Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu, neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim:
Ibn Sina, Husejn Ibn Abdullah (370-428h), filozof, veliki ljekar i ekspert u medicini, porijeklom iz Belha, iz Buhare. Došlo je u ‘maloj enciklopediji’ (izdanje Prosveta, 1/12) o njemu sljedeće: “Avicena (arapski: Ibn Sina, 980-1037) arapski lekar i filozof, jedan od glavnih zastupnika Aristotelove filozofije u arapskom svetu. Njegovo delo ‘Kanon’ služilo je kao udžbenik medicine na evropskim fakultetima, a ‘Knjiga ozdravljenja’ smatra se enciklopedijom naučne misli (logika, fizika, matematika i metafizika). U filozofiji je pokušao da spoji peripatetizam i novoplatenizam. Dela su mu spaljena 1160 godine.”
Ibn Sina je bio predvodnik filozofa u islamskom svijetu, prenio je govore Aristotela, rezimirao ih, preuredio i raširio među muslimanima u knjigama: ‘En-nedžat’ (spas), ‘El-išarat’ (išareti) i ‘Eš-Šifa’ (lijek- a ustvari je ona bolest, jer kažu za Ebu Hamida Gazalija da je obolio od ove knjige, to jest, skrenuo u akidi kada se bavio filozofijom u početku svog naučnog života).
U knjizi ‘Muhtesaru mearidžil-kabul’ (str. 234) prenosi se od Ibn el-Kajjima o Ibn Sini sljedeće: “Smatrao je da je svijet oduvijek postojao (da nije stvoren), negirao je ahiret, kudret i znanje Allaha kao i stvaranje svijeta i proživljenje iz kaburova. Učio je filozofiju iz knjiga poznatog filozofa Farabija koji je bio na uvjerenju da će biti duhovno proživljenje a ne tjelesno i koji je imao još mnogo shvatanja oprečnih islamskoj akidi i filozofima prije njega. A Ibn Sina je preuzeo njegova filozofska tumačenja, branio ih uz istovremeni pokušaj približavanja Aristotelovih shvatanja vjerskim tumačenjima. Na Ibn Sinina shvatanja i tumačenja je odgovorio Gazali u knjizi: ‘Tehafutul-felasifeti’ (Nesuvislost filozofa) u dvadeset dijelova, u tri dijela je protekfirio (proglasio kjafirom) Ibn Sinu, a to su: ubjeđenje da je svijet oduvijek postojao, da nema tjelesnog proživljenja i da Allah ne zna pojedinosti tj.da ima samo opće znanje. A u ostalim djelovima proglasio ga je novotarom. A Gazali je, također, i u svojoj knjizi: ‘Izbavljenje iz zablude’ protekfirio Ibn Sinu i Farabija. Ibn Kesir prenosi da se Ibn Sina pokajao prije smrti, a Allah zna najbolje. Jedan od najvećih sljedbenika Ibn Sine i pomagača njegovog munafikluka je bio Nasirudin Tusi, šitski vezir, tatarskog kralja Hulaga koji je proširio njegove dalalete gdje god je bio ministar u muslimanskim pokrainama.
Hanefijski učenjak, imam hanefija u svom vremenu El-Hudajri kaže: “Fakihi Buhare su za Ibn Sinu govorili: ‘Bio je inteligentni kjafir.’ (Nakdul mankit, 181)
Učenjaci ehli-suneta kada govore od Ibn Sini, kažu za njega da je bio ateista (mulhid), zindik (munafik), prestavljao se kao musliman, također, da je bio na akidi karamita (šitska sekta koja je opustošila harem i ukrala hadžerul esved), da je sam priznao da su mu otac i brat bili ateisti (ismailijske akide) i da je od njih naučio filozofiju.
Između ostalih, Ibn Sinu su protekfirili Ibn Tejmije, Ibn Kajjim i mnogi drugi.
Kaže Ibn Kajjim o Ibn Sini: “On je muatil (onaj koji negira Allahova svojstva, mušrik, negira vjerovjesništvo i ahiret, kod njega nema početka svijeta niti završetka, niti Poslanika niti nebeske knjige. (Igasetul-leheffan, 620)

Ve billahi tevfik

Dr. Zijad Ljakić

https://zijadljakic.ba/ibn-sina-avecena/

Allah, subhanehu ve teala, kaže:

I činite najbolje… (Kur’an, 2:195) – to je imperativ koji se upotrebljava za ono što je obaveza (vadžib) i što je pohvalno (mustehab). Ihsan može biti obavezan i može biti pohvalan. Ako je njime uslovljeno činjenje vadžiba onda je i on vadžib, a ako je dodatak djelu onda je mustehab.

Ihsan može biti u:

• Ibadetu Allahu;

• Odnosu prema stvorenjima.

Što se tiče ihsana u robovanju Allahu  on se sastoji u tome:

1. “Da ibadetiš Allahu kao da ga vidiš”, kao što je rekao Allahov Poslanik صلى الله عليه وسلم .Ovaj vid ibadeta je robovanje iz potrebe i želje. Čovjek ima u sebi podsticaj da robuje Allahu Uzvišenom iz potrebe i želje, jer on traži Onoga koga voli, i on Mu robuje kao da Ga vidi. Njemu teži, prema Njemu je iskren, Njemu se obraća i približava.
2. “Ako ti Njega ne vidiš On tebe zaista vidi” – Ovo je obožavanje iz straha (od kazne). Zbog ovoga je ovo drugi stepen ihsana. Ako ne robuješ Allahu Uzvišenom kao da Ga vidiš i tražiš i podstičeš svoju dušu da dođe do Njega, robuj Mu znajući da On tebe vidi tako što ćeš Ga se bojati i bježati od Njegove kazne. Ovo je stepen onih koji se odgajaju i koji je niži od prvog stepena.

    

Ibn Kajjim, rahimehullah, je ibadet definirao kao potpunu ljubav uz potpunu poniznost, i u stihovima je rekao:

Ibadet Milostivom je vrhunac ljubavi prema Njemu, uz poniznost roba – to su dvije osnove.

Ibadet je zasnovan na ova dva temelja; ljubavi i poniznosti. U ljubavi je traženje, a u poniznosti strah i bježanje od kazne. Ovo se zove ihsanom u ibadetu.

Ako čovjek robuje Allahu Uzvišenom na ovaj način, biće iskren prema Allahu, neće željeti svojim ibadetom da ga neko vidi ili da se za njega čuje, niti će željeti zadovoljstvo ljudi. Tako da mu je svejedno da li ljudi znali za njega ili ne. Trudi se da njegov ibadet bude najbolji i isti u svakoj situaciji i stanju.

Prava iskrenost je u tome da čovjek nastoji svoj ibadet sakriti od ljudi i da ibadet Njegovom Gospodaru bude u tajnosti izuzimajući slučaj u kome je obznanjivanje ibadeta u korist islama i muslimana.

Ihsan u odnosu prema stvorenjima:

Ovo je, također, od ihsana u ibadetu Allahu, jer muslimanu je šerijatski naređeno da ima lijep odnos prema stvorenjima. Ovdje se ihsan postiže: pružanjem pomoći, ostavljanjem uznemiravanja i vedrinom lica.

Pružanje pomoći biva činjenjem dobrog djela svejedno imetkom ili tijelom.

Ostavljanje uznemiravanja je da ne uznemiravaš ljude svojim riječima i postupcima.

Vedrina lica je da ne budeš smrknut prema ljudima. Allahov Poslanik صلى الله عليه وسلم je rekao: “Nipošto ne potcjenjuj ništa od dobrih djela, pa bar da brata muslimana sretneš radosna lica.” (Muslim)

Odgovor iz knjige “KORISNA PREDAVANJA IZ ISLAMSKOG VJEROVANJA”

Autor knjige: dr. Meša‘il Rašid Ed-Debbas

Prijevod: Grupa prevodilaca

Urednik Irfan Hajrudin Klica, prof.

Šerijatska recenzija mr. Jakub Alagić, Ersan Muzafer Grahovac, prof.

