Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Mogu li se slušati ilahije i kaside?
Ako je tekst ilahije ili kaside ispravan, nema u njemu ništa sporno, i ako se izvode bez muzike, dozvoljeno je slušati ilahije i kaside. (Odgovor prema stavu hanefijskog mezheba) Mr. Elvedin Pezić Preuzeto sa zvaničnog Facebook profila: https://www.facebook.com/1495088724140864/posts/27769653više
Ako je tekst ilahije ili kaside ispravan, nema u njemu ništa sporno, i ako se izvode bez muzike, dozvoljeno je slušati ilahije i kaside. (Odgovor prema stavu hanefijskog mezheba)
Mr. Elvedin Pezić
Preuzeto sa zvaničnog Facebook profila:
https://www.facebook.com/1495088724140864/posts/2776965362619854/
Vidi manjeKoliko je dozvoljeno hvaljenje i uzdizanje vjerovjesnika?
Omer, radijallahu anhu, govorio je: "Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: Nemojte me uzdizati kao što su kršćani uzdizali sina Merjeminog, jer ja sam samo Allahov rob; zato kažite: 'Muhammed je Allahov rob i Njegov poslanik.''' 7 Enes, radijallahu anhu, pripovijeda: "Neki je čovjviše
Omer, radijallahu anhu, govorio je: “Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: Nemojte me uzdizati kao što su kršćani uzdizali sina Merjeminog, jer ja sam samo Allahov rob; zato kažite: ‘Muhammed je Allahov rob i Njegov poslanik.”’ 7
Enes, radijallahu anhu, pripovijeda: “Neki je čovjek rekao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Ti si naš gospodar, sin gospodara našeg, naš prvak, sin našeg prvaka!’, na šta je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, samo rekao: ‘O ljudi, govorite šta hoćete, ali nemojte da vas šejtan obmane! Ja sam samo Allahov rob i Njegov poslanik. ‘”8
Propisi u vezi s poglavljem
Prvo, zabranjeno je pretjerano hvaljenje i uzdizanje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, jer su kršćani pretjerano, bez ikakve osnove, veličali Isaa, alejhis-selam, pa ih je to dovelo do toga da su ga proglasili Bogom, odnosno Božijim sinom. Zato je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio svom ummetu slijeđenje kršćana u tome, e da ne bi Svevišnjem Allahu pripisali saučesnika, o kojem Allah, dželle šanuhu, nikakvog dokaza nije objavio.
Drugo, neki će ljudi iz navedenog Omerovog, radijallahu anhu, hadisa razumijeti da je zabranjeno pretjerano veličanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da ga je dopušteno veličati u granicama, a to nije ispravno shvatanje. Naime, zabranjeno je Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, veličati, makar i u neznatnoj mjeri, na osnovu Enesovog, radijallahu anhu, predanja koje znači: nemojte me nikako hvaliti, niti veličati. Još jedan dokaz za ovu konstataciju jeste činjenica da hvaljenje (medh) ima značenje pretjeranog veličanja, i otuda se može reći da je to zabranjeno kao preventiva, utoliko prije jer otvaranje vrata hvaljenju neophodno vodi u suprotstavljanje Šerijatu, iz neznanja ili iz pretjerivanja. Da je to tako, najbolji su pokazatelj tzv. islamske kaside koje sadrže otvoren širk, a čini se da su najpoznatije kaside El-Burda, autora El-Busirija te istoimene kaside autora Sevkija, u kojima se iznosi očita laž i pogubno hvaljenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
____________
Vidi manjeIz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf
Polaganje hifza za žene pred komisijom sačinjenom od muškaraca?
U odgovoru na vaše pitanje treba spomenuti nekoliko stvari. Prvo, da li je glas žene avret (stidni dio njenog tijela) ili ne? U pogledu spomenutog pitanja postoji razilaženje među učenjacima i tačno je da ženin glas u osnovi nije avret. Mnogo je vjerodostojnih argumenata koji potvrđuju činjenicu daviše
U odgovoru na vaše pitanje treba spomenuti nekoliko stvari.
Prvo, da li je glas žene avret (stidni dio njenog tijela) ili ne?
U pogledu spomenutog pitanja postoji razilaženje među učenjacima i tačno je da ženin glas u osnovi nije avret. Mnogo je vjerodostojnih argumenata koji potvrđuju činjenicu da ženin glas u osnovi (ako žena ne uljepšava glas) nije avret. Mnogo je hadisa u kojima se spominje da je Allahov Poslanik razgovarao sa ženama, da su ga pitale i da im je odgovarao. Isto tako, kroz cijelu historiju islama žene su dolazile u kontakt s pravednim halifama, s učenjacima ummeta, žene su ih pitale, postavljale pitanja, nazivale selam i to niko nije osudio, što nedvojbeno ukazuje na to da u osnovi glas žene nije avret.
Komentirajući hadise u kojima se govori o davanju prisege Allahovom Poslaniku od strane žena, poznati komentator Buharijevog Sahiha, hafiz Ibn Hadžer rekao je: “Iz citiranog hadisa zaključujemo da je u osnovi dozvoljeno slušati glas žene strankinje (kojoj čovjek nije mahrem) i da glas žene u osnovi nije avret.” (Fethul-Bari, 13/204)
Govoreći o hadisima prisege i o rivajetima u kojima se navodi da su žene davale prisegu riječima, a ne rukovanjem, poznati komentator Muslimovog Sahiha, imam Nevevi zaključuje sljedeće: “Iz citiranog hadisa zaključujemo da je u osnovi dozvoljeno slušati glas žene strankinje (kojoj čovjek nije mahrem) ako za tim postoji potreba i da glas žene nije avret.” (Šerh Sahih Muslim, 10/13)
Ono što je spomenuto u kur’anskoj zabrani jeste uljepšavanje govora prilikom komunikacije s muškarcima koji ženi nisu mahremi.
Kazao je Uzvišeni Allah: “O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!”
Drugo, na osnovu spomenutog, smatram da ne postoji šerijatska zapreka da žena polaže hifz pred komisijom sačinjenom od muškaraca, pod uvjetom da njeno učenje Kur’ana bude bez uljepšavanja glasa.
Nema sumnje da bi trebalo raditi na tome da žensku populaciju prilikom preslušavanja hifza preslušavaju stručni kadrovi ženskog spola, što je u osnovi i izvodljivo.
Ali, ako ne postoji komisija sačinjena od žena, onda nema smetnje da žena uči Kur’an pred muškarcima s ciljem polaganja hifza.
Napomena:
Velik broj učenjaka hanefijskog mezheba smatrao je da je glas žene općenito avret. Kako bi samo izgledalo da neko od spomenutih velikana danas dođe i izađe u javnost s takvim stavom? Vjerujem da bi ih mnogi proglasili “vehabijama” ili konzervativcima koji ne razumiju stvarnost. Oni su, Allah im se smilovao, smatrali da je ženi zabranjeno da glasno izgovara telbiju na hadžu, a svi znamo da je to ibadet, jer je, kako kažu, ženin glas fitna, kao što su kazali da da bi žena, ako bi proučila ezan povišenim glasom, bila grješna zbog toga. Šta bi oni, Allah im se smilovao, kazali da vide naše pokrivene sestre, “bule”, kako našminkane i dotjerane učestvuju na koncertima pred velikm auditorijem muškaraca, i koji se još direktno prenosi putem televizije, maksimalno uljepšanim glasom uče mevlude, kaside, ilahije i sl.? (Spomenuti stav učenjaka hanefijskog mezheba pogledati u sljedećim knjigama: El-Mebsut, 3/43; Bedai’us-senai’a, 1/150; El-Binaje, 2/112; Hašijetu Ibn Abidin, 1/406; Tebjinul-hakaik, 1/161)
A Allah najbolje zna!
Pezić Elvedin
______________
Preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manjehttps://minber.ba/category/savjetovaliste/
Propis slušanja islamskih pjesama (ilahija i kasida) ?
Slušao sam islamske kaside još ranije i u njima nije bilo ništa što bi izazivalo odbojnost prema njima. Također, poslušao sam neke i u posljednje vrijeme, i uvidio sam da su komponovane u obliku pjesama praćenih muzikom. Ne smatram da čovjek treba slušati islamske pjesme prezentirane na ovakav načinviše
Slušao sam islamske kaside još ranije i u njima nije
bilo ništa što bi izazivalo odbojnost prema njima. Također, poslušao
sam neke i u posljednje vrijeme, i uvidio sam da su komponovane u
obliku pjesama praćenih muzikom. Ne smatram da čovjek treba slušati
islamske pjesme prezentirane na ovakav način. Ukoliko se pojave određene kaside a u njima nema elemenata koji podsjećaju na muzičke pjesme, nema smetnje da se poslušaju, ali pod
uvjetom da ih čovjek ne sluša stalno. Drugi uvjet je da svoje srce ne napaja isključivo iz njih, niti da
uzima pouku samo iz njih. Ako samo one budu izvor čovjekove pouke
i koristi, ostavit će ono što je daleko važnije i poučnije, a to je Allahova
Knjiga i sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ukoliko ih nekada
i posluša, kao naprimjer dok vozi auto, kako bi lakše podnio putovanje,
onda u tome nema smetnje.
Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf
Koje sekte i grupacije su zalutale u poimanju kadera?
Postoji mnogo grupacija koje su otišle u zabludu u pogledu vjerovanja u kader, a glavni razlog za to jeste što su razumu dali prednost nad vjerodostojnom tradicijom, ali i to što su šerijatske tekstove koji govore na ovu temu gledali površno, te prihvatali samo one koji im odgovaraju, dok su se premviše
Postoji mnogo grupacija koje su otišle u zabludu u pogledu vjerovanja u kader, a glavni razlog za to jeste što su razumu dali prednost nad vjerodostojnom tradicijom, ali i to što su šerijatske tekstove koji govore na ovu temu gledali površno, te prihvatali samo one koji im odgovaraju, dok su se prema onim tekstovima koji im nisu bili po mjeri odnosili kao i da ne postoje.
Nemamo namjeru detaljno odgovarati na sve zabludjele stavove tih sekti, niti se podrobno kritički osvrtati na sve ono što one propagiraju, prvenstveno iz razloga što smo u ovoj knjizi već na više mjesta donekle to i učinili, a također i zbog toga što smo kroz ovo štivo podrobno pojasnili ispravno vjerovanje u kader, bazirajući se primarno na onome što o ovom pitanju naučava ehli-sunnetska akida, što je i više nego dovoljno.
Dakle, neke od sekti koje su zalutale sa Pravoga puta i otišle u zabludu kada je riječ o vjerovanju u kader jesu sljedeće:
1. Kaderije – indeterministi. To su sljedbenici Mabeda el-Džuhenija i Gejlana ed-Dimeškija, kao i sljedbenici mutezila Vasila b. Ataa i Amra b. Ubejda, ali i svih onih koji su se složili sa njima i prihvatili njihove stavove. Sve njih jednim imenom nazivamo kaderije. Doktrina koju su u pogledu kadera naučavali kaže da je čovjek apsolutno slobodan i apsolutno sposoban da svojom voljom čini ono šta hoće, a da volja Uzvišenog Allaha i Njegova moć u tome ne igraju nikakvu ulogu. Oni tvrde da Uzvišeni Allah nije stvorio ljudska djela, već da su ljudi ti koji samostalno kreiraju, tj. stvaraju vlastita djela. Tvrde i da se grijesi ne događaju Allahovim htijenjem. Ekstremne kaderije govore da Uzvišeni Allah nije znao da će ljudi činiti grijehe, poričući tako Allahovu apsolutnu volju i Njegovu moć i sposobnost da istu sprovede u djelo, pa su zbog toga i nazvani medžusijama islamskog ummeta.
Kaderije su se, dakle, svojim zabludjelim vjerovanjem doveli u gotovo identičnu ravan sa medžusijama, koji tvrde da kosmosom vladaju dva božanstva: bog svjetlosti, koji je stvoritelj svakog vida dobra, i bog tame, koji je stvoritelj svakog vida zla. Na ovaj način kaderije su Uzvišenom Allahu pripisali sudruga, i to ne samo jednog, već nebrojeno mnogo, jer smatraju da su ljudi kreatori, tj. stvaraoci svojih djela. Kao dokaz kojim neosnovano argumentiraju svoje nakaradne stavove, navode neke ajete, naprimjer:
Onome od vas koji hoće da je na Pravome putu. (Et-Tekvir, 28)
…pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje! (El-Kehf, 29).
Što se tiče brojnih drugih ajeta, čije značenje ne ide u prilog njihovim stavovima, oni su ih protumačili onako kako njima odgovara, te ih prilagodili svom mišljenju. Takav je, recimo, slučaj sa sljedećim ajetom:
A vi ne možete htjeti ništa osim ono što hoće Allah, Gospodar svjetova! (Et-Tekvir, 29).
Početak zablude u koju su upale kaderije bio je njihov pokušaj odbacivanja i svake pomisli da Uzvišenog Allaha dovedu u bilo kakvu vezu sa nekim oblikom zla, da bi, na koncu, porekli vjerovanje u kader.
Odgovore na ove zablude djelimično smo već spomenuli kada smo govorili o vrstama Allahove volje i Njegovog htijenja, o stvorenosti ljudskih djela, o tome da li je vjerovanje u kader u proturječnosti sa vjerovanjem da čovjek ima slobodnu volju po kojoj djeluje, o mudrosti u stvaranju zla i mudrosti koja se krije u stvaranju i predodređenosti grijeha, međutim, pored svega spomenutog, dovoljan odgovor na njihove tvrdnje kako su ljudi stvaraoci, tj. kreatori svojih djela, jesu riječi Uzvišenog Allaha, koji je rekao:
Allah je stvorio (i) vas i ono šta radite (Es-Saffat, 96).[1]
2. Džebrije – deterministi. “(Džebrije) su, baš poput kaderija, pretjerali i otišli u krajnost, ali u krajnost sasvim suprotnu onoj u koju su otišle kaderije. Dok su kaderije poricale kader, džebrije su ga toliko forsirale da su porekli da je čovjek u suštini uopće sposoban da samostalno čini bilo kakva djela. Shodno njihovom izopačenom vjerovanju, čovjek uopće ne posjeduje slobodu, niti sposobnost da uradi neko djelo, već kažu da je njegov primjer kao primjer perceta u vrtlogu vjetra koje se kreće tamo gdje ga vjetar usmjerava. Oni tvrde i da se sva djela čovjeku pripisuju samo metaforički, a ne suštinski, pa kada se za čovjeka kaže da klanja, posti, da je ubio, ukrao i tome slično, to je isto kao kada kažemo: sunce je izašlo, vjetar puše, kiša pada itd. Ovakvim i sličnim tvrdnjama džebrije su svoga Gospodara optužili za nasilje, tvrde da ih je On opteretio sa onim što oni nisu u stanju učiniti, ali i da će ih On nagraditi ili kazniti za ono što u suštini nije njihovo samostalno djelo. Također, ovakvim uvjerenjima Allahu su pripisali ispraznost i apsurdnost, te porekli sve mudrosti koje se kriju u Njegovim naredbama i zabranama. Uistinu je loše kako prosuđuju!”[2]
Džebrije u suštini tvrde da je Uzvišeni Allah istinski počinitelj ljudskih djela, što je sušta suprotnost stavu sljedbenika ehli-sunneta koji kažu da je Uzvišeni Allah stvoritelj, a da je čovjek počinitelj tih djela, pa će zbog toga čovjek i biti primjereno nagrađen, odnosno kažnjen za ono što je počinio.
Džebrije su nazvane i idolopokloničke kaderije, tj. mnogobožački indeterministi, jer u svojim stavovima nalikuju mnogobošcima koji su govorili:
…Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali, a ni preci naši… (El-En‘am, 148).
