Preveo: Sead ef. Jasavić

U djelu “Medžmu’atul-Fetava“, knjiga: Usulu-Fikh, el-Temezhub vel-Ittiba’, 20/48-55., šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., pod naslovom:

“Sažetak o tome kada u međusobnu konfrotaciju dođu dobro i zlo, ili oba zajedno tj. kada nastaju zajedno, i ne može se nikako između njih razdvojiti, već će se ili učiniti u kompletu ili ostaviti u kompletu“, kaže:

„O ovome sam već nešto slično pisao u djelu “Ka’idetul-Imareh vel-Hilafeh/Pravilo upravljanja i vladanja“, o tome da je glavna zadaća i cilj islamskog šeri’ata potpuno ostvarenje dobra, koristi i interesa, ili njihovo upotpunjenje, te potpuno anuliranje zla i šteta, ili pak njihovo umanjenje, kao i to da šeri’at daje prednost ostvarenju većeg od dva dobra, i nestanku većeg od dva zla, kao i to da se uvjek nastoji ostvarivati veći interes ispuštanjem manjeg interesa, i da će se uvjek otklanjati veća šteta činjenjem manje štete, pa kažemo:

Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., su nam propisali vadžibe i mustehabbe, mada je vadžib sam po sebi mustehabb i nešto jače, a također su nam zabranjenim učinili harame i mekruhe.

Din/vjera, je pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, i to je din i takvaluk; to je dobročinstvo i dobro djelo, i to je šeri’at i put – i ako između spomenutih termina ima izvjesnih razlika. Pohvalio je izvjesna djela tj. dobra djela, obećavši nagradu za njih, a isto tako je i pokudio određena djela tj. loša djela, i zaprijetio kaznom onima koji ih čine.

Allah dž.š., je sve navedeno povezao sa snagom/kudret, mogućnošću/istita’ah, širinom djelovanja/vus’ah, energijom/takat, pa kaže:

„Zato se Allaha bojte koliko možete!“ (el-Tegabun: 16.)

„Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih; u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu je zlo koje radi!“ (el-Bekarah: 286.)

„Neka imućan prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici – prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah, doista, nikoga ne zadužuje više nego što mu je dao!“ (el-Talak: 7.)

Dva zadnja ajeta, i ako su općenitog značenja, prvi ajet bi se odnosio na kontrolu i svođenje računa svojim dušama, što bi spadalo u nutarnja djela srca, dok se drugi ajet odnosi na obavezu udjeljivanja imetka. Allah dž.š., dalje kaže:

„Zato se ti bori na Allahovom putu, a za druge nisi obavezan; podstiči i vjernike!“ (el-Nisa’: 84.)

„Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate!“ (el-Bekarah: 185.)

„Allah želi da vam olakša!” (el-Nisa’: 28.)

„Allah ne želi da vas u nezgodnu situaciju dovodi – haredž!“ (el-Ma’ideh: 6.)

„U vjeri vam ništa teško nije propisao!” (Hadždž: 78.)

„O vjernici, brinite se o sebi!” (el-Ma’ida: 105.)

„A oko je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao!“ (el-Bekarah: 280.)

„Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj ko je u mogućnosti!“ (Alu ‘Imran: 97.)

„Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu da nađu sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni!“ (el-Tevba: 91.)

Po pitanju posta, ihrama, tahareta, namaza, džihada… postoji niz tekstova slične sadržine.

Kada su zabrane u pitanju, Allah dž.š., kaže:

„On vam je potanko objasnio šta vam je zabranio – osim kada ste u nevolji!” (el-En’am: 119.)

„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije!“ (el-Bekarah: 173.)

„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da utoli glad, pa, Gospodar tvoj će, zaista, oprostiti i samilostan biti!“ (el-Nahl: 115.)

„Gospodaru naš, na kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!“ (el-Bekarah: 286.)

„Nije grijeh ako pogriješite! Grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je.“ (el-Ahzab: 5.)

„Da je Allah htio, mogao vam je propisati ono što vam je teško!“ (el-Bekarah: 220.)

„Pitaju te o svetom mjesecu o ratovanju u njemu. Reci: “Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerovanje u Allaha, i odvraćanje od Njegova puta, i časnih mjesta, i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih – još veći grijeh kod Allaha, a zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)

Kada su međusobno-suprostavljeni propisi u pitanju, Allah dž.š., kaže:

„Pitaju te o vinu i kocki. Reci: “Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta veća od koristi.” (el-Bekarah: 219.)

„Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate!“ (el-Bekarah: 216.)

„Nije vam grijeh da namaz na putovanju skratite, i kada se bojite da će vam nevjernici neko zlo nanijeti. Nevjernici su vam, doista, otvoreni neprijatelji!“ (el-Nisa’: 101.)

„Zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)

„Ako se budete nečega bojali, onda hodajući ili jašući; a kada budete sigurni, spominjite Allaha onako kako vas je On naučio onome što niste znali!“ (el-Bekarah: 239.)

„Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš molitvu, neka jedni s tobom molitvu obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali molitvu, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili molitvu pa neka i oni obave molitvu s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa da svi odjednom na vas navale. Ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju!“ (el-Nisa’: 102.)

„Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim – Meni će se svi vratiti. & A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji Mi se iskreno obraća; Meni ćete se vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti!“ (Lukman: 14,15.)

Kažemo: Ako je tačno to da dobra djela sadrže koristi u sebi, pa makar se radilo i o vadžibima, onda u njihovom ostavljanju leži šteta; u lošim djelima je šteta, mada u nekom pokuđenom postupku ima i dobra. Konfrotacija i suprostavljanje se može javiti između dva dobra između kojih se ne može sastaviti, tako da će se učiniti dobro koje je vrijednije, a ispustiti ono koje je manje vrijedno, a može se javiti i između dva zla – između kojih se ne može razdvojiti, tako da će se otkloniti zlo koje je veće tako što će se počiniti ono koje je manje, dok će se nekada konfrotacija i suprostavljanje javiti između dobra i zla između kojih se neće moći razdvojiti, jer činjenje izvjesnog dobrog djela iziskuje i činjenje lošeg, ili nečinjenje nekog lošeg djela povlači za sobom i nečinjenje dobrog djela – tako da će se, u tom slučaju, dati prednost onome što je korisnije – ili dobru uz činjenje zla, ili ostavljanju zla uz ispuštanje dobra, tako da će se dati prednost ostvarenju koristi dobra ili anulaciji štete zla!

Prva vrsta je poput vadžiba i mustehabba, farzi ‘ajna i farzi kifajeta poput: davanja prednosti vraćanju duga koji se potražuje nad dobrovoljnom sadakom.

Druga vrsta je poput davanja prednosti finansiranju porodice i familije nad finansiranjem džihada koji nije farzi ‘ajn, ili davanje prednosti finansiranju roditelja nad finansiranjem džihada koji nije farzi ‘ajn, kao što je rečeno u hadisu: “Koje djelo je najvrijednije? Reče: Namaz u njegovom vremenu. A potom koje? Reče: Dobročinstvo prema roditeljima. A potom koje: Borba na Allahovom dž.š., putu.” (Muttefekun ‘alejh)

Ili, davanje prednosti džihadu nad hadždžom kako se to bilježi u Kur’anu i Sunnetu – nekome je obavezan a nekome pohvaljen; ili, davanje prednosti učenju Kur’ana nad zikrom ako su na istom stepenu djelovanja u nečijem srcu i na nečijem jeziku, ili davanje prednosti namazu nad učenjem Kur’ana i zikrom ako jednako djeluje na djelo srca dok će se u suprotnom dati prednost zikru kojeg prati razmišljanje i strah nad kira’etom i učenjem Kur’ana koji ne prelazi ključnu kost nekog čovjeka; ovo je široka oblast.

Treća vrsta: je davanje prednosti, od strane žene muhadžirke, putovanju bez mahrema nego li ostati u nevjerničkoj sredini (darul-harb), kao što je to uradila Ummu Kulsum u vezi koje je Allah dž.š., objavio ajet imtihana/ispita: “O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo, pa ako se uvjerite da su vjernice onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni; a njima podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kada im vjenčane darove njihove date. U braku mnogoboške ne zadržavajte! Tražite ono što ste potrošili, a neka i oni traže ono što su potrošili! To je Allahov sud, On sudi među vama – a Allah sve zna i mudar je.” (el-Mumtehina, 10.)

Ili, davanje prednosti smaknuću osobe nad nevjerstvom, kao što Allah dž.š., kaže: “Fitna je gora od ubijanja.” (el-Bekara, 191;217.)[1] tj. od ubistva osoba koji predstavljaju iskušenje po vjeru vjernika, zbog toga što je šteta koju proizvodi nevjerstvo veće od štete ubistva čovjeka.

Ili, davanje prednosti kidanju šake lopova i bičevanju bludnika i alkoholičara nad štetom koja nastaje iz samog čina krađe, zinaluka ili alkoholiziranja, a isti je slučaj i s ostalim kaznama koje su nam naređene da ih sprovodimo. One su nam naređene za sprovoditi i ako u samoj osnovi nisu lijepe, i one nose u sebi štetu samo što se tom štetom otklanja šteta koja je mnogo veća od nje a to je kriminal koji je veliko zlo, i to se zlo ne može otkloniti izuzev uz činjenje manjega zla.

Isti je slučaj i sa pitanjima džihada – rata i borbi. I ako je ubojstvo žena i djece i ostalih zabranjeno i haram – kad god se ukaže potreba za tim ono će se sprovesti i ubojstvo će i njih obuhvatiti poput korišćenja katapulta ili napada noću – što je sve dozvoljeno shodno sunnetu Poslanika s.a.w.s., kada je opsjedao grad Ta’if i kada ih je gađao katapultima, ili kada je u pitanju napad stanovnika nekog mjesta koji su idolopoklonici; sve je ovo otklanjanje štete fitneta i nevjerstva pa makar moralo doći do ubojstva onih koji se inače ne smiju ubijati!

Istog je statusa i mes’ela “teterrusa” – živog štita kojeg nevjernici stavljaju ispred sebe u ratu a sastavljenog od muslimana, koju spominju islamski pravnici u svojim djelima; džihad je odagnavanje štete nevjerstva i u džihadu znaju nastajati štete koje su manje od štete nevjerstva, tako da su islamski pravnici složni na toma da ako se ne može odagnati šteta od muslimana osim na način da se neki dio njih pobije tj. oni koji su stavljeni kao živi štit – takav postupak je dozvoljen, a ako se očekujuća šteta neće umanjiti tim činom, samo što ako će čišćenje živog štita biti podrška borbama i džihadu onda islamski pravnici imaju dva stava po tom pitanju. Oni koji dozvoljavaju to kažu: Ubiće se zbog šireg interesa džihada tako da će se ubijeni muslimanski borci smatrati šehidima; istog je slučaja i sprovedba kazni nad kriminalcima i borba protivu drumskih razbojnika ili ustanika itd.. U ovo će spadati i dozvola ženidbe robinje ako postoji bojazan od zapadanja u zinaluk – i ovo je široka oblast.

Četvrta vrsta je poput jela mrcine u nuždi; jelo je obavezno dobro djelo i ne može se sprovesti izuzev uz činjenje ovog lošeg djela, a interes jela je veći i jači (od štete mrcine). Suprotno ovome je loš lijek – njegova šteta je veća od njegove koristi u liječenju, a pogotovo ako postoji drugi lijek koji ga može zamijeniti. Dobročinstvo je ne oslanjati se na takve lijekove, a istog je statusa i pijenje alkohola ‘radi lijeka’.

Nakon svega navedenog da se razumjeti to da će se loše djelo u dvije situacije sprovoditi u praksu radi otklanjanja onoga što je mnogo gore od tog lošeg djela izuzev ako se to veće zlo ne može otkloniti na neki drugi način, i postizaće se ono što je korisnije od njegovog ostavljanja ako se to ne može ostvariti na neki drugi način. Isti je slučaj i sa dobrim djelom; u dvjema situacijama se dobro djelo neće raditi i to onda ako će se činjenjem izvjesnog dobrog djela ispustiti dobro koje je mnogo veće od njega ili ako će neko dobro djelo izazvati loše djelo čija će šteta biti mnogo veća od koristi dotičnog dobrog djela. Ovo je sve što se tiče vjerskog vaganja prioriteta!

Što se tiče obaranja i ispuštanja vadžiba/obaveze – zbog štete koju može nanijeti nekome na dunjaluku, kao i dozvola harama – zbog koristi koju može donijeti nekome na dunjaluku poput ispuštanja obaveze posta zbog koristi putovanja, ili ispuštanje ihramskih zabrana ili ruknova namaza zbog neke bolesti – ovo je posebna oblast koja spada u domen širine vjere i uklanjanja neugodnosti s njenog puta u vezi čega ima razlika između samih šeri’ata/zakonodavstava, za razliku od prvog spleta pitanja u vezi kojeg nema razilaženja između šeri’ata/zakonodavstava, i ako će doći do razilaženja u parcijalnim pitanjima. Sve ovo zdravi razum prihvata i potvrđuje, kao što je rečeno:

Nije pametan ona osoba koja

zna šta je dobro a šta je zlo!

Pametna je ona osoba koja zna

šta je bolje od dva dobra,

i šta je gore od dva zla!

Ili:

Pametna je ona osoba koja, kada je dvije

bolesti spopadnu, liječi onu koja joj je teža!

Ovakav način postupanja je prisutan i u ostalim oblastima života; ljekar je u potrebi za lijekom koji će ojačati pacijenta i otkloniti mu bolest i štetu pa će vagati da li da prilikom dobijanja snage izostavi to radi slabljenja bolesti ili da ga sprovede pri slabljenju snage pacijenta jer je ostaviti pacijenta snažnim i manje bolesnim preče nego li otkloniti oboje.

Nestanak snage iziskuje slabljenje, pa se stoga u razumu ljudi ustalilo pravilo da je u sušnim periodima padanje kiše milost – iako će se nečim, od onoga što zbog nje raste, ljudi koristiti radi činjenja zuluma, ali suša je mnogo štetnija po ljude (nego li prethodno spomenuti zulum, op.prev.)!

Isto tako, ljudi daju prednost postojanju nasilne vlasti nad anarhijom i bezvlašćem, što su i riječi pametnih mudraca:

“Šesdeset godina nepravedne vlasti

su bolje od jedne noći bezvlašća!”

Vlastima će se zamjerati na neprijateljstvu i zlu kojeg čini, i na neispunjavanju tuđih prava – onda kada se to bude u stanju učiniti, ali, ono što želim reći ovdje je slijedeće:

Ako osoba koja je preuzela opštu vlast ili neki od njenih ogranaka poput: uprave/imaret, vlasti/vilajet, sudstva/kada’, i tome slično – ako ne bude mogao izvršavati sve svoje obaveze (vadžibe), i ne bude mogao izbjeći sva zabranjena djela (harame), što ima u namjeri činiti, dok drugi ljudi namjerno to čine, a u stanju su to ispraviti – takvoj osobi je dozvoljeno da na sebe preuzme određenu vlast/vilajet, a možda će mu takav postupak biti i obaveza, jer, ako je vlast/vilajet, jedna od obaveza čiji se plod mora ubirati, poput borbe protivu neprijatelja, dijeljenja ratnog plijena, izvršavanja kazni, osiguravanja i bezbjednosti puteva – njeno izvršavanje će tada biti obavezno (vadžib).

Ako će sve to iziskivati zapošljavanje nekih ljudi koji to ne zaslužuju, ili uzimanje imetka od ljudi koji nije dozvoljen, ili davanje imetka nekome ko ga ne zaslužuje – jer se to ne može izbjeći – sve navedeno će spadati u opšte šeri’atsko pravilo koje glasi: “sve ono bez čega ne može doći do ispunjenja vadžiba ili mustehabba – to je vadžib ili mustehabb!” Nešto će biti vadžib ili mustehabb onda ako će šteta koja proizilazi iz njega biti manja od koristi koja proizilazi iz tog vadžiba ili mustehabba.

Čak, i ako bi sama vlast i uprava/vilajet, bio neobavezan, a u sebi sadrži zulum i nasilje, jer osoba koja ga praktikuje sprovodi nasilje i zulum sve dok tu vlast ne preuzme osoba koja za cilj ima umanjenje postojećeg nasilja, ili otklanjanje njegovog većeg dijela tako što će činiti nasilje koje je blaže ili slabije – takvo postupanje će biti dobro djelo (hasene), uz takav nijjet, i njegovo činjenje loših djela – koje čini s namjerom otklanjanja onoga što je gore i opasnije – će se smatrati dobrim djelom!

Ovo je oblast koja će se razlikovati shodno ljudskim namjerama/nijjetima, i ciljevima/mekasid, npr.: osoba koja je zulumćar i koja je na vlasti, i traži od druge osobe određenu svotu imetka, primoravajući ga na to, i u međuvremenu se neki čovjek založi da potlačenoj osobi olakša nasilje, svojevoljno uzimajući od njega određeni imetak, davajući ga nasilniku, kako prvi ne bi više nasilje činio nad ovim – ako bude u stanju to učiniti biće dobročinitelj, a ako se založi da tlačitelju pomogne biće griješnik!

U većini slučajeva, u ovim pitanjima je posrijedi pokvaren nijjet i pokvaren postupak. Što se tiče nijjeta on će biti kvaran onda kada je u pitanju želja za vlašću i imetkom, a što se tiče djela ona će biti kvarna zbog činjenja harama i nečinjenja vadžiba – ali ne zbog njihove međusobne konfrotacije i suprostavljenosti, niti zbog činjenja onoga što je vrijednije i bolje.

Uprava/vilajet, i ako je sama po sebi dozvoljena/dža’iz, lijepa/mustehabb, ili obavezna/vadžib, za nekog čovjeka će biti obaveznija ili ljepša u odnosu na drugog čovjeka, pa će se u takvoj situaciji dati prednost većem od dva dobra, što će nekada biti obavezno, a nekada lijepo!

U ovu oblast će spadati i Jusufovo a.s., preuzimanje na sebe obaveze “upravljanja riznicama” zemlje vladara Egipta; čak je u pitanju i zahtjev kojeg je Jusuf a.s., uputio kralju Egipta da ga na takvo mjesto postavi – mada su i kralj i njegov narod bili nevjernici – kafiri!

Allah dž.š., kaže: “Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je on donio. Kada je on umro, rekli ste: Allah više neće poslije njega poslati poslanika! Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja!” (Gafir: 34.)

Allah dž.š., kaže: “O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? & Oni kojima se vi, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli – vi i preci vaši – Allah o njima nikakav dokaz nije objavio…” (Jusuf: 39-40.)

Poznato je i to da su staro-egipćani, pored svog kufra i nevjerstva, imali i ustaljen običaj i zakon poreza i ubiranja imetka, kao i njegovog dijeljenja i trošenja na kraljevu svitu, kraljevu porodicu, kraljevu vojsku, kao i na kraljeve podanike, i taj zakon prihoda i rashoda imetka nije bio uspostavljen po sunnetu poslanika a.s., i njihovoj pravdi. Jusuf a.s., nije bio u stanju činiti sve što je htio tj. sve ono za što je smatrao da je od Allahove dž.š., vjere, jer mu se narod ne bi odazvao u tome. Jusuf a.s., je sprovodio pravdu i dobročinstvo onoliko koliko je mogao i svojom vlašću je uspio počastiti vjernike iz njegove porodice, što ne bi bio u stanju uspijeti da nije bio tamo gdje je bio. Sve navedeno spada u sklop i značenje Allahovih dž.š., riječi: “Allaha se bojte onoliko koliko možete!” (el-Tegabun: 16.)

Kada se međusobno suprostave dva vadžiba, i nije moguće napraviti spoj između njih – pa čovjek tada ukaže prednost jačem od ta dva vadžiba, ovaj drugi se, u ovakvoj situaciji, neće smatrati vadžibom, i osoba koja ga ne izvrši zbog toga što je izvršavala vadžib koji je bio preči od ovoga, se, u suštini stvari, neće smatrati ostavljačem vadžiba! Isti je slučaj i onda kada se međusobno suprostave dva harama, kada nije moguće izbjeći haram koji je veći, a da se ne počini onaj koji je manji – činjenje manjeg harama, u ovakvom slučaju, se, u suštini stvari, neće smatrati činjenjem harama; i ako će se ono prvo nazivati ostavljanjem vadžiba, i ovo drugo činjenjem harama – takvo što neće škoditi!

U ovom slučaju, reći će se slijedeće: Ostavio je vadžib/obavezu, iz opravdanog razloga, ili: počinio je haram radi:

– koristi koja je bila veća od njegove štete, ili

– radi nužde, ili

– radi otklanjanja onoga što je haramnije od njega!

Osoba koja prespava namaz ili ga zaboravi klanjati – on će ga naklanjati u drugom vremenu. Poslanik s.a.w.s., je rekao: “Ko prespava namaz ili ga zaboravi – neka ga klanja onda kada ga se sjeti; to je njegovo vrijeme, i nema drugog otkupa za njega!” (Sunen Nesa’i, Darimi)

Oblast međusobne suprostavljenosti i konfrotacije propisa je veoma široko polje, pogotovo u vremenu i prostoru u kojem je došlo do iščezavanja poslaničkih tragova i poslaničkog hilafeta. Ovakva pitanja se često javljaju u ovakvim kriznim situacijama, i što je slabljenje vjere veće dolazi do većeg javljanja ovih pitanja!

Ovo također zna biti fitna i iskušenje po islamski ummet, jer kada se dobro pomiješa sa zlom dolazi se do zabune. Neki ljudi – vidjeći samo dobro – daju mu prednost, pa makar u sebi nosio i ogromne greške; dok neki ljudi – vidjeći samo zlo – daju prednost njegovom nečinjenju pa makar u sebi nosio ogromno dobro.

Oni koji su umjereni (mutevessitun) – oni koji uvjek gledaju i u dobro i u zlo, nekada im se, ili većini njih, ne može baš ukazati količina određene korist ili određene šteta, ili pak uvide u čemu je korist ili u čemu je šteta, ali ne mogu naći osobu koja bi ih pomogla u činjenju tog dobra ili ostavljanju tog zla – jer su se strasti pomiiješale sa mišljenjima, na što se i misli ovim hadisom:

“Allah dž.š., voli oštro oko onda kada se dođe do pojave sumnji/šubuhat, i voli razborit um onda kada se dođe do pojave pohota i strasti/šehevat!” (el-Hiljeh, 6/199., Ebu Nu’ajm)

Na ‘alimu-učenoj osobi je obaveza da dobro i duboko razmišlja o ovim pitanjima tako da će obaveza u nekim pitanjima biti opraštanje po pitanju naredbi ili zabrana a ne totalno ohalaljivanje ili obaranje poput toga da se tražeći pokornost traži i činjenje nekog grijeha čija je šteta mnogo veća od koristi te naredbe pa će se izostaviti takva naredba kako se ne bi činio izvjestan grijeh; ili, prijavljivanje nekog kriminalca vlastima koji su nepravedni i zulumćari koji će mu veliko nasilje i nepravdu učiniti prilikom kažnjavanja – što je enormno veća šteta u odnosu na onu koju je sam počinio; ili, ako u zabranjivanju nekih loših djela stoji i ostavljanje nekih dobrih djela koja su mnogo korisnija od ostavljanja tih loših djela – pa će se prešutjeti zabranjivanje toga iz bojazni da takvo postupanje ne poluči ostavljanjem onoga što je naredio Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., što je mnogo veće i vrijednije od ostavljanja samog lošeg djela!

‘Alim će nekada nešto naređivati, nekada će nešto zabranjivati, nekada nešto dozvoljavati, a nekada će prećutati određenu naredbu ili zabranu ili dozvoljenost nečega; nekada će narediti 100%-tno dobro, a nekada dobro koje prevaguje 50%, i nekada će 100%-tno zabranjivati zlo, a nekada zlo koje prevaguje 50%.

Kada se naiđe na sukob interesa i međusobnu konfrotaciju propisa (el-te’arud), daće se prednost onome što je preče i prioritetnije – kao što je to malo prije pojašnjeno – onoliko koliko se bude moglo!

Ako se osoba kojoj se nešto naređuje ili zabranjuje ne pridržava onoga što je moguće ili zbog neznanja/džehla, ili zbog nasilja/zulma, i nije se u stanju odmah otkloniti njegovo neznanje ili nasilje – možda je, u tom slučaju, bolje ustegnuti se od naređivanja mu ili zabranjivanja, kao što se zna reći da se na neka pitanja odgovara ćutnjom, kao što je Zakonodavac, na početku objave islamskog šeri’ata, prećutao određene obaveze ili naredbe, sve dok se islam nije uzdigao i jakim postao!

Isto tako će i učenjak (‘alim), odgoditi dostavu propisa, ili pojašnjenje istih (te’hirul-bejani vel-belag), zbog nekih opravdanih razloga i to do odgovarajućeg vremena, kao što je Allah dž.š., odgodio objavu određenih ajeta i pojašnjenje određenih propisa, sve do momenta dok se sam Poslanik a.s., nije našao u odgovarajućoj poziciji za potpunu predaju njima. Allah dž.š., kaže: “Mi nijedan narod nismo kaznili – sve dok im poslanika nismo poslali!“ (el-Isra’: 15)

Dokaz protivu ljudi počiva na dvjema stvarima:

1. Mogućnost poznavanja onoga što je Allah objavio.

2. Mogućnost rada i postupanja po tom znanju.

Što se tiče osobe onemogućene od znanja poput luđaka, ili osobe koja je onemogućena od rada po tom znanju – njima se neće naređivati, niti zabranjivati!

Ako se ne bude poznavao dio vjere, ili se ne bude bilo u stanju nešto od vjere izvršavati – na tako nešto će imati pravo osoba koja ne zna, ili osoba koja ne može sprovoditi u potpunosti vjeru, i ona je poput osobe koja nije bila u stanju saznati za cijelu vjeru, ili nije bila u stanju raditi po njoj, poput lude osobe na primjer. Ovakve situacije se obično događaju u periodu “feterata”.[2] Ako se u takvim periodima (mjesto/vrijeme), nađu učenjaci, ili emiri ili oboje, moraće raditi na bejanu i pojašnjavanju onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., dio po dio, onako kako je to radio sam Poslanik s.a.w.s., onda kada je bio poslan – malo po malo! Poznato je da Poslanik s.a.w.s., nije govorio ljudima izuzev ono što se moglo znati i po njemu odmah raditi, a šeri’at nije odjednom dostavljen ljudima (već parcijalno, op.prev.), kao što se kaže: “Ako želiš da te drugi slušaju – onda im naređuj onoliko koliko mogu podnijeti!”

Osoba koja Allahovu dž.š., vjeru reformiše, kao i ona koja nastoji Poslanikov s.a.w.s., sunnet oživjeti – neće govoriti ljudima izuzev ono što se može znati i po njemu postupati, isto kao što se osoba koja primi islam ne može istog trenutka cijelom šeri’atu podučiti, ili pak od nje tražiti da svaku naredbu odmah izvrši!?

Ista je situacija i sa pokajnikom od grijeha, ili učenikom, ili onim koji uputu traži – ne može se, u startu, od njega tražiti cijela vjera, ili da mu se svo znanje najednom izrecituje – jer on ne može podnijeti takvo što, a sve što se ne može podnijeti – neće biti obavezno, a sve što nije obavezno – alim i emir nemaju pravo u startu to od drugih zahtijevati, već će izbjegavati naredbe ili zabrane koje se ne mogu znati ili izvršavati – sve do momenta kada se bude u stanju suprotno činiti, isto kao što je Poslanik s.a.w.s., odgađao neke propise i stvari sve do momenta kada im je došlo vrijeme.

Ovo se neće smatrati potvrdom harama, ili izbjegavanjem izvršavanja naredbi, jer vrlo dobro znamo da su obaveznost ili zabranjenost nečega uslovljeni znanjem i mogućnošću učinka – ali u našem slučaju je došlo do neispunjenja jednog od ova dva šarta/uslova, zato dobro promisli o navedenom pravilu, veoma je korisno!

Sada tek možemo razumjeti spadanje obaveze izvršenja velikog broja propisa, pa makar bili u pitanju vadžibi ili harami – zato što se nije bilo u mogućnosti vjera dostaviti (el-belag) – čime se dolazi do uspostave Božijeg dokaza po pitanju obaveznosti ili zabrane nečega! Nemogućnost – obara svaku naredbu ili zabranu, pa makar se radilo o obaveznosti u samoj osnovi, a Allah najbolje zna!

U navedena idžtihadska teorijsko-praktična pitanja spada i to da kada neki ‘alim/učenjak ili emir/vojskovođa nešto kaže ili uradi na osnovu svoga idžtihada ili taklida – ako drugi ‘alim ili emir takvo što ne smatra ispravnim – on takvo što neće naređivati ili takav će naređivati ono što on smatra da je interes i korist, ali ga neće i zabranjivati jer nema prava da brani drugome da slijedi njegov idžtihad, niti ima prava da drugoga obavezuje da ga slijedi. Ova pitanja su u njegovom slučaju oproštena, niti će ih naređivati niti će ih zabranjivati. Ona spadaju u domen dozvoljenog i oproštenog; ovo je veoma široka oblast, pa je uzmi u obzir i dobro o njoj razmišljaj.

_________________________

[1] Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Fitna je gora od ubistva!“ – Allah dž.š., ovim ajetom, kaže: “Ono što je vama mrsko i što ste zamjerili muslimanima – i pored toga što je u pitanju težak čin – ono je ništa u odnosu na vaš kufr i nevjerstvo u Allaha dž.š., i odvraćanje i odbijanje ljudi od Allahovog puta i od Allahove kuće, uz progonstvo muslimana iz Mekke – a prave su mekkelije, i uz širk i idolopoklonstvo na kojem ste, kao i fitna i zlostavljanje koje ste vršili; sve je to mnogo teže i gore kod Allaha dž.š., od borbe koju vjernici vode u svetom mjesecu. Većina selefa je riječ „fitnu“, spomenutu u ovom ajetu, prokomentarisala sa značenjem širka i idolopoklonstva (mušrika, op.prev.).” (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 3/150.)

[2] Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Pokornost Poslaniku a.s., je moguća samo uz poznavanje onoga s čime je on došao, kao i uz mogućnost rada i postupanja po tom znanju. Ako dođe do slabljenja znanja, ili se zapadne u stanje nemoći/’adžz – taj period se naziva “fetrom”, i postaje vremenom da’aveta i nubuvveta. Dobro obrati pažnju na ovo, jer je veoma korisno, a Allah najbolje zna!” Pogledaj: Medžmu’ul-fetava, 19/71..

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

vidi manje