Preuzeto sa: https://www.pozivistine.com

PDF knjigu možete preuzeti ovdje: https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2020/12/Korisna-predavanja-iz-islamskog-vjerovanja.pdf

Enes, radijallahu anhu, kazuje: “Neki je čovjek zovnuo drugog čovjeka, dok smo bili na mezarju Bekia: ‘Ebul-Kasime!’, pa se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo, ali je onaj čovjek rekao: ‘Allahov Poslaniče, nisam tebe zvao, zvao sam toga i toga čovjeka.’ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Nadijevajte moje ime, ali nemojte nikome davati moj nadimak. “‘1

Džabir, radijallahu anhu, govorio je: “Neki je ensarija dobio sina i nadjenuo mu ime El-Kasim, pa su mu neki ljudi rekli: ‘Nećemo ti učiniti čast zovući te Ebul-Kasim!’ On je otišao kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i požalio se na to, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Neka se tvoj sin zove Abdurrahman. “‘2

U drugoj verziji stoji: “Neki je ensarija dobio sina i nadjenuo mu ime El-Kasim, pa su mu ljudi rekli: ‘Nećemo te zvati Ebul-Kasim sve dok u vezi s tim ne upitamo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem!’ A kada su ga upitali, on je odgovorio: ‘Nadijevajte moje ime, ali nemojte davati moj nadimak. ••3

Ebu Hurejra, radijallahu anhu, govorio je da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, jednom prilikom rekao i ovo: “Možete nadijevati moje ime, ali nemojte davati moj nadimak. “4

Tu je i njegova izjava: “Resulullah je, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da čovjek objedini Poslanikovo ime i nadimak, pa da se zove Muhammed Ebul-Kasim.”5

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, učenjaci imaju sedam mišljenja o davanju nadimka Ebul-Kasim, i to: prvo, to nije dopušteno ni u kojem slučaju, bez obzira na to zvao se taj čovjek Muhammed ili ne; drugo, zabrana je derogirana; treće, to nije zabranjeno već je pokuđeno; četvrto, to je zabranjeno samo onom čovjeku koji se zove Muhammed, odnosno Ahmed; peto, to je zabranjeno općenito, a djetetu je zabranjeno nadjenuti ime El-Kasim, e da njegov otac ne bi imao nadimak Ebul-Kasim; šesto, zabranjeno je djetetu nadjenuti ime Muhammed, bez obzira na to imao njegov otac nadimak ili ne; i, sedmo, to je bilo zabranjeno samo za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.6

Drugo, a prioritetno je mišljenje onih učenjaka koji smatraju da je davanje nadimka Ebul-Kasim zabranjeno u svakom slučaju. Smatram da je to tako zbog nekoliko razloga.

Prvo, ne postoji autentičan i mjerodavan dokaz koji se može suprotstaviti hadisima u kojima se jasno zabranjuje da sebi čovjek da nadimak Ebul-Kasim. “Brojniji su i ispravniji oni hadisi u kojima se davanje nadimka Ebul-Kasim zabranjuje općenito”, primjećuje El-Bejheki.7 On je rekao i ovo: ” … a hadisi koji općenito zabranjuju davanje nadimka Ebul-Kasim brojniji su i ispravniji.”8

Drugo, derogaciji se pribjegava samo u kombinaciji kada se naoko oprečni hadisi ne mogu uskladiti (a ovi se dokazi mogu uskladiti), i kada se ne zna koji je od dva hadisa prije a koji kasnije izrečen.

Treće, oni učenjaci koji kažu da je davanje nadimka Ebul-Kasim zabranjeno samo onome čovjeku koji se zove Muhammed, odnosno Ahmed (kako ne se bi objedinili Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, ime i nadimak), povode se za slabim, Džabirovim, radijallahu anhu, hadisom koji ne može važiti kao argumet: “Ko nosi moje ime, ne može imati moj nadimak, a ko ima moj nadimak, ne može nositi moje ime”9, u drugoj verziji stoji: “Moj nadimak može imati onaj ko nema moje ime, a moje ime može imati onaj ko nema moj nadimak.”10 Ovi, slabi hadisi ne mogu se pretpostaviti navedenoj Ehu Hurejrinoj, radijallahu anhu, izjavi: “Resulullah je, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da čovjek objedini Poslanikovo ime i nadimak, pa da se zove Muhammed Ebul-Kasim”, jer se iz nje jasno zaključuje da je davanje nadimka Ebul-Kasim zabranjeno, a dopušteno je nadjenuti Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, ime, i to je ispravno. Moramo još naglasiti da se iz ove njegove izjave ne može razumjeti da je čovjeku koji se ne zove Muhammed, odnosno Ahmed dopušteno uzeti Resulullahov, sallallahu alejhi ve sellem, nadimak Ebul-Kasim.

Četvrto, nije utemeljeno mišljenje onih učenjaka koji su rekli da se iz hadisa u kojima se zabranjuje davanje nadimka Ebul-Kasim može razumjeti da je to pokuđeno, to je neprihvatljivo zbog neutemeljenosti dokaza i načina dokazivanja.

Naime, oni su to dokazivali slabim predanjem u kojem stoji da je Aiša, radijallahu anha, ispričala: “Neka je žena došla kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i kazala: ‘Allahov Poslaniče, rodila sam sina i nadjenula mu ime Muhammed, a dala mu nadimak Ebul-Kasim, pa mi je neko rekao da ti time nisi zadovoljan’, na šta joj je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: ‘A zbog čega bi bilo dopušteno nadijevanje mog imena, a davanje mog nadimka zabranjeno?!’, ili je rekao: ‘A zbog čega bi bilo zabranjeno davanje mog nadimka, a nadijevanje mog imena dopušteno?! “‘11

Učenjaci su konstatirali da je ovaj hadis munker, izuzetno slab, i ne može se pretpostaviti jasnim, autentičnim hadisima. El-Bejheki veli: “Hadisi koji iziskuju da je davanje nadimka Ebul-Kasim općenito zabranjeno ispravniji su i brojniji od El-Hadžebijevog predanja, pa se postupa prema njima, a ovo se predanje odbacuje.”12

A o tome je prije njega govorio imam El-Buhari, kada je rekao: ” .. .i hadisi ispravnija su predanja koja nose značenje hadisa: ‘Nadijevajte moje ime, ali nemojte davati moj nadimak.”13

A kada se radi o njihovom neispravnom dokazivanju, primjer je Alijino, radijallahu anhu, predanje: “Upitao sam: ‘Allahov Poslaniče, šta misliš, ako nakon tvoje smrti dobijem sina, mogu li mu nadjenuti ime Muhammed, a dati mu tvoj nadimak?’ Na to mi je odgovorio: Možeš’, i u tome je bila povlastica isključivo meni.”14

Ovaj hadis onu zabranu ne može spustiti na stupanj mekruha, jer je Alija, radijallahu anhu, znao da je zabranjeno dati nadimak EbulKasim, pa je od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i tražio dopuštenje, te je dopustio njemu, ali ne i ostalim ljudima. U verziji koju je zabilježio Et-Tahavi stoji da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘To je povlastica isklJučivo tebi, ali ne i ostalim gudima. ” Drugim riječima, da je to bilo pokuđeno, tada se ne bi moglo reći da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, dao Aliji, radijallahu anhu, povlasticu.

Između ostalih islamskih učenjaka, pitanje je na ovaj način shvatio i Ibn Kajjim el-Dževzijja, koji veli: “Cinjenica da je Alija, radijallahu anhu, rekao da je dobio samo povlasticu u vezi s uzimanjem nadimka Ebul-Kasim, ukazuje nam na to da uzimanje tog nadimka ostaje zabranjeno drugim ljudima, a Svevišnji Allah najbolje zna.”15

Evo šta o tome kaže Ibn Hadžer: “Imam Et-Taberi rekao je: ‘Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dopustio je Aliji da svom sinu da nadimak Ebul-Kasim, i to je pokazatelj da je to pokuđeno, tj. da nije zabranjeno. Dokaz je za to i činjenica da su ashabi dopustili Aliji da svome sinu da taj nadimak, a to ukazuje na činjenicu da su ashabi razumjeli da hadisi u kojima se zabranjuje davanje nadimka EbulKasim iziskuju da je to samo pokuđeno.’ Međutim, ovom njegovom obrazloženju može se prigovoriti na sljedeći način: poenta nije sadržana samo u tome, jer su ashabi, možda, znali da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, glede toga dao povlasticu samo Aliji, radijallahu anhu (što se može razumjeti iz nekih verzija onog hadisa), ili su smatrali da je zabrana važila samo za vrijeme Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života, i to je utemeljenije mišljenje, rim prije jer su Talha b. Ubejdullah i neki drugi ashabi svojoj djeci nadijevali ime Muhammed, a davali nadimak Ebul-Kasim. Imam Et-Taberani tvrdio je da je Talhinom sinu taj nadimak dao lično Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.”16

Peto, nije utemeljeno ni mišljenje onih učenjaka koji, povodeći se za navedenim Alijinim, radijallahu anhu, predanjem, smatraju da je davanje nadimka Ebul-Kasim bilo zabranjeno samo za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Već smo rekli da se ona povlastica odnosila samo na Aliju. Prema tome, pogrešno je dokazivanje ovim hadisom da davanje nadimka Ebul-Kasim nije problematično. Doduše, neki su ashabi svojoj djeci davali taj nadimak, međutim, ničije se riječi ne mogu pretpostaviti Resulullahovom, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetu. Razmatrajući ovo pitanje, imam je El-Bejheki, 9/310, zapisao: “Ograničavanje zabrane davanja nadimka Ebul-Kasim na Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, život, odnosno dokazivanje da se to odnosi na onoga ko objedini Resulullahovo, sallallahu alejhi ve sellem, ime i nadimak, i to nakon njegove smrti – primjer je na koji se odnosi Šafijeva izjava: ‘Ničije riječi koje su oprečne sunnetu ne mogu se uzeti za dokaz’, a Svevišnji Allah najbolje zna.”

Šesto, neki su učenjaci zabranjivali čak i nadijevanje imena Muhammed, povodeći se za Enesovim, radijallahu anhu, predanjem u kojem stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zar ćete svojoj djeci nadijevati ime Muhammed, a kasnije ih proklinjati!”17

Imam Ibn Kajjim el-Dževzijja razmatrao je ovo pitanje i ustanovio: “Neki ljudi do čijeg se mišljenja ne drži smatrali su da je nadijevanje imena Muhammed zabranjeno, analogno zabrani davanja nadimka Ebul-Kasim. Ispravno je mišljenje da je nadijevanje Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, imena dopušteno, a davanje njegovog nadimka zabranjeno, pogotovo je to bilo zabranjeno za vrijeme njegovog života, a objedinjavanje tog dvoga također je zabranjeno. I zbog toga kažemo da je prioritetno mišljenje, u vezi s ovim pitanjem, da je to općenito zabranjeno. Taj je stav, po autentičnom predanju, prenesen od Šafija, koji je izjavio: ‘Nikome nije dopušteno da sebi da nadimak Ebul-Kasim, bez obzira na to zvao se on Muhammed ili nekako drukčije’, stoji u El-Bejhekijevom djelu EsSunen, 9/309.”18 A poslije tog citata El-Bejheki je izjavio: “Također smo zabilježili predanje od Tavusa el-Jemanija, Allah mu se smilovao, koje govori o ovom pitanju.”

Evo šta o tome veli Ibn Ehu Džemra: ” … međutim, najpreče je i najobjektivnije prihvatiti prvo mišljenje (tj. da je davanje nadimka Ebul-Kasim zabranjeno općenito) , jer je u tome čistota predostrožnost za čovjeka.”19

Ja velim da se i iz Resulullahovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ‘Ja sam Ebui-Kasim, Allah dqje, a ja rasporeilrgem” (dio nekih navedenih hadisa) može naslutiti da samo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, polaže pravo na nadimak Ebul-Kasim, tj. da je to njegova posebnost, a Svevišnji Allah najbolje zna.

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf

En-Numan b. Bešir, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Moja majka, kćerka Revvahina, od svoga je oca zatražila poklon za mene, svoga sina, ali je on s tim odugovlačio, pa mu se u vezi s tim pokazalo ono što ranije nije primijetio. Ona je rekla: ‘Neću biti zadovoljna sve dok za svjedoka ne uzmeš Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da si to poklonio mome sinu!’ Tada sam bio dječak, pa me uze za ruku i odvede kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: ‘Allahov Poslaniče, majka ovog dječaka, a moja kćerka, želi da posvjedočiš da njenom sinu dajem ovaj poklon.’ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, upita: ‘O Bešire, imaš li ti još djece?’ ‘Imam’, odgovori Bešir. Jesi li drugoj djeci dao isti poklon?’, upita Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a on odgovori: ‘Nisam.’ Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zaključi: ‘Onda ne traži da ja svjedočim, jer ja ne svjedočim u korist nepravde. ‘”‘1

U drugoj verziji stoji da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Tako ne može, ja svjedočim samo u korist istine. ‘12

Propisi u vezi s poglavljem

Prvo, zabranjeno je preferiranje djece jedne nad drugom davanjem poklona, to među njima izaziva zavist, mržnju i neposlušnost prema roditeljima. Ovo je načelno pravilo u vezi s odgojem djece, a njegovo narušavanje ima za rezultat veliku štetu i smutnju koja razbija jedinstvo porodice i uništava slogu. O tome nam govori kur'ansko kazivanje o Jusufu, alejhis-selam, i njegovoj braći: “U Jusufu i braći njegovoj nalaze se pouke za sve koji se raspituju. Kada oni rekoše: jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je čitava skupina. Naš otac, zaista, očito griješi. Ubijte Jusufa ili ga u kakav predio ostavite – otac vaš vama će se okrenuti, i poslije toga ćete dobri ljudi biti.’ Jedan od njih reče: ‘Ako baš hoćete nešto da učinite, onda Jusufa ne ubijte, već ga na dno nekog bunara bacite, uzet će ga kakav karavan .. .'” (Jusuf, 7-10)

Drugo, zabranjeno je svjedočenje u korist nepravde i neistine.

Treće, pa ipak, neki učenjaci smatraju da navedeni hadis ne iziskuje zabranu preferiranja djece jedne nad drugom u poklonu. Oni vele da se iz hadisa zaključuje da je pravednost u poklanjanju bolja za čovjeka, jer, da poklon nije prešao u vlasništvo onog djeteta, ne bi imalo smisla da Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, naredi vraćanje poklona: ‘Vrati poklon … “, i ne bi rekao: “Neka u korist toga posvjedoči neko drugi, a ne ja. ” Također kažu: “Da je takvo svjedočenje bilo ništavno i zabranjeno, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi dopustio da se oni pozovu ne nekoga drugog kao svjedoka.”

Međutim, diskutabilno je ovo njihovo dokazivanje. Nakon što je naveo sve verzije ovog hadisa, Ibn Kajjim el-Dževzijja zapisao je: ” … sve su ove verzije autentične i jasno ukazuju na to da je preferiranje djece jedne nad drugom zabranjeno i ništavno, i to iz deset aspekata koji se mogu zaključiti iz hadisa. U Resulullahovim, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: ‘Neka u korist toga posvjedoći neko drugi, a ne ja, nije dopuštenje da se to čini jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne dopušta da se svjedoči u korist nepravde i neistine, to je nemoguće, ta on je rekao: “…ja svjedočim samo u korist istine’ , i to govori da En-Numanov otac nije ispravno postupio, odnosno da je kategorički pogriješio. Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ‘Neka u korist toga posvjedoči neko drugi, a ne ja, znače da je zabranjeno svjedočiti u korist toga. Primjer za ovakvo dokazivanje jeste sljedeći ajet: ‘Radite šta hoćete .. .’ (Fussilet, 40) i hadis: ‘Ako se ne stidiš, radi šta hoćeš!’ Kao da je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio reći: ‘Ja se ne bavim svjedočenjem u korist nepravde, to mi ne priliči, nazamislivo je da ja to učinim, time se bave oni koji svjedoče u korist neistine’, i to je jasno. O ovome sam pitanju napisao posebnu studiju u kojoj sam naveo sve dokaze o tome i pobio mišljenje onih učenjaka koji se protivrječe hadisu, a Allah je, dželle šanuhu, pokrovitelj uspjeha!”3

____________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf