PROPIS UGOVORA O PRODAJI MALINA U KOJEM CIJENA NIJE ODREĐENA

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da bi odgovor bio precizan tražio sam jedan primjerak tih ugovora. Vezano za gore postavljeno pitanje oko nepreciziranja cijene kupoprodaje malina i kupina, u Ugovoru o otkupu maline i kupine kojeg imam stoji:

„Član 11. Ugovorne strane su saglasne da se cijena maline i kupine određuje na osnovu tržišnih uslova, te da se konačna cijena utvrđuje u drugoj polovini berbe. Kupac (tj. firma koja otkupljuje) ima pravi mijenjati cijene maline i kupine svakodnevno, zavisno od cijena na tržištu i kvaliteta.“

Prije odgovora na konkretno pitanje neophodno je navesti mes’elu propisa kupoprodaje u kojoj nije poznata (određena) cijena proizvoda (robe), jer je odgovor na pitanje izgrađen na njoj.

Naime, islamski pravnici uslovljavaju određene šartove da bi kupoprodaja bila ispravna i dozvoljena.

Uslovljavaju tri šarta vezana za kupca i prodavača:

1- pristanak obje strane (ako je jedna od strana prisiljena, trgovina je batil)

2- da su slobodni, pametni i umno zreli (nije ispravna kupoprodaja lude osobe, djeteta i roba)

3- da je roba ili novac u njihovom vlasništvu (ili da su opunomoćeni da u ime druge osobe trguju)

Također, uslovljavaju tri šarta vezana za novac i robu:

1- da je roba od one koju je dozvoljeno koristiti (da nije alkohol, svinjetina i slično)

2- da su novac i robu u mogućnosti da se predaju drugoj strani

3- da su cijena i roba (opis i količina) određeni i poznati.

Oko detalja spomenutih šartova ima razilaženja, al to nije predmet ovog pitanja.

Što se tiče šarta određivanja cijene robe, učenjaci imaju dva općepoznata stava:

Prvi stav – da je poznavanje cijene robe uslov valjanosti kupoprodaje.

To jest, ako se nešto proda bez navođenja cijene, ta kupoprodaja nije valjana.

Ovo je stav većine učenjaka ovog ummeta. Na njemu su svečetiri pravne škole:

hanefije (Šerhu fethil-kadir 6/260, el-Bahu er-raik 5/294),

malikije (Hašijetud-dusuki 3/14, Mevahibul-dželil 4/276),

šafije (Mugnil-muhtaž 2/22, Nihajetul-muhtadž 3/405),

hanabile (Keššaful-kinna’i 3/174, El-Insaf 4/309).

Drugi stav – dozvola prodaje bez navođenja i određivanja cijene robe.

Ovo je stav Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjima (Bedai’ul-fevaid 4/50). Također, navodi Ibn Tejjmije da je ovo stav unutar hanbelijskog mezheba koji suprotan općepoznatom stavu mezheba. (Nezarijjetul-‘akd str. 155-156)

Dokaz prvog stava učenjaka: zabrana prodaje u kojoj ima GARER, tj. čija je završnica nepoznata. Zabrana prodaje garer je došla u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem on kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio prodaju garer“. Napoznatija definicija prodaje garer je prodaja čiji je ishod nepoznat.

Odgovor učenjaka drugog stava na ovaj argumnet je da se zabranjena prodaja garer odnosi na nepoznavanje robe (poput prodaje plodova prije nego što se ispolji valjanost ploda) a ne nepoznavanje cijene robe. Također, kažu da se cijena robe može naknadno dogovoriti na obostrano zadovoljstvo.

Dokaz drugog stava učenjaka:

Prvi – opći šerijatski tekstovi ukazuju na dozvolu prodaje ako je zasnovana na pristanku i zadovoljstvu obje strane. A nepoznavanje cijene robe ne šteti samoj kupoprodaji jer se može vratiti na na vrijednost prodaje slične robe, a u slučaju prevare, prevarena strana ima pravo izbora, tj. da poništi ugovor.

Drugi – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu u kojem je došlo da su bili na putovanju pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kupio devu od Omera, radijallahu anhu, a zatim je odmah poklonio Ibn Omeru, radijjallahu anhuma, a da nisu dogovorili cijenu deve. (Nezarijjetul-akd 155)

Treći – praktični idžma (konsenzus) muslimana oko dozvole prodaje hljeba i mesa bez određivanja cijene.

Odabrano mišljenje je drugi stav učenjaka, tj. valjanost i dozvola prodaje bez određivanja cijene robe. Jer hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu presuđuje po ovom pitanju.

S tim da je praktično najbolje i najsigurnije raditi po prvom stavu učenjaka, tj. da se odmah odredi cijena onoga što se prodaje, kako kupac i prodavač ne bi dolazili u stanje spora, nezadovoljstva i sukoba jer prethodno nisu dogovorili cijenu.

Prema tome, spomenuti kupoprodajni ugovor otkupa malina i kupina je šerijatski valjan.

Ostaje pitanje: da li je pametno ovakve ugovore sklapati. Jer ovakvi ugovori uglavnom idu na štetu proizvođača i prodavača malina i kupina, zato što je u ovom ugovoru naknadno određivanje cijene u potpunosti prepušteno kupcu.

Savjet i rješenje je: da prodavač zahtijeva da se ugovor pravi pred samu berbu a istovremeno da se istraži tržišna cijena malina, te na osnovu toga da se odmah u ugovoru odredi cijena malina i kupina. Ili u najmanju ruku da se odredi minimalna cijena otkupa ispod koje prodavač neće prodavati.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com