Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Pošto se oba pitanja vraćaju na poznatu fetvu o dozvoli uzimanja kredita sa kamatom radi kupovine stana ili kuće u zemljama (uglavnom Zapadnim) u kojima su muslimani manjine, odgovor će se sastojati od govora o toj fetvi.

Pa tako, na opće zaprepaštenje učenjaka, daija, radnika na polju islamske dave i iole ljubomornog muslimana, Evropska komisija za istraživanje i fetve izdala je završno saopćenje na svojoj četvrtoj sjednici održanoj u Dablinu država Irska u mjesecu redžebu 1420. po Hidžri (1999.god.) odluka broj (2/4)[1], a samo dvije sedmice nakon toga Udruženje učenjaka Šerijata Sjeverne Amerike je takođe izdalo završno saopćenje na prvoj pravnoj konferenciji odžanoj u gradu Detroitu pokrajina Mičigen (Sjeverna Amerika) 1420. po Hidžri, čiji sadržaj je fetva kojom se dozvoljava uzimanje kredita sa kamatom za kupovinu kuće ili stana, shodno kako je to običaj na Zapadu da banka da novčani kredit za kupovinu kuće ili stana kojeg treba vratiti u dugoročnim ratama sa kamatom[2].

Nakon ove fetve nastao je blagi haos među muslimanima u konzumiranju kredita sa kamatom za kupovinu bilo čega oslanjajući se na tu “blaženu” fetvu, iako je većini njih jasno kao dan da je kamata haram, međutim kada se spoje greška učenjaka i dunjalučka strast muslimana mogu odvesti do toga da se tako jasne zabrane krše.

Tako da danas mozemo naći dojučerašnjeg borca na Allahovom putu koji je do juče žrtvovao život za vjeru, ili sunetliju koji nastoji oživiti sve sunnete, ili selefiju ljubomornog na svoju akidu, kako im je uzimanje kredita sa kamatom postala sasvim normalna stvar, a da ne govorimo o onima kod kojih inače nema halala i harama u Islamu.

Na primjenu iste fetve se sa minbera pozivalo a oni koji se ne slažu sa fetvom nazvani su strogim vehabijama kod kojih je sve haram. Ova fetva i slične njoj programirale su u mozgu mnogih muslimana parolu “radi šta hoćeš zagarantovan ti je Džennet” po kojoj sretno u ljepoti Islama živi, jer šta je još ostalo nakon ohalaljivanja kamate?

Zatim mnogi savremeni islamski istrazivači i daije, nakon ove pogrešne fetve, na pitanje o uzimanja bankovnih ili drugih kredita sa kamatom kažu da postoje dva stava učenjaka o tome, uzimajući ovu fetvu kao meritorni stav učenjaka.

A istina je da se radi o jednom stavu i pogrešnoj fetvi koju nije dozvoljeno predstavljati kao kompetentno mišljenje uleme zