Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Kakav je propis gledanja dječijih tv programa i slušanja dječijih ilahija?
Hvala pripada Allahu! Prvo, jedna od većih odgovornosti koje su na vratu porodice jesu i djeca. Bilježi se od Ibn Omera, Allah bio njime zadovoljan, da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: “Svi ste vi pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado: imam (vođa) je pastir i on je odgviše
Hvala pripada Allahu!
Prvo, jedna od većih odgovornosti koje su na vratu porodice jesu i djeca. Bilježi se od Ibn Omera, Allah bio njime zadovoljan, da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: “Svi ste vi pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado: imam (vođa) je pastir i on je odgovoran za svoje stado, čovjek u svojoj porodici je pastir i odgovoran je za svoje stado, žena je pastir u kući svoga muža i ona je odgovorna za svoje stado, sluga je pastir imetka svoga gazde i odgovoran je za svoje stado.” (El-Buhari, 853; Muslim, 1892)
Allah je naredio da se porodica i djeca moraju čuvati, ili će im doći propast, onako kako Allah, dž. š., rekao: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre, čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.” (Et-Tahrim, 6)
Ibn Kesir kaže: “…tj. naredi te im da rade dobro, odvratite ih od zla, nemojte ih zanemarivati, da ih ne bi vatra pojela na Sudnjem danu. (U Ibn-Kesirevom tefsiru, 5/240)
Ibn el-Kajjim, rahimehullah, kaže: “Ko zanemari da svoje dijete poduči onome što će mu koristiti, te zanemari njegov odgoj, mnogo mu je time nanio štete. U većini slučajeva djeca su se pokvarila zbog njihovih roditelja, i njihove nemarnosti prema njima, ostavili su ih i nisu ih podučili farzovima vjere i sunneta; izgubili su ih još dok su bili mali.” (Iz djela Tuhfetu el-Meudud, str. 229)
Drugo, jedna od tih obaveza jeste i zabraniti im sve što šteti njihovoj vjeri, moralu, a ono u čemu nema sumnje jeste to da gledanje dječijih kanala ima svoje pozitivne i negativne strane, a to zavisi od kanala do kanala i od toga šta se sve na njima prikazuje.
Također, nema sumnje u to da ova vrsta kanala ima moć privlačenja i prikazivanja ideja korisnih za djecu, ali također ima i štetnih i zabranjenih stvari od kojih su:
Primijetili smo loše posljedice ovih ilahija na djecu do te mjere da su se njima zaokupili učeći ih napamet i pokušavajući da ih imitiraju u pokretima, plesu i igri, a bilo je preče da se uposle i rade nešto korisnije za svoju vjeru, kao što je učenje Kur’ana napamet, nauče nešto od propisa vjere, što će im biti od koristi na dunjaluku i ahiretu.
Ali ono što čudi jeste to što su vlasnici tih kanala, i pored prisutnosti tih zabranjenih stvari, dali svojim kanalima šerijatska imena, kao da tim imenima provlače nešto što je zabranjeno, imena koja su u suprotnosti s realnosću.
Pored toga što postoje plemeniti ciljevi urednika tih kanala, sam cilj ne opravdava sredstvo. I privikavanje djece na slušanje melodija, ritmova, plesa stvorit će lošu generaciju i može lahko biti jedan od razloga da požele da postanu pjevači ili pjevačice, iz skupine ludih, pokvarenih, a ne čestitih.
Neki od ovih kanala želeći da privuku gledaoce emitiraju svoje kanale bez muzike, ali ipak ostaju neke zabranjene stvari od kojih je potrebno liječiti se, zato je obaveza da se savjetuju u pokušaju ostranjivanja zabranjenog svim dozvoljenim raspoložljivim sredstvima.
Treće, moraju se djeca pripaziti kada gledaju televizor, mora im se odrediti vrijeme, odredi im se vrijeme za namaz, za čitanje Ku’rana, za čitanje nečeg korisnog, jer svjedoci smo da su mnogi roditelji nemarni u vezi s jednim jako bitnim dijelom njihovog života, a to je obrazovanje, posticanje na ono najbolje i najkorisnije za njih, vjeru i korisno od dunjaluka. Tu onda nema smetnje da se odredi malo vremena za gledanje crtića strogo birajući islamske ozbiljne kanale, kao npr. prikazvanje dječijih dobrih emisija, a ne da se sve vrijeme djeteta troši na gledanje televizije i kanala, to je, bez sumnje, loš postupak i izlazak iz okvira onog osnovnog cilja, odgoja djece i njihovog vaspitanja.
Allah najbolje zna!
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida
https://islamqa.info
Vidi manjeDa li je ispravan namaz koji se klanja za imamom koji stalno pogrešno i nepravilno uči Fatihu?
Alejkumusselam. Oko učenja Fatihe u namazu učenjaci četiri mezheba imaju podijeljno mišljenje. Prvo mišljenje: Stav učenjaka tri mezheba da je učenje Fatihe u namazu rukn (temelj) od ruknova namaz bez čijeg učenja namaz nije ispravan, svejedno bio to farz namaz, ili nafila i svejedno bilo to u namazviše
Alejkumusselam.
Oko učenja Fatihe u namazu učenjaci četiri mezheba imaju podijeljno mišljenje.
Prvo mišljenje:
Stav učenjaka tri mezheba da je učenje Fatihe u namazu rukn (temelj) od ruknova namaz bez čijeg učenja namaz nije ispravan, svejedno bio to farz namaz, ili nafila i svejedno bilo to u namazima u kojima se Fatiha uči naglas ili u sebi.
Malikije i hanabile su na stavu da je učenje Fatihe rukn u namazu imamu i onom ko klanja sam van džemata a nije rukn muktediji (ko klanja u džematu).
Dok je kod šafija rukn svima, tj. i muktediji.
Unutar ova tri mezheba postoji razilaženje da je farz učiti Fatihu na svakom rekatu (nekog namaza) ili je dovoljno samo jednom u toku namaza.
Oni svoj stav dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ubadeta ibn Samita, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema namaza onome ko ne prouči Fatihatel-kitab (tj.Fatihu)”.
Drugo mišljenje:
Stav hanefija da je učenje Fatihe jedan od vadžiba namaza a ne rukn namaza bez kojeg namaz nije ispravan. A rukn namaz bez kojeg kod njih namaz nije ispravan je učenje ajeta iz Kur'ana. Ovo dokazuju sa riječima Uzvišenog: “Učite ono što vam je lahko od Kur'ana” (El-Muzemmil, 20).
Pod ajet iz Kur'ana se podrazumijeva kod Ebu Hanife nešto iz Kur'ana a najmanje od toga je (teoretski gledano) šest harfova, poput riječi Uzvišenog: “Lem jelid” (El-Ihlas, 3). Dok Ebu Jusuf i Muhammed ibn Hasen Eš-Šejbani smatraju da je najmanje što se uči iz Kur'ana a sa čim je namaz ispravan tri kratka ajeta ili jedan dugi ajet.
Valjanost namaza za imamom koji pogrešno uči Fatihu (ili nešto iz Kur'ana kod hanefija) zavisi od vrste greške.
Naime, greška imama (ili onoga koji klanja van džemata) u učenju Kur'ana može biti u sljedećem:
– greška u herekatima riječi, poput toga da umjesto Kesre kaže Fethu ili Dammu,
– greška u harfovima (slovima), poput toga da umjesto harfa DAL kaže ZAL,
– greška u riječima, poput toga da umjesto riječi “Innellahe azizun hakim” kaže “Innellahe azizun alim“,
– greška u ajetima, poput toga da dođe sa ajetom iz neke druge sure koji je sličan onome koji uči.
S tim da podjela greške u učenju Kur'ana u namazu, a koja utiče na propis ispravnosti i valjanosti namaza imama, muktedija ili onoga koji klanja van džemata, je podjela greške sa kojom se mijenja ili ne mijenja značenje ajeta.
Primjeri grešaka učenja Fatihe pri čemu se mijenja značenje:
– da umjesto “ihdina” prouči “ehdina”, prvo znači “uputi nas” a drugo “daj nam hediju (poklon)”,
– da umjesto “en'amte alejhim” prouči “en'amtu alejhim” ili “en'amti alejhim”, prvo (ispravno) učenje znači “kojima si Ti svoju milost darovao”, a druga dva pogrešna znače “kojima sam ja svoju milost darovao” i “kojima je ona svoju milost darovala”.
– da umjesto “ijjake n'abudu” prouči “ijjaki n'abudu”, prvo znači “samo Tebe obožavamo”, a drugo “samo tebe (gdje se odnosi na ženski rod) obožavamo”, itd.
Primjeri grešaka učenja Fatihe pri čemu se ne mijenja značenje:
– da umjesto “n'abudu” prouči “n'abude“, pri čemu značenje nije promijenjeno,
– da umjesto “neste‘inu” prouči “neste‘ine”,
– da umjesto “siratal” prouči “ziratal”, ili “siratallezine” prouči “ziratallezine”, a ovo je drugo učenje po jednom od deset mutevatir kiraeta,
– da umjesto “en'amte ‘alejhim” prouči “en'amte ‘alejhum“, a ovo je takođe drugo učenje po jednom od deset mutevatir kiraeta,
– da umjesto “rabbil ‘alemin” prouči “rabbul ‘alemin”, pri čemu znnačenje nije promijenjeno, itd.
Znači, da bi se utvrdilo kojom greškom se mijenja značenje a kojom ne mijenja to se mora posebno ispitati i utvrditi od strane onih koji znaju arapski, tefsir i kiraete.
Učenjaci četiri mezheba od hanefija, malikija, šafija i hanabila, a i šire poput Ibn Hazma, Ibn Tejmije i ostalih, skoro da su složni, osim u nekim pojedinim detaljima, na stavu da nije ispravan namaz imamu (a niti muktedijama za njim) koji pravi grešku u učenju Fatihe (ili učenju nečeg iz Kur'ana kod hanefija), grešku koja mijenja značenje ajeta ili riječi iz Fatihe, a ako ta greška ne mijenja značenje riječi ili ajeta u Fatihi onda su imamet i namaz ispravni svima.
S tim da pogrešno učenje imama i valjanost njegovog imameta i namaza muktedija ovisi od samog stanja imama. Ta stanja mogu imati četiri oblika.
Prvi: da imam ciljano i namjerno pogrešno uči Fatihu, u tom slučaju namaz imama i muktedija (ako znaju njegovo stanje) je batil, jer je došao u namazu sa stranom riječju čime je pokvario sebi i drugima namaz.
Drugi: da imam nenamjernom greškom, iz zaborava i slično, pogrešno prouči nešto iz Fatihe, u tom slučaju ispravan je namaz i imamu i muktedijama.
Treći: da imam stalno pravi grešku pri učenju Fatihe, s tim da ta greška ne mijenja značenje riječi ili ajeta, u tom slučaju ispravan je namaz i imamu i muktedijama.
Četvrti: da imam stalno pravi grešku pri učenju Fatihe, s tim da ta greška mijenja značenje riječi ili ajeta, u tom slučaju gleda se u stanje imama:
Prvo stanje: Ako je od onih osoba koje nisu u stanju da nauče ispravno učenje Fatihe (tj. onih spornih dijelova sa kojima se mijenja značenje) nakon što je pokušao i uložio truda da nauči ispravno, onda je u tom slučaju ispravan namaz i imamu i muktedijama. S tim da je poželjno da se za imama postavi onaj ko ipravno uči.
Dokazi da je u ovom slučaju ispravan namaz njemu i muktedijama su sljedeći argumenti:
Riječi Uzvišenog: “Allah nikoga ne optrećuje preko njegovih mogućnosti” (El-Bekare, 286).
Riječi Uzvišenog: “Bojte se Allaha koliko možete” (Et-Tegabun, 16).
Hadis mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “A kada vam nešto naredim uradite to koliko možete”.
A onaj imam koji pravi grešku pri učenju Fatihe sa kojom se mijenja značenje zato što nije u mogućnosti da nauči bolje i ispravnije njega Uzvišeni ne optrećuje preko njegovih mogućnosti i on je došao sa onim što se traži od njega.
Takođe, opće prihvaćeno pravilo u ovom poglavlju je “Onaj kome je njegov namaz ispravan ispravan je i njegov imamet”.
Drugo stanje: Ako je od onih osoba koje su u stanju da nauče ispravno u tome što griješe ali neće ili ne ulažu truda da to poprave, onda je i njemu i muktedijama namaz neispravan.
A dokaz da nije ispravan je to što sa takvim učenjem on dođe sa riječima (ili riječju) koje nisu Kur'an nego obični ljudski govor ili čak ni to, a nema razilaženja među učenjacima da namjerni obični ljudski govor unutar namaza kvari namaz. Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeNamaz u prijevoznom sredstvu
Čestitam Vam na ljubavi i brižnosti prema namazu! Samo iskreni vjernici vode računa o obavljanju namaza, i njima će Svevišnji Allah ukazati Svoju milost. Kad je riječ o obavljanju namaza, načelno je pravilo da se namaz obavlja u stajaćem položaju i u pravcu kible. Samo onaj ko ne može stajati (bilviše
Čestitam Vam na ljubavi i brižnosti prema namazu! Samo iskreni vjernici vode računa o obavljanju namaza, i njima će Svevišnji Allah ukazati Svoju milost. Kad je riječ o obavljanju namaza, načelno je pravilo da se namaz obavlja u stajaćem položaju i u pravcu kible. Samo onaj ko ne može stajati (bilo zbog bolesti ili straha od pada i ozljede) ima pravo klanjati namaz sjedeći. Imran b. Husajn, radijallahu anhu, kazuje da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Klanjaj stojećke; ako ne možeš, onda sjedećke; ako ni tako ne možeš, namaz obavi nauznak” (El-Buhari).
U obaveznom namazu (farzu) čovjek se mora okrenuti prema kibli, po jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, osim u slučaju velikog straha. Ovako kaže imam En-Nevevi, rahimehullah, u djelu “El-Minhadž”. U vezi s dobrovoljnim namazom, šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, zapaža: “Putnik, svejedno radilo se o vozaču ili suvozaču, može klanjati dobrovoljni namaz, u onom pravcu u kojem je okrenuto vozilo, ali vozač ne bi trebao klanjati dobrovoljni namaz ako će se zaokupiti namazom, pa se dovesti u opasnost .”
Namasko vrijeme možete odrediti pomoću vaktije za to područje, a pravac kible pomoću savremnih uređaja. Ako Vam je teško određivati namaska vremena, a budući da ste putnik, spajajte podne i ikindija-namaz kad budete sigurni da je sunce prešlo polovinu neba, i spajajte akšam i jacija-namaz kad sunce zađe. A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović
Preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manjeKOJE VJERE JE BIO POSLANIK s.a.v.s. PRIJE OBJAVE?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, četrdeset godina prije početka objave je mes'ela koja se obrađuje u oblasti Usulul-fikha i to kod pitanja "Da li smo obavezni slijediti prijašnje šerijate (hel šer'u men kablena šer'unviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, četrdeset godina prije početka objave je mes'ela koja se obrađuje u oblasti Usulul-fikha i to kod pitanja “Da li smo obavezni slijediti prijašnje šerijate (hel šer'u men kablena šer'un lena)”.
Pa prije nego što počnu obrađivati ovo pitanje učenjaci Usulul-fikha bi kao uvodni dio obradili temu “Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio obavezan da slijedi neki šerijat prije Objave ili ne”.
Detaljno obrađeno ovo pitanje se može naći u sljedećim knjigama Usulul-fikha: “El-Bahru el-muhit” od Zerkešija, “El-Kevkebu el-munir” od Ibn En-Nedždžara, “El-Mustasfa” od Gazalija, “El-Ihkam” od Amidija, “Iršadul-fuhul” od Šefkanija, “El-‘Udde” od Kadija Ebu J'ale, “Revdatul-nazir” od Ibn Kudame i u drugim knjigama.
Kaže imamul-haramejn El-Džuvejni: “Od ove mes'ele (na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave) nema nikakve fajde nego se ona ubraja u istorijske predaje”. Sa ovom njegovom konstatacijom su se složili učenjaci El-Mazini, El-Maverdi, Ševkani i mnogi drugi.
Kaže učenjak Ševkani: “Ovo (što je rekao El-Džuvejni) je tačno, jer za ovo pitanje se ne veže neka fajda što se tiče ovog Ummeta, međutim sa njim se može uopćeno spoznati počast tog milleta kojeg je on bio obavezan slijediti i fadl tog milleta nad ostalim koji su bili prije u odnosu na njegov millet” (Iršadul-fuhul, 2/178).
Prema tome, pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave spada u oblast istorije a ne pitanje šerijatskih propisa, što znači da nema veze sa akidom jednog muslimana (a kamoli sa tekfirom) niti je posljedica ovog pitanja neki propis. A razlog tome je što je ovaj Ummet obavezan da slijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u onome sa čime je došao nakon početka Objave, na čemu je idžma učenjaka kako to prenosi Ibn Tejmije. A ono što je bilo prije početka Objave to se spominje u knjigama sire i istorije i iz toga se ne izvlače nikakvi šerijatski propisi, ni akidetski niti fikhski.
Takođe, vrlo je bitno napomenuti da nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka objave Kur'ana nije bio musliman, tj. u Islamu sa kojim je on došao nakon početka Objave.
Ako se ovo ima u vidu, onda ovom pitanju ne treba pridavati toliki značaj i dizati toliku prašinu oko toga kao da je to pitanje imana, kufra i vid obaveznog poštivanja i veličanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A nakon što se saznaju stavovi učenjaka po ovom pitanju i njihovi argumenti gore spomenute konstatacije će biti još jasnije.
Naime, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio obavezan da slijedi neki određeni šerijat prije Objave. Po ovom pitanju se prenosi oko dvanaest mišljenja učenjaka.
Prvo mišljenje – da je bio na šerijatu Adema, alejhisselam. To dokazuju time što je njegov šerijat bio prvi šerijat.
Drugo mišljenje – da je bio na šerijatu Nuha, alejhisselam. Dokazuju to riječima Uzvišenog: “I vama je u vjeri propisao ono što je propisano Nuhu” (Eš-Šura, 13).
Komentar: Ovaj ajet je dokaz protiv njih samih, jer Uzvišeni kaže “I vama je u vjeri propisao”, što znači da se obraća Ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao i da je to objavljeno nakon početka Objave, a mi govorimo o stanju koje je bilo prije Objave.
Treće mišljenje – da je bio na šerijatu Ibrahima, alejhisselam, jer je on otac vjerovjesnika. Na ovom stavu su Ibn Akil i El-Medžd ibn Tejmije (djed Ibn Tejmije) od hanabila, i Begavi i Ibn Kesir od šafija, a izabrali su ga od mufessira El-Vahidi i Kurtubi a Ševkani od potonjih učenjaka.
Dokazuju to riječima Uzvišenog: “Ibrahimu su najbliži ljudi oni koji su ga slijedili i ovaj vjerovjesnik i vjernici” (Ali Imran, 68) i riječima: “Poslije smo tebi objavili: slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu. A on nije bio mušrik” (En-Nahl, 123).
Komentar: prvi ajet ne može biti dokaz za ovo mišljenje iz dva razloga:
Prvo – to da je vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, najbliži Ibrahimu, alejhisselam, Allah mu to objavljuje nakon početka Objave (kad je bio u Medini), što ničim ne ukazuje da je bio na milletu Ibrahima, alejhisselam, prije Objave.
Drugo – ako bi sa ovim ajetom dokazivali da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave, onda bi ovaj ajet bio dokaz da su svi vjernici (ashabi) prije Objave bili na vjeri Ibrahima, alejhisselam, jer u ajetu je došlo “ovaj vjerovjesnik i vjernici” a što apsolutno nije tačno.
Drugi ajet, tj. riječi Uzvišenog: “Poslije smo tebi objavili: slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu. A on nije bio mušrik” (En-Nahl, 123), je u stvari dokaz protiv njih. Jer da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave ne bi mu Allah naredio u ovom ajetu “slijedi vjeru Ibrahimovu”, jer što da mu naređuje da slijedi vjeru Ibrahima, alejhisselam, ako je on već prije Objave bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam. Ajet bi bio dokaz za njih da je u njemu došlo: Poslije smo tebi objavili: naredi svom narodu da slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu.
Ujedno, ovaj ajet i 161. ajet iz sure El-En'am su jasni i nedvosmisleni dokazi koji pobijaju mišljenje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave.
A dokazivanje ovog stava sa time što autori sira i mnogi učenjaci kažu da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije činio širk prije poslanstva, nije učestvovao sa mušricima Mekke u obredima širka, da je mrzio kipove Lata i Uzza, da je obavljao Hadžd i Umru (a to su činili i mušrici), da je vjerovao u Allaha (a u Allaha su vjerovali i mušrici a uporedo su činili širk Allahu) i slično, sve ovo nisu šerijatski argumenti (tekst Kur'ana, sunneta, ili idžama) da se time može dokazivati da je bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam.
Četvrto mišljenje – da je bio na šerijatu Musaa, alejhisselam, jer je njegova vjera najstarija vjera.
Peto mišljenje – da je bio na šerijatu Isaa, alejhisselam, jer mu je on najbliži vjerovjesnik i jer je njegov šerijat derogirao šerijate prije njega. Ovaj stav je zauzeo Ebu Ishak El-Isfirajini.
Šesto mišljenje – da je bio na šerijatima svih vjerovjesnika prije njega osim onoga što je derogirano i ostavljeno.
Sedmo mišljenje – da je bio obavezan da slijedi neki šerijat, međutim mi ne znamo koji je to šerijat kojim ga je Allah, dželle še'nuhu, obavezao.
Osmo mišljenje – da je bio obavezan da slijedi neki šerijat uopćeno, s tim da se ne može reći da je pripadao ummetu ili šerijatu nekog vjerovjesnika. Ovo je ono mišljenje koje neki učenjaci, naročito oni koji obrađuju pitanja tevhida i akide uopćeno, izražavaju riječima: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na općem Islamu, tj. tevhidu i jednoboštvu, a što je zajednička akida svih vjerovjesnika.
Ovo je stav koji su izabrali većina učenjaka hanbelijskog mezheba, prenose da je na njega išaretio imam Ahmed, a Kadi Ebi J'ala ga pripisuje nekim šafijama. Takođe, hanefijski učenjaci Ibn El-Hummam i Ibn Abduššekur ovaj stav pripisuju hanefijskom mezhebu.
Pojašnjavaju svoj stav time što je svaki vjerovjesnik prije njega pozivao u svoj šerijat svoje sljedbenike, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jedan od njihovih sljedbenika pa ga obuhvata njihov opći davetski poziv.
Zajednički a ujedno i najjači dokaz sa kojim argumentiraju zagovorači svih osam gore spomenutih mišljenja, tj. oni koji su na stavu da je bio ne nekoj vjeri ili šerijatu prije početka Objave ali su se međusobno razišli koji je to šerijat, je hadis od Aiše, radijallahu anha, a kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima, u kojem ona kaže: “…Osamljivao bi se u pećini Hira’ određene noći čineći “tehannus” (u hadisu “jetehannes”)…”.
Riječ “jetehannes” učenjaci tumače sa četiri značenja:
Prvo – činjenje ibadeta, kako je to protumačio ravija Zuhri u samom hadisu.
Drugo – izbjegavanje grijeha, što su naveli Nevevi, Ibn El-Esir i Ibn Hadžer.
Treće – hanifijje, tj. činjenje ibadeta samo Allahu Jedinom ostavljajući širk, ovako je protumačio Ibn Hišam riječ “tehannus” u kojoj arapi slovo F zamijene slovom S.
Četvrto – razmišljanje o Allahu, što navode mnogi učenjaci Usulul-fikha.
Komentar: ovaj hadis i kada bi uzeli da ima samo treće značenje ne može biti dovoljan dokaz da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je slijedio neki određen šerijat, a kamoli ako uzmemo u obzir sva značenja. Po trećem značenju hadis je dokaz da on, sallallahu alejhi ve sellem, tada u pećini nije činio širk.
Deveto mišljenje – da je bio na vjeri svoga naroda i da je bio na kufru. Ovaj stav se prenosi od mufessira Es-Suddija, tj. od njega se prenosi da je bio na vjeri svoga naroda, a njegov narod je bio na širku. A od mufessira El-Kelbija se prenosi da je bio kjafir prije objave.A Ibn Hamid ovaj stav pripisuje nekim učenjacima čija imena nije spomenuo.
Oni svoj stav dokazuju sa nekoliko ajeta i jednim hadisom. Kaže Uzvišeni: “I našao te je na dalaletu pa te na pravi put uputio” (Ed-Duha, 7), i kaže: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52), i kaže: “A tebi i onima prije tebe bilo je objavljeno: ‘Ako učiniš širk, tvoja djela će sigurno propasti i sigurno ćeš biti gubitnik” (Ez-Zumer, 65).
Kažu: zadnji ajet ukazuje da se to može njemu, sallallahu alejhi ve sellem, desiti, tj. da učini širk, jer da nije tako nema smisla da mu se objavljuje prijetnja u ovom ajetu, a ako je to tako onda dva prethodna ajeta svojim vanjskim značenjem ukazuju na to da je bio na vjeri svog naroda, na kufru.
A hadis sa kojim se može dakazivati njihov stav je ono bilježi Bejheki u “Delalilun-nubuvveti” (2/37) i Ibn Ishak u svojoj Siri (2/76, broj 151) od Džubejr ibn Mut'ima da je rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a bio je na vjeri svoga naroda, sjedio je na svojoj devi na Arefatu sa svojim narodom …”.
Šejh Albani je ovaj rivajet ocjenio vjerodostojnim u knjizi “Sahihu es-sireti en-nebevijje” (1/33), a da u njemu ima slabosti na to bi upozorio sam Bejheki.
Kaže Bejheki nakon navođenja hadisa: “Značenje riječi “bio je na vjeri svoga naroda”: ono što je ostalo od nasljeđa Ibrahima i Ismaila, alejhimesselamu, a on nikada, sallallahu alejhi ve sellem, nije učinio širk”.
Kaže Ibn Kutejbe u knjizi “Te'vilu muhtelifil-hadis” (1/113): “Pod rijačima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri svog naroda se misli da je bio na onome što su bili od imana u Allaha i praktikovanja vjerskih obreda od sunećenja, gusula, hadždža, i znanja o proživljenju, Sudnjem danu i svođenju računa, a uz sve ovo nije se približavao kipovima (lažnim božanstvima) niti ih je kritikovao, i rekao je: “Omrznuti su mi”, s tim da nije poznavao Allahove farzove niti šerijatske propise koje je Allah propisao svojim robovima Svojim riječima sve dok mu Allah nije poslao objavu, …”. U odgovoru na dokazivanje sa ovim hadisom je dovoljno ovo što su rekli Ibn Kutejbe i Bejheki.
Džumhur (većina) učenjaka ovog Ummeta smatra da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio ni na kufru niti na širku ijedan trenutak u svom životu. Kaže hanbelijski učenjak Ibn En-Nedždžar u knjizi “Šerhu el-kevkeb el-munir” (4/408): “Naš vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svog naroda kod imama (učenjaka) Islama, kao što je to prenešeno u mutevarit predaji”.
Kaže imam Ahmed: “Ko tvrdi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri svog naroda, to je loše mišljenje (tvdnja), zar nije ostavljao jelo onog što je zaklano na kumirima?” (El-‘Udde, 3/765)
Prenosi El-Hallal u knjizi “Es-Sunne” (1/195) da je imam Ahmed upitan o onome ko tvrdi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svog naroda, pa je rekao: “To je ružan stav, a na onog ko to kaže treba upozoriti i ne sjediti sa njim”.
Što se tiče dokazivanja sa riječima Uzvišenog: “I našao te je na dalaletu pa te na pravi put uputio” (Ed-Duha, 7) da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na kufru i širku, ono je upitno i neprihvatljivo sa strane mnogostrukog značenja ajeta i same riječi “dalalet”, a kao što kažu učenjaci Usulul-fikha: “Dokaz koji ima više mogućnosti tumačenja dokazivanje sa njim pada”.
Oko tumačenja ovog ajeta se prenosi više od 20 mišljenja:
1- “I našao te je na dalaletu”, tj. nisi znao Kur'an niti šerijatske propise, “pa te na pravi put uputio”, pa te Allah uputio Kur'anu i šerijatskim propisima. Ovo tumačenje se vraća na kur'anski ajet “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52), a Ebu El-Feredž El-Dževzi je u svom tefsiru “Zadul-mesir” ovo mišljenje pripisao džumhuru (većini) učenjaka. A prenosi se od Hasana El-Basrija, Ed-Dahhaka i Ibn Kutejbe.
2- “I našao te je na dalaletu” od onog na čemu si bio, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio na tevhid i vjerovjesništvo. Ovo navodi Begavi u svom tefsiru.
3- “I našao te je na dalaletu” od onog na čemu si bio od šerijata, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio na Šerijat (Islam). Ovo je izabrao Sujuti u “Tefsirul-dželalejn”.
4- “I našao te je na dalaletu”, tj. bio si u gafletu od onog što se želi sa tobom od nubuvveta. Ovome svjedoče riječi Uzvišenog: “Iako si prije njega (Kur'ana) bio u gafletu” (Jusuf, 3).
5- “I našao te je na dalaletu”, znači bio si kafir, našao te u narodu koji je bio na dalaletu, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio na tevhid. Kaže Es-Suddi da je bio na vjeri svog naroda 40 godina. Ovo tumačenje se prenosi od mufessira tabi'ina Ismaila Es-Suddija, Ibn Es-Saib El-Kelibija i El-Ferra'a (nisam utvrdio na kog učenjaka se odnosi).
6- “I našao te je na dalaletu” od hidžre, pa te na nju uputio.
7- “I našao te je na dalaletu”, tj. na zaboravu, da si zaboravio kada si bio upitan o stanovnicima pećine, Zul-karnejnu i duši, “pa te na pravi put uputio”, pa te On podsjetio.
8- “I našao te je na dalaletu“, tj. da tražiš Kiblu, “pa te na pravi put uputio”, pa te na nju uputio.
9- “I našao te je na dalaletu”, tj. u nedoumici kada si trebao obznaniti ono što ti se objavljuje, “pa te na pravi put uputio”, pa te je usmjerio na to. Ovo se prenosi od El-Džunejdija.
10- “I našao te je na dalaletu”, tj. izgubljenim u tvom narodu, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio Njemu, subhanehu ve te'ala.
11- “I našao te je na dalaletu”, tj. da voliš Uputu, “pa te na pravi put uputio”, pa te na nju uputio.
12- “I našao te je na dalaletu”, tj. izgubljenim u klancima Mekke, “pa te na pravi put uputio”, pa te vratio tvom djedu Abdulmutallibu. Ovo se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.
13- “I našao te je na dalaletu”, u noći Lejletul-miradža kada je od tebe otišao Džibril a ti nisi znao put, “pa te na pravi put uputio”, pa te je uputio prema Aršu.
14- “I našao te je na dalaletu”, tj. da voliš Ebu Taliba, “pa te na pravi put uputio”, pa te je uputio da voliš svoga Gospodara.
15- “I našao te je na dalaletu”, tj. da nije niko na tvojoj vjeri, da si sam i da niko nije sa tobom “pa te na pravi put uputio”, pa su sa tobom stvorenja Meni upućena. Ovo kažu neki učenjaci Ilmul-kelama, a ovo tumačenje se najviše se svidilo Kurtubiju .
16- “I našao te je na dalaletu”, tj. nisi znao ko si, “pa te na pravi put uputio”, pa te poučio tome ko si i u kakvom si stanju. Ovo se prenosi od Bessam ibn Abdullaha.
