Piše: Mr. Hakija Kanurić

Prisustvovanje sahrani nemuslimana je pitanje koje su razmatrali klasični učenjaci, ali je u ovom vremenu taj fenomen postao aktuelniji zbog pomiješanosti muslimana s nemuslimanima i zastupljenosti velikog broja muslimana u neislamskim zemljama. Pitanje je posebno bitno konvertitima, novim muslimanima čija bližnja familija pripada nekoj drugoj vjeri, jer u slučaju smrti nekog od njih ostaju u nedoumici kako postupiti. Mišljenja učenjaka o mnogim detaljima ove mesele su identična, dok o nekima imaju oprečne stavove. Kroz nekoliko narednih citata iz govora učenjaka upoznat ćemo njihova gledišta i argumente, a zatim ukazati na tačke konsenzusa i razilaženja.

Šejhu Munedžidu postavljeno je pitanje o ovoj problematici na koje je dao opsežan odgovor pa ću ga prenijeti u neznatno skraćenoj verziji. Pitanje je glasilo: ”Ja sam nova muslimanka, jedna moja rodica je umrla a bila mi je jako bliska, stoga želim znati o propisu prisustvovanja sahrani u crkvi. Neću izgovoriti nijednu riječ od onoga što oni govore u svojim molitvama, samo bih otišla da prisustvujem i promatram?”

Na što je šejh odgovorio: Elhamdulillah.

Prvo: Muslimanu nije dozvoljeno pratiti sahranu nevjernika, makar mu bio bližnja rodbina, jer pratiti sahranu je pravo koje ima musliman kod drugih muslimana i to je vrsta ukazivanja pažnje, počasti i naklonosti, koju nije dozvoljeno ispoljiti prema nevjerniku. Kada je umro Ebu Talib, amidža Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je naredio Aliji, radijallahu anhu, da ga zakopa, a Resulullah nije pratio njegovu sahranu niti je prusustvovao njegovom ukopu, pored toga što je Ebu Talib, kao što je poznato, u mnogim situacijama štitio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pridodamo li tome Poslanikove osobine, kao što su suptilnost, milost, dobrota i dobročinstvo, znat ćemo da ga nije spriječilo da prisustvuje Ebu Talibovoj sahrani ništa drugo do njegova smrt u nevjerstvu. Štaviše, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Doista ću moliti za tebe oprost sve dok mi se ne zabrani!”, da bi nakon toga bio objavljen ajet: “Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici Džehennema biti” (prijevod značenja Et-Tevbe, 113), i ajet: “Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš uputiti” (prijevod značenja El-Kasas, 56). (Bilježi El-Buhari, br. 3884, i Muslim, br. 24)

U drugoj predaj koju bilježe Ebu Davud (br. 3214) i En-Nesai (br. 2006) navodi se da je Alija, radijallahu anhu, kazao: “Rekao sam Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Doista je tvoj amidža, zalutali starac, umro!’, a Resulullah je na to kazao: ‘Idi i ukopaj svoga oca.’“

Islam, pored svog poziva i podsticaja na čuvanje rodbinskih veza i ljubazno ponašanje prema rodbini, presijeca naklonost (vela) između vjernika i nevjernika, tako da zabranjuje sve oblike naklonosti, a dozvoljava sve oblike dobročinstva i lijepog postupanja u kojima nema naklonosti prema njima.

Imam Malik govorio je: ”Musliman neće gasuliti (kupati) svog oca nakon smrti, ako umre kao nevjernik, niti će ga pratiti, niti spuštati u kabur, osim ako strahuje da će ostati neukopan, kada će ga ukopati.” (El-Mudevena, 1/ 261)

U knjizi hanbelijskog mezheba Šerhu muntehal-iradat (1/347) navodi se: ”Musliman neće gasuliti nevjernika, zbog zabrane da se prema nevjernicima ispoljava naklonost. Time se veliča i čisti nevjernik pa je stoga zabranjeno, poput zabrane da mu se klanja dženaza. Predaja u kojoj se spominje da je Alija, radijallahu anhu, gasulio Ebu Taliba nije vjerodostojna. Rekao je Ibn Munzir: ‘U vezi sa gasuljenjem mušrika ne postoji sunnet koji bi se slijedio! U predaji od Alije spomenut je samo ukop! Također, musliman neće nevjernika stavljati u kefine, neće za njega doviti i neće mu pratiti dženazu, jer je Uzvišeni Allah rekao: ‘Ne prijateljujte s ljudima koji su protiv sebe Allahovu srdžbu izazvali‘ (prijevod značenja El-Mumtehane, 13). Musliman će ga samo zakopati, ako nema nikog od nevjernika da to učini, kao što je učinjeno sa nevjernicima ubijenim na Bedru, zakopani su u zapuštenom bunaru…” (Šerhu muntehal-iradat, 1/347)

Stalnoj komisiji za fetve u Saudijskoj Arabiji postavljeno je sljedeće pitanje: “Kakav je Allahov propis po pitanju prisustvovanja sahrani nevjernika, kao što je to postao politički običaj i općeprihvaćena praksa?”

Odgovor: ”Ako među nevjernicima ima onih koji će zakopati svoje mrtve, muslimani ih neće zakopavati, niti će sudjelovati zajedno sa nevjernicima i pomagati pri tome, niti će im se dodvoravati prisustvovanjem sahrani, shodno političkim običajima, jer takvo nešto nije poznato u praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao ni u praksi pravednih halifa. Naprotiv, Uzvišeni Allah je zabranio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da stoji nad kaburom Abdullaha ibn Ubejja ibnu Selula zbog njegovog nevjerstva: ‘I nijednom od njih, kad umre, nemoj molitvu obaviti, niti sahrani njegovoj prisustvovati, jer oni u Allaha i Njegovog Poslanika ne vjeruju i kao nevjernici oni umiru.’ (Prijevod značenja Et-Tevbe, 48.) Ako, pak, ne postoji niko od nevjernika ko bi ga sahranio, tada će ga musliman sahraniti, kao što je Poslanik postupio sa poginulima na Bedru i sa svojim amidžom Ebu Talibom, kada je umro, tj. rekao je Aliji: ‘Idi i ukopaj ga!”’ (Fetaval-Ledžne, 9/10)

Drugo: Prisustvovanje sahrani nevjernika u crkvi je daleko teže od samog praćenja sahrane; jer to prisustvo podrazumijeva slušanje nevjerstva i batila (laž). Tu činjenicu zapostavili su oni koji su dozvolili prisustvovanje sahrani uz uvjet da se ne učestvuje u ceremonijama koje se tamo obavljaju, jer samo prisustvo, gledanje i slušanje nevjersta i laži je zlo koje nije dozvoljeno činiti. Uzvišeni Allah je kazao: “On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bit ćete kao i oni. Allah će, sigurno, zajedno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike.” (Prijevod značenja En-Nisa, 140) U komentaru ovog ajeta, El-Kurtubi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Allahove riječi: ‘…ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor”, tj. mimo nevjerstva, ‘inače, bit ćete kao i oni’. Ovim se ukazuje na obavezu izbjegavanja grješnika kada ispolje kakvo zlo, jer ko ih ne izbjegava zadovoljan je njihovim djelom, a zadovoljstvo nevjerstvom je nevjerstvo. Rekao je Uzvišeni Allah: ‘…inače, bit ćete kao i oni’. Svako ko se pridruži društvu koje čini grijehe, a ne iskaže osudu tih grijeha, saučesnik je s njima u grijehu i zlu. Kada ljudi govore ono što je grijeh ili ga čine, potrebno je da se iskaže negodovanje, a ako nije u stanju poricati i negirati, potrebno je da ih napusti, kako se na njega ne bi odnosio ovaj ajet.

Prenosi se od Omera ibnu Abdul-Aziza, radijallahu anhu, da je zatekao skupinu ljudi koji su konzumirali alkohol, te mu je rečeno o jednom među njima da posti. Tada Omer ukori tog postača i prouči mu ovaj ajet: ‘…inače, bit ćete kao i oni’, tj. zadovoljstvo grijehom je grijeh. Zbog toga se onaj ko čini grijeh i onaj ko je njime zadovoljan kažnjava kaznom grješnika, tako da svi zajedno budu kažnjeni. Ipak, počinilac grijeha i onaj ko je time zadovoljan nisu potpuno identični, međutim ovdje se sudi po vanjštini u kojoj su slični, kao što se kaže: Drug se za drugom povodi!” (El-Kurtubi)

Hanefijski učenjak Džessas u svom djelu Ahkamul-Kur’an (2/407) o istom ajetu kaže: “U ovom ajetu je dokaz da je obavezna dužnost poricati zlo onom ko ga čini, te da je ispoljavanje negodovanja vid poricanja zla, ako se ono već ne može otkloniti. Ajet također implicira izbjegavanje druženja sa počiniocima grijeha i napuštanje takvog društva, sve dok se ne prođu tog zla i ne ostave ga.”

Sve ovo jasno nam ukazuje da je prisustvovanje obredima sahrane u crkvi veliko zlo, jer podrazumijeva slušanje riječi nevjerstva, prisustvovanje novotariji i prešućivanje istih, uz to što se samim prisustvovanjem sahrani ukazuje počast i naklonost nevjerniku, kao što je već kazano.

