Islamski učenjaci nemaju jedinstven stav da li je učenje po tedžvidu obaveza.

Neki kažu da je obaveza samo izgovarati harfove na ispravan način i ne praviti velike greške koje mijenjaju značenje, dok pravila poput izhara, idgama, ihfe, i drugih pravila kojima se uljepšava učenje, nisu obavezna, ali su pohvalna.

Druga skupina učenjaka smatra da je obaveza i jedno i drugo, kao npr. Ibn Džezeri koji kaže da, ko ne uči po tedžvidu, ima grijeh.

I jedna i druga skupina ima svoje dokaze, ali svi se slažu da nije dozvoljeno praviti greške koje mijenjaju značenje, i da je bolje učiti po tedžvidu.

Onaj ko zamuckuje i ima grešaka, treba da se trudi da te greške ispravi i da sebi nađe nekoga ko će ga podučavati.

Ako učini sve što je do njega, pa i dalje griješi, onda ima dvije nagrade: jednu za učenje, a drugu za trud, kako se spominje u hadisu.

Međutim, ako pravi greške, i pored toga što ima priliku da nauči kako treba, a neće i nemaran je, može imati samo grijeh.

Zato je čovjeku obaveza da se potruditi da nauči ispravno učiti, pogotovo kada je riječ o izgovoru harfova.