17- “I našao te je na dalaletu”, tj. na većini onoga na čemu je bio tvoj narod 40 godina, prisustvovao si njihovim svečanostima osim što nisi činio širk, “pa te na pravi put uputio”, na put Islama.
18- “I našao te je na dalaletu”, tj. pomješanim sa mušricima, “pa te na pravi put uputio”, pa te izdvojio od njih.
19- “I našao te je na dalaletu”, tj. da tvoj narod sa tobom ne nalazi uputu jer ne znaju tvoj značaj, “pa te na pravi put uputio”, pa je uputio muslimane tebi dok nisu povjerovali u tebe.
20- “I našao te je na dalaletu”, tj. nepoznatim, “pa te na pravi put uputio”, pa je narod tebi uputio tako da su te upoznali. Ovo se prenosi od Abdulaziza ibn Jahje i Muhammeda Et-Tirmizija.
21- “I našao te je na dalaletu”, tj. kada si izašao sa Hatidžinom, radijallahu anha, karavanom Iblis je uzeo za povodac tvoje deve i odveo te sa puta, pa je došao Džibril, alejhisselam, i puhnuo u Iblisa tako da ga je odbacio u Abesiniju, “pa te na pravi put uputio”, pa te je Džibril, alejhisselam, vratio kravani. Ovo se prenosi od Se'id ibn El-Musejjiba.
Od svih tumačenja “dalaleta” u ovom ajetu najbliže je prvi stav učenjaka na čemu je džumhur učenjaka, a Allah zna najbolje. To jest, ono što je pojašnjeno u ajetu sure Eš-Šura da je dalalet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio u tome što nije znao Kur'an niti šerijatske propise, kaže Uzvišeni: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52).
I na kraju, njihovo dokazivanje sa ovim ajetom “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” da je bio na vjeri svoga naroda 40 godina, je takođe upitno. Oko tumačenja riječi da “nije znao šta je iman” prenose mufessiri tri mišljenja:
– da ovdje iman znači dava, tj, da nije znao šta je dava (misionarstvo), ovo se prenosi od Ebu El-‘Alije,
– da nije znao propise imana i njegova obilježja, ovo su izabrali Ibn Kutejbe i Ibn Huzejme.
– da nije znao šta je iman prije punoljetnosti, ovo prenosi mufessir El-Vahidi.
Najbliže tumačenje je drugo mišljenje, tj. da nije znao propise imana i njegova obilježja. Pa je tako tefsir ajeta: Ti nisi znao šta je Kur'an niti propise imana i njegova obilježja. A ovo ne znači da je bio na kufru ili širku.
Deseto mišljenje – da ga Uzvišeni Allah prije poslanstva nije bio obavezao da slijedi ijedan šerijat i nije bio i na jednom šerijatu. Neki učenjaci ovog stava pojašnjavaju da je vjerovao u Allaha, a naravno u Allah su vjerovali i mušrici Mekke što je Uzvišeni Allah potvrdio u Kur'anu na nekoliko mjesta, ali nije činio djela širka. Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta što su mnogi učenjaci naglasili. Između ostalih, ovo je zvanični stav tri fikhska mezheba: hanefijskog, malikijskog i hanbelijskog.
Hanefijski učenjak Es-Serahsi kaže da je ovo zvanični stav njihovog mezheba, a hanbelijski učenjak Ibn En-Nedždžar kaže da je ovo zvanični mezheb hanabila.
Takođe, ovo je stav eš'arija, mu'atezila, učenjaka Bakilanija, Razi, Ebu Hasana El-Eš'arija, Kadija Ebu J'ale i mnogih drugih.
Njihov dokaz je da nema dokaza da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na nekoj vjeri ili šerijatu, jer da je bio to bi nam on sam spomenuo ili bi drugi prenijeli, a da se ovaj podatak krije za tako nešto nema povoda.
Jedanaesto mišljenje – da je bio na šerijatu razuma. Ovaj stav je batil, jer razum nema šerijata, kao što kaže Ibn El-Kušejri.
Dvanaesto mišljenje – da po ovom pitanju nemaju određenog stava. Na ovome su imam Šafija, imamul-haramejn El-Džuvejni, Ibn El-Kušejr, Imaduddin Ilkija, Gazali, Amidi, Nevevi i mnogi drugi. Dokazuju svoj stav time što sam razum po tom pitanju ne može da obavezuje na nešto konkretno, a nema šerijatskog teksta niti idžma (konsenzusa) po tom pitanju.
Nakon svega izloženog može se rezimirati sljedeće:
– Da nema razilaženja među učenjacima da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave (poslanstva i vjerovjesništva) nije bio musliman, tj. u Islamu sa kojim je došao Kur'an. Prenose neki učenjaci Usulul-fikha od hanbelijskog učenjaka Ibn ‘Akila da je rekao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio musliman i mu'min u Islamu, međutim sa tim riječima je sam pojasnio da misli da je bio na milletu (vjeri) Ibrahima, alejhisselam, a ne Islamu koji je došao sa Kur'anom.
– Oko toga na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave učenjaci imaju 12 mišljenja, džumhur (na čemu su tri mezheba) je na stavu da ga Uzvišeni Allah prije poslanstva nije bio obavezao da slijedi ijedan šerijat niti je bio na nekoj vjeri.
Takođe, od jačih mišljenja, sa strane mnoštva učenjaka koji ih zastupaju i koja imaju neke dokaze, je mišljenje većine hanabila, tj. da je bio obavezan da slijedi neki šerijat uopćeno, s tim da se ne može reći da je pripadao ummetu ili šerijatu nekog vjerovjesnika, takođe mišljenje mnogih učenjaka šafijskog mezheba, tj. da je bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam.
– Ono što se može pouzdano reći je: da nema jasnog niti vjerodostojnog dokaza koji ukazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave slijedio šerijat nekog poslanika prije njega, jer da ima bio bi prenešen, zabilježen i poznat učenjacima ovog Ummeta pa se ne bi oko toga toliko razišli.
– Većina učenjaka ovog Ummeta smatra da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svoga naroda, tj. niti na kufru niti na širku, dok nekolicina učenjaka (njih dvojica ili trojica) ima drugačiji stav.
– Pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave spada u oblast istorije a ne šerijatskih propisa, znači da nema veze sa akidom jednog muslimana niti je posljedica ovog pitanja neki šerijatski propis, jer se muslimani obavezuju sa onim sa čime je došao nakon Objave.
– Pogrešno je uvjerenje mnogih dobrodušnih muslimana da ako imaju što bolje, ljepše i idealnije mišljenje o vjeri i životu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave, pa makar se to i ne slagalo sa historijskim i biografskim činjenicama niti sa stavovima učenjaka ovog Ummeta, da time više vole, cijene, slijede i poštuju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da čak za to imaju sevape. Ve billahi tevfik.
DODATAK
A što se tiče mog prethodnog odgovora na slično pitanje, tekst tog pitanja i odgovora je sljedeći:
Pitanje: Esselamu alejkum! Je li Muhamed, sallallahu alejhi ve sellem, prije objave bio u islamu i kako se tada prakticirala vjera?
Odgovor:
Alejkumusselam.
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave nije bio musliman niti u islamu.
Dokaz za to su riječi Uzvišenog u suri Ed-Duha: “Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i bio si na zabludi, pa te je na Pravi put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio?” (Ed-Duha 6-8)
Ovaj ajet jasno govori da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave bio na dalaletu pa ga je Uzvišeni sa Kur'anom uputio na pravi put.
Takođe, kaže Uzvišeni u drugom ajetu: “Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, zaista, upućuješ na Pravi put”. (Eš-Šura, 52)
A vjera koja se praktikovala u Mekki je bila mnogobožačka u kojoj je bilo ostataka Ibrahimove, alejhisselam, vjere. Mekelije, stanovnici Mekke, su bili mušrici, obožavaoci kipova.
Detaljnije o ovome se može pročitati na početku svake sire. Ve billahi tevfik.”
Komentar u nekoliko tačaka:
Prva – ja nigdje u ovom odgovoru nisam spomenuo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio kjafir ili mušrik.
Drugo – drugi dio odgovora u kojem stoji da je vjera koja se praktikovala u Mekki bila mnogobožačka i da su stanovnici Mekke bili mušrici, obožavaoci kipova, je odgovor na drugi dio pitanja, tj. “kako se tada prakticirala vjera”, te se aposolutno ne odnosi na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Treće – a riječi da “Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave nije bio musliman niti u Islamu”, su potpuno tačne, oko toga nema razilaženja među učenjacima, o ovome je prilikom obrađivanja mes'ele bilo govora.
Četvrto – a riječi “da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave bio na dalaletu (kako je spomenuto u samom ajetu) pa ga je Uzvišeni sa Kur'anom uputio na pravi put”, ja sam ih argumentirao i protumačio drugim ajetom, tj. riječima Uzvišenog: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise”. (Eš-Šura, 52)
A ovo tumačenje ajeta i same riječi dalalet je mišljenje većine učenjaka ovog Ummeta, o čemu je takođe već bilo govora. Znači, dalalet u ovom slučaju znači nepoznavanje Knjige (Kur'ana) i nepoznavanje propisa imana, a ne kufr ili širk.
Peto – u pitanju sam upitan da li Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio u Islamu, našto sam i odgovorio. Znači, nisam upitan na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave, tako da to pitanje nisam ni spominjao.
Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeJe li sunnet da se zikri posebno ili u džematu? I treba li se klanjati sun-sunnet?
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi zikrili su poslije farz-namaza, svako za sebe. Čak se i prema hanefijskom mezhebu, kojem pripadaju muslimani Balkana, zikr čini zasebno, tiho, poslije farz-namaza. I toga bi se trebalo pridržavati. Sun-sunnet je zapravo sunnet i treba ga klanjaviše
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi zikrili su poslije farz-namaza, svako za sebe. Čak se i prema hanefijskom mezhebu, kojem pripadaju muslimani Balkana, zikr čini zasebno, tiho, poslije farz-namaza. I toga bi se trebalo pridržavati. Sun-sunnet je zapravo sunnet i treba ga klanjati. Poslije namaza može se učiti zikr koji ćemo navesti.
Tri puta izgovoriti: ESTAGFIRULLĀH – Allaha za oprost molim!
ALLĀHUMME ENTES-SELĀMU VE MINKES-SELĀMU TEBĀREKTE JĀ ZEL-DŽELĀLI VEL-IKRĀM – Allahu, Ti si Mir i Ti daješ mir, blagodaran si, Posjedniče veličine i plemenitosti! (Muslim)
LĀ ILĀHE ILLALLĀHU VAHDEHŪ LĀ ŠERÎKE LEHŪ LEHUL-MULKU VE LEHUL-HAMDU VE HUVE ‘ALĀ KULLI ŠEJ’IN KADÎR. ALLĀHUMME LĀ MĀNIA‘ LIMĀ E‘TAJTE VE LĀ MU‘TIJE LIMĀ MEN‘ATE VE LĀ JENFEU‘ ZEL-DŽEDDI MINKEL-DŽEDD – Nema istinskog božanstva osim Allaha, Jedinog, Koji nema saučesnika, Njemu pripada sva vlast i svaka zahvalnost i On sve može. Allahu, ono što ti daješ, niko ne može uskratiti, niti iko može dati ono što ti uskratiš, a niti ikome koristi njegovo bogatstvo pored Tvog bogatstva! (El-Buhari i Muslim)
LĀ ILĀHE ILLALLĀHU VAHDEHŪ LĀ ŠERÎKE LEHŪ LEHUL-MULKU VE LEHUL-HAMDU VE HUVE ‘ALĀ KULLI ŠEJ’IN KADÎR. LĀ ILĀHE ILLALLĀHU VE LĀ NA‘BUDU ILLĀ IJJĀHU LEHUN-NI‘METU VE LEHUL-FADLU VE LEHUS-SENĀ’UL-HASEN. LĀ ILĀHE ILLALLĀHU MUHLISÎNE LEHUD-DÎNE VE LEV KERIHEL-KĀFIRŪN – Nema istinskog božanstva osim Allaha, Jedinog, Koji nema saučesnika, Njemu pripada sva vlast i svaka zahvalnost i On sve može. Obožavamo samo Allaha, Njemu pripada svaka blagodat, poštovanje i svekolika hvala. Nema istinskog božanstva osim Allaha. Njemu iskreno vjeru ispovijedamo, makar to bilo krivo nevjernicima! (Muslim)
U predanju stoji: “Ko poslije namaza trideset i tri puta kaže: SUBHANALLĀH – Neka je slavljen Allah!, trideset i tri puta: ALLĀHU EKBER – Allah je najveći!, i trideset i tri puta: EL-HAMDULILLĀH – Hvala Allahu!, pa to zaokruži na stotinu rekavši: LĀ ILĀHE ILLALLĀHU VAHDEHŪ LĀ ŠERÎKE LEHŪ LEHUL-MULKU VE LEHUL-HAMDU VE HUVE ‘ALĀ KULLI ŠEJ’IN KADÎR – Nema istinskog božanstva osim Allaha, Jedinog, Koji nema saučesnika, Njemu pripada sva vlast i svaka zahvalnost i On sve može!, bit će mu oprošteni grijesi makar ih bilo koliko ima morske pjene.” (Muslim)
Ukba b. Amir, radijallahu anhu, veli: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zapovijedio mi je da poslije svakog namaza proučim sure El-Felek i En-Nas.” (Ebu Davud, 1/284)
Hadis: “Onoga ko poslije svakog namaza prouči Ajetul-kursi od ulaska u džennet odvaja samo smrt.” (En-Nesai)
Neposredno poslije sabah-namaza uči se: ALLĀHUMME INNÎ ES’ELUKE ‘ILMEN NĀFI‘AN VE RIZKAN TAJJIBEN VE ‘AMELEN MUTEKABBELEN – Allahu, molim Ti se za korisno znanje, halal-nafaku i primljena djela! (Ibn Madža)
Poslije sabah i akšam-namaza treba učiti deset puta: LĀ ILĀHE ILLALLĀHU VAHDEHŪ LĀ ŠERÎKE LEHŪ LEHUL-MULKU VE LEHUL-HAMDU VE HUVE ‘ALĀ KULLI ŠEJ’IN KADÎR – Nema istinskog božanstva osim Allaha, Jedinog, Koji nema saučesnika, Njemu pripada sva vlast i svaka zahvalnost i On sve može. (Et-Tirmizi)
A poslije vitr-namaza tri se puta, povišenim glasom i otežući, uči: SUBHĀNEL-MELIKIL-KUDDŪS – Neka je slavljen Vladar, Sveti!, a na treći se put dodaje sljedeće: RABBIL-MELĀ’IKETI VER-RŪH – Gospodar melekâ i Džibrila! (En-Nesai i Ed-Darekutni)
Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović
Preuzeto sa stranice minber.ba
Vidi manjeJe li dozvoljeno da čovjek imami ako će poslije namaza biti proučen zajednički zikr i proučena dova?
U pravu ste, Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi drugovi nisu zajednički zikrili poslije namaza, niti su učili dovu. U djelu “Tuhfetul-ahvezi” naći ćemo sljedeću izjavu imama El-Mubarekfurija: “Znano je da naši savremenici sljedbenici hanefijskog mezheba ustrajavaju u učenju doveviše
U pravu ste, Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi drugovi nisu zajednički zikrili poslije namaza, niti su učili dovu. U djelu “Tuhfetul-ahvezi” naći ćemo sljedeću izjavu imama El-Mubarekfurija: “Znano je da naši savremenici sljedbenici hanefijskog mezheba ustrajavaju u učenju dove poslije svakog farz-namaza, smatrajući to neizostavnom obavezom. I zato osuđuju onoga ko poslije obavljenog farza napusti džamiju ne podignuvši ruke radi dove. Oni se, čineći tako, suprotstavljaju imamu svog mezheba, Ebu Hanifi, i izjavama koje su zapisane u mjerodavnim knjigama hanefijskog mezheba.” Ako čovjek, stjecajem okolnosti, ponekad imami u džamiji pa učini zajedničku dovu poslije namaza, nadati se da nije počinio grijeh. Sunnet treba objašnjavati na nenametljiv način, blago, da bi ga lakše i iskrenije prihvatilo. A Allah, džellešanuhu, najbolje zna.
Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović
Vidi manjeJe li, prema hanefijskoj pravnoj školi, ispravnije zikriti poslije farza svako za sebe ili na kraju namaza zajednički?
Prema našoj, hanefijskoj pravnoj školi, zikr se obavlja poslije farza i zasebno. Zajednički zikr nije ništa drugo osim okoštali običaj koji ljudi, ne znajući da griješe, pripisuju hanefijskom mezhebu. Hanefijski su učenjaci nastojali iskorijeniti ovaj običaj, nazivajući ga zabranjenom novotarijom. Bviše
Prema našoj, hanefijskoj pravnoj školi, zikr se obavlja poslije farza i zasebno. Zajednički zikr nije ništa drugo osim okoštali običaj koji ljudi, ne znajući da griješe, pripisuju hanefijskom mezhebu. Hanefijski su učenjaci nastojali iskorijeniti ovaj običaj, nazivajući ga zabranjenom novotarijom. Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi drugovi nisu zajedno zikrili, niti su učili zajedničku dovu. U djelu “Tuhfetul-ahvezi” naći ćemo sljedeću izjavu imama el-Mubarekfurija: “Znano je da naši savremenici sljedbenici hanefijskog mezheba ustrajavaju u učenju dove poslije svakog farz-namaza, smatrajući to neizostavnom obavezom. I zato osuđuju onoga ko poslije obavljenog farza napusti džamiju ne podignuvši ruke radi dove. Oni se, čineći tako, suprotstavljaju imamu svog mezheba, Ebu Hanifi, i izjavama koje su zapisane u mjerodavnim knjigama hanefijskog mezheba.” Ipak, treba biti blag prema onima koji žele dobro ali nemaju znanje, pa griješe. Ništa se silom ne može promijeniti. A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Abdurrahman Kuduzović
Vidi manjeKoje su dužnosti u vezi davanje zekata, i kako se obračunava?
Alejkum selam. Zekat na imetak je jedna od obaveza svakog muslimana, i jedan od sastavnih dijelova islama. Musliman koji posjeduje imetka najmanje u veličini nisaba, i tome imetku prođe godina dana, obavezan je dati zekat na njega. S obzirom na to da je imovina raznovrsna, samim tim postoji i više vviše
Alejkum selam. Zekat na imetak je jedna od obaveza svakog muslimana, i jedan od sastavnih dijelova islama. Musliman koji posjeduje imetka najmanje u veličini nisaba, i tome imetku prođe godina dana, obavezan je dati zekat na njega. S obzirom na to da je imovina raznovrsna, samim tim postoji i više vrsta zekata, koji se međusobno razlikuju, pa imamo zekat koji se daje na novce, zlato i srebro, zekat koji se daje na poljoprivredne proizvode, zekat na dionice, zekat na trgovačku robu, zekat na zemlju, zekat na dugove itd. S obzirom da su propisi i detalji brojni za sve navedeno, mogu vas uputiti na knjigu o Zekatu od dr. Sulejman Topoljaka, u kojem je sve navedeno do u detalje razjašnjeno. Ovom prilikom ćemo vam proslijediti tekst o nekim detaljima vezanim za zekat, kao i link http://www.zekat.ba/ – pa šta vas bude posebno interesovalo, možete nam se opet obratiti sa dodatnim pitanjem:
Imovina na koju se daje zekat
Zekat je jedan od pet temeljnih ibadeta. Obaveza davanja zekata propisana je Kur’anom i sunnetom o čemu postoji i saglasnost (idžma) uleme. Budući je riječ o temeljnom ibadetu, njegovo davanje čini da nada u Allahovu milost bude objektivna i davalac zekata ima pravo i može realno očekivati da će mu se Allah, dželle šanuhu, smilovati, uputiti ga na Pravi put i biti mu vodič na ovom i budućem svijetu.
Izbjegavanje davanja zekata, s druge strane, povlači za sobom dunjalučku i ahiretsku sankciju zavisno od razloga neizvršavanja ovog farza. Negiranje obaveze zekata ima za posljedicu da dotično lice gubi status muslimana, izlazi iz dina i sankcioniše se kaznom predviđenom za murtata. Lice koje zbog škrtosti, nemara i sl., priznajući da je zekat stroga obaveza (farz), ne izdvaja ga iz svoje imovine, ima status muslimana velikog grješnika, kojem se u islamskoj državi silom uzima zekat i konfiskuje dio imovine.
Iako je zekat temeljni ibadet, bosanskohercegovački muslimani slabo ili gotovo nikako izdvajaju zekat iz svoje imovine. U dosta slučajeva riječ je o nepoznavanju vjerskih propisa, pa se tako akcija prikupljanja zekata i sadekatu-l-fitra svela na paušalno davanje sadekatu-l-fitra, razumijevajući i to davanje kao dobrovoljnu sadaku. Drugi razlog jeste bojazan od “umanjenja” imovine izdvajanjem njenog jednog dijela. To je pak odraz jednog većeg i ozbiljnijeg problema, tj. nevjerovanja u istinitost kur’anskog ajeta da se izdvajanjem zekata čisti imovina i davalac zekata ili, opet primjera radi, odraznevjerovanja u istinitost riječi Božijeg Poslanika, alejhi-s-selam, da se izdvajanjem zekata imovina osigurava i uvećava.
Zekat je obavezno izdvajanje određenog dijela imovine pod određenim uvjetima. Jedan dio tih uvjeta odnosi se na samu ličnost davaoca, jer zekatu ne podliježe nemusliman, ne uvjetuje se njegovo punoljetstvo, mentalo zdravlje i sl., dok se drugi dio uvjeta tiče imovine koja podliježe obračunu i izdvajanju zekata. U ovom kratkom prikazu bit će govora o uvjetima za imovinu na koju se daje zekat.
Sam pojam potpuno vlasništvo je pravni termin. Naime, u islamskom učenju samo je Allah Uzvišeni vlasnik, posjednik svega što je na nebesima i na Zemlji. On, Stvoritelj posjeduje sve, ne samo imovinu već i ljudske živote. On je Taj Koji čovjeku u posjed i na upravljanje daje dio Svoje imovine.
Međutim, termin potpuno vlasništvo prihvatili su pravnici s ciljem da označe imovinu kojom čovjek slobodno, potpuno raspolaže, upravlja i koristi je. Prema hanefijskim pravnicima potpuno vlasništvo znači mogućnost posjedovanja i korištenja imovine. U slučaju postojanja zapreke kod jednog od ova dva uvjeta na tu imovinu ne daje se zekat.
Ovim uvjetom izuzeta je imovina koja je u vlasništvu države, jer nijedan pojedinac ili određena grupa nema ekskluzivno i isključivo pravo vlasništva nad tom imovinom.
Prihodi koje država ubire: porezi, takse, zekat i sl. pripadaju svim građanima. U slučaju zekata, država, odnosno, vlast je ta koja odabire, šalje prikupljače i distributere zekata, vrši nadzor nad njihovim radom i bilo bi apsurdno da isti ubiru zekat iz fonda koji su sami punili jer se taj zekat ne prikuplja da bi se pohranjivao i nagomilavao, već da se dijeli Kur’anom određenim kategorijama.
Isti je odnos i prema imovini koja je u javnom vlasništvu ili dobru svih ljudi, ummeta. Vakufska imovina ne podliježe obavezi izdvajanja zekata jer je dobro ummeta, npr. vakufski korisnici prema odredbi vakifa su siromasi, medrese, jetimi i sl., a ne određena lica. Izuzetak je u slučaju da je riječ o evladijet vakufu. U tom slučaju nasljednici vakifa kao korisnici vakufskih dobara ako ispunjavaju i ostale uvjete za izdvajanje zekata, podliježu obavezi davanja zekata, jer bez obzira što je riječ o vakufu, odnosno njegovoj specifičnoj vrsti, određeni su nasljednici vakifa kao direktni korisnici vakufskih dobara.
Pod potpunim vlasništvom podrazumijeva se ona imovina koja je stečena na halal – islamski dozvoljen način. Imovina stečena na islamski nedozvoljen način: krađom, otimačinom, prevarom, uzurpacijom, kockom i sl. ne ubraja se u legalno vlasništvo i kao takva ne podliježe zekatu pa se treba vratiti njenom stvarnom vlasniku, ako je poznat, a ako nije, onda je u potpunosti podijeliti. U cilju zaštite imovine od krađe i nelegalnog prisvajanja pravnici kažu da čak i prihvatanje zekata iz takve imovine, znajući da je riječ o nelegalno stečenoj imovini, proizvodi negativne posljedice.
Posjedovanje ili raspolaganje tuđom imovinom, također, ne povlači za sobom obavezu izdvajanja imovine jer trenutni posjednik nije njen stvarni vlasnik. Čovjek koji čuva tuđi zalog, iako je ovaj takve prirode da se na njega daje zekat, nema obavezu izdvajanja zekata na taj zalog. Ni lice koje je položilo zalog nije dužno izdvojiti zekat na njega, uvažavajući činjenicu da taj zalog nije u njegovom potpunom vlasništvu, jer ga ne može koristiti, odnosno, raspolagati sa njim.
Lice koje je opterećeno dugom nije dužno davati zekat na dug.
Prilikom obračunavanja iznosa zekata, ako takvo lice posjeduje imovinu na koju je dužno dati zekat, iz obračuna zekata izuzet će dug koji treba vratiti, npr. ratu stambenog kredita, pa će na preostalu imovinu, kao smo ranije rekli, obračunati i izdvojiti zekat. Ako čovjek posjeduje imovine u visini nisaba i uz ostale uvjete, ali taj nisab okrnji vraćanje duga, nije dužan dati zekat. Propis je da davalac duga izmiri obavezu zekata jer je vlasnik te imovine, a ne lice koje je pod dugom. Kada bi propis glasio da je dužnik dužan izdvojiti zekat na dug koji je preuzeo, to bi značilo da je to lice dodatno opterećeno, a u slučaju da su i dužnik i davalac duga dužni dati zekat, to bi pak značilo da se na istu imovinu daje dupli iznos zekata, što nije propisano.
Davalac duga obavezan je izdvajati zekat i prilikom obračunavanja zekata zbrajati ga sa svojom ostalom imovinom u slučaju da je u stanju povratiti svoj dug. Ako mu dužnik kaže da dug može vratiti kad god ovaj zatraži to ima tretman kao da je taj dug u njegovom posjedu, potpunom vlasništvu, i da njime može potpuno raspolagati: da ga vrati ili pak da ga ostavi na čuvanje kod dužnika.
Međutim, pravnici su zauzeli različite stavove o pitanju kada davalac duga nije u stanju vratiti svoj dug, poput današnje situacije, kada veletrgovci nisu u stanju naplatiti izdatu robu. U ovakvom slučaju, uvjet potpunog vlasništva štiti lice koje je dalo dug, izdalo robu i sl. na taj način što se iz obračunavanja zekata izuzima dug koji ne može da naplati, jer je takvo lice samo fiktivni vlasnik stredstava koja potražuje, a ne njihov stvarni vlasnik.
U slučaju da nakon godina potraživanja, bez obzira da li je riječ o godinama ili decenijama, uspije naplatiti svoj dug ili potraživanje dužan je dati zekat. Ulema se razilazi o pitanju na koliko se godina odnosi ova obaveza. Iako ima pravnika koji smatraju da za svaku propuštenu godinu lice koje je naplatilo svoja potraživanja ima obavezu izdvojiti zekat, prihvaćenija su dva druga stava, i to:
hanefijske pravne škole da zekat treba dati samo za jednu, proteklu godinu, odmah po naplati duga, i stav šafijske i hanbelijske škole, po kojem treba proći godinu dana od naplate duga pa tek onda da se izdvoji zekat na ta sredstva jer je tek u toj godini vlasnik te imovine imao potpuno vlasništvo nad njom.
Uvjetom potpunog vlasništva štiti se vlasnik imovine koji iz određenih razloga nije stvarno mogao raspolagati svojom imovinom. Tako kupac koji je kupio, a nije preuzeo imovinu koja podliježe obračunavanju zekata, neće dotičnu imovinu obračunavati jer nije prešla u njegovo potpuno vlasništvo.
Ovim se uvjetom bitno određuje karakter i priroda same imovine koja podliježe obračunu zekata. Zekat se daje na imovinu koja se umnožava, raste, uvećava, što je jedno od jezičkih značenja samog pojma zekat. Ovdje nije riječ samo o imovini koja se po svojoj prirodi umnožava, poput stoke, ili raste, poput poljoprivrednih proizvoda, nego i o imovini koja se potencijalno može uvećati, poput novca, zlata i srebra. To pak s druge strane, znači da imovina koja inače podliježe zekatu, a nije oplođena, podliježe obračunu zekata iako je njen vlasnik nije oplođavao. Prema tome, ovim uvjetom stimulišu se direktno stalna ulaganja sredstava jer bi, u protivnom, imovina sama sebe jela.
Drugi važan momenat koji se nameće ovim uvjetom jeste to da se uvažava činjenica o mogućem propadanju, gubitku ili bankrotu, jer nasuprot rastu i uvećanju stoji smanjenje i gubitak. Zemljoradnik kojem suša, poplave ili druge nepogode unište usjeve, iako je zasijao hektare i hektare zemlje, nije dužan izdvajati zekat samo na osnovu činjenice da je zemljoradnik, već na osnovu činjenice da nema nisaba i da nije došlo do uvećanja nego očitog gubitka.
Uvjetujući rast imovine na koju se daje zekat pravnici su razumjeli da je cilj ovog propisa i želja Zakonodavca da se zaštiti vlasnik od preopterećenja obavezama na taj način što se izuzima određena vrstu imovine kod koje postoji određena zapreka u njenom raspolaganju, te je objektivno onemogućen rast, odnosno profit. Prema ovome, ovaj uvjet je vrlo blizak prethodnom i u određenom aspektu ga nadopunjuje.
Ovdje se kao primjer može navesti svaki oblik fiktivnog vlasništva, jer u takvom slučaju nije moglo doći do raspolaganja, korištenja, odnosno uvećanja imovine. Takav je slučaj sa imovinom bosanskohercegovačkih štediša koji od svoje ušteđevine imaju samo bankovnu knjižicu. Bez obzira na saldo koji je upisan na njoj, stvarno je pitanje da li će njen vlasnik imati mogućnost da u posjed vrati svoju ušteđevinu. Isto je i s imovinom u manjem bh. entitetu, gdje su Bošnjaci pred progone sa svojih ognjišta zakopavali novac. Neki taj novac nisu uspjeli naći ili znaju gdje je, ali iz sigurnosnih razloga ne mogu otići po zakopano blago. Sličan je slučaj i sa uzurpiranom i oduzetom imovinom. Vlasnici eksproprisane imovine, koja inače podliježe obračunu zekata, sve dok je ne budu u mogućnosti vratiti u svoj posjed, nisu dužni davati zekat na nju. Lice kojem je oduzeta zgrada, stambeni objekat za izdavanje stanova, neće davati zekat na takvu imovinu sve dok država ne vrati objekat u vlasništvo stvarnom vlasniku.
Ovaj je uvjet proistekao iz sunneta Božijeg Poslanika, alejhi-s-selam, i prakse ashaba i njime se odgovara na pitanje da li zekatu podliježe imovina koju je Alejhi-s-selam naveo u hadisu ili je putem tih hadisa i prakse koja je slijedila ustanovljen princip koji se treba slijediti kod pitanja koja imovina podliježe obavezi davanja zekata. Ako bi se prihvatio princip da je samo ona imovina spomenuta u hadisu ili praksi Božijeg Poslanika, alejhi-s-selam, podložna obračunu zekata, onda bi njena lista bila vrlo mala. Drugo, bile bi opterećene samo određene kategorije društva ili određena zanimanja. U skladu s ovim stavom zekat bi davali, recimo, poljoprivrednici i stočari, a bili bi izostavljeni investitori, tj. samo bi se prvi tretirali bogatim a drugi ne, što je apsurd! Ako vlasnik s određenim biznisom ostvaruje dobit, uvećava svoj kapital, ostvaruje dobru zaradu ili prima plaću, iznad nisaba i ostalih potreba, dolazi do faktičkog uvećanja i rasta, i ta dobit ili plaća postaje predmetom obračuna zekata, ako ispunjava ostale uvjete.
Obavezi izdvajanja zekata ne podliježe svaka imovina. Bez obzira što lice posjeduje kuću u kojoj stanuje i što je ona njegovo vlasništvo i, naravno, ima tretman imovine, ona ne podliježe obračunavanju zekata jer spada u osnovne životne potrebe.
Pod pojmom osnovnih potreba ne ubrajaju se želje i prohtjevi. Pravnici su nastojali definirati ovaj uvjet, što predstavlja poteškoću, s obzirom da se ovim uvjetom indirektno govori o životnom standardu muslimana ili socijalnom limitu, a on je vezan za mnoge čionioce.
Životni je standard različit, sa stanovišta mjesta, vremena, jer potrebe pređašnjih generacija nisu identične potrebama savremenog čovjeka. Osnovne su potrebe duboko uvjetovane mjestom, običajem, ekonomskim standardom države u kojoj živi te bi se one mogle definirati na lokalnom, odnosno nacionalnom nivou. Također, važan momenat jesu induvidualne potrebe pojedinca koje su rezultat njegova zanimanja, obrazovanja i sl. Potrebe jednog stolara i arhitekte nisu identične!
Mnogobrojna su konkretna pitanja da bi ih se nabrajalo, međutim riječ je o uvjetu kojim se želi osigurati visoki životni standard. Bilo bi iluzorno nabrajati pojedinačne slučajeve jer zahtijevaju konkretan uvid. Automobil danas spada u osnovne potrebe, dok pitanje posjedovanja drugog automobila može biti predmet obračunavanja zekata, ali i ne mora. U koju svrhu je kupljeno? Ko ga vozi? To je navelo neke autore da forma pitanja glasi: “Da li posjedujete automobila više nego broja vozača u vašoj porodici?” Ovim pitanjem ispituje se konkretna potreba dotičnog lica, jer ako je više automobila nego vozača, to znači da posjedovanje viška nadmašuje okvire osnovne potrebe i tretira se luksuzom.
U osnovne životne potrebe pravnici ubrajaju, prije svega, ono što stvarno štiti ljudski život, a to je: stanovanje, nafaka, odjeća i obuća, zimska i ljetna, oružje za odbranu, jer bi u protivnom čovjek ugrozio vlastiti život i život svoje porodice.
Zatim, navode se potrebe koje indirektno ugrožavaju život dostojan čovjeka. U prvom redu ono što opterećuje čovjeka jeste dug, jer čovjek ima obavezu vraćanja duga prije nego što izdvoji zekat, a ako mu ostane imovine za zekat, nakon što vrati dug, osigura životne potrebe sebi i svojoj porodici, dat će zekat. U slučaju da ne vrati dug, odlazi u zatvor i time je upropašten, kako on tako i porodica, a povrh toga dolazi do prinudne naplate duga čime gubi i imovinu.
Zatim, navode se alati kao sredstva koja ulaze u osnovne potrebe. Njima zanatlija, ili već neko koji se time bavi, privređuje, osigurava egzistenciju. Pokućstvo, namještaj, prevozno sredstvo, odnosno automobil, jahaća životinja za one koji ih koriste i sl. također se ubrajaju u osnovne potrebe. Treba naglasiti, kada se govori o potrebama, da pravnici uvažavaju potrebe koje se iskazuju kroz društveni status. Potrebe aristokrate drugačije su od potreba nekih drugih društvenih slojeva.
Važno je navesti da se i knjige ubrajaju u osnovne potrebe ako ih vlasnik ne koristi za trgovinu. Riječ je o knjigama koje se kao literatura koriste u radu. Koliko je važna odjeća u očuvanju zdravlja organizma toliko su i knjige važne u očuvanju zdravlja čovjeka! Ovaj stav odražava islamsko poimanje o nauci i obrazovanju tretirajući ih zajedno s potrebama koje direktno i indirektno štite život dostojan čovjeka. Neznanje vodi propasti te su stoga nauka i obrazovanje životna potreba, odnosno knjige su sredstva koja su nužna u zaštiti čovjeka od neznanja.
U literaturi se vrlo često može naći usporedba posjedovanja imovine koja se ubraja u osnovne životne potrebe s malom količinom vode za abdest, kada se čovjek nađe u pustinji. Pravnici ističu da kada čovjek ima sredstva koja mora utrošiti da bi osigurao neku od životnih potreba, to se tretira kao da ih nema. Isti je slučaj čovjeka u pustinji koji treba utoliti žeđ, održati život, a raspolaže s minimalnom količinom vode. Pravno će se tretirati da nema te vode i uzet će tejemum. Prema tome, ako čovjek ima novaca u visini na koju treba da se izdvoji zekat uz ostale uvjete, ali treba da plati kiriju za stan, obaveza mu je platiti kiriju.
Nisab je mjerna jedinica koju je Zakonodavac odredio za određenu imovinu. Kada musliman posjeduje imovine koja podliježe obračunavanju zekata, ona se ne obračunava sve dok ne dostigne određenu količinu predviđenu za tu imovinu. Tek kada se dostigne osnovni minimum nisaba, cjelokupna ta imovina ulazi u obračun zekata.
Nisab za ovce i koze je četrdeset, za krave trideset, za kamile pet.
Prema stavu Ebu Hanife, nema nisaba na poljoprivredne proizvode, jer prema njegovom tumačenju sve što poljoprivrednik ostvari na svojoj njivi podliježe obračunu zekata, bez obzira na količinu proizvoda. Argument za ovakav stav je u općem znaćenju kur’anskog ajeta: i podajte na dan berbe ono na što drugi pravo imaju! (El-En‘am, 267)
Prema stavu drugih pravnika, nisab na poljoprivredne proizvode iznosi 5 tovara, što odgovara težini od 653 kg. Procenat koji se izdvaja, bez obzira na malopređašnje pravničke razlike, jeste 10%, u slučaju da nije bilo vještačkog navodnjavanja, a ako je poljoprivrednik navodnjavao njivu ili bašču na kojoj je požnjeo ili ubrao žitarice i plodove, onda se, prema hadisu, daje 5% od ubranog. Prije toga poljoprivrednik treba obračunati i odbiti troškove koje je imao tokom proizvodnje i onda dati zekat u navedenim procentima, zavisno od ulaganja truda u navodnjavanju. Prilikom pokušaja da objasne visinu nisaba, neki pravnici kažu da usjevi koji pređu mjeru nisaba na poljoprivredne proizvode nadmašuju jednogodišnje potrebe jedne porodice te se stoga daje procenat tih prizvoda.
Osnovni proračun nisaba vrši se prema zlatu i srebru iz čega se izdvaja 2,5%. Nisab na zlato je 91,60 grama, a na srebro je 641,5 grama. Ovaj je nisab mjera i za proračunavanje zekata na novac, vrjedonosne papire i trgovačku robu.
Prema ustaljenoj praksi a i obavezi koju ima, kao nadležna islamska vlast, Rijaset Islamske zajednice BiH putem Vjersko-prosvjetne službe utvrđuje vrijednost nisaba, koja je u prošloj godine iznosila 1860,00 KM. Musliman koji je imao u protekloj godini novca, u banci, pod jastukom kod kuće, pozajmljenog drugome i može ga vratiti, u iznosu 1860,00 KM i više, dužan je na taj iznos dati 2,5 % zekata. Ako je riječ o tome da je protekle godine imao 2500,00 KM, dužan je izdvojiti 62,50 KM na ime zekata.
Ovim uvjetom osigurava se razlika nužna za izdvajanje zekata koja se odnosi na one koji imaju i dužni su dati zekat, i one koji nemaju imovine na koju se daje zekat, i potencijalno su u kategoriji onih koji primaju zekat. Naravno, tu se nalazi i treća kategorija, tj. onih koji nisu u prethodne dvije: niti primaju zekat niti su iz određenih razloga u situaciji da ga daju. S druge strane, limitom, nisabom na određenu imovinu na koju se daje zekat isključuje se minimalno posjedovanje imovine jer bi time vlasnik te količine bio preopterećen.
Uvjet da imovina koja podliježe obračunu zekata bude u posjedu njenog vlasnika tokom čitave protekle godine je uvjet kojim se želi osigurati ekonomska stabilnost vlasnika te imovine. Ovdje je riječ o hidžretskoj, a ne sunčevoj godini. Tek kada je imovina u visini nisaba bila u vlasništvu tokom čitave godine, na nju se daje zekat.
Ako je u toku godine došlo do povećanja imovine na koju se daje zekat, recimo naslijeđem ili poklonom, taj se iznos dodaje glavnici i na njega se daje zekat. U slučaju da je u toku godine došlo do smanjenja tog iznosa ispod visine nisaba, a potom do ponovnog povećanja na njega, obaveza obračunavanja ostaje na iznos koji je bio na početku i kraju godine. Izuzetak je iz ovog pravila zekat na poljoprivredne proizvode, koji se daje prema kur’anskoj odredbi na dan berbe, odnosno žetve.
Vremenska odrednica kod ove vrste imovine je žetva, odnosno berba, a ne posjedovanje tokom čitave godine, pa se, prema tome, zekat daje na usjeve onoliko puta u toku godine koliko ima berbe. Potrebno je pojasniti da se na poljoprivredne proizvode daje zekat na dan berbe ili žetve, a to znači samo jednom, bez obzira na to hoće li ona godinama biti pohranjena u hambaru, za razliku od trgovačke robe, na koju se svake godine daje zekat jer je stalno u opticaju.
Važno je napomenuti da se nigdje ne postavlja pitanje razloga štednje novca ili prikupljanja imovine. I u slučaju da se godinama štedi da bi se otišlo na hadž, ostavile pare radi dženaze i troškova oko nje i sl., a prikupljena sredstva ispunjavaju prethodne uvjete, obaveza je na taj novac dati zekat, bez obzira što će to značiti umanjenje tog iznosa ili eventualnu odgodu odlaska na hadž.
Umjesto zaključka
Allah, dželle šanuhu, stvarni je vlasnik i posjednik svega što je na nebesima i na Zemlji i onoga što je između njih. Iz Svoje milosti On daje čovjeku u posjed i na korištenje dio imovine. Stoga je obaveza bogatih da iz imovine izdvajaju zekat i daju ga u propisane svrhe.
