Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Može li žena polagati hifz pred muškom komisijom?
U odgovoru na vaše pitanje treba spomenuti nekoliko stvari. Prvo, da li je glas žene avret (stidni dio njenog tijela) ili ne? U pogledu spomenutog pitanja postoji razilaženje među učenjacima i tačno je da ženin glas u osnovi nije avret. Mnogo je vjerodostojnih argumenata koji potvrđuju činjenicu daviše
U odgovoru na vaše pitanje treba spomenuti nekoliko stvari.
Prvo, da li je glas žene avret (stidni dio njenog tijela) ili ne?
U pogledu spomenutog pitanja postoji razilaženje među učenjacima i tačno je da ženin glas u osnovi nije avret. Mnogo je vjerodostojnih argumenata koji potvrđuju činjenicu da ženin glas u osnovi (ako žena ne uljepšava glas) nije avret. Mnogo je hadisa u kojima se spominje da je Allahov Poslanik razgovarao sa ženama, da su ga pitale i da im je odgovarao. Isto tako, kroz cijelu historiju islama žene su dolazile u kontakt s pravednim halifama, s učenjacima ummeta, žene su ih pitale, postavljale pitanja, nazivale selam i to niko nije osudio, što nedvojbeno ukazuje na to da u osnovi glas žene nije avret.
Komentirajući hadise u kojima se govori o davanju prisege Allahovom Poslaniku od strane žena, poznati komentator Buharijevog Sahiha, hafiz Ibn Hadžer rekao je: “Iz citiranog hadisa zaključujemo da je u osnovi dozvoljeno slušati glas žene strankinje (kojoj čovjek nije mahrem) i da glas žene u osnovi nije avret.” (Fethul-Bari, 13/204)
Govoreći o hadisima prisege i o rivajetima u kojima se navodi da su žene davale prisegu riječima, a ne rukovanjem, poznati komentator Muslimovog Sahiha, imam Nevevi zaključuje sljedeće: “Iz citiranog hadisa zaključujemo da je u osnovi dozvoljeno slušati glas žene strankinje (kojoj čovjek nije mahrem) ako za tim postoji potreba i da glas žene nije avret.” (Šerh Sahih Muslim, 10/13)
Ono što je spomenuto u kur’anskoj zabrani jeste uljepšavanje govora prilikom komunikacije s muškarcima koji ženi nisu mahremi.
Kazao je Uzvišeni Allah: “O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!”
Drugo, na osnovu spomenutog, smatram da ne postoji šerijatska zapreka da žena polaže hifz pred komisijom sačinjenom od muškaraca, pod uvjetom da njeno učenje Kur’ana bude bez uljepšavanja glasa.
Nema sumnje da bi trebalo raditi na tome da žensku populaciju prilikom preslušavanja hifza preslušavaju stručni kadrovi ženskog spola, što je u osnovi i izvodljivo.
Ali, ako ne postoji komisija sačinjena od žena, onda nema smetnje da žena uči Kur’an pred muškarcima s ciljem polaganja hifza.
Napomena:
Velik broj učenjaka hanefijskog mezheba smatrao je da je glas žene općenito avret. Kako bi samo izgledalo da neko od spomenutih velikana danas dođe i izađe u javnost s takvim stavom? Vjerujem da bi ih mnogi proglasili “vehabijama” ili konzervativcima koji ne razumiju stvarnost. Oni su, Allah im se smilovao, smatrali da je ženi zabranjeno da glasno izgovara telbiju na hadžu, a svi znamo da je to ibadet, jer je, kako kažu, ženin glas fitna, kao što su kazali da da bi žena, ako bi proučila ezan povišenim glasom, bila grješna zbog toga. Šta bi oni, Allah im se smilovao, kazali da vide naše pokrivene sestre, “bule”, kako našminkane i dotjerane učestvuju na koncertima pred velikm auditorijem muškaraca, i koji se još direktno prenosi putem televizije, maksimalno uljepšanim glasom uče mevlude, kaside, ilahije i sl.? (Spomenuti stav učenjaka hanefijskog mezheba pogledati u sljedećim knjigama: El-Mebsut, 3/43; Bedai’us-senai’a, 1/150; El-Binaje, 2/112; Hašijetu Ibn Abidin, 1/406; Tebjinul-hakaik, 1/161)
A Allah najbolje zna!
Odgovorio: Pezić Elvedin
Vidi manjeDA LI JE DOZVOLJENO KLANJATI ZA IMAMIMA (i hodžama) KOJI TRAŽE ŠEFA'AT OD POSLANIKA s.a.v.s. RIJEČIMA “ŠEFA'AT, JA RESULELLAH”
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Da bi se dao potpun odgovor na ovo pitanje neophodno je ukratko obraditi sljedeća detalje: - jezička i šerijatska definicija šefa'ata - rezime vjerovanja Ehli suneta vel džemataviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Da bi se dao potpun odgovor na ovo pitanje neophodno je ukratko obraditi sljedeća detalje:
– jezička i šerijatska definicija šefa'ata
– rezime vjerovanja Ehli suneta vel džemata o šefa'atu
– kategorije ljudi u šefa'atu
– od koga se traži šefa'at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kako se stiče i zaslužuje?
– propis traženja šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (stavovi učenjaka)
– šta kažu Ibn Tejmije i Bin Baz o traženju šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
– opravdanje u džehlu i neznanju
– klanjanje za imamima koji traže šefa'at od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem
Jezička i šerijatska definicija šefa'ata
U arapskom jeziku riječ šefa'at znači posredovanje i zauzimanje, a praktično se upotrebljava u značenju govornog zauzimanja kod nekoga za neku osobu radi sticanja dunjalučke ili ahiretske koristi ili otklanjanja štete.
U Šerijatu, tj. šerijatskim tekstovima, termin šefa'at se upotrebljava u dvije oblasti i dva konteksta: šefa'at u akidi (zauzimanje na ahiretu) i šafa'at u fikhu (zauzimanje na dunjaluku).
U fikhu šefa'at se dijeli na dvije vrste: šefa'at u dobru i šefa'at u zlu (nepravdi). O tome govori kur'anski ajet: „Onaj ko se bude zauzimao u dobru – biće i njemu udio u njemu (nagradi), a onaj ko se bude zauzimao u zlu – biće i njemu udio u njemu (kazni). – A Allah nad svim bdi“ (En-Nisa, 85).
Šefa'at u dobru je zauzimanje za nekoga u onome što on zaslužuje a čime se ne nanosi drugome šteta, ili zauzimanje u otklanjanju zuluma ili nepravde koji su mu nanešeni. Šefa'at u zlu je zauzimanje za nekoga u nečemu što on ne zaslužuje ili u čemu se nanosi nepravda drugima. Ova fikhska vrsta šefa'ata nije predmet ovog pitanja, detaljnije o njoj se može naći u fikhskim knjigama.
Definicija šefa'ata u akidi (ili zauzimanje na ahiretu)
Šefa'at je zauzimanje ili posredovanje na Sudnjem danu kod Allaha, dželle še'nuhu, za nekog od Njegovih robova da mu se oproste veliki grijesi, ili olakša kazna koju zaslužuje, ili da bude izveden iz Džehennema ili uveden u Džennet i druge vrste zauzimanja koje su potvrđene u Kitabu i Sunetu.
Rezime vjerovanja Ehli suneta vel džemata o šefa'atu
Vjerovanje u šefa'at koji će biti na Sudnjem danu je istina shodno onome kako je došlo u šerijatskim tekstovima. Na Sudnjem danu će se zauzimati meleci, vjerovjesnici, šehidi i dobri ljudi kod Allaha za one Allahove robove koji su umrli na tevhidu. Allah, subhanehu ve te'ala, je vlasnik šefa'ata i niko se ne može zauzimazi kod Njega sve dok mu On ne dozvoli. Da bi neko ko ima pravo da čini šefa'at na Sudnjem danu i da bi se nekom Allahovom robu mogao činiti šefa'at moraju se ispuniti dva šarta:
prvi – da Allah da šefadžiji dozvolu da se zauzima, a što će biti tek na Sudnjem danu,
drugi – da je Allah zadovoljan sa onim kome se čini šefa'at od Allahovih robova, a On nije zadovoljan osim sa onima koji umru na tevhidu.
Ima nekoliko vrsta šefa'ata, neki su specifični samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a drugi se odnose i na njega i na sve ostale šefadžije.
Šefa'ati koji su dati samo Posalniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i sa kojima je odlikovan nad drugim vjerovjesnicima i ljudima uopćeno su dva šefa'ata.
Prvi – veliki šefa'at (šefa'atu kubra) za Ehlul-mevkif kada svi ljudi budu okupljeni radi presude, ljudi će tražiti od Adema, Nuha, Ibrahima, Muse i Ise, alejhimusselam, da se zauzimaju a oni će odustajati sve dok se traženje šefa'ata ne završi kod Posalnika, sallallahu alejhi ve sellem, on će se zauzeti a Allah će mu dozvoliti da uvede na desna vrata Dženneta one iz njegovog Ummeta koji neće polagati račun (70 000). Postoje još neki drugi detalji koji su prenešeni u drugim rivjatima.
Drugi – šefa'at stanovnicima Dženneta da uđu u Džennet.
Ostale vrste šefa'ata: velikim griješnicima: onima koji su ušli u Džehennem da izađu iz njega, i onima koji su zaslužili kaznu u Džehennemu da ne uđu u njega, šefa'at onima čiji su se grijesi izjednačili sa sevapima da uđu u Džennet i šefa'at za povećanje stepena onima koji su ušli u Džennet. Svi ovi šefa'ati u njima učestvuju Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, i sve ostale šafadžije od meleka, vjerovjesnika, dobrih vjernika i šehida.
Ovo je rezime akide Ehli suneta vel džemata o šefa'atu koja je zasnovana na tekstovima Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta i može se naći u svakoj akidetskoj knjizi Ehli suneta.
Kategorije ljudi u šefa'atu
U tretiranju, praktikovanju i razumijevanju šefa'ata ljudi se uopćeno mogu svrstati u tri kategorije (Tehzibu El-‘Akideti et-Tahavijje str. 276-277, Medžmu'ul-fetava od Ibn Tejmije 24/340-342):
Prva kategorije – mušrici, kršćani i novotari iz ovog Ummeta koji ih oponašaju.
Oni potvrđuju šefa'at koji je čisti širk. Upoređuju ga sa šefa'atom (zauzimanjem) koji je poznat na dunjaluku kada se ljudi bliski vladarima ili kraljevima zauzimaju kod njih za druge radi udovoljavanja njihovih potreba. Pa tako mušrici traže šefa'at od kipova i lažnih božanstava, kršćani od poslanika, vjerovjesnika i svetaca, anovotari iz ovog Ummeta traže šefa'at od vjerovjesnika, evlija, dobrih ljudi i svih drugih koje veličaju i uzdižu nakon njihove smrti ili u njihovom odsustvu.
Potvrđivanjem i činjenjem ovakvog šefa'ata oni su kod Allaha pravi i čisti mušrici. Jer kod Allaha se ne može niko zauzimati (tražiti šefa'at) bez Njegove dozvole, kaže Uzvišeni u Ajetul-kursi: „Ko se može kod Njega zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?!“ A On nikome nije dozvolio da se kod Njega zauzima prije ahireta. (El-Bekare, 255). Allah, subhanehu ve te'ala, u nekoliko ajeta negira posrednike, zagovorače i šefadžije mimo Njega Jednog Jedinog.
Kaže: „Osim Njega ni zaštitnika ni zagovornika (šefadžije) oni nemaju“ (El-En'am, 51), „Osim Allaha – ni zaštitnika ni posrednika (šefadžije) oni nemaju“ (El-En'am, 70), „Vi, osim Njega, ni zaštitnika ni posrednika (šefadžije) nemate“ (Es-Sedžde, 4).
Prema tome, oni koji traže šefa'at od vjerovjesnika, evlija i dobrih ljudi nakon njihove smrti, oni su mušrici, jer je to veliki širk koji je Allah jasno i nedvosmisleno zabranio u Kitabu a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio tu zabranu u Sunnetu.
Druga kategorije – mu'atezile i havaridži.
Oni negiraju šefa'at Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i drugih šefadžija na Sudnjem danu za počinioce velikih grijeha koji su umrli a nisu se pokajali za svoje velike grijehe. Po njima oni će vječno boraviti u Vatri. Naravno, ovo je oprečno šerijatskim tekstovima i akidi Ehli suneta vel džemata.
Treća kategorije – sljedbenici Ehli suneta vel džemata.
Oni potvrđuju šefa'at koji će biti na Sudnjem danu, a koji je detaljno pojašnjen u Kur'anu u vjerodostojnom Sunnetu, i negiraju traženje šefa'ata na dunjaluku od Allahovih stvorenja, poput vjerovjesnika i dobrih ljudi nakon njihove smrti, a koji predstavlja veliki širk koji izvodi iz vjere.
Od koga se traži šefa'at Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kako se stiče i zaslužuje?
Vlasnik šefa'ata je Allah, tebareke ve te'ala. Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Reci: “Allahu pripada sav šefa'at” (Zumer, 44).
Sa druge strane, Allah, subhanehu ve te'ala, je posebno odlikovao svoga Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, time što će mu dati na Sudnjem danu da čini dva posebna šefa'ata (gore spomenuta) a i ostale šefa'ate koje je dao i drugim šefadžijama (melecima, šehidima, dobrim ljudima). Pa se postavlja pitanje: da li se šefa'at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, traži, stiče i dobija od Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ili od Allaha, tebareke ve te'ala?
Po akidi Ehli suneta vel džemata, a našto jasno i nedvosmisleno ukazuju šerijatski tekstovi, šefa'at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i šefa'at drugih šefadžija, kojeg će oni činiti na Sudnjem danu, se traži, stiče, zaslužuje i dobija isključivo od Allaha, subhanehu ve te'ala. On se prvenstveno stiče, traži i zaslužuje ostvarenjem tevhida, tj. izdvajanjem Uzvišenog Allaha u činjenju ibadeta, a zatim učenjem prenešene dove poslije ezana ili direktnom upućivanju dove Uzvišenom Allahu da mu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, učini šefadžijim na Sudnjem danu. A o ovome će biti govora poslije, inšallah.
Veliki šefa'at kao i drugi šefa'ati su dati kao poklon Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu oni neće koristiti kod Allaha osim uz ispunjenje dva šarta koje Allah uslovljava da se ispune kod samog šefadžije i kod onog kome se čini šefa'at.
Ta dva šarta su:
Prvi šart – da Allah da dozvolu šefadžiji da čini šefa'at.
Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?!” (El-Bekara, 255). A ta dozvola će biti tek na Sudnjem danu.
Drugi šart – da je Allah zadovoljan sa osobom kojoj se čini šefa'at.
Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “I oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati” (El-Enbija, 28). Znači, dozvola činjenja šefa'ata na Sudnjem danu će biti samo onima sa kojima je Allah zadovoljan, a Uzvišeni Allah nije zadovoljan osim sa muvehhidima, tj. onima koji su ostvarili tevhid, odnosno koji nisu činili širk u svom životu, i koji su umrli na tome.
Takođe, onaj ko hoće da zasluži šefa'at Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, može da ga traži na jedan od dva načina:
Prvi način: da uči dovu nakon ezana sa kojom će zaslužiti šefa'at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu.
Bilježi Buharija u svom Sahihu od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko kaže kada čuje ezan: ALLAHUMME RABBE HAZIHID-DA'VETTI TAMETI VES-SALATIL-KAIMETI, ATI MUHAMMEDEN EL-VESILETE VEL-FADILETE VAB'ASHU MEKAMEN MAHMUDEN ELLEZI VE'ATEHU, biće mu dozvoljen moj šefa'at na Sudnjem danu”.
Drugi način: da dovi Uzvišenom Allahu tražeći od Njega da učini Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svojim šefadžijom na Sudnjem danu. A da bi ga Allah učinio njegovim šefadžijom on mora umrijeti na tevhidu. To je ono što je došlo u ajetu: “I oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati” (El-Enbija, 28).
Propis traženja šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (stavovi učenjaka)
Nema razilaženja među učenjacima i imamima Ehli suneta da je traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti riječima „Šefa'at, ja resulellah“ i slično novotarija i dalalet. Međutim, razišli su se oko toga da li je to djelo velikog širka koji izvodi iz Islama ili je djelo malog širka koji ne izvodi iz vjere.
Prvo mišljenje – je stav džumhura (većine) prvih i potonjih učenjaka koji smatraju da je traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti djelo velikog širka koje izvodi iz Islama.
Na ovom stavu su između ostalih Ibn Tejmije, Bin Baz i Ibn Usejmin od savremenih učenjaka.
Ovaj stav učenjaka je bez ikakve sumnje jedino ispravan, jer šerijatski argumenti jasno i nedvosmisleno ukazuju na to.
Traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, riječima „Šefa'at, ja resulellah“ i slično predstavlja djelo velikog širka kojeg rade mušrici i kršćani.
Traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije radio niko od selefa ovog Ummeta, ni ashabi, ni tabi'ini niti oni poslije njih sve dok se nije pojavila zastranjenost, novotarija i zabludjelost unutar Ummeta po ovom pitanju, kada su neki počeli oponašati mušrike i kršćane u traženju šafa'ata tražeći ga od vjerovjesnika, evlija i dobrih ljudi koje veličaju nakon njihove smrti.
Drugo mišljenje –je stav na kojem je manja skupina učenjaka koji smatraju da ovo djelo nije djelo velikog širka i da ne izvodi iz Islama. Njihovi najjači argumenti sa kojim dokazuju svoj stav su šubhe i nejasnoće koje su raširene oko ovog pitanja. Glavna šubha je ubjeđenje da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iako je mrtav i u kaburu čuje one koji mu se obraćaju, kao što čuje selam onih koji ga selame, što je stav jedne skupine učenjaka.
Druga velika šubha je miješanje šefa'ata sa tevessulom (posredovanja i približavanja Allahu činjenjem dobrih djela) i nepravljenja razlike između ove dvije mes'ele. Pri čemu su ubijeđeni da traženjem šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iskazuju ljubav i poštovanje prema njemu čime čine veoma veliko Allahu drago djelo.
Ispravno je da ove i slične šubhe, nejasnoće, džehl i pogrešno tumačenje ovog pitanju mogu biti opravdanje i izgovor pri spuštanju pojedinačnog tekfira, ali ne mogu biti dovoljno jak argument u osnovnom propisu tog djela u kojem su presudili dokazi Kitaba i Suneta.
Napomena:
Ako bi neko prigovorio da se ovdje prešućuje stav nekih učenih, poput šafijskog učenjaka Ibn Hadžera El-Hejtemija, i drugih kojima se pripisuje znanje, koji u osnovi dozvoljavaju traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti, odgovor je sljedeći.
To nisu dozvolili osim učenjaci novotari i sljedbenici strasti koji su svakako novotari i u mnogim drugim akidetskim oblastima, poput sufijskih i drugih novotarskih šejhova, čije se mišljenje ne uzima u obzir. Na njihovo nakaradno i novotarsko tumačenje ovog pitanja se upozorava i odgovara argumentima Kitaba i Sunneta.
A za stav šafijskog učenjaka Ibn Hadžera El-Hejtemija i njemu sličnih koji ga u tome slijede, najblaže se može reći da je to anomalan (šaz), devijantan i nesumnjivo pogrešan stav, jer je oprečan šerijatskim tekstovima, te se kao takav ne navodi kao regularno mišljenje nego se može navesti i spomenuti samo radi upozorenja na njega. A ako bi se reklo da su time učinili djelo širka i da ih je taj stav izveo iz Islama, kao što kaže savremeni učenjak Mensur Es-Simari, i to nije daleko.
Šta kažu Ibn Tejmije i Bin Baz o traženju šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Šejhul-islam Ibn Tejmije je u nekoliko svojih knjiga podrobno i detaljno pojasnio pitanje šefa'ata, pri čemu je pojasnio šefa'at koji je potvrđen u šerijatskim tekstovima i šefa'at koji je Kur'an zanegirao, a to je šefa'at mušrika, kršćana i zabludjelih muslimana koji predstavlja zabranjeni širk protiv kojeg je Islam doašo da se bori. Kaže u „Medžmu'ul-fetava“ (24/342): „A što se tiče šefa'ata kojeg je Kur'an zanegirao i kojeg negiraju učenjaci i vjernici, poput onoga na čemu su mušrici, kršćani i oni koji ih oponašaju iz ovog Ummeta, kao na primjer da traže od vjerovjesnika i dobrih ljudi koji su umrli ili odsutni zadovoljavanje njihovih potreba, …“.A kaže u knjizi „Ka'idetun dželiletun fit-tevessuli vel-vesileti“ (Veliko pravilo o tevessulu i vesiletu“, str. 25-28): „Ove vrste obraćanja melecima, vjerovjesnicima i dobrim ljudima nakon njihove smrti kod njihovih kaburova ili u njihovom odsustvu, i oslovljavanje njihovih kipova, ovo je najveća vrsta širka koja je prisutna kod mušrika mimo Ehli kitaba, kod novotara od Ehli kitabija i kod muslimana koji su unijeli u vjeru širkove i ibadete koje Uzvišeni Allah nije dozvolio.
Kaže Uzvišeni: ‘Zar oni imaju saučesnike (bogove) koji im propisuju u vjeri ono što Allah nije dozvolio?’ (Eš-Šura, 21) Upućivanje dove melecima i vjerovjesnicima poslije njihove smrti i u njihovom odsustvu, traženja od njih pomoći i šefa'ata u tom stanju – i postavljanje kipova tražeći šefa'at (zauzimanje) od njih – to nije od vjere koju je Allah propisao, niti je sa time poslao nekog poslanika niti objavio neku knjigu. Muslimani su složni da to nije ni vadžib niti mustehab. To nije radio niko od ashaba niti tabi'ina, niti je naredio ijedan imam (učenjak) od imama muslimana. Iako to rade mnogi ljudi koji ibadete i koji su zahidi, navode o tome razne hikaje i snoviđenja, a sve to je od šejtana. Neki od njih satavljaju pjesme (kaside) o dovljenju umrlom, traženju šefa'ata i pomoći od njega, ili to spominju u sklopu pohvale vjerovjesnicima i dobrim ljudima, za sve ovo muslimani su složni da nije ni vadžib niti mustehab. …
Mnogi ljudi spominju kako u ovim vrstama širka ima koristi, dokazuju ih razumskim i osjetilnim argumentima, kao i snoviđenjima i sličnim.
Njima se može odgovoriti na dva načina: prvi – sa dokazima šerijatskih tekstova i idžma učenjaka, drugi – kijasom (analogijom) i razumskim pojašnjenjem ništavnosti toga, jer ništavnost toga preovlađuje nad umišljenim koristima.
Prvi – nužno je poznato, prenešeno tevaturom i idžmaom selefa Ummeta i imama (učenjaka) da to nije ni vadžib ni mustehab. Poznato je da nije Vjerovjesnik (Muhammed), niti neki drugi vjerovjesnik prije njega, propisao ljudima da dove melecima, vjerovjesnicima i dobrim ljudima (da im dove uslišaju) niti da traže šefa'at (zauzimanje kod Allaha) od njih, ni poslije njihove smrti ni u njihovom odsustvu.
Niko od njih nije govorio: O Allahovi meleci, činite šefa'at (zauzimajte) za mene kod Allaha, tražite od Allaha da nas pomogne ili opskrbi ili uputi.
Takođe, niko nije govorio vjerovjesnicima i dobrim ljudima koji su umrli: O Allahov vjerovjesniče, o Allahov poslaniče, dovi Allahu za mene, traži od Allaha za mene, traži od Allaha da mi oprosti, ili da me uputi ili da me pomogne ili da me izliječi. …
Nužno poznata stvar vjere Islam, prenešena u mutevatir predajama i po idžamau islamskih učenjaka je da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ovo propisao svome Ummetu“.
Upitan je šejh Bin Baz o propisu traženja šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, riječima „Eš-Šefa'a, ja Muhammed“, da li je to širk. („Fetava Nurun aled-derb“, 1/392) Njegov odgovor je bio sljedeći:
„Traženje šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ili od nekoga drugog od umrlih nije dozvoljeno, učenjaci to ubrajaju u veliki širk, jer umrli nakon smrti nema nikakve moći.
A Allah kaže: “Reci: “Allahu pripada sav šefa'at” (Zumer, 44).
Šefa'at je Njegovo, subhanehu ve ta'ala, vlasništvo, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i drugi od umrlih nakon smrti nemaju moć raspolaganja šefa'atom, dovom i sličnim. Umrli kada umre prekida mu se djelo osim u trome … . …
Uglavnom, traženje šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ili od nekoga drugog od umrlih nije dozvoljeno, po šerijatskom pravilu to je veliki širk, jer predstavlja traženje od umrlog ono što nije u stanju učiniti, kao kada bi od njega tražio da izliječi bolesnog, ili da pomogne protiv neprijatelja, ili spasi onog ko je u nevolji ili slično tome. Sve ovo su vrste velikog širka.
Nema razlike u traženju šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ili od šejha Abdulkadira, ovog ili onog, ili od Bedevija, Husejna ili nekog drugog. Traženje šefa'ata od umrlih nije dozvoljeno i ono predstavlja jednu vrstu velikog širka.
Propisano je da se umrlim muslimanima traži od Allaha rahmet, da se dovi Allahu da im oprosti i da im se smiluje. A na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, se donosi salavat i selam, i dovi se Allahu za njega. Međutim, da se od njega traži pomoć ili šefa'at ili pobjeda nad neprijateljem, sve to nije dozvoljeno i spada u djela džahila i mušrika. Zato je obaveza muslimanu da vodi računa o ovome i da se čuva sličnih stvari.“
Opravdanje u džehlu i neznanju
Nakon ovoga, ostaje pitanje da li onaj ko izgovori ove riječi (Šefa'a, ja resulellah) velikog širka ima opravdanje u džehlu i neznanja. Odgovor na ovo pitanje se vraća na poznato razilaženje učenjaka Ehli Sunneta oko primanja i prihvatanja uzura (opravdanja) džehla u stvarima tevhida i djelima velikog širka.
Skupina učenjaka smatra da nema opravdanja, te po njima oni koji izgovore “Šefa'a, ja resullallah” i slično su mušrici i izašli su iz Islama, svejedno znali ili ne znali, razumjeli ili ne razumjeli da je to veliki širk.
Dok druga skupina učenjaka Ehli suneta smatra da džehl može biti opravdanje čak i u pitanjima tevhida i velikog širka, te po njima oni koji izgovore “Šefa'a ja resullallah” i slično nisu svi automatski postali mušrici, nego to zavisi od njihovog stanja. Neznalice i džahili od njih mogu imati opravdanje u svom džehlu.
Klanjanje za imamima koji traže šefa'at od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem
Propis klanjanja za imamom griješnikom ili novotarom zavisi od samog stanja grijeha ili novotarije. Pa tako, ako grijeh ili novotarija koji imam radi ne izvodi iz Islama, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko dozvole i valjanosti klanjanja namaza za njim. Ispravno je da je klanjanje namaza za njim dozvoljeno i da je namaz ispravan.
A ako grijeh ili novotarija koji radi imam izvode iz Islama ili vodi u kufr ili širk, onda nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da nije dozvoljeno klanjati namaz za takvim imamom. Klanjanje za takvim imamima nije dozvoljeno jer njihov namaz njima samima nije ispravan i valjan, pa tako ni onima koji klanjaju za njima.
A pošto je traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti djelo velikog širka, nije dozvoljeno klanjati za imamima i hodžama za koje pouzdano znamo ili smo čuli da na mevludima ili u nekim drugim prilikama izgovaraju riječi „Šefa'a, ja resulellah“ ili slično. A ko klanja za njima namaz nakon što je saznao ovaj propis, njegov namaz je batil i treba ga ponoviti. Namaze koje je prije klanjao za takvim imamima i hodžama iz neznanja o ovom propisu po ispravnom stavu učenjaka nije dužan naklanjati.
Izuzetak ovoj zabrani je dozvola klanjanja džume ili bajram-namaza za ovakvim imamima ako u blizini nemamo neki drugi mesdžid ili džemat. S tim da je obaveza poslije naklanjati te namaze.
Ovih dana sam lično pitao dva šejha, S'ada El-Haslanija i Abdullaha Es-Silmija, o propisu klanjanja za imamima koji traže šefa'at od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, riječima „šefa'a, ja resulellah“, kao što je slučaj u našim krajevima a i u mnogim drugim mjestima širom svijeta. Njihov odgovor je bio istovjetan: da nije dozvoljeno klanjati za takvim imamima jer je traženje šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, djelo velikog širka koje izvodi iz vjere. A namaz koji se klanja za njima nakon saznanja ovog propisa je batil i obaveza ga je obnoviti.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKo su murdžije, ima li ih u Bosni?
Murdžije su zabludjela muslimanska sekta koja je svojim poimanjem imana i njegovom definicijom izašla van okvira ehli-sunnetskog učenja. Kod učenjaka ehli-sunneta iman se sastoji od ubjeđenja u srcu, izgovaranja riječi (dva šehadeta) i djela (djela udova) i iman ne vrijedi bez prisustva ove tri kompviše
Murdžije su zabludjela muslimanska sekta koja je svojim poimanjem imana i njegovom definicijom izašla van okvira ehli-sunnetskog učenja. Kod učenjaka ehli-sunneta iman se sastoji od ubjeđenja u srcu, izgovaranja riječi (dva šehadeta) i djela (djela udova) i iman ne vrijedi bez prisustva ove tri komponente. Ibn Kesir navodi od imama Šafije, Ahmeda i Ebu Ubejda konsenzus učenjaka da iman sačinjavaju riječi i djela. (Vidjeti: Tefsirul-Kur’anil-azim, 1/41–42) Imam Šafija kaže: “Ashabi, tabiini i generacije nakon njih jednoglasni su u mišljenju da se iman sastoji iz riječi, djela i nijeta (tj. ubjeđenja) i da je postojanost imana ovisna o svakom od ovih elemenata.” (Lalikai, Šerhul-usul, 5/957) Ebu Zura i Ebu Hatim er-Razi kažu: “Učenjaci iz svih područja: Hidžaza, Iraka, Šama i Jemena, govorili su da se iman sastoji od riječi i djela.” (Lalekai, Šerhul-usul, 2/198) Imam Buhari kaže: “Sreo sam više od hiljadu učenjaka iz Hidžaza, Meke, Medine, Kufe, Basre, Vasita, Bagdada, Šama, Egipta… i oni se ne razilaze u pogledu toga da se vjera sastoji iz riječi i djela.” (Lalekai, Šerhul-usul, 2/194, Es-Sijer, 12/407, i Fethul-Bari, 1/61 i ocijenio je ovu predaju ispravnom). Ibn Abdulberr kaže: “Islamski pravnici i hadiski stručnjaci jednoglasni su u mišljenju da se iman sastoji iz riječi i djela.” (Vidjeti: Et-Temhid, 9/238) Imam Begavi kaže: “Ashabi, tabiini i učenjaci ehli-sunneta poslije njih jednoglasni su u mišljenju da su djela sastavni dio imana.” (Vidjeti: Šerhus-sunna, 1/38) Murdžije, pak, smatraju da se iman ogleda u riječima (i eventualno potvrđivanju srcem) i da je iman velikog grješnika isti kao iman vjerovjesnikâ, i ne smatraju činjenje dobrih djela sastavnim dijelom imana. (Vidjeti: Et-Temhid, 4/242; Medžmuul-fetava, 3/233, 13/24, 13/29, 23/197; Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 44; Es-Sijer, 5/44; Šerhu kasideti Ibn Kajjim, 2/139; Avnul-Ma‘bud, 12/282) Međutim, same murdžije se razilaze u pogledu definicije imana. Tako džehmije, keramijje i murdžietul-fukaha ne definiraju iman na isti način. Džehmije smatraju da je iman puko ubjeđenje u srcu, keramije da je isključivo potvrđivanje jezikom, a murdžietul-fukaha smatraju da iman podrazumijeva potvrđivanje jezikom i ubjeđenje u srcu. Po mišljenju murdžija, iman svih ljudi je isti. (Vidjeti: Medžmuul-fetava, 7/93) Murdžije se slažu sa ehli-sunnetom da ispravan iman podstiče na pokornost i činjenje dobrih djela, ali ne prihvataju tvrdnju da je činjenje dobrih djela pokazatelj ispravnog vjerovanja. (Uporediti: Medžmuul-fetava, 7/36 i 13/26) Prema mišljenju nekih učenjaka, murdžije su se podijelili na dvanaest različitih frakcija. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 4/171)
Što se tiče murdžija oni, svakako, kao i druge zabludjele sekte smatraju sebe nosiocima istine. Što se tiče naziva “murdžije”, to su ime dobili od ehli-sunneta jer su odvojili djela od imana.
Ovaj nakaradni akaidski mezheb, na veliku žalost, raširen je među muslimanskim masama općenito. Mnogi ljudi smatraju da je dovoljno izgovoriti riječi ihlasa (dva šehadeta) i nakon toga nadati se Džennetu. Izgovaranje riječi ihlasa i ubjeđenje u srcu elementarni su dijelovi imana, ali nisu validni bez djela. Pored gorke stvarnosti mnogih muslimana, smatram da je termin “murdžije” isforsiran i pripisan vjernicima koji su čisti od njega. Kada je u pitanju ovo neosnovano etiketiranje, za pojedince daije predstavljaju pravu poslasticu. Optužuju ih da su murdžije, jer, navodno, nisu spoznali osnove vjere i nisu se odrekli lažnih božanstava. Nije mi poznato da je neko od daija pozivao ljude u ovaj pokvareni akaidski mezheb direktno ili indirektno. To što daije ne tekfire određenu osobu, zbog nedovoljno raspoloživih argumenata o njoj ili smatraju da je u javnom tekfiru dotične osobe veća šteta nego korist, ne smatra se mezhebom murdžija, po konsenzusu razumom obdarenih ljudi. Međutim, nepravednog etiketiranja pa i proglašavanja otpadnicima nisu bili pošteđeni ni naši najbolji, zar da budu pošteđene daije?! A Allah najbolje zna!
Mr. Safet Kuduzović
Vidi manje