Ustao sam pred njega „ i „Ustao sam pred njim“ (قمتُ إليه و قمتُ له)
• Prenosi se da je Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, klanjao sjedeći u svojoj bolesti pa i ostalima naredio da sjede. Rekao je: „Nemojte me veličati kao što nearapi veličaju jedni druge.“ (El-Buhari, Muslim). Zabranio im je da stoje u namazu dok on sjedi kako ne bi oponašali nerape (Perzijance, Bizantince) koji stoje pred svojim velikanima koji sjede.
• Nije dozvoljeno drugima se naklanjati iako je to u zakonima poslanika prije nas bilo dozvoljeno: „Oni mu se nakloniše i on reče: ‘Oče, ovo je tumačenje mojih snova otprije.“ (Jusuf, 100)
Mr. Emir Demir
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
Koji su propisi i uvjeti šerijatske rukje?
Uslovi: Da bude učenjem kur’anskih ajeta ili utemeljnih dova; Sa bude na arapskom jeziku, a dozvoljeno je učiti dove na drugim jezicima; Uvjerenje da rukja ne koristi sama po sebi, nego je lijek od Allaha. Da bi rukja što više utjecala potrebno je učiti Kur’an s nijjetom izlječenja i upute[1] ljudiviše
Uslovi:
Da bude učenjem kur’anskih ajeta ili utemeljnih dova;
Sa bude na arapskom jeziku, a dozvoljeno je učiti dove na drugim jezicima;
Uvjerenje da rukja ne koristi sama po sebi, nego je lijek od Allaha.
Da bi rukja što više utjecala potrebno je učiti Kur’an s nijjetom izlječenja i upute[1] ljudi i džinna. Kur’an je objavljen kao uputa i lijek. Neće se učiti s nijjetom ubijanja džinna, osim ukoliko je nemoguće da izađe putem prethodno spomenutog.
Uslovi onoga koji uči rukju:
Da bude musliman. Da bude dobar i bogobojazan. Što je bogobojaznji utjecaj je veći;
2. Da se s iskrenošću preda Allahu tokom učenja rukje, tako da se srce i jezik podudare. Najbolje je da čovjek sam sebi uči rukju, jer su srca drugih većinom okupirana drugim stvarima i zato što niko drugi kao on ne osjeća svoju nuždu i potrebu. Onima koji su pritješnjeni nuždom, Allah je obećao da će se odazvati.
Uslovi za onoga kome se uči rukja:
Lijepo je da bude dobri vjernik, a shodno vjerovanju povećava se i utjecaj rukje. Uzvišeni kaže: „Mi od Kur’ana objavljujemo ono što je lijek i milost za vjernike, a nasilnicima će povećati samo propast“;
Da se preda iskreno Allahu da ga izliječi; 3. Da ne smatra da izlječenje sporo dolazi, jer je rukja dova. Ako bude tražio ubrzavanje uslišavanja dove može se desiti da ne bude uslišana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Jednom od vas se dova uslišava sve dok ne ubrza govoreći: „Molio sam pa mi se nije uslišala.“ (Muttefekun alejhi)
Rukja se uči na više načina:
Učenje rukje uz pljuckanje (nefes);
Učenje bez pljuckanja;
Staviti pljuvačku na prst, a zatim je pomiješati sa zemljenom prašinom i potrati mjesto boli;
Učiti rukju uz potiranje mjesta boli.
Ajeti i hadisi kojima se rukjom liječi bolesni: Sura El-Fatiha, Ajetul-Kursijj, zadnja dva ajeta iz sure El-Bekare, sura El-Kafirun, El-Ihlas, El-Felek i En-Nas.
„U stvaranju nebesa i zemlje, i u izmjeni noći i dna doista su znamenja za razumum obdarene. Koji Allaha spominju stojeći, sjedeći i na svojim stranima, i u stvaranju nebesa i zemlje razmišljaju „Gospodaru naš, ti ovo nisi uzalud stvorio, Uzvišen si Ti, sačuvaj nas kazne u vatri.“ „I mi naredismo Musau: „Baci svoj štap!“ – I on odjednom proguta sve ono čime su oni bili obmanu izveli. I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što su oni priredili, i oni bijahu pobijeđeni i ostadoše poraženi.“ „Zar oni zavide ljudima na onome što im je Allah dao od blagodati Svojih?“ „Kada obolim On me liječi.“ „On liječi prsa ljudi vjernika“. Rekoše: „Musa, ili ćeš ti baciti, ili ćemo mi prvi baciti?“ Reče: „Vi bacite“, a kada ono mu se pričini od njihovog sihra da njihovi konopci i štapovi se miču. Musa u sebu osjeti strah. Rekosmo: „Ne plaši se, ti si gornji. Baci to što imaš u desnoj ruci progutat će ono što su oni napravili. Oni su samo napravili spletku sihirbaza, a sihirbaz neće uspjeti ma gdje došao. Mi od Kur’ana objavljujemo ono što je lijek i milost za vjernike.“ „Reci: On je onima koji vjeruju uputa i lijek. Kada bismo ovaj Kur’an objavili kakvom brdu, vidio bi ga skrušenog i raspadnutog od bojazni prema Allahu.“ „Pa ponovo pogledaj, vidiš li kakav nedostatak?!“ „Gotovo da te nevjernici obore svojim pogledima kada slušaju Kur’an i govore: „On je lud.“ „Potom je Allah spustio Svoj smiraj na Svoga Poslanika i vjernike.“ „Pa je Allah spustio Svoj smiraj na Svoga Poslanika i vjernike i obavezao ih riječju bogobojaznosti.“ „Pa je Allah spustio Svoj smiraj na njega i pomogao ga vojskama koje niste vidjeli.“ „Allah je uistinu zadovoljan vjernicima kada su ti davali prisegu ispod drveta. On je znao šta je u njihovim srcima, pa je spustio smiraj na njih i nagradio ih skorim oslobođenjem.“ „On je taj koji je spustio smiraj u srca vjernika dabu povećali svoje vjerovanje uz ono koje već imaju.“
Hadisi: “Es’ elu-l-Lahe-l-‘azim Rabbe-l-‘Arši-l-‘azimi en ješfijeke” – Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Prijestolja velikog da ti da zdravlje. (7 puta) “U’izuke bi kelimati-l-Lahi-t-tammati min min kulli šejtanin vehhammetin, ve min kulli ‘ajnin lammetin” -Zaštitu Allahovu molim za tebe Allahovim savršenim riječima od šejtana i od zlih pogleda. (3 puta) Allahumme Rabennas ezhibil-be’s, išfi enteš-Šafi la šifae illa šifauk šifaen la jugadiru sekamen – Allahu, Gospoaru ljudi, otkloni bolest, izliječi, Ti liječiš a nema lijeka osim Tvoga lijeka, izlječenjem koje iza sebe ne ostavlja druge bolesti. (tri puta) Allahumme ezhib anhu harreha ve berdeha ve vesabeha – Allahu, otkloni od njega njenu toplotu, hladnoću i bolest. (jednom) HasbijAllahu la ilahe illa huve alejhi tevekkeltu ve huve Rabbul-Aršil-azim –Dovoljan mi je Allah, nema drugog boga osim Njega, na Njega se oslanjam i On je Gospodar Arša velikoga (7 puta) Bismillahi erkike min kulli dain ju’zike ve min šerri kulli nefsin ev ajnin hasidin Allahu ješfike bismillahi erkike – S Allahovim imenom ti učim rukju od svake bolesti koja te uznemirava i od zla svake duše ili oka pakosnog Allah te liječi, s Allahovim imenom ti rukju učim. (3 puta) Staviti ruku na mjesto boli, a zatim reći: Bismillahi (3 puta), a zatim: E’uzu billahi ve kudretihi min šerri ma edžidu ve uhazir – Utječem se Allahovoj snazi i moći od zla kojeg osjećam i pribojavam ga se. (7 puta)
Napomene:
1. Nije dozvoljeno vjerovati u izmišljotine vezane za urokljivce, kao što je pijenje njegove mokraće, te da njegov utjecaj neće koristiti ako bude prepoznat.
Nije dozvoljeno stavljati zapise u vidu kože, narukvica i ogrlica na onoga za koga postoji bojazan da će biti urečen. Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, kaže. „Ko nešto okači tome će biti i prepušten.“ (Et-Tirmizi) Ako je zapis od Kur’ana, onda postoji razilaženje među učenjacima, ali je izbjegavanje takvih zapisa bolje.
Ispisati ‘MašaAllah’ i ‘BarekAllah’, nacrtati sablju, nož, oko, staviti Kur’an u auto i staviti levhe s ispisanim ajetima u kuću. Ništa od toga ne može odbiti urok, već se može svrstati u zabranjene zapise.
Bolesni je dužan biti ubijeđen da će mu se Alah odazvati i ne treba smatrati da izlječenje doazi sporo. Kada bi mu bilo rečeno da liječenje lijekovima će biti tokom cijeloga života ne bi očajavao, već očajava ako mu se rukja odulji, iako sa svakim proučenim harofima je dobro djelo, a za dobro djelo deset njemu sličnih. Dužan je da upućuje dovu, traži oprosta, što više daje sadaku, jer i sadakom se može izliječiti.
Učenje grupi bolesnih se suprotstavlja sunnetu, a utjecaj takve rukje je slab i isto odnosi na puštanje Kur’ana preko kasetofona, jer se nijjet tako ne ostvaruje,a on je uslov za onoga ko uči rukju, iako je u takvom slušanju dobro. Sunnet je ponavljati rukju sve dok se ne izliječi, osim ako izaziva kod njega zamor, tada će smanjiti broj učenja kako mu ne bi dosadilo. Ponavljanje ajeta i dova sa određenim brojem učenja nije ispravno, osim ako postoji dokaz.
Postoje znakovi kojima se dokazuje, ili dijelom njih, da učač rukje upotrebljava sihr,a ne Kur’an. Neka te ne obmanjuje kada takav pokaže nešto od vjere. Možda svoje učenje otpočne Kur’anom, a onda začas to promijeni. Možda bude od onih koji dolaze redovno u mesdžide kako bi ljude zaveo. Vidiš ga kako pred tobom mnogo Allaha spominje, pa zato neka te ne obmane, budi na oprezu.
Neki od znakova sihirbaza i mađioničara su:
– Da bolesnoga pita o njegovom imenu i imenu njegove majke, jer poznavanje i nepoznavanje imena ne donosi nikakve promjene pri liječenju;
– Da zatraži nešto od odjeće bolesnog, kao što je košulja, majica i sl.;
– Može zatražiti od bolesnog životinju s određenim osobinama da bi je prinio kao žrtvu džinnima, a možda njenom krvlju namaže bolesnog;
– Pisanje ili učenje talismana koji se ne razumije i nemaju značenje;
– Davanje bolesnom papira, a to se naziva zapisima, na kome su kvadratići, a unutar njih slova i brojevi;
– Naređivanje bolesnom da se osami od ljudi u tamnoj odaji, a to se naziva ‘el-hadžbe’; – Naređivanje bolesnom da ne dodiruje vodu određeni period;
– Davanje bolesnome nečega što će ukopati u zemlju, ili lista kojeg će spaliti i njime se nakaditi;
– Da obavijesti bolesnog o nekim njegovim intimnostima koje ne zna niko drugi, ili da ga obavijesti kako se zove, gdje stanuje i njegovoj bolesti prije nego što progovori; – Davanje dijagnoze bolesti pri samom ulasku kod sihirbaza ili telefonom, poštom i sl.
7. Ehlissunnetski pravac zastupa mišljenje da džinn može ući u čovjeka. Dokaz su riječi Uzvišenog: „Oni koji jedu kamatu će ustati kao onaj koji ustaje šejtanskim dodirom izbezumljen.“ Komentatori Kur’ana (mufesiri) su jednoglasni da se pod dodirom u ovom ajetu misli na šejtansko ludilo koje snalazi čovjeka zbog ulaska džinna u njega.
Korist: Hased (pakost) znači želju za nestankom blagodati kod drugoga i u većini slučajeva urok iz nje proizilazi. Pakost je jedan od najvećih grijeha. Zapravo, on je temelj svih grijeha i prvo čime je počinjena nepokornost Allahu. Iblis je odbio učiniti sedždu Ademu iz pakosti prema njemu, a i Kabil je ubio svoga brata iz pakosti.
Liječenje pakosti:
– Poznavati veličinu ovoga grijeha koji jede dobra djela kao što vatra jede suho granje;
– Ono što je Allah dao drugome mimo tebi, to je Njegovim određenjem i mudrošću. Nezadoovljstvo time znači opiranje Allahu i slabost vjerovanja u Allahovu presudu i određenje;
– Da izgovaraš ‘MašaAllah’ i ‘BarekAllah leke’ kada vidiš nešto što ti se sviđa je dokaz tvoje dobronamjernosti;
– Poznavanje nagrade za onoga ko ostavi pakost i zlobu. Ko zaspi nemajući pakosti u svome srcu ni prema kome imat će veliku nagradu, kao što se navodi da je Vjerovjesnik , sallallahu alejhi ve sellem, jednoga ashaba obradovao Džennetom. Abdullah b. Amr je spavao kod njega i uvjerio se da je to bio razlog njegovog obveseljavanja Džennetom.
Priredio: dr. Emir Demir
http://minber.ba/propisi-i-uvjeti-serijatske-rukje/
[1] Nijjet upute označava poziv onima koji čuju Kur’an u Allahovu vjeru, činjenje dobra i sustezanje od zla. Ovakav nijjet ima veoma veliki utjecaj, kao što se pokazalo u praksi. Džinni padaju pod utjecaj Kur’ana i sustežu se od nanošenja zla bolesnom u veoma kratkom periodu, u većini slučajeva, za razliku kada se ima nijjet ubijanja koji uzrokuje još veći inat, oholost, štetu za onoga koji uči rukju, a i za bolesnog. Poslanik , sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Allah je Blag, voli blagost i daje putem blagosti ono što ne daje putem nasilja.“ (Muslim)
Vidi manjeDa li se akida sve četverica imama, Ebu Hanife, Malika, Šafije i Ahmeda, zasnivala na istim principima?
Akida u osnovama vjere ista je kod sve četverice imama, izuzev pitanja definicije imana (vjerovanja). Akida četverice imama: Ebu Hanife, Malika, Šafije i Ahmeda, zasnivala se na principima Kur’ana i sunneta, i govoru ashaba i onih koji su ih u dobru slijedili (tabiini). Zato između ove četverice imaviše
Akida u osnovama vjere ista je kod sve četverice imama, izuzev pitanja definicije imana (vjerovanja).
Akida četverice imama: Ebu Hanife, Malika, Šafije i Ahmeda, zasnivala se na principima Kur’ana i sunneta, i govoru ashaba i onih koji su ih u dobru slijedili (tabiini). Zato između ove četverice imama nema razilaženja u osnovama vjere, nego su složni u vjerovanju u Allahova svojstva, da je Kur’an Allahov govor koji nije stvoren i da kod imana mora postojati iskrena potvrda jezikom i srcem, čak su kritizirali sljedbenike ilmul-kelama, kao što su džehmije i njima slični, koji su potpali pod utjecaj grčke filozofije i racionalističkih pravaca.
Šejhul-islam Ibn Tejmijja kaže: “…ali Allah je iz milosti prema Svojim robovima učinio da ugledni imami, kao što su četverica imama, kritiziraju mišljenja racionalista, poput džehmijja, o Kur’anu, imanu i Allahovim svojstvima. Ovi imami imali su jedinstven stav o pitanjima u kojima su bili saglasni ispravni prethodnici, kao što su pitanja viđenja Allaha na Sudnjem danu, da je Kur’an Allahov govor, a nije stvoren i da kod imana mora postojati iskrena potvrda jezikom i srcem…”[1]
Također, Ibn Tejmijja kaže: “Svi poznati imami priznaju Allahova, subhanehu ve te‘ala, svojstva i kažu da je Kur’an Allahov govor i da nije stvoren, kao i da će Allah biti viđen na ahiretu, što je mezheb ashaba i tabiina, od Poslanikove, ﷺ, porodice i drugih, a i mezheb poznatih imama kao što su Malik b. Enes, Sevri, Lejs b. Sa‘d, Evzai, Ebu Hanifa, Šafija i Ahmed….”[2]
Šejhul-islam Ibn Tejmijja upitan je o akidi Šafije pa je odgovorio: “Akida Šafije, Allah mu se smilovao, jeste akida ispravnih prethodnika u islamu, kao što su Malik, Sevri, Evzai, Ibn Mubarek, Ahmed b. Hanbel, Ishak b. Rahavejh. To je akida poznatih šejhova za kojima su se ljudi povodili kao što su Fudajl b. Ijad, Ebu Sulejman ed-Darimi, Sehl b. Abdullah et-Tusturi i drugi, među kojima nema razilaženja o pitanjima u osnovama vjere. Također, i akida Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, u pogledu Allahove jednoće (tevhida), određenja (kadera) i sličnih pitanja, ispravna je i u skladu sa akidom spomenutih učenjaka čija je akida bila u skladu sa akidom ashaba i tabiina, a što je, ustvari, ono o čemu govore Kur’an i sunnet.”[3]
Poznati učenjak Siddik Hasen Han kaže: “Naš mezheb je mezheb selefa, a to je priznavanje Allahovih svojstava bez njihovog upoređivanja sa svojstvima stvorenja, smatranje da je Allah čist od svakog nesavršenstva ne poričući Mu neko od svojstava. To je mezheb islamskih predvodnika i imama kao što su Malik, Šafija, Sevri, Ibn Mubarek, Ahmed i drugi, jer među ovim imamima nema razilaženja u pogledu osnova vjere. Također, akida Ebu Hanife, Allah neka je zadovoljan njime, u skladu je sa akidom spomenutih učenjaka, a to je ono o čemu govore Kur’an i sunnet…”[4]
Ovom prilikom navest ćemo riječi koje se prenose od trojice imama o pitanju njihove akide u osnovama vjere u kojima objašnjavaju i svoj stav o ilmul-kelamu. (Što se tiče govora Ebu Hanifa, on će biti posebno i opširno spomenut.)
Općenito objašnjenje akaidskog principa tevhidul-esmai ves-sifat u mezhebu imama Ebu Hanife
a) Imam Ebu Hanifa potvrđuje Allahu, subhanehu ve te‘ala, ono što je On potvrdio za Sebe i što je potvrdio Njegov Poslanik, ﷺ, a na to ukazuju sljedeće riječi Ebu Hanife: “Allah se ne opisuje svojstvima stvorenja. Ljutnja i zadovoljstvo Njegova su dva svojstva, bez pitanja o njihovoj kakvoći. To je govor ehli-sunneta i džemata, jer On se ljuti i biva zadovoljan. Ne kaže se da Njegova ljutnja znači kaznu ili da zadovoljstvo znači nagradu. Opisujemo Ga onako kako je On sam Sebe opisao: da je On Jedan, utočište svakome, da nije rodio i da rođen nije, i da Mu niko ravan nije. On je Živi, Moćni, čuje, vidi i zna. Njegova je ruka iznad njihovih ruku, nije kao ruka Njegovih stvorenja, a Njegovo lice nije kao lice Njegovih stvorenja.”[5]
Ebu Hanifa kaže: “On ima ruku, lice, dušu (nefs), kao što spominje Uzvišeni u Kur’anu, a ono što Uzvišeni spominje u Kur’anu, kao što je lice, ruka, duša (nefs), predstavlja Njegovo svojstvo bez pitanja o njegovoj kakvoći. Ne kaže se da je Njegova ruka Njegova moć ili blagodat, jer to predstavlja nijekanje jednog od Njegovih svojstava, a što zastupaju sljedbenici kaderijskog i mu‘tezilskog učenja…”[6]
Kaže Bezdevi: “Postoje dvije vrste znanja: prvo je znanje o tevhidu i sifatima, a drugo je znanje o propisima i zakonima. Osnova u prvoj vrsti jeste pridržavanje za Kur’an i sunnet, čuvajući se prohtjeva i novotarija, a držeći se čvrsto puta sunneta i džemata, a na njemu smo zatekli naše šejhove i na njemu su bili naši prethodnici Ebu Hanifa, Ebu Jusuf, Muhammed i većina naših drugova. Ebu Hanifa je na ovu temu napisao djelo El-Fikhul-ekber, potvrđujući u njemu Allahova svojstva i određenje, i dobra i zla.”[7]
b) Ebu Hanifa se nije oslanjao na razmišljanje i racionalne zaključke kada je u pitanju bio govor o Allahovim svojstvima, nego je priznavao svojstva onako kako su navedena u Kur’anu i sunnetu, na što ukazuju njegove riječi: “Nikome ne priliči da govori išta o Allahovom biću, nego Ga treba opisivati onako kako je On sam Sebe opisao. O Njemu se ne govori ništa na osnovu racionalnih zaključaka, neka je uzvišen i slavljen Gospodar svjetova!”[8]
Allahova svojstva ne mogu se pojmiti samo razumom, nego se do njihove pojedinačne spoznaje dolazi putem Objave. Njegova svojstva predstavljaju gajb (skriveno), a razum je ograničen i nemoćan da spozna taj gajb podrobno, štaviše, nemoćan je da shvati kakvoću svojstava Gospodara Uzvišenog i Slavljenog, jer se kakvoća nečega spoznaje viđenjem dotične stvari ili viđenjem njoj slične, a Allahu nema ništa slično. Kada je razum nemoćan da shvati kakvoću nekih stvorenja, kao što su duša ili Džennet[9], ili slične stvari koje su skrivene i predstavljaju gajb, onda je u pogledu shvatanja kakvoće Allahovog bića i Njegovih osobina još nemoćniji. O ovome kaže Šafija: “Zabranjeno je razumu da smišlja kako Allah izgleda i da Ga ograničava, nego Ga opisuje onako kako je On sam Sebe opisao ili Ga je tako opisao Poslanik, ﷺ.”[10]
Ibn Abdulberr kaže: “Nema razilaženja među islamskim učenjacima fikha i hadisa u pogledu negiranja analogije kada je u pitanju tevhid i potvrđivanje njene primjene kada se radi o fikhskim propisima.”[11]
c) Svojstva Allaha, subhanehu ve te‘ala, u mezhebu imama Ebu Hanife imaju poznato značenje, ali je njihova kakvoća nepoznata, i ne zastupa apsolutnu predaju značenja tih svojstava Allahu (tefvid), što dokazuju njegove riječi koje je izrekao kada je upitan o spuštanju Allaha, subhanehu ve te‘ala, na zemaljsko nebo: “Spušta se, ali kakvoća tog (spuštanja) je nepoznata.”[12]
Nakon spominjanja riječi imama Malika o tome da je uzdizanje (el-istiva) poznato, a da je njegova kakvoća nepoznata, Mulla Ali el-Kari kaže: “Ovaj govor prihvatio je i Imamul-e‘azam, kao i sve ostalo što se navodi u ajetima i hadisima koji su manje jasni, a u kojima se spominje ruka, oko, lice i slične stvari koje govore o Allahovim svojstvima. Značenja svojstava su poznata, ali je njihova kakvoća nepojmljiva, jer je shvatanje kakvoće samo dio znanja o kakvoći bića i njegovog postojanja. Pa kada je to neshvatljivo, kako će onda biti shvatljiva kakvoća svojstava. Zato je najbolje, u ovakvim slučajevima, opisivati Allaha opisima kojima je On sam Sebe opisao ili Ga je tako opisao Njegov Poslanik, ﷺ, bez izmjene značenja ili poricanja, kao i bez pitanja o kakvoći ili upoređivanja. Njegova svojstva i imena se potvrđuju, a niječe se poređenje sa stvorenjima, i tako će tvoja potvrda biti čista od uspoređivanja, a poricanje čisto od potpunog negiranja. Onaj koji niječe stvarnost uzdizanja, niječe Njegova svojstva i postaje mu‘attil, a onaj koji Njegovo uzdizanje uspoređuje sa uzdizanjem stvorenja postaje mušebbih, a onaj koji kaže da On u Svom uzdizanju ne nalikuje nikome, taj je muvehhid, koji Allahu, subhanehu ve te‘ala, priznaje jednoću i koji Ga smatra čistim od bilo kakvog nedostatka.”[13]
d) Potpuno suzdržavanje od prenesenog značenja (te’vila)
Metod Ebu Hanife u objašnjavanju svojstava jeste potpuno suzdržavanje od prenesenog značenja i tumačenja (te’vila), jer to podrazumijeva nijekanje svojstva i iskrivljivanje njegovog značenja koje je svojstveno samo Allahu, subhanehu ve te‘ala. Na to ukazuju riječi Ebu Hanife: “Ne kaže se da Njegova ruka znači Njegovu moć ili milost, jer to predstavlja nijekanje svojstva, kao što rade kaderije i mu‘tezili.”[14]
Također, Ebu Hanifa kaže: “Allah se ljuti i biva zadovoljan, ali se ne kaže da je Njegova srdžba Njegova kazna ili da je Njegovo zadovoljstvo Njegova nagrada.”[15]
Suzdržavanje od tumačenja šerijatskih tekstova na način koji je suprotan osnovnom značenju jeste metod ispravnih imama kao i imama Ebu Hanife. Alusi el-Hanefi kaže: “Ti znaš da je metod i put mnogih uglednih imama i predvodnika islama općenito suzdržavanje od te’vila, uz nijekanje usporedbe i otjelovljenja.[16] Imami koji zastupaju takvo mišljenje jesu Ebu Hanifa, Malik, Ahmed, Šafija, Muhammed b. Hasen, Sa‘d b. Muaz el-Mervezi, Abdullah b. Mubarek, Ebu Muaz Halid b. Sulejman, drug Sufjana es-Sevrija, Ishak b. Rahavejh, Muhammed b. Ismail el-Buhari, Tirmizi, Ebu Davud es-Sidžistani…”[17]
e) Potpuno nijekanje usporedbe, a potvrđivanje svojstava uz nijekanje usporedbe, prema Ebu Hanifinom mišljenju ne predstavlja ništa od poređenja Allahovih svojstava sa svojstvima stvorenja.
Ebu Hanifa je u potpunosti nijekao usporedbu Allaha sa Njegovim stvorenjima, jer Njemu ništa ne sliči, ali i pored toga, on je priznavao Njegova svojstva. To potvrđuju njegove sljedeće riječi: “Njemu ne sliči niko i ništa od Njegovih stvorenja, niti On nalikuje nekom od Svojih stvorenja, oduvijek je i zauvijek sa Svojim imenima i svojstvima…”[18]
Ebu Hanifa kaže: “Njegova se svojstva razlikuju od svojstava stvorenja: Njegovo znanje nije kao naše znanje, On ima moć koja ne sliči našoj moći, On vidi, ali ne kao što mi vidimo, On čuje, ali ne kao što mi čujemo, ON govori, ali ne kao što mi govorimo…”[19]
“Allah se ne opisuje svojstvima Svojih stvorenja.”[20]
Tahavi potvrđuje ovakva mišljenja objašnjavajući akidu sljedbenika ehli-sunneta po mezhebu Ebu Hanife i njegove dvojice drugova (Ebu Jusufa i Muhammeda), pa kaže: “Ne sliči stvorenjima.”[21]
Allahu ništa nije slično niti se s Njim šta uspoređuje. Kaže Uzvišeni: “Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.”[22]
“Zato ne navodite Allahu slične! Allah doista zna, a vi ne znate.”[23]
“I niko Mu ravan nije!”[24]
Sve ono što se potvrđuje kao Allahovo potpuno svojstvo jeste samo Njemu svojstveno i u tome nema saučesnika, a ko bude ubijeđen u suprotno tome – počinio je kufr.
Neim b. Hamad kaže: “Onaj ko usporedi Allaha sa nečim od Njegovih stvorenja, čini kufr, a onaj koji niječe nešto od Njegovih svojstava također čini kufr, s tim da u poređenje ne spada ono čime je Allah opisao Sebe ili Ga je opisao tako Njegov Poslanik, ﷺ.”[25]
Ishak b. Rahavejh kaže: “Ko opisuje Allaha uspoređujući Njegova svojstva sa svojstvima stvorenja, taj čini kufr Uzvišenom Allahu.”[26]
Ovo je akida Ebu Hanife i njegove dvojice drugova. To potvrđuju i riječi Tahavija koje je izrekao objašnjavajući akidu sljedbenika ehli-sunneta po mezhebu Ebu Hanife i njegove dvojice drugova: “Onaj koji Allaha opiše nekim svojstvom od svojstava stvorenja –počinio je kufr.”[27]
Novotari opisuju one koji Allahu priznaju svojstva savršenstva i u kojima niko drugi nema udjela, kao one koji Allaha porede sa stvorenjima i daju Mu tjelesne osobine (antropomorfisti), a o tome Kunevi el-Hanefi kaže: “Mnogi od selefa kažu da se džehmije prepoznaju tako što za sljedbenike ehli-sunneta kažu da su mušebbihe, jer nema nikoga da niječe nešto od Allahovih svojstava a da onoga ko ih potvrđuje ne naziva mušebbihom, čak i neki mufesiri, kao što su Abduldžebbar, Zamahšeri i drugi od mu‘tezila i rafidija, nazivaju mušebbihom svakoga ko potvrđuje nešto od Allahovih svojstava ili podržava mišljenje o viđenju Allaha, subhanehu ve te‘ala. Većina učenjaka ehli-sunneta vel-džemata smatra da oni nijekanjem poređenja ne žele nijekati Allahova svojstva, nego smatraju da Allah, subhanehu ve te‘ala, ne sliči stvorenjima u Svojim imenima, svojstvima i radnjama, kao što je to jasno objasnio imam (Ebu Hanifa).”[28]
Onaj ko potvrđuje Allahova potpuna svojstva, u kojima Njemu nema ničega sličnog, nije od onih koji Ga uspoređuju sa stvorenjima niti onaj koji Mu pripisuje utjelovljenje, nego je mušebbih onaj koji je ubijeđen da su svojstva Allaha, subhanehu ve te‘ala, slična svojstvima stvorenja.
Ishak b. Rahavejh kaže: “Tešbihom se smatra kada neko kaže da je Allahova ruka kao naša ruka, sluh kao naš sluh ili sličan njemu, pa ukoliko kaže takvo nešto, to je usporedba (tešbih). Međutim, ukoliko kaže da Allah, subhanehu ve te‘ala, ima ruku, sluh, vid, bez diskusije o kakvoći, niti da ta svojstva uspoređuje sa svojstvima stvorenja, tada to ne predstavlja poređenje. Tada se postupa u skladu sa riječima Allaha: “Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi… [29]”.[30]
Tirmizi kaže: “O ovom hadisu, kao i o sličnim hadisima koji govore o spuštanju Allaha, subhanehu ve te‘ala, na zemaljsko nebo svake noći, učenjaci kažu da predaje potvrđuju takvo nešto i mi u to treba da vjerujemo bez sumnji i bez raspitivanja o kakvoći… Ovakvog su mišljenja učenjaci ehli-sunneta, dok džehmijje niječu ove predaje govoreći da je to uspoređivanje (tešbih).”[31]
Iz spomenutih tekstova koji potječu od imama Ebu Hanife uviđa se da on potvrđuje svojstva koja se navode u Kur’anu i sunnetu, bez diskusije o njihovoj kakvoći i bez obesnaživanja i usporedbe. Njegovo potvrđivanje svojstava na ovakav način nema ništa slično sa uspoređivanjem, a isto su smatrali i ispravni prethodnici, dok je sve mimo toga novina koju su uveli mu‘attile i mušebbihe.
Priredio: Emir Demir (iz knjige Osnove vjere kod imama Ebu Hanife, autora Muhammeda el-Humejjisa)
Bilješke:
Vidi manje[1] Kitabul-iman, str. 350–351.
[2] Minhadžus-sunna (2/106).
[3] Medžmuul-fetava (5/256).
[4] Katfus-semer, str. 47–48.
[5] El-Fikhul-ebsat, str. 56.
[6] El-Fikhul-ekber, str. 302.
[7] Usulul-Bezdevi, str. 3; Kešful-esrar an usulil-Bezdevi, 1/7–8.
[8] Šerhul-akideti-t-Tahavijja, 2/427, sa recenzijom doktora Turkija; Dželaul-ajnejni, str. 368.
[9] Er-Risaletut-tedmurijje, str. 46, 47, 50–57; El-Hamevijja, str. 110, 112; Medžmuul-fetava, 3/28, 30–34 i 5/115–116.
[10] Zemmut-te’vil, str. 143.
[11] Džamiu bejanil-ilmi ve fadlihi, str. 74.
[12] Akidetus-selefi ashabil-hadis, str. 42; El-Bejheki, El-Esmau ves-sifat, str. 456; Šerhut-Tahavijja, str. 245; Kari, Šerhul-Fikhil-ekber, str. 60.
[13] Mirkatul-mefatih, tumačenje djela Miškatul-mesabih, 8/251.
[14] El-Fikhul-ekber, str. 302.
[15] El-Fikhul-ebsat, str. 56.
[16] Et-tedžsim (otjelovljenje) je jedan od novijih termina koje su uveli zagovornici kelama, dok se ne spominje u Kur’anu i sunnetu, niti se prenosi od ashaba, tabiina ili nekog od poznatih imama.
Medžmuul-fetava, 3/306; Minhadžus-sunna, 2/135.
[17] Ruhul-meani, 6/156.
[18] El-Fikhul-ekber, str. 301.
[19] El-Fikhul-ekber, str. 302.
[20] El-Fikhul-ebsat, str. 56.
[21] Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 19, sa osvrtom Albanija.
[22] Eš-Šura, 11.
[23] En-Nahl, 74.
[24] El-Ihlas, 4.
[25] Šerhul-usuli itikadi ehli-sunneti vel-džemat, 2/532.
[26] Šerhul-usuli itikadi ehli-sunneti vel-džemat, 2/532.
[27] Šerhul-akidetit-Tahavijje, str. 25, sa osvrtom Albanija.
[28] Kari, El-Fikhul-ekber, str. 24–25.
[29] Eš-Šura, 11.
[30] Sunenut-Tirmizi, 3/42.
[31] Sunenut-Tirmizi, 3/41–42, vidjeti: 5/251.
Klinička smrt
O kliničkoj smrti i stanjima u njoj govori se u mnogobrojnim anegdotama, koje se prenose i od muslimana i od nemuslimana, da ih je nemoguće negirati. Također, stanje kliničke smrti jedan je od dokaza da se pored zaustavljanja biološkog procesa u tijelu osobe i dalje odvija jedan metafizički proces čviše
O kliničkoj smrti i stanjima u njoj govori se u mnogobrojnim anegdotama, koje se prenose i od muslimana i od nemuslimana, da ih je nemoguće negirati. Također, stanje kliničke smrti jedan je od dokaza da se pored zaustavljanja biološkog procesa u tijelu osobe i dalje odvija jedan metafizički proces čiju suštinu poznaje samo Onaj ko je stvorio čovjeka. Nama je poznato da su smrt i san “dva brata” i da duša u stanju sna djelimično izlazi iz tijela. Čovjek u stanju sna živi u drugom svijetu, izvan ovog pojavnoga, komunicira, djeluje, trči, bori se…, dok za onoga ko ga promatra djeluje da je u polumrtvilu, tj. ništa od ovih doživljaja se ne prenosi u stanje jave. Zar se i u stanju sna ne zaustavlja veliki dio biološkog procesa u tijelu čovjeka? Stoga mislim da ni stanje kliničke smrti ne treba gledati izvan ovih okvira. Ako smo konstatirali da je klinička smrt veoma bliska stanju sna, a u snu je moguće ono što nije na javi, onda ćemo veoma lahko shvatiti sve ono što osobe, bile one muslimani ili nemuslimani, prenose od spomenutih doživljaja.
Također, ne zaboravimo da postoji daleko veći broj slučajeva kliničke smrti, a da se oni koji su ih doživjeli ne sjećaju ama baš ničega, kao što je i slučaj sa snom. Isto tako, postoji izvjestan broj slučajeva koji prenose ružne utiske i prizore iz ovakvih stanja. Stoga, ovo nam je još jedan od dokaza da je klinička smrt gotovo isto što i san.
Ne treba da vas zbunjuje to što nevjernici dožive lijepa stanja, jer i oni mogu usniti lijepe i istinite snove, sjetite se Jusufa, alejhis-selam, i njegova dva druga iz tamnice. Događaji i lijepi prizori koje vide nevjernici u toku kliničke smrti samo su iskušenje i argument protiv njih, jer su poslije toga dužni da uistinu razmisle, da ulože maksimalan trud i prihvate istinsku vjeru islam, koja jedino daje adekvatan odgovor na ovakve i slične pojave. Allah najbolje zna!
Odgovorio: Emir Demir
Vidi manjeUlazak žene u džamiju dok je u hajzu
Zahvala pripada Allahu, neka su salavat i selam na Poslanika, s.a.v.s.,. Ukoliko je spomenuta prostorija uzeta za mesdžid, nije dozvoljeno ženama (džunupluk, hajz, nifas) da sjede na mjestima koja su predviđena za namaz. Poslanik, s.a.v.s, kaže: „Ja ne dozvoljavam džamije ženi u menstruaciji, niti dviše
Zahvala pripada Allahu, neka su salavat i selam na Poslanika, s.a.v.s.,. Ukoliko je spomenuta prostorija uzeta za mesdžid, nije dozvoljeno ženama (džunupluk, hajz, nifas) da sjede na mjestima koja su predviđena za namaz. Poslanik, s.a.v.s, kaže: „Ja ne dozvoljavam džamije ženi u menstruaciji, niti džunupu.“ Ukoliko žena (sa menstruacijom) prođe kroz mesdžid radi neke potrebe, tako što će dobro paziti da ga ne zaprlja menstrualnom krvlju, onda nema smetnje, jer Uzvišeni kaže: „…niti kao džunupi, osim kao prolaznici.“
Od Vjerovjesnika, s.a.v.s., prenosi se da je naredio Aiši, radijAllahu anha, da mu doda nešto iz mesdžida. Rekla je da ima menstruaciju. Poslanik, s.a.v.s, reče: „Tvoj hajz nije u tvojoj ruci.“
Ukoliko postoji dodatna, pomoćna prostorija i ukoliko onaj koji je uvakufio taj prostor nije to smatrao dijelom mesdžida, već kao skladište, ili kuhinju, onda taj prostor ne uzima propis mesdžida. Tada je dozvoljeno da u tom prostoru sjede džunupi i žene u hajzu i nifasu. Također, nema smetnje da se namaz tu obavi ukoliko je to mjesto čisto i ukoliko nije vezano za zahode i kupatila.
Šejh Ibn Usejmin je upitan da li je ženi u hajzu dozvoljeno da prisustvuje halkama u džamijama, pa je odgovorio: „Nije dozvoljeno ženi u hajzu da boravi u džamiji, ali nema smetnje da prođe kroz nju, pod uslovom da se ne zaprlja medžid menstrualnom krvlju. Kada joj nije dozvoljeno da se zadržava u džamiji, nije joj dozvoljeno da prisustvuje halkama Kur’ana, osim da se nađe van mesdžida tako da čuje glas posredstvom pojačala. Nema smetnje da žena sluša učenje Kur’ana dok je u hajzu i nifasu, kao što se prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., bi učio Kur’an u Aišinoj sobi, a ona je bila u hajzu. Međutim, nije dozvoljeno da boravi u džamiji kako bi slušala učenje, podučavala se tedžvidu i sl.
Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s., bio na Oprosnom hadždžu Safijja majka vjernika, radijAllahu anhu, je bila u menstruaciji, pa je rekao: „Da li će nas ona sada zadržati?“, misleći da nije obavila tavaf, pa su mu rekli da je ona obavila tavaf prije menstruacije. Ovo ukazuje da nije dozvoljeno boraviti u džamiji, pa makar radi ibadeta. Također, vjerodostojno se navodi od Vjerovjesnika, s.a.v.s., da je naredio svim ženama da izađu na musallu na dan bajrama. Ženama u menstruaciji je naredio da se sustegnu od prisustva samoj musalli. (Fetava et-tahare, str. 373)
Ukoliko mesdžid ima dodatne prostorije koje nisu predviđene za namaz, kao što su hodnici, ili biblioteke, čekaonice i sl., nema smetnje da se sjedi na ovim mjestima, jer se zabrana isključivo veze za mesdžid (džamiju), tj., mjesto koje je pripremljeno za namaz. Allah najbolje zna.
Odgovorio: mr. Emir Demir
Preuzeto sa http://www.n-um.com
Vidi manje