Diskutabilna je izjava: “…budući da su, prema hadisu, oni koji ne obavljaju namaz nevjernici, smijem li biti otkrivena pred svojim prijateljicama koje ne obavljaju namaz?” Doslovno shvatanje šerijatskih tekstova, ajetâ i hadisâ, i njihova primjena na pojedincu proizveli su haridžije sveznalice (čitaj: neznalice), koji, osim vladarâ, analiziraju i učenjake, pa ih proglase nevjernicima, a zatim i muslimanske mase, pa i njih uvrste u otpadnike od vjere, te na kraju, jer su iskušani zaraznom bolešću tekfirom, analiziraju sami sebe, i reknu da su i sami nevjernici. (Na koncu ispadne da je džennet, čija je širina kao nebesa i Zemlja, uzalud stvoren – čemu toliki džennet kad u njega neće imati ko ući jer su svi ljudi nevjernici?! Allahu se utječemo od zablude i poskliznuća!)

Kad je riječ o izostavljanju namaza, treba imati na umu stvari koje ćemo ovdje navesti.

Prvo, učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je otpadnik od islama onaj ko negira obaveznost namaza, pa makar ga i obavljao. (Onaj ko je rođen i odrastao u muslimanskoj sredini, nema opravdanje u pogledu toga.)

Drugo, učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je izostavljanje namaza jedan od pogubnih grijeha; kažu da je to veći grijeh od konzumiranja alkohola i činjenja nemorala.

Treće, učenjaci nisu jednoglasni u mišljenju da je otpadnik od islama onaj čovjek koji vjeruje u obaveznost obavljanja namaza ali ga iz određenih razloga ne obavlja.

Četvrto, dokazi koji se bave ovim pitanjem podjednako su snažni, i stoga je ovo pitanje – pitanje u kojem se neistomišljenik mora tolerirati.

Peto, većina učenjaka, hanefijski, šafijski, malikijski i neki hanbelijski autoriteti, smatra da nije otpadnik od islama onaj čovjek koji vjeruje u obaveznost obavljanja namaza ali ga iz određenih razloga ne obavlja.

Šesto, protiv onih ljudi što ne obavljaju namaz mora se uspostaviti argument, kako to kaže šejh Abdurrezzak Afifi.
Nakon što se nekom objasni da mora klanjati i da je namaz stup vjere, može se razmatrati njegovo stanje. Neki ljudi ne drže do ovog principa – onda kad je njima to po volji, ali drže do njega onda kad vide da je u tome korist za njih.

Naprimjer, možda će čovjek za svog oca reći da je nevjernik zato što ne klanja, ali, da njegov otac umre i ostavi desetak miliona eura, od kojih ovaj treba naslijediti polovinu, bi li tad rekao: “Moj babo nije klanjao, bio je kjafir, a ja sam musliman i nije mi dozvoljeno uzeti taj novac”? Čisto sumnjam da bi njegov otac tad “bio” nevjernik. Možda bi, štaviše, bio evlija, a nakon podjele novca – opet nevjernik. (Pitanje uspostavljanja argumenta i opravdavanje neznanjem nisu nimalo jednostavna i lahka pitanja. Još nešto! Zar neko misli da ne postoji razlika između čovjeka koji živi u Saudijskoj Arabiji, a ne zna da je namaz obaveza, i Bošnjaka koji to isto ne zna, a koji je živio u uništavajućem sistemu što se komunizam zove?!)

Sedmo, mora se obratiti pažnja na sljedeće: koliko namaza čovjek mora obavljati da ne bi spadao u kategoriju onih koji izostavljaju namaz? Ovo su pitanje razmatrali oni učenjaci koji smatraju da izostavljanje namaza jest nevjerstvo, i razišli su se u mišljenju. Neki od njih čak tvrde da je nevjernik onaj čovjek koji izostavi makar jedan namaz. Također, smatra li se da izostavlja namaz onaj ko klanja samo džumanski farz?

Osmo, jesmo li stvoreni da ljude kvalificiramo na vjernike i nevjernike, dobre i loše, čestite i poročne, ili smo stvoreni da robujemo dragom Allahu i da pozivamo ljude u islam, u čijem se okrilju osjećamo spokojno i sretno, ako se osjećamo! Kažem: ako se osjećamo, jer se čini da je islam nekim ljudima golema tegoba i teret koji oni nose, a čija se težina očituje na njihovim čehrama i na ponašanju prema svojim porodicama i drugim ljudima.

Uzmemo li sve ovo u obzir, nećemo tako lahko izjaviti da je taj i taj čovjek nevjernik samo zato što ne obavlja namaz. Put do njegovog proglašenja nevjernikom duži je i teži nego što to mislimo – a bolje je da se usredsredimo na poticanje ljudi na obavljanje pet dnevnih namaza.

Braćo i sestre, spustimo se na vlastiti nivo, znajući da ćemo za svaku riječ, a pogotovu za sud o drugim ljudima, položiti račun pred Svevišnjim Allahom! I imajmo na umu sljedeće predanje koje je pouzdano. Abdullah b. Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “…onaj ko nešto izmisli o vjerniku bit će zadržan u znoju stanovnika džehennema sve dok ne dokaže svoju izjavu.” (Ebu Davud, Ahmed i el-Hakim)

U vezi s pitanjem koje ste postavili, islamski učenjaci jednoglasni su u mišljenju da muslimanka pred nevjernicom smije otkriti lice i šake, a razilaze se u mišljenju smije li pred njom otkriti kosu, podlaktice, vrat, potkoljenicu – dijelove tijela koje muslimanke, bez sustezanja, pokazuju jedna pred drugom. Većina učenjaka kaže da je zabranjeno da muslimanka pokaže nevjernici bilo koji dio tijela osim lica i šaka. A to su međutim dozvolili sljedeći učenjaci: Ahmed b. Hanbel, er-Razi, el-Alusi, malikijski pravnik Ebu Bekr b. el-Arebi, šejh Ibn Baz, šejh Ibn Usejmin, Stalna komisija za fetve i neki drugi učenjaci.

Na pitanje je li dozvoljeno da muslimanka pred nevjernicom otkrije kosu, podlaktice, potkoljenice – dijelove tijela koje obično otkriva pred sljedbenicama islama, Stalna komisija za fetve odgovorila je ovako: “O tom pitanju postoje dva mišljenja; preteže stav onih učenjaka koji su kazali da muslimanka može pred nevjernicom otkriti spomenute dijelove tijela, jer nije preneseno da su se majke pravovjernih i druge ashabijke pokrivale pred nevjernicama i mnogoboškinjama; da su to činile, bilo bi nam preneseno…” A Gospodar tvoj najbolje zna.

Na pitanje odgovorio: prof. Abdurrahman Kuduzovic

Preuzeto sa stranice http://www.n-um.com