Da bi se dao zekat, potrebno je ispuniti određene uvjete, od kojih se jedan dio odnosi na imovinu koja podliježe zekatu, jer se zekat ne obračunava na svaku imovinu. Ti uvjeti su: potuno vlasništvo, da se prirodno i potencijalno ta imovina uvećava, da je mimo osnovnih ljudskih potreba, da je u visini nisaba, tj. minimalne mjerne jedinice koju je Allah, dželle šanuhu, odredio i da je u posjedu bila proteklu godinu. Ovim uvjetima osigurava se dvojaka zaštita, s jedne strane osigurava se ekonomska stabilnost vlasnika imovine na koju se daje zekat, jer se ne daje zekat na svaku imovinu, imovinu kod koje je samo fiktivni, a ne stvarni vlasnik ili imovinu koja je nužna za očuvanje osnovnih potreba posjednika imovine, a također s druge strane, ovim propisima o imovini osigurava se materijalna zaštita siromašnih slojeva društva i onih kategorija koje je Zakonodavac naveo u Kur’anu, jer se u posjedu bogatih nalazi pravo siromaha.
Mustafa Hasani
Literatura:
1. Kahf, dr. Monzer, “Introduction to the study of the economics of zakah”, Economics of zakah, Islamic development bank, Book of reading No. 2, Džeda, 2002., str. 15-57.
2. El-Karadawi, dr. Jusuf, Fiqhu-z-zekat, t. I, Muessesetu-r-risaleh, Bejrut, 1994.
3. Kovačević, mr. Amel, “Ka primjerenom izučavanju i efikasnijoj mobilizaciji zekata u Bosni i Hercegovini”, Glasnik, LVIV, Sarajevo, 2002., br. 7-8, str. 719-731.
4. Ljevaković, Enes, “Pitanje zekata na nedopuštenu imovinu (mal haram)”, Takvim za 1999. (1419/20. h.g.), Rijaset Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 1998., str. 105-121.
5. Ez-Zuhajli, dr. Wehbeh, El-fikhu-l-islamijju we ed-dilletuhu, t. II, Daru-l-fikr, Damask, 1996.
6. “Zapisnik sa 16. redovne sjednice Rijaseta održane u Sarajevu 09. oktobra 2002., odnosno 03. ša‘bana 1423. hidžretske godine”, Glasnik Rijaseta IZ BiH, LXV, Sarajevo, 2003., br. 1-2, str. 155-167.
Glasnik, br. 11-12, 2003
Pogledaj:
http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=929:imovina-na-koju-se..
Odgovor priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Vidi manjeIzgovaranje nijjeta – da ili ne?
Alejkum selam. Imam Ibnu Nudžejm el-hanefi, rhm., kaže: „Šart je da čovjek svojim srcem zna šta čini, tj. koji namaz klanja – uslov je da čovjek zna šta čini i šta klanja. Nijjet je želja ili volja za činjenjem nečega, a uslov nijjeta je da odvaja među farzovima – kako se to naznačava u Fethul-Kadirviše
Alejkum selam.
Imam Ibnu Nudžejm el-hanefi, rhm., kaže: „Šart je da čovjek svojim srcem zna šta čini, tj. koji namaz klanja – uslov je da čovjek zna šta čini i šta klanja. Nijjet je želja ili volja za činjenjem nečega, a uslov nijjeta je da odvaja među farzovima – kako se to naznačava u Fethul-Kadiru… u djelu Šerhul-Medžme’a, od Ibnul-Melika stoji: Ko namjeri klanjati namaz, i bude znao da li je u pitanju podne ili ikindija ili nafila ili na-kaza (naklanjavanje) – to će mu se smatrati nijjetom, i nije u potrebi za drugim nijjetom radi detaljnijeg definisanja postupka, ako odmah nakon toga učini tahrim (počne s namazom)… Znanje se spominje da je u srcu, pa je zbog toga nijjet djelo srca, i jezik nema veze s njim… Najmanji vid toga jeste da ako bi upitali čovjeka o tome što čini da nam odmah može odgovoriti bez razmišljanja…
Od Muhammeda el-Šejbanije, rhm., se prenosi da je rekao – ako bi čovjek, prilikom uzimanja abdesta, zanijetio da hoće klanjati podne ili ikindiju, za imamom, i nakon tog nijjeta ne bude se bavio radnjama ne vezanim za namaz, i kada dođe na mjesto obavljanja namaza – počne s namazom, a ništa od nijjeta više ne spomene – takav namaz mu je dozvoljen sa onim prvim nijjetom kojeg je imao prilikom uzimanja abdesta. Ovo se prenosi od imama Ebu Hanife i Ebu Jusufa.
U djelu el-Beda’i se bilježi da je Ebu Jusuf, rhm., rekao: „Ko izađe iz svoje kuće, s namjerom da obavi farz-namaz u džematu, pa kada stigne do imama, donese početni tekbir – i u tom momentu se ne prisjeti nikakvog nijjeta – takav postupak mu je dozvoljen. Imam el-Kerhi, rhm., kaže: Nije mi poznato da se iko od naše uleme razišao sa Ebu Jusufom po ovom pitanju… Islamska ulema je složna na tome da ako čovjek zanijeti svojim srcem i ništa ne izgovori – takav postupak mu je ispravan, kako to spominje velik broj učenjaka. Ono što se spominje u djelu el-Hanijja i kod imama Šafije – da je izgovor jezikom obavezan, to se ne prihvata.
Šejhovi se razilaze po pitanju izgovaranja nijjeta jezikom:
Ono što je Zahir-očito u djelu Fethul-Kadir, jeste odabir da je u pitanju bid’at-novotarija. Neki hafizi kažu: Od Allahovog Poslanika, s.a.w.s., se ništa ispravnim putem ne prenosi po ovom pitanju, niti sahih niti da’if – da je prilikom početnog tekbira izgovarao: klanjam taj i taj namaz, niti se to prenosi od ikog od ashaba i tabi’ina. Ono što se prenosi jeste da je Poslanik, s.a.w.s., donosio tekbir onda kada bi otpočinjao sa svojim namazom.“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik šerh Kenzul-Deka’ik, 3/93.)
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: „El-hamdulillah; nijjet-namjera za taharet – abdest, gusul i tejemmum, te nijjet za namaz, post, hadždž, zekat, kefarete i ostale ibadete – nije u potrebi za izgovorom jezika, na čemu su složni svi islamski učenjaci. Mjesto nijjeta je srce a ne jezik, uz njihovu opštu saglasnot, tako da ako čovjek jezikom izgovori suprotno od onoga što mu je u srcu – u obzir će se uzeti ono što se imala namjera u srcu, ne ono što se reklo.
Ulema se spori samo da li je mustehabb-pohvaljeno u sebi izgovarati nijjet ili nije?
Po ovom pitanju pravnici imaju dva stava. Jedan dio imama hanefijskog mezheba, Šafija i Ahmed smatraju da je mustehabb-pohvaljeno, izgovarati nijjet u sebi, jer je to sigurnije. Jedan dio malikija, imam Ahmed i ostali kažu:
Nije mustehabb-pohvaljeno izgovarati nijjet – jer je to novotarija, ne prenosi se od Poslanika, s.a.w.s., niti od ashaba, niti je Poslanik, s.a.w.s., ikome naredio da izgovara nijjet, niti je ikoga od muslimana tome podučio. Da je taj postupak poznat i propisan, ne bi ga Poslanik, s.a.w.s., zaopostavio, niti njegovi ashabi – a Ummet je svakodnevno, jutrom i večerju, u potrebi za ovim propisom. Ovo mišljenje je najispravnije, po ovom pitanju.
Izgovaranje nijjeta se može smatrati naksom-krnjavošću u razumu i vjeri. U vjeri zato što je u pitanju novotarija, a u razumu zato što je taj postupak ravan postupku čovjeka koji želi jesti pa prije toga kaže: Odlučih da stavljanjem ove ruke u ovu posudu uzmem zalogaj kojeg ću staviti usta, sažvakati, zatim progutati kako bih se najeo i zasitio! – a Allah, dž.š., najbolje zna.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 22/232.)
Pripremio odgovor: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Vidi manjeStudiranje ili udaja?
Alejkum selam ve rahmetullahi ve berekatuhu… Šejh Ibnu Baz, rhm., kaže: „Nema smetnje u studiranju medicine s nijjetom liječenja žena. Nešto za čime je društvo u potrebi, poput medicine, nema smetnje po ženu da studira tu oblast, kako bi liječila sestre (žene) npr… U ovome nema nikakve smetnje, i taviše
Alejkum selam ve rahmetullahi ve berekatuhu… Šejh Ibnu Baz, rhm., kaže: „Nema smetnje u studiranju medicine s nijjetom liječenja žena. Nešto za čime je društvo u potrebi, poput medicine, nema smetnje po ženu da studira tu oblast, kako bi liječila sestre (žene) npr… U ovome nema nikakve smetnje, i takvo što je dobro i korisno, naravno uz uslov čuvanja od miješanja sa muškarcima…“
Pogledaj: http://www.binbaz.org.sa/mat/10665
Dakle, ako živite u mjestu koje je u potrebi za ljekarima-ženama, svih tipova i branši, nebitno da li je u pitanju ginekologija ili zubarstvo ili neka druga oblast medicine – nekada će to studiranje biti farzi-ajn – lična obaveza, nekada farzi-kifaje – kolektivna obaveza, nekada će biti na rangu menduba – pohvaljenog, a nekada haram ili mekruh, ovisno o osobi, mjestu, vremenu i situaciji u kojoj se nalazite.
Što se tiče problema miješanja žena sa muškarcima – to je iskušenje koje se danas dotiče svih nas podjednako i svake sfere života, od osnovne i srednje škole, preko javnog saobraćaja, bolnica i svih javnih ustanova, tako da je od toga teško, bilo kome od nas, u potpunosti se sačuvati, pa je radi ispunjenja vadžiba studiranja medicine nužno podnositi i trpiti štetu toga tipa, pa je obaveza ženi muslimanki koja studira da se strogo pridržava šeri’atskog hidžaba, da se maksimalno kloni miješanja sa muškarcima i osame sa njima, da ne zanosi u svome govoru itd.
Ako je u pitanju bogobojazna i povjerljiva osoba, snažna ličnost i karakter, a uz to je i dobar učenik – veći joj je hajr studirati i učiti nešto za čime su muslimani u potrebi, a ako je u pitanju manje bogobojazna osoba, nepovjerljiva i nestabilna, a uz to i slab učenik – onda je udaja bolje rješenje za nju, a Allah, dž.š., najbolje zna.
Odgovorio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Vidi manje