3. Kaderije iblisovci – kaderije sotonisti. Ova skupina načelno priznaje da je Uzvišeni Allah sve odredio i da je neke stvari ljudima strogo naredio, a druge im strogo zabranio, međutim, oni istovremeno to smatraju kontradiktornošću i proturječnošću. Ovakvim ubjeđenjem kaderije iblisovci deklarirali su se kao neprijatelji i protivnici Uzvišenog Allaha, pa su zbog toga i nazvani iblisovcima, tj. sotonistima, jer vjeruju i govore slično kao Iblis, koji je, kako nam to Kur’an pripovijeda, kazao sljedeće:
“Budući da si odredio pa sam u zabludu pao” – reče – “kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati” (El-A‘raf, 16).[3]
4. Ekstremne sufije. Neke sufije vjeruju da je čovjek prisiljen činiti ono što čini. “Među njima ima onih koji tvrde da je za uzdizanje na visoke stepene duhovnosti dovoljno shvatiti i stalno svjedočiti činjenicu da je Allah vrhovni Gospodar koji svim upravlja i da su sva stvorenja prinudno Allahovi robovi. Zato oni smatraju da su sva čovjekova djela, bez obzira radilo se o nevjerstvu, nepravdi i griješenju, ustvari vid iskazivanja istinske pokornosti Uzvišenom Allahu, jer se sve dešava shodno onome što je On Svojim kaderom odredio, a On određuje samo ono što voli i sa čime je apsolutno zadovoljan. Tako se, shodno ovom izopačenom vjerovanju, svaki onaj koji prekrši granice šerijata i učini neke od strogo zabranjenih djela u suštini pokorio Uzvišenom Allahu, jer je postupio po Njegovoj volji i izvršio ono što On hoće i želi. Tako je, prema mišljenju ove skupine ekstremnih sufija, onaj ko se pokori Allahu i Njegovoj odredbi i predodređenju isti kao i onaj koji Mu se pokori u Njegovim naredbama i zabranama: i obojica su ispunili obavezu robovanja samo Allahu.”[4]
Gledajući na pitanje kadera na ovako izopačen način, oni su zaključili da “nikoga ne treba koriti niti grditi (zbog onoga što čini), jer se svako sa svojim djelima pokorava Uzvišenom Allahu i upravo On želi i hoće da se oni tako ponašaju. Ovakav pristup ovom pitanju vjerovanje faraona čini ispravnim, kao i vjerovanje obožavalaca teleta, ali vjerovanje jevreja, kršćana i medžusija”.[5]
Ovu zabludu jasno je u svojim stihovima potvrdio Ibn Arebi, poznati sufija i mistik, koji je rekao:
Nekada sam drugu svome vjerovanje poric’o
Kada nije poput mene na isti način vjerov’o
Al’ srce moje evo posta domom forme svake
Gazelin je pašnjak ono i samostan sljedbe kršćanske
I hram kumirski, a i Kaba za sve hodočasnike
I ploče Petoknjižja[6] i stranice kur’anske
Sl’jedim vjeru ljubavi ma kud ona da krene
Ljubav je religija moja i moje vjerovanje.[7]
Slično je kazao i Abdulkerim el-Džili, jedan od zagovornika i sljedbenika panteizma[8]:
Svoju dušu prepuštam strastima da je vode
Što voljeni odluči, tome se ne opire(m)
Čas me vidiš u džamiji kako u njoj klanjam
A ponekad sam u crkvi, ja i u njoj uživam
Ako se šerijatom ubrajam u grješnike
Pokoran sam ja da znaš u sv’jetu metafizike.[9]
Još jedan od ekstremnih sufija kaže:
Na što Bog me uputi, tome se i prepustim
Svako djelo svoje smatram djelom pokornim.
Ovo je uistinu jedan od najodvratnijih i najizopačenijih načina razmišljanja, a nevjerstvo njegovih sljedbenika ne treba dovoditi pod znak pitanja. Ukratko, ovo je bez sumnje jedan od najgorih vidova nevjerstva i bogohulništva.
Šejhul-islam Ibn Tejmijja rekao je: “Onaj ko se (za nedjela koja čini) opravdava kaderom i svjedočenjem da su sva stvorenja prinudno Allahovi robovi, i ne pravi nikakvu razliku između naredbi i zabrana, vjernika i nevjernika, pokornih robova i grješnika – takav ne vjeruje ni u jednog od Allahovog poslanika, niti u jednu od Njegovih knjiga i smatra da su Adem i Iblis, Nuh i njegov (nevjernički) narod, faraon i Musa, kao i prvi muslimani i nevjernici Mekke, u svakom pogledu na istom nivou i da među njima nema nikakve razlike.”[10]
5. Filozofi. “(Filozofi) načelno priznaju da Uzvišeni Allah ima opće znanje o onome što se dešava (u kosmosu), međutim, oni u isto vrijeme poriču da je On upoznat sa svim pojedinostima tog dešavanja. Ako podrobnije razmislimo o njihovim riječima, shvatit ćemo da one u konačnici znače da Uzvišeni Allah ništa ne zna, pošto je, ustvari, sve što se dešava satkano od pojedinosti i detalja.”[11]
Kao odgovor na zabludu ove skupine sasvim je dovoljno citirati sljedeći ajet:
U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne a da On za njega ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičega svježeg niti ičega suhog a da to nije u Knjizi jasnoj (zapisano). (El-En‘am, 59)
6. Eš‘arije. “(Eš‘arije) su pokušali izmiriti i usaglasiti stavove kaderija i džebrija, te su razvili tzv. teoriju stjecanja ili postizanja[12], koja u konačnici nije ništa drugo do goli determinizam, jer poriče da čovjek ima ikakvu mogućnost da samostalno djeluje i utječe na svoju okolinu. Ova teorija u suštini nije ništa drugo do svojevrsna filozofska teorija koju ne razumiju čak ni same eš‘arije, pa kako onda da druge njoj podučavaju?! Zbog toga je rečeno:
Teorija njihova shvatljiva baš nije
Razum nju negira, smjelo je odbacuje.[13]
7. Rafidije. Ova skupina smatra da je el-bedā svojstven Svevišnjem Allahu, a to znači da je sasvim moguće da Njemu Uzvišenom neke stvari postanu očite nakon što za njih uopće nije ni znao ili nakon što sa njima odranije nije bio upoznat, što je optuživanje Allaha za neznanje i zaborav. Tako oni vjeruju da Uzvišeni Allah može biti “iznenađen” nekim događajima za koje nije znao da će se desiti ili “zatečen” time što su se ti događaji odigrali drugačije od onoga kako je On znao da će se desiti.[14]
Rafidije vjeruju da njihovi imami znaju ono što je bilo u prošlosti i ono što će se desiti u budućnosti i da ne postoji ništa što im je strano ili nepoznato. Tvrde da znaju i datum svoje smrti, ali i umiru samo svojom voljom i vlastitim odabirom. Kažu i da njima ništa nije skriveno ni na nebesima ni na Zemlji, da poznaju sve pojedinosti onoga što je u Džennetu i Džehennemu, da u ljudima prepoznaju istinsko vjerovanje ili pak licemjerstvo i da posjeduju knjigu u kojoj su zabilježena imena svih džennetlija, kao i imena pripadnika njihove sljedbe, ali i njihovih neprijatelja.[15]
Među rafidijama ima i onih koji kažu da Uzvišeni Allah ne poznaje stvari prije njihove egzistencije, tj. postojanja, i onih koji kažu da On ne zna pojedinosti svih dešavanja, sve dok se ti događaji ne dese.[16]
Sve spomenuto očita je zabluda u poimanju kadera, jer se vjerovanje u kader primarno temelji na vjerovanju u Allahovo sveznanje, što rafidije poriču, te (kroz ubjeđenje da njihovi imami imaju znanje koje je svojstveno samo Allahu) Uzvišenom Allahu pripisuju sudruga. Na ovaj način rafidije su u potpunosti porekli kader, a samim time i zanegirali svoje vjerovanje u njega.
Kako bi ovakva zabludjela vjerovanja uopće mogla imati bilo kakav legitimitet kada znamo da je Uzvišeni Allah kazao:
U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna… (El-En‘am, 59)
Reci: “Niko, osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna što će se dogoditi…” (En-Neml, 65)?
8. Svi oni koji vjeruju da zvijezde i sazviježđa, kao i lična imena, utječu na sudbinu stvorenja. Ovakav je stav astrologa koji posmatraju zvijezde kako bi iz njihovog poretka i položaja navodno pronikli u tajne sudbine i predodređenja, ili onima koji iz značenja imena neke osobe žele saznati njenu sudbinu. Između ostalog, oni govore: “Ukoliko se osoba rodi pod određenim horoskopskim znakom ili bude nosila određeno ime, tog i tog dana desit će joj se to i to”, ili: “Iz (značenja) svog imena shvatit ćeš svoju sudbinu”, ili: “Mjesec u kojem si rođen otkrit će ti sudbinu”[17], i još dosta ovakvih i sličnih izjava koje nisu ništa drugo do izmišljotine i besmislena trabunjanja. Sve ovo se, kada je u pitanju vjerovanje u kader, ubraja u očitu zabludu, jer kader spada u domen gajba, tj. onostranog, skrivenog i nedokučivog, koje ne poznaje niko osim Uzvišeni Allah.
Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanubil-kada’ivel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio:Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. ZuhdijaHasanović.
