PRODAJA I KUPOVINA PASA

Alejkumusselam.

U vjerodostojnom sunnetu je došla zabrana držanja pasa uopćeno i da onaj ko drži psa umanjuje mu se nagrada za svaki dan dva kirata (kirat je nagrada poput brda Uhuda). Iz ove zabrane je izuzeto držanje tri vrste pasa: lovačkog psa, psa čuvara stada i psa čuvara usjeva, a analogijom mnogi učenjaci su dozvolili držanje drugih vrsta pasa čija je funkcija i uloga čuvanje i zaštita nečega.

A oko prodaje pasa islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav – da nije dozvoljeno uopće prodavanje i kupovina bilo kojih pasa, svejedno bili psi oni koje je dozvoljeno držati ili ne. Na ovom stavu su šafije i hanabile.

Dokazi sa kojim podupiru svoj stav su sljedeći:

– hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Džuhajfe, radijallahu anhu, da je rekao: “Zabranio je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zaradu od (prodaje) psa”.

– hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebi Mes’uda, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio zaradu od (prodaje) psa, zaradu od zinaluka i zaradu od bavljenja proricanjem (budućnosti)”.

– bilježi Ebu Davud u svom Sunenu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: ” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio zaradu od (prodaje) psa, a ako neko zatraži da naplati psa napuni mu ruku prašinom”. Hadis su Ibn Hadžer i Albani ocijenili vjerodostojnim.

– bilježi Ebu Davud u svom Sunenu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije dozvoljena zarada od (prodaje) psa, niti zarada od bavljenja proricanjem (budućnosti), a ni zarada od zinaluka”. Hadis je Ibn Hadžer ocijenio dobrim a Albani vjerodostojnim.

Kaže Ibn Hadžer: “Vanjsko značenje hadisa je zabrana njegove prodaje (psa), ovo uopćeno za sve vrste pasa, svejedno bio on dresirani (lovački) ili neki drugi kojeg je dozvoljeno držati ili bio od onih koje nije dozvoljeno držati. Iz ovoga proizilazi da nije obaveza nadoknaditi vrijednost psa onome ko ga uništi (ubije), a na ovom stavu je džumhur učenjaka”.

Kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame da nema razilaženja unutar hanbelijskog mezheba da je prodaja psa batil (ništavna) svejedno koji pas bio. Na ovom stavu od savremenih učenjaka su Stalna komisija za fetve u Saudiji, Bin Baz i Ibn Usejmin.

Razilaženje učenjaka po ovom pitanju prenosi Nevevi u svom komentaru Sahiha Muslima sljedećim riječima: “A što se tiče zabrane zarade od prodaje psa, te da je to najgora vrsta zarade i da je ona ogavna (kao što je došlo u hadisima), to ukazuje na zabranu njegove (psa) prodaje, da prodaja psa nije ispravna, da zarada od te prodaje nije dozvoljena, niti je obavezan onaj ko uništi (ubije) psa da nadoknadi tu štetu, svejedno bio pas dresiran ili ne i svejedno bio od onih koje je dozvoljeno držati ili ne.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka, a od njih su Ebu Hurejre, radijallahu anhu, Hasan El-Basri, Rebi’a, Evzai, El-Hakem, Hammad, Šafija, Ahmed, Davud Zahiri, IbnulMunzir i drugi.

A kaže Ebu Hanife: “Ispravna je prodaja pasa od kojih ima koristi i obavezna je nadoknada štete onome ko ga uništi. Prenosi Ibnul Munzir od Džabira, radijallahu anhu, Ata’a i Nehaija da su dozvolili prodaju lovačkog psa mimo ostalih …”.

Drugi stav – da je dozvoljena prodaja i kupovina psa uopćeno, svejedno radilo se o dresiranom psu za lov ili ne, ili psima koje je dozvoljeno držati ili ne. Ovo je stav hanefijskog mezheba a odabrao ga je i malikijski učenjak Sahnun.

Međutim, prenosi Ebu Jusuf da je Ebu Hanife zabranio prodaju bijesnog psa.

Dokazi sa kojima argumentiraju svoj stav su sljedeći:

– pas kao sredstvo za lov je imetak i imovina čija se vrijednost može procijeniti poput sokola koji se koristi za lov čija prodaja je dozvoljena, pa tako isto dozvoljeno je prodavati psa.

– dozvoljeno posjedovati psa kada se da kao poklon ili kao rezultat oporuke a ono što je dozvoljeno uzeti kao poklon i primiti kao oporuku to je dozvoljeno i prodavati.

Ovakav način dokazivanja na osnovu kijasa psa na ostali imetak bi bio prihvatljiv da nam nije došao jasan i nedvosmislen šerijatski tekst, a poznato je pravilo iz usulul-fikha: Nema idžtihada ako je došao šerijatski tekst.

Treći stav – da je dozvoljena prodaja pasa čije držanje je po Šerijatu dozvoljeno. Oko ovog nema razilaženja unutar malikijskog mezheba. A oko pasa koje nije dozvoljeno držati, da li je njihova prodaja dozvoljena ili ne, unutar malikijskog mezheba postoje tri stava: zabrana, pokuđenost i dozvola, a ono što je poznato od imama Malika da je bio na zabrani.

Učenjaci koji dozvoljavaju prodaju i kupovinu pasa koje je inače po Šerijatu dozvoljeno držati svoj stav argumentiraju hadisima u kojima je uz opću zabranu zarade od prodaje psa došao izuzetak za lovačkog psa, tj. da je njega dozvoljeno kupovati i prodavati.

Bilježe Nesai i Bejheki u svojim Sunenima od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio zaradu od prodaje psa i mačke osim psa za lov. Ovaj izuzetak “osim psa za lov” su Nesai u svom Sunenu, Nevevi u komentaru Sahiha Muslima, Ibnul Kajjim u “Zadul-me’adu” i mnogi drugi učenjaci su ocijenili kao munkerom, tj. veoma slabim i neprihvatljivim.

Kaže Es-Sindi u svom komentaru Sunnena Nesaia “Hašijetu En-Nesai”: “(Ovaj izuzetak) je slab oko čega su složni muhaddisi”.

Kaže Nevevi u komentaru Sahiha Muslima: “Što se tiče hadisa u kojima je došla zabrana zarade od prodaje psa osim psa za lov, te da je Osman, radijallahu anhu, kaznio čovjeka da plati odštetu dvadeset deva za vrijednost psa kojeg je ubio, kao i Ibn ‘Amra El-Asa, radijallahu anhuma, da je uzimao odštetu za ubijanje psa, sve ovo što je prenešeno je slabo oko čega su složni imami hadisa”.

Nakon svega spomenutog postaje jasno da je zabranjena prodaja i kupovina pasa uopćeno a to je ono na što ukazuju jasni i nedvosmisleni vjerodostojni hadisi.

Naravno, ostaje pitanje šta da uradi onaj kome treba pas kojeg je dozvoljeno imati a ne može ga steći na drugačiji način osim kupovinom.

Kada neko ima potrebu za lovačkim ili nekim drugim psom kojeg je po Šerijatu dozvoljeno držati (za čuvanje stada, usjeva, kuće i slično) a ne može naći nekoga ko će mu ga pokloniti ili na sličan način dati, njemu je dozvoljeno da ga kupi a grijeh prodaje je na onome ko prodaje jer je prodao ono što po Šerijatu nije dozvoljeno prodati. Naravno, pod prodajom psa se podrazumijeva bilo koji vid imovinske razmjene a ne samo kupovina novcem.

Kaže Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Muhala” (7/493): “U osnovi nije dozvoljena prodaja psa, ni psa za lov niti za čuvanje stoke ili nekoga drugog psa. A ako je čovjek prinuđen da kupi i ne može naći nekoga ko će mu ga dati dozvoljeno mu je da ga kupi, to je dozvoljeno kupcu a haram prodavaču”.

Prema tome, iz svega izloženog nadam se da je odgovor na tvoje pitanje sasvim jasan. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com