Uzvišenog Allaha molimo da nas i vas učvrsti i uputi.” (Završen citat Munedžida, fetva br. 145532, u djelimično skraćenoj formi)

Iz ovog citata uočili smo da su malikijski i hanbelijski mezheb stanovišta da muslimanu nije dozvoljeno prisustvovati sahrani nevjernika iako se radi o roditelju ili bližoj rodbini, dok hanefijski i šafijski mezheb to dozvoljavaju. U jednoj od kapitalnih knjiga hanefijskog mezheba El-Mebsut (2/99) navodi se: “Nema smetnje da musliman gasuli svog oca nevjernika kada umre i da ga pokopa, kao što smo ranije pojasnili da je gasul sunnet umrlih sinova Ademovih, a nevjernik je pored svog nevjerstva jedan od njih. Djetetu koje je u islamu, pohvalno je da čini dobročinstvo svom roditelju pa i ako je mušrik. Rekao je Uzvišeni Allah: ‘Mi smo svakog čovjeka zadužili da bude dobar prema roditeljima svojim.’ (Prijevod značenja El-Ankebut, 8.) Ajet se odnosi na roditelja mušrika, kao što na to upućuju Allahove riječi: ‘A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj.’ (Prijevod značenja Lukman, 15.) Vid dobročinstva i lijepog odnosa prema njemu jeste da ga okupa i zakopa nakon smrti. Kada je umro Ebu Talib, Alija, radijallahu anhu, došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestio ga, a Poslanik mu reče: ‘Idi i okupaj ga, stavi u kefine i zakopaj i ništa drugo ne čini dok me ponovo ne sretneš!’ Alija dalje kazuje: ‘Kada sam se vratio njemu, upućivao je za mene dove koje su mi draže od crvenih deva.’ (Ovu predaju slabom su ocijenili El-Bejheki i En-Nevevi, El-Medžmu, 5/144)

Seid ibn Džubejr, Allah mu se smilovao, govorio je: ‘Jedan čovjek je upitao Ibn Abbasa, radijallahu anhuma: ‘Moja majka je umrla kao kršćanka!’, a Ibn Abbas mu reče: ‘Okupaj je, stavi u kefine i ukopaj!’ (Ibn Ebi Šejbe, br. 11969 ) Seid, također navodi da je majka El-Harisa ibn Ebu Rebia umrla kao kršćanka, pa je pratio njenu sahranu zajedno sa skupinom ashaba (Ibn Ebu Šejbe, br. 11964).” (El-Mebsut, 2/99)

Hanefijski učenjaci također naglašavaju da ako umrli ima rodbinu nemuslimane koji će ga pripremiti za sahranu i sahraniti, preče je da musliman to prepusti njima kako bi s njim postupili kao što postupaju sa svojim mrtvima. (El-Babirti, El-Inaje, Šerhul-Hidaje, 3/227)

Imam En-Nevevi, veliki autoritet šafijskog mezheba, kaže: “Muslimanu nije pokuđeno pratiti sahranu svog bližnjeg iako je nevjernik, to je Šafija izravno naglasio u sažetku Muzenija.” (El-Medžmu, 5/281)

Zaključak

Nakon svih navedenih citata u kojima su navedena mišljenja učenjaka i njihovi dokazi, možemo zaključiti sljedeće:

Učenjaci su složni da:

● Muslimanu nije dozvoljeno tražiti oprost i doviti za onog ko umre u nevjerstvu.

● Muslimanu nije dozvoljeno učestvovati u nevjerničkim dovama i vjerskim obredima.

● Muslimanu nije dozvoljeno pratiti sahranu nevjernika koji nije od njegove bliske rodbine ili ne postoji bliska veza među njima, poput bračnih drugova.

● Muslimanu je propisano da sahrani nevjernika ukoliko to nema ko drugi učiniti.

Učenjaci imaju oprečna mišljenja o propisu prisustvovanja muslimana sahrani nevjernika ako se radi o bliskoj rodbini: hanefijski i šafijski mezheb to dozvoljava, dok malikijski i hanbelijski mezheb to zabranjuje.

Nema sumnje da je muslimanu preče ne izlagati se svim spornim stvarima koje su učenjaci naveli obrazlažući zabranu prisustvovanja sahrani nevjernika. Ukoliko nedolazak na sahranu roditelja nevjernika ili bliskog rođaka uzrokuje veću štetu od spomenute, takvo stanje ide u prilog stavu hanefija i šafija i preferira njihov mezheb, kojemu isto tako ide u prilog vjerodostojna predaja od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj se navodi da je ustao kada je pored njega proneseno tijelo mrtvog jevreja, na što je neko od prisutnih kazao: ”To je jevrejski sprovod!”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Zar nije ljudska duša?” (El-Buhari, br. 1250, i Muslim, br. 961) Pa kako je tek ako se radi o duši oca, majke ili bliskog rođaka?

Ako musliman prati sahranu bližnjeg nevjernika, vodit će računa da ne učestvuje u vjerskim obredima nemuslimana i da ih izbjegava, a svojim prisustvom će nijjetiti upotpunjavanje prava na dobročinstvo i rodbinsku vezu, stajanje uz porodicu u njenoj nedaći, jačanje veze sa rodbinom i izbjegavanje krutosti i osornosti prema njima koja bi se osjetila u slučaju njegovog odsustva u sličnim prilikama.

Uzvišeni Allah najbolje zna.

Asr, br. 47.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/