Preveo: Amir Durmić
http://minber.ba/sekte-i-grupacije-koje-su-zalutale-u-poimanju-kadera/
[1] Vidjeti: Ebul-Hasen Ahmed Benna el-Hanbeli, El-Muhtaru fi usulis-sunna, str. 87, Ibn Tejmijja, Bugjetul-murtad, str. 261, Es-Safedijja, 2/106–109, El-Istikama, 1/147, 179 i 431, i Medžmuul-fetava, 8/258.
[2] Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 230.
[3] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/ 260, i El-Istikama, 2/139.
[4] Muhammed Halil Herras, Šerhu kasideti Ibnil-Kajjim En-Nunijja, 1/372.
[5] Muhammed Abduhu i Tarik Abdulhalim, El-Mu‘teziletu bejnel-kadimi vel-hadis, str. 58–59.
[6] Odnosno, Tevrata. (op. prev.)
[7] Dr. Musa Duvejš, Resailu ve fetava fi zemmi Ibn Arebi es-Sufi, str. 74, Semih Atif Zejn, Es-Sufijjetu fi nezaril-islami, str. 473, Ihsan Ilahi Zahir, Dirasatun fit-tesavvufi, str. 113. Također vidjeti: dr. Kemal Isa, Nezaratun fi mu‘tekadi Ibn Arebi, str. 42–44, dr. Muhammed b. Husejn, Eš-Ši‘rus-sufi ila matleil-karnit-tasii lil-hidžreti, str. 172.
[8] Panteizam je stajalište o posvudašnjoj prisutnosti Boga, ili da su Bog i svemir jedno te isto. Po panteističkom svjetonazoru, Bog ne postoji kao samostalno biće odvojeno od pojavnosti, već je poistovjećen sa prirodom. Drugim riječima, panteizam je stanovište da je Bog sve i svako, i da je svako i sve Bog. Sa islamskog stajališta, ovo uvjerenje je hereza i bogohulništvo. (op. prev.)
[9] Abdurrahman Vekil, Hazihi hijes-sufijja, str. 96.
[10] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/100.
[11] Muhammed Halil Herras, Šerhu akidetil-vasitijja, str. 94. Također vidjeti: Ibn Tejmijja, Der’u tearudil-akli ven-nakl, 9/397, Es-Safedijja, 1/7-8, šejh Abdurrahman b. Salih Mahmud, El-Kadau vel-kaderu fi dav’il-kitabi ves-sunna, str. 74–76.
[12] “Nezarijjetul-iktisab, tj. Teorija ili doktrina stjecanja je vrlo kompleksna teorija kojom su eš‘arije željele zauzeti središnju poziciju između slobodnjačkih (kaderijskih) i fatalističkih (džebrijskih) stajališta. Ovom teorijom oni prave razliku između kreacije (halk) i postizanja (kesb) jednog djela tj. jedne akcije. Prema njima, Bog je kreator (Halik) ljudskih akcija, a čovjek je onaj koji postiže (muktesib). Akcije ljudskih bića su stvorene (mahluk) od Boga, stvorenja nisu u stanju da stvore bilo kakvu akciju. Nema tvorca osim Boga i ljudska djela su stoga Njegova kreacija. Moć (kudra) prema njima, ili je izvorna (kadima) ili izvedena (hadisa). Samo je vječna moć efektivna. Izvedena moć ne može stvoriti ništa. Moć koju ima čovjek dobivena je od Boga i kao takva ona je izvedena. El-Eš‘ari je rekao: ”Pravi smisao postizanja jeste pojavljivanje stvari ili događaja zahvaljujući izvedenoj moći, a to je postignuće za osobu po čijoj izvedenoj moći se pojavljuje stvar ili događaj.” Bog je tako tvorac ljudskih akcija, a čovjek je onaj koji ih stiče…. Navika je, odnosno priroda Boga da stvara akciju koja odgovara izboru i moći koju je sam stvorio u čojvjeku. Tako je čovjekova akcija stvorena od strane Boga, kako u pogledu te inicijative, tako i s obzirom na proizvod ili izvršenje. Čovjek je slobodan samo u izboru između alternativa, a također u usmjerenju ka posebnoj akciji slobodno izabranoj. Praveći izbor i smjerajući da izvrši djelo, čovjek postiže (iktisab) ili pohvalu i nagradu od Boga, ako je napravio dobar izbor, ili kaznu i osudu ako je napravi loš izbor…” Vidjeti: M. M. Sharif, Historija islamske filozofije, 1247-1248. (op. prev.)
[13] Dr. Sefer el-Havali, Menhedžul-ešaireti fil-akida, str. 43.
[14] Vidjeti: Ihsan Ilahi Zahir, Eš-šiatu ves-sunna, str. 63, i Er-Reddul-kafi ala mugaletat duktur Alijj Abdulvahid Vafi, str. 99.
[15] Vidjeti: Muhibbuddin el-Hatib, El-Hututul-arida, str. 69, Ihsan Ilahi Zahir, Eš-Šiatu ves-sunna, str. 66.
[16] Muhtesarut-tuhfetil-isna ašerija, str. 81, valorizacija djela: Muhibbuddin Hatib.
[17] Vidjeti: Hazzeke ta‘rifuhu min šehri miladike (Doznaj svoju sudbinu iz mjeseca u kojem si rođen) ili Hazzeke ta‘rifuhu min ismike (Doznaj svoju sudbinu iz svoga imena). Obje knjige napisao je lažov i smutljivac Humejd el-Ezri, kojeg zovu poglavarom svih astrologa u svijetu.
Vidi manjeSedmina i mevlud za umrlog nakon 52 dana i učenje fatihe na groblju.
Bismillahir-rahmanir-rahim ? Ovde su postavljena tri pitanja i svako od njih zahtjeva poseban odgovor. 1⃣ Prvo pitanje: sedmina za umrlog (učenje na neke spice, ovo ne razumijem šta znači). 2⃣ Drugo pitanje: učenje mevluda kad umrlom bude 52 dana. 3⃣ Treće pitanje: učenje fatihe na groblju. Svako odviše
Bismillahir-rahmanir-rahim
? Ovde su postavljena tri pitanja i svako od njih zahtjeva poseban odgovor.
1⃣ Prvo pitanje: sedmina za umrlog (učenje na neke spice, ovo ne razumijem šta znači).
2⃣ Drugo pitanje: učenje mevluda kad umrlom bude 52 dana.
3⃣ Treće pitanje: učenje fatihe na groblju.
Svako od ova tri pitanja zahtjeva poseban odgovor.
♦ Odgovor na prvo pitanje:
Organizovanje sedmine za umrlog je novotarija i spada u velike grijehe, onaj ko je organizovao i ko je učestvovao u sedminama ako se ne pokaje od toga te umre sa tim grijehom postoji opasnost da uđe u vatru i da odgori za počinjeni grijeh.
◾ Zatim, od organizovanja sedmine niko nema sevapa ni koristi, niti umrla osoba, niti organizator, niti oni koji su prisustvovali, osim hodže koji je uzeo pare, a svi imaju veliki grijeh.
Ovo djelo je dakle novotarija, jer šerijatom nije propisano, niti za njegovu dozvolu ima dokaz u kur'ansko-hadiskim tekstovima, a niti ga je neko od prvih generacija muslimana radio.
? Ukoliko ne postoji dokaz za propisanost nekog djela, onda se na njega primjenjuje opće pravilo, odnosno hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim, ono mu neće biti primljeno.“ Bilježi ga Buhari, str. 373; Muslim, br. 18, str. 762.
? U organizovanju sedmine sastavilo se nekoliko novotarija:
1⃣ Određivanje posebnog dana za okupljanje povodom smrti.
2⃣ Iznajmljivanje učača Kur'ana i poklanjanje sevapa umrlom.
3⃣ Učenje zikra i poklanjanje sevapa umrlom.
❗ Napomena: Ništa od ovih sevapa neće stići do umrlog.
Pored toga što je novotarija, ovo je i vid oponašanja kršćana, poznato je da se kršćani okupljaju u kućama i posjećuju grobove svojih umrlih nakon što prođe četrdeset dana, ili pola godine, ili godinu dana, a oponašanje nevjernika je strogo zabranjeno djelo.
Ebu Seid, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sigurno ćete slijediti puteve onih koji su bili prije vas: pedalj po pedalj, aršin po aršin. Pa čak ako su oni ušli u gušterovu rupu, i vi ćete ući u nju!” „Allahov Poslaniče,“ – upitali smo – “misli li se na jevreje i kršćane?“ „A na koga bi drugog?“ – reče on. Bilježi ga Buhari, br. 3456, str. 628, i Muslim, br. 6, str. 1154.
Učenje mevluda kad umrlom bude 52 dana je novotarija.
Ovde imamo dvije novotarije:
1⃣ učenje mevluda.
2⃣ obilježavanje 52-gog dana od smrti mejita, njegov propis je kao propis sedmine.
? Što se tiče mevluda;
Obilježavanje Poslanikovog rođenja, tj. mevluda je novotarija, jer se ne bazira ni na kakvom dokazu, a svaka stvar u vjeri ukoliko se uradi bez dokaza novotarija je.
Ovu novotariju su uveli novotari u četvrtom hidžretskom stoljeću, nakon što je osnovana ubejdisko-batinijska država poznata kao fatimijje.
Njihova država u Egiptu trajala je od 357. do 468. h.g. Oni su obilježavali četiri mevluda: Poslanikov, Alijin, Hasanov i Husejnov.
Fatimije su bili poznati po svome otpadništvu, licemjerju, i iskvarenom vjerovanju.
◾Zabrana obilježavanja mevluda ogleda se kroz više aspekata:
1⃣ Mevlud nije bio dio poslaničke prakse, niti prakse njegovih halifa, niti ashaba, niti tabi'ini, niti tabi-tabi'ini u prva tri pohvaljena stoljeća.
2⃣ Obilježavanje mevluda vid je oponašanja kršćana, jer oni obilježavaju Isaov rođendan.
3⃣ Veliki broj ljudi upućuje dovu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, traže od njega pomoć i šefaat, citiraju kaside kojima se iskazuje pohvala Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a u kojima su zastupljene riječi širka.
4⃣ Praktikovanje ove novotarije otvara vrata drugim novotarijama, a rezultat toga je zapostavljanje Sunneta.
5⃣ Jedan od dokaza da proslavljanje Poslanikovog rođendana nema osnove u islamu je to što se ne zna tačan datum rođenja Poslanika.
Ovo se isto desilo i sa kršćanima. Katolici proslavljaju Isaovo rođenje 24. decembra, pravoslavci 7. januara, dok nas Allah u Kur'anu obavještava da se Isa rodio u ljeto, a ne u zimu.
Šubhe(nejasnoće) i razne sumnje po pitanju obilježavanja mevluda
Prva šubha: Smatranje da se obilježavanjem mevluda iskazuje poštovanje prema Resulu, sallallahu alejhi ve sellem.
Odgovor na ovu šubhu sadržan je u sljedećem: Poštivanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, biva putem pokornosti njemu i sprovođenju njegovih naredbi i ostavljanjem njegovih zabrana.
Druga šubha: Dokazivanje ispravnosti mevluda time što ga čini veliki broj ljudi u mnogo država.
Odgovor na ovu šubhu sadržan je u sljedećem: kada je to dokaz u šerijatu bio praksa mnoštva ljudi?
? Ako pogledamo u stanje muslimana u Bosni vidjećemo da ogromna većina njih ne klanja, pa može li se na osnovu toga reći namaz nije propisan, ili nije obaveza, jer ga mnoštvo ljudi ne praktikuje.
Kao dokaz u islamu se može uzimati samo poslanička praksa, tj. njegov sunnet, a Poslanik je zabranio sve novotarije u koje ulazi i mevlud.
Treća šubha: Mevlud je oživljavanje sjećanja na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Odgovor na ovu šubhu sadržan je u sljedećem: Musliman se stalno sjeća Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i to sjećanje stalno je prisutno uz njega, tokom učenja ezana, ikameta, hutbi, a ne jednom u godini.
Četvrta šubha: Oni kažu: Obilježavanje mevluda zasnovano je na ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. I on je jedan od načina ispoljavanja te ljubavi, jer ljubav prema njemu je propisana.
Odgovor na ovu šubhu sadržan je u sljedećem: Ispoljavanje ljubavi prema Poslaniku je vjerska obaveza i u to nema sumnje. Musliman je obavezan da voli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, više od samog sebe, djece, roditelja i svih ljudi.
Međutim, iskazivanje ljubavi ne znači da možemo uvoditi u vjeru ono što nije od nje, i što nije propisano, nego iz te ljubavi mora proizaći pokornost njemu i slijeđenje njegove prakse, i to je najveći vid ljubavi.
Ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, mora da rezultira oživljavanjem i čvrstim slijeđenjem Sunneta, te napuštanjem svih riječi i djela koja se suprotstavljaju njegovoj praksi.
Peta šubha: Oni kažu: Mevludom i čitanjem njegovog životopisa tom prilikom vid je podsticanja na slijeđenje njegove prakse.
Odgovor na ovo je sljedeći: Izučavanje njegovog životopisa i slijeđenje njegove prakse su djela čije se izvršavanje traži od muslimana tokom cijele godine, a određivanje posebnog dana za takvo nešto bez validnog dokaza je vid novotarije, a po hadisu: svaka novotarija je zabluda.
❗ Zaključak: Obaveza je svakome onome ko praktikuje mevlud ili ga smatra lijepim, da se pokaje Allahu od toga, kao i od drugih novotarija, jer to je princip vjernika koji teži za istinom.
A onaj ko bude inadžija i oholnik i nakon što mu se istina pojasni, svoj račun će polagati kod Allaha.
Odgovor na treće pitanje:
Učenje fatihe na mezaru je novotarija.
Narod to radi iz razloga što smatra da fatiha može zamijeniti bilo koju dovu.
Fatiha je dio Kur'ana i ona se ne uči mrtvima, niti na mezaru niti na drugom mjestu.
To nije radio Poslanik niti ashabi.
Učenje Kur'ana je ibadet, a pravilo je da se ibadet čini samo ako za njegovu propisanost postoji dokaz, dakle, ukoliko ne postoji dokaz koji dozvoljava učenje Kur'ana kod kaburova, onda to djelo nije dozvoljeno i novotarija je, kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:
„Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim, ono mu neće biti primljeno.“ Bilježi ga Buhari, str. 373; Muslim, br. 18, str. 762.
? Prenosi se da je imam Malik kazao: „Ko u vjeru uvede nešto što nije od nje, optužio je tim činom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da nije dostavio poslanicu, jer Uzvišeni veli: ‘Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.’ (El-Maide, 3.)
◾ Ono što tada (kod ashaba) nije bilo dio vjere, ni danas ne može da bude dio nje.“ El-I’tisam, 1/494, i 2/535.
Ibn Tejmijje veli: „Učenje Kur'ana pred dušu rahmetlije nakon njegove smrti je novotarija.“ El-ihtijaratul-fikhijje, str. 447. Pogledati: El-Fetaval-Kubra, 5/363.
? Šejh Albani je po ovome pitanju kazao lijep govor koji je pohvalno ovom prilikom prenijeti.
On veli: „Učenje Kur'ana prilikom posjete mezarlucima nema osnove u Sunnetu, jer da je to djelo propisano, praktikovao bi ga Poslanik i podučio bi tome svoje ashabe.
Ovome dodajemo u prilog i činjenicu da je Aiša pitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (a ona je bila od onih koje je Poslanik najviše volio) šta se uči prilikom posjete mezarja, pa ju je on podučio da se naziva selam i uči dova, a nije joj kazao da treba učiti Fatihu ili neku drugu suru.
Da je učenje Kur'ana tom prilikom bilo propisano, Poslanik bi to kazao i ne bi to sakrio, jer poznato je da nije dozvoljeno odgoditi prenošenje znanja od vremena kada za njim ima potrebe, kao što se navodi u usulskim pravilima.
Pa ako odgađanje nije dozvoljeno, kako li je tek onda sa skrivanjem tog znanja.
Da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabima kazao išta o tome, oni bi to, sigurno, prenijeli. Ali imajući u vidu da ništa od toga nije preneseno ispravnim lancem prenosilaca, znači da se nije desilo.
Ono što potvrđuje na nepropisanost tog djela je i predaja da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ne činite vaše kuće grobovima (ne učeći i ne klanjajući u njima), jer šejtan zaista bježi od kuće u kojoj se uči sura El-Bekara.” Bilježi ga Muslim, br. 212, str. 310.
? Ovom predajom ukazuje se da mezarja nisu mjesta gdje se uči Kur'an, pa je stoga posebno podstakao na učenje Kur'ana u kućama i zabranio da se one učine poput kaburova na kojima se ne uči Kur'an.“
Ahkamul-dženaiz ve bide'uha, str. 241-242. Pogledati: Iktidaus-siratil-mustekim, 2/172; Šifaus-sudur fi zijaretil-mešahidi vel-kubur, str. 201.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: mr. Jakub Alagić
Vidi manjePreuzeto sa Whatsapp grupe “DELIL – Akida”
IMA LI HADŽIJSKA DOVA IKRAR UPORIŠTE U ŠERIJATU?
Alejkumusselam. Prije odgovora na samo pitanje korisno je znati osnovne informacije i podatke o onome što se kod nas u praksi bošnjačkih muslimana naziva Ikrar ili hadžijskom dovom. Naime, kako navodi Enver Mulahalilović u svojoj knjizi "Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegovini" (str.153 – 16više
Alejkumusselam. Prije odgovora na samo pitanje korisno je znati osnovne informacije i podatke o onome što se kod nas u praksi bošnjačkih muslimana naziva Ikrar ili hadžijskom dovom.
Naime, kako navodi Enver Mulahalilović u svojoj knjizi “Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegovini” (str.153 – 165) da je zbog toga što se kod nas pridavala velika pažnja obavljanju hadža a koji je iziskivao veliki fizički napor i poteškoće, velika materijalna sredstva i rizik po zdravlje i život, kada je odlazak na hadž trajao mjesecima, zbog navedenog bio je običaj da se čini IKRAR dova (hadžijska dova) kako u džamijama tako i u hadžijskim kućama uz učešće brojnih komšija, prijatelja, rodbine i džematlija. Međutim, i danas nakon što se odlazak na hadž odvija avionima i drugim prevoznim ugodnim sredstvima putovanja i dalje se vrše Ikrar dove i ispraćaju hadžije na svečan način, zavisno od običaja od mjesta do mjesta.
Hasan ef. Nametak je u svom članku “Hadžijska dova u Mostaru” koja je prvobitno objavljena u Novom beharu (br. 9-13, str. 104 – 135) opisao kako su se hadžije ispraćale na hadž i dočekivale u Mostaru, te je između ostalog naveo i tekst hadžijske dove na arapskom jeziku i u prevodu koja je sročena u rimovanoj pozi.
Dovu (ikrar – hadžijsku) su na ispraćaju i dočeku hadžija učila mektebska djeca u pratnji mualima u povorci uz aminanje, a takođe su se učile razne kaside, ilahije i dove. Ovako slično se radilo i u drugim mjestima mimo Mostara.
Pored spomenute dove koju je zabilježio Hasan ef. Nametak doskora se učila hadžijska dova od 11 stihova u Brčkom a i šire koju je zabilježio hafiz Mehmed-Hulusi Mulahalilović iz Gornjih Rahića na turskom jeziku koja je prevedena i na bosanskom jeziku.
Današnji način vršenja hadžijske dove je da se obično poslije džume ili nekog drugog namaza u džamiji prouči ašare a zatim se uči hadžijska dova onima koji si ikrarili (odlučili i zanijetili) i polaze na hadž, a onda prisutni u džamiji čestitaju budućim hadžijama i zažele im sretan put. Naravno, sve ovo je u organizaciji IZ-a dotičnog mjesta. Nakon proučene hadžijske dove u nekim mjestima se organizuje o trošku hadžija prigodno jelo. Takođe, uz ovo običaj je da se polaznici na hadž obiđu i zijarete u njihovim kućama od strane komšija, prijatelja i rodbine, pri čemu se često uči mevlud i dovi za sretan put hadžije.
Uz sve to organizuje se od strane IZ-a svečani i prigodni ispraćaji hadžija često od njihovih kuća do skupnih polazišta kako autobuskih stanica tako i aerodroma. Na sličan način se dočekuju hadžije kada se vrate sa hadža.
Smisao i mudrost hadžijske dove (koju su nazvali Ikrar) u tradiciji Islama, kako to neki koji je praktikuju tumače, je da pošto riječ ikrar u arapskom jeziku znači potvrđivanje ili svjedočenje, a Kelime i šehadet su prve riječi svjedočenja vjere, Ikrar dova je potvrda tog svedočenja djelom i praksom, jer hadž potvrđuju duhovno, tjelesnu i imovinsku spremnost da ide stazom koja ide prema Allahu. Cilj upućivanja dove za hadžije je da im put na hadž bude siguran a nagrada njegova onakva kakva je obećana, tj. da bude Džennet, te da sretno odu i vrate se kući.
Nakon svega spomenutog možemo se vratiti na srž pitanja, a to je da li hadžijska dova u obliku kako se praktikuje u Bosni ima uporište u Šerijatu?
Po svoj prilici Ikrari ili hadžijska dova je autohtoni bosanski običaj kao i mukabele.
Ovakva praksa, sama hadžijska dova i ceremonije i svečanosti ispraćanja hadžija i dočekivanja, nije prenešena i zabilježena od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti tabi'ina niti selefa ovog Ummeta, iako su i oni imali povoda i razloga (veliki fizički napor i poteškoće, velika materijalna sredstva i rizik po zdravlje i život, trajanje mjesecima) za sličnim.
A s obzirom da su obredi hadža ibadeti oni moraju imati imati šerijatske tekstove na kojima su zasnovani, a za ovakvu praksu koja se radi kod nas nema argumenata u šerijatskim tekstovima. Sve ovo nas vodi do jasne i nedvosmislene konstatacije da sama hadžijska dova i sve što je vezano oko njenog organizovanja a što se radi kod nas nema osnova u Šerijatu. To jest, drugim riječima s obzirom da se ustrajava na njoj i da je postala poseban i nezaobilazan ibadet ona predstavlja novotariju u vjeri. A svaka novotarija po tekstu hadisa mutefekun alejhi se odbacuje: “Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje to se odbacuje”.
A po tekstu drugog vjerodostojnog hadisa kojeg bilježi Tirmizi svaka novotarija je dalalet a svaki dalalet vodi u vatru: “Čuvajte se novina (u vjeri), jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je dalalet, a svaki dalalet vodi u vatru”.
A ovo znači da nije dozvoljeno priređivati, organizovati i prisustvovati hadžijskim ikrar dovama niti hadžijama niti drugima. Ovo nije lijep običaj kako se želi predstaviti nego čista novotarija u vjeri sa kojom je obaveza da se prekine. Organizatori hadža su obavezni da izbace ovaj običaj, tj. novotariju hadžijske dove iz svog programa organizovanja hadža jer je dova ibadet i ona mora imati uporište u Šerijatu. Ako je nije učio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashabi niti prve generacije, a da je bila propisana učili bi je, to znači da su Bošnjaci došli sa nekim hajrom u vjeri kojeg nije radio Poslanik ove vjere niti najbolje generacije.
Bitno je napomenuti da zijareti budućih hadžija u njihovim kućama prije i poslije hadža, kao i ispraćaj i dočekivanje istih ne ulaze u vjerske obrede hadža niti potpadaju pod novotariju hadžijske dove, te nema smetnje da se to praktikuje pa čak je i pohvalno shodno nijetu. Takođe, pojedinačno i neorganizovano upućivanje dova budućim hadžijama za sretan put i povratak (a što u stvari ne predstavlja tzv. hadžijsku ikrar dovu) nije novotarija niti je sporno, nego potpada pod opću pohvalu dovljenja za svoga brata muslimana.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
Da li su kaside u kojima se oplakuje umrli vid naricanja?
Takve kaside nisu vid naricanja, ali nije dozvoljeno da se pretjeruje i iznose neistine kao što je to slučaj sa kasidima mnogih pjesnika.1 fusnota: 1Medžmu'u fetava ve mekalati-š-šejh Ibn Baz,13/410. Abdulaziz ibn Abdullah ibn Baz Prijevod: Senad Muhić Revizija: Ersan Grahovac https://islamhouse.comviše
Takve kaside nisu vid naricanja, ali nije dozvoljeno da se pretjeruje i iznose neistine kao što je to slučaj sa kasidima mnogih pjesnika.1
fusnota:
1Medžmu'u fetava ve mekalati-š-šejh Ibn Baz,13/410.
Abdulaziz ibn Abdullah ibn Baz
Prijevod: Senad Muhić
Revizija:
Vidi manjeErsan Grahovac
https://islamhouse.com/bs/fatwa/452722/
Kakav je stav islamskih učenjaka u vezi s Ibn Arebija?
Poznato pravilo kod islamskih učenjaka glasi: Ljudi se poznaju po istini, a ne istina po ljudima. Kada želimo znati ispravnost puta kojem pozivaju pojedinci ili skupine, dužnost nam je uporediti ga s kur’ansko-hadiskim citatima i mišljenjima islamskih učenjaka. Jedna od istaknutih ličnosti koja je oviše
Poznato pravilo kod islamskih učenjaka glasi: Ljudi se poznaju po istini, a ne istina po ljudima. Kada želimo znati ispravnost puta kojem pozivaju pojedinci ili skupine, dužnost nam je uporediti ga s kur’ansko-hadiskim citatima i mišljenjima islamskih učenjaka. Jedna od istaknutih ličnosti koja je obmanula i zadivjela skupine muslimana, naročito sufijsko-filozofske proklamatore, koji su, nažalost, stjecali vjersko znanje u neislamskim institucijama i apologetičkim tminama, bio je šejh Muhiddin Muhammed b. Ali b. Arebi es-Sufi. Napisao je mnoga djela, a najpoznatija su El-Futuhatul-mekijje i Fususul-hikem. Djelo Fususul-hikem, nažalost, prevedeno je i na bosanski jezik. Prevodilac dr. Rešid Hafizović, nakon bezrezervne proklamacije šiitskih nastranosti, ponudio je našoj javnosti novu enciklopediju Ibn Arebijevih zabluda. Tako je FIN-ov doktor akaida, po ko zna koji put, svjesno ili nesvjesno, pomogao u rušenju islamskog vjerovanja, smatrajući da čini uslugu islamu i muslimanima.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje zapisao je: “Pričao mi je šejh Kemaluddin el-Meragi, a bio je učenjak svoga vremena, da je čitao Ibn Arebijevu knjigu Fususul-hikem, smatrajući je opusom odabranog Allahovog roba, znanstvenika.” Kada je naišao na određene pasuse, obratio se autoru: “Ovo oponira Kur’anu!” Ibn Arebi mu odgovori: “Sve u Kur’anu je širk, a tevhid je u onome što mi govorimo.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 2/244; 2/365; 11/241 i 13/186, i El-Dževabus-sahih, 4/500.) Imam Zehebi o spomenutom djelu kaže: “Fususul-hikem jeste njegovo najgore djelo. Ako ono što spominje u njemu nije nevjerstvo, onda nevjerstvo ne postoji na ovome svijetu.” Nakon toga kaže: “Mnoge njegove izjave i izreke mogu se simbolično protumačiti, ali nikako knjiga Fususul-hikem.” (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 23/48-49.)
Imam mufessira Ibn Kesir rekao je: “U Fususul-hikemu postoji mnogo stvari čija spoljašnost ukazuje na jasno nevjerstvo.” (Vidjeti: El-Bidajetu ven-nihaja, 13/179.) Svevišnji Allah na početku sure El-Bekare kaže: “Onima koji ne vjeruju doista je svejedno, opominjao ti njih ili ne opominjao, oni ne vjeruju. Allah je zapečatio njihova srca i njihov sluh, a na njihovim očima je koprena i njima velika patnja pripada.” A Ibn Arebijev komentar na ajete glasi: “Onima koji ne vjeruju…”, tj. koji su svoju ljubav prikrili. “…doista je svejedno, opominjao ti njih ili ne opominjao…”, tj. svejedno je opominjao ih ili ne, zbog onoga što smo im Mi dali. “…oni ne vjeruju…”, tj. ne vjeruju u tebe niti prihvataju od tebe, već uzimaju od Nas. “Allah je zapečatio njihova srca…”, tj. ne razumijevaju osim Njega. “…i njihov sluh…”, tj. ne čuju osim Njega. “…a na njihovim očima je koprena…”, tj. ne vide osim od Njega, ne osvrću se na tebe niti na ono što je kod tebe (Allahov Poslaniče), jer smo im Mi dali od Sebe. “…i njima velika patnja pripada”, tj. azab od riječi el-uzubeh, što znači prijatan okus, tj. pripada im velika udobnost. (Vidjeti: Akidetu Ibni Arebi, str. 25, od imama Tekijuddina Muhammeda b. Ahmeda el-Fasija, koji je umro 832. h.g., a izvučena iz njegovog djela El-Ikdus-semin, 2/160-199.) Ibn Arebi u potpunosti izvrće značenja Allahovih riječi. Ovi ajeti odnose se na nevjernike, bez razilaženja među islamskim učenjacima, potom ih Ibn Arebi tumači izvan razumnom simbolikom i usmjerava ih na vjernike! Islamski učenjaci prigovarali su Ibn Arebiju i osuđivali njegovo vjerovanje koje je u koliziji sa izvornom islamskom doktrinom.
Kada su stanovnici Kaira upitali Ebu Muhammeda b. Abdusselama (umro 660. h.g.) o Ibn Arebiju, odgovorio je: “On je pokvarenjak, sramotan, smatrao je da svijet postoji oduvijek i nije zabranjivao nemoral.” (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 23/49, i Akidetu Ibni Arebi, str. 25.) Na drugom mjestu Ebu Muhammed b. Abdusselam za njega kaže: “On je odmetnik od islama.” (Vidjeti: Hašijetu Ibni Abidin, 6/365.) Kadija Ijad tvrdi: “Islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da je nevjernik onaj ko smatra da svijet nije stvoren.” (Vidjeti: Fethul-Bari, 12/202.) Ibn Arebi bio je zagriženi pozivač, pobornik i predstavnik vahdetul-vudžuda (panteizma, jedinstva postojanja). (Uporediti: El-Iber, 3/233, i Mizanul-iatidal, 3/559, od imama Zehebija.) Po sljedbenicima ovog pravca, ne postoji razlika između stvorenja i Stvoritelja – sva su stvorenja sjedinjena sa Stvoriteljem. Koje god stvorenje čovjek obožavao, on, ustvari, obožava Allaha, neka je visoko Svevišnji Allah od onoga što Mu neznalice pripisuju. Jednom je prilikom Ibn Arebi prošao sa skupinom ljudi pored lešine uginulog psa. Jedan od prisutnih upita ga: “Je li ova lešina također Allahovo Biće?!” “Da li postoji nešto izvan Allahovog Bića? Da, sve je u Njegovom Biću”, odgovori mu Ibn Arebi. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 13/186.) Hafiz Ebu Zura Ahmed el-Iraki govorio je: “Nema sumnje da djela Fususul-hikem i El-Futuhatul-mekijja sadrže otvoreno nevjerstvo. Ako je to, uistinu, Ibn Arebi rekao i na tome umro, on je nevjernik, vječni stanovnik Džehennema.” (Vidjeti: Mesreut-tesavvuf, str. 157.)
Hafiz Ibn Ahmed Hakemi kaže: “U Ibn Arebijevim djelima Fususul-hikem i El-Futuhatul-mekijja postoji jasno poigravanje s kur’anskim ajetima i njihovo nakaradno tumačenje. U tim je djelima autor spomenuo nevjerstvo koje je gore od nevjerstva židova, koji kažu: ’Uzejr je Allahov sin’ i nevjerstva kršćana, koji kažu: ’Isa je Allahov sin, i on je Allah i jedan od trojice.’ Oni su utjelovili Allaha u jednu osobu, dok su ovi utjelovili sva stvorenja u Allahovo Biće.” (Vidjeti: Mearidžul-kabul, 1/302.) Ibn Hadžer upitao je svog učitelja, imama Siradžuddina Ebu Hafsa el-Bulkinija (umro 805. h.g.) u vezi s Ibn Arebijem, na šta je odgovorio: “On je nevjernik.” Kadija Ebu Zejd Ibn Haldun (umro 805. h.g.) rekao je: “Ove sufije, poput Ibn Arebija, Ibn Sebinija, Ibn Berredžana, imaju brojna djela koja su ispunjena otvorenim nevjerstvom… Ova djela treba uništavati, spaljivati ili sapirati vodom mastilo kojim su ispisana, tako da ne ostane ni jedno jedino slovo u njima. U tome je opća vjerska korist i potiranje zabludjelog vjerovanja.” (Vidjeti: Akidetu Ibni Arebi, str. 25.)
Tekijuddin es-Subki kaže: “Pozne sufije, kao Ibn Arebi i neki drugi, jesu zabludjele neznalice koje su odstupile od puta islama.” ( Vidjeti: Mesreut-tesavvuf, str. 157.) Ibn Arebi u svom djelu El-Futuhatul-mekijje, 2/252, spjevao je stih u kome kaže da je mjesto evlije kod Allaha veće od vjerovjesničkog. (Uporediti: El-Akidetut-tahavijja, 2/743, od poznatog hanefijskog učenjaka i kadije Ibn Ebul-Izza, koji je umro 793. h.g.) U istom djelu, 4/141, spjevao je stih u kome kaže da sve što se govori jesu Allahove riječi. U djelu Fususul-hikem, 1/63, Ibn Arebi tvrdi da, ako je Poslanik, ﷺ, onaj zadnji čerpić koji zatvara zdanje poslanstva, tada evlija predstavlja dva čerpića. (Vidjeti: El-Akidetut-tahavijja, 2/744.) Ebu Muhammed b. Absusselam u vezi s Ibn Arebijem rekao je: “On je nevaljalac, prezrenjak, lažov. Pitao sam ga u vezi sa sklapanjem braka s džinkinjom, na šta je odgovorio da se nije moguće oženiti s džinkinjom. Nakon kratkog vremena ispričao mi je kako je, ipak, oženio džinkinju koja mu je rodila tri sina. Jednog dana se razljutila i udarila ga ostatkom kosti, tako da je na njegovoj glavi ostao vidan ožiljak. Nakon toga se razljutila i otišla, i nikada se nije vratila.” (Vidjeti: Kasidetu Ibni Kajjim, 1/170.)
Brojni drugi učenjaci okarakterizirali su Ibn Arebija kao otpadnika od islama, zabludjelog sufiju, ili su kazali da se u njegovim djelima nalazi otvoreno nevjerstvo. Između ostalih, tu su: Muhammed b. Jusuf el-Džezeri (umro 711. h.g.), kadija Saduddin el-Harisi (umro 711. h.g.), Šemsuddin el-Džezeri (umro 711. h.g.), kadija Ibn Džemâah (umro 733. h.g.), kadija Zejnuddin el-Kittani (umro 738. h.g.), Nuruddin el-Bikri (umro 727. h.g.) Šerefuddin ez-Zevavi (umro 743. h.g.), Ebu Abdullah el-Vergami et-Tunisi (umro 803. h.g.) i neki drugi. (Vidjeti: Akidetu Ibni Arebi, 29-40.)
Smilovao se Allah, dželle šanuhu, imamu Šemsuddinu Zehebiju, koji je razmatrao Ibn Arebija i njegovo djelo Fususul-hikem, te je zaključio: “Tako mi Allaha, muslimanu je bolje živjeti kao neznalica, čuvati goveda, ne znajući ništa od islama, osim nekoliko sura koje će učiti na namazima i vjerovati u Allaha i Sudnji dan – to mu je bolje nego ovakve spoznaje i zablude.” (Vidjeti: Mizanul-iatidal, 3/660, od imama Zehebija.) A različite su izjave islamskih učenjaka kada se radi o Ibn Arebijevom pokajanju; neki tvrde da se Ibn Arebi pokajao i vratio na put ehli-sunneta.
Na kraju, molimo Svemogućeg Allaha da bude onako kako je rekao imam Zehebi: “Ako se Ibn Arebi odrekao svojih izreka (uvjerenja) prije smrti, uspio je, a to Allahu nije bilo teško učiniti.” (Vidjeti: Sijeru ealamin-nubela, 23/49) A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović
Vidi manjeKo su murdžije?
Murdžije su zabludjela muslimanska sekta koja je svojim poimanjem imana i njegovom definicijom izašla izvan okvira ehli-sunnetskog učenja. Po ehli-sunnetskim učenjacima, iman se sastoji od uvjerenja u srcu, riječi (izgovaranjem dva šehadeta) i djela udova, i iman bez ove tri komponente nije validan.više
Murdžije su zabludjela muslimanska sekta koja je svojim poimanjem imana i njegovom definicijom izašla izvan okvira ehli-sunnetskog učenja. Po ehli-sunnetskim učenjacima, iman se sastoji od uvjerenja u srcu, riječi (izgovaranjem dva šehadeta) i djela udova, i iman bez ove tri komponente nije validan. Ibn Kesir je naveo da su se Šafija, Ahmed i Ebu Ubejde pozivali na konsenzus učenjaka o tome da se iman sastoji od riječi i djela. (Vidjeti: Tefsirul-Kur’anil-azim, 1/41-42.)
Vidi manjeImam Šafija rekao je: “Ashabi, tabiini i generacije nakon njih, koje smo doživjeli, govorili su da se iman sastoji iz riječi, djela i nijjeta (uvjerenja), i da njegova ispravnost zavisi od spomenutih elemenata.”(Lalekai u djelu Šerhul-usul, 5/957.) Ebu Zurra i Ebu Hatim Razi izjavili su: “Učanjaci iz svih krajeva: Hidžaza, Iraka, Šama i Jemena govorili su da se iman sastoji od riječi i djela.”(Lalekai u djelu Šerhul-usul, 2/198.)
Imam Buharija govorio je: “Sreo sam više od hiljadu učenjaka iz Hidžaza, Mekke, Medine, Kufe, Basre, Vasita, Bagdada, Šama, Egipta… i svi su jednoglasno govorili da je iman sastavljen iz riječi i djela.” (Lalekai u djelu Šerhul-usul, 2/194, Es-Sijer, 12/407, i Fethul-Bari, 1/61. Ibn Hadžer je ovo predanje ocijenio ispravnim.) Ibn Abdulberr veli: “Islamski pravnici i hadiski stručnjaci jednoglasni su u mišljenju da se iman sastoji iz riječi i djela.” (Vidjeti: Et-Temhid, 9/238.)
Imam Begavi kaže: “Ashabi, tabiini i učenjaci ehli-sunneta koji su živjeli poslije njih jednoglasni su u mišljenju da djela spadaju u iman.”(Vidjeti: Šerhus-sunne, 1/38.) A murdžije smatraju da su oličenje imana samo riječi (eventualno i potvrda srcem), i da je iman velikog grješnika ravan imanu vjerovjesnikâ, i ne smatraju činjenje dobrih djela sastavnim dijelom imana. (Vidjeti: Et-Temhid, 4/242, Medžmu’ul-fetava, 3/233, 13/24, 13/29 i 23/197, Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 44, Es-Sijer, 5/44, Šerhu kasideti Ibnul-Kajjim, 2/139, Avnul-Mabud, 12/282.)
Međutim, među murdžijama postoji razilaženje o pitanju definicije imana. Naime, džehmije, keramije i murdžietul-fukaha iman ne definiraju istovjetno. Džehmije smatraju da je iman puko srčano uvjerenje, keramije kažu da je to isključivo potvrda jezikom, a murdžietul-fukaha tvrde da je iman potvrda jezikom i srčano uvjerenje. Po murdžijama, iman svih ljudi je isti.(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 7/93.) Murdžije su saglasni s ehli-sunnetom da ispravan iman podstiče na pokornost i činjenje dobrih djela, ali se ne slažu s tvrdnjom da je činjenje dobrih djela pokazatelj ispravnog vjerovanja. (Uporediti s djelom: Medžmu’ul-fetava, 7/36 i 13/26.) Po nekim učenjacima, murdžije su se podijelile na dvanaest različitih frakcija. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 4/171.)
Kada je riječ o murdžijama, oni sebe, naravno, kao i druge zabludjele sekte, smatraju sljedbenicima istine. Ime murdžije dobili su od ehli-sunneta jer su odvojili djela od imana. Ovaj nakaradni akaidski mezheb, na veliku žalost, raširen je među običnim muslimanima koji smatraju da je dovoljno izjaviti dva šehadeta i mogu se nadati Džennetu. Izjava dvaju šehadeta i srčano uvjerenje jesu elementarni dijelovi imana, ali nisu validni bez djela. Smatram da je gorko iskustvo to što su neki ljudi ovaj izraz pripisali vjernicima koji su čisti od murdžizma. Kada je riječ o tom neosnovanom i pohabanom etiketiranju, daije pojedincima predstavljaju pravu poslasticu. Optužuju ih da su murdžije, jer, navodno, nisu upoznali osnove vjere i nisu se odrekli lažnih božanstava. Ne znam da je ijedan daija pozivao ljude u ovaj pogrešni akaidski mezheb, bilo direktno ili indirektno. To što daije ne smatraju određenu osobu nevjernikom – zbog nedovoljno uvjerljivih argumenata ili što smatraju da je u javnom tekfiru određene osobe veća šteta nego korist – po konsenzusu razumom obdarenih ljudi, ne smatra se murdžizmom. Ali nepravednog etiketiranja pa i proglašavanja otpadnicima nisu bili pošteđeni ni naši najbolji, pa zar će toga biti pošteđene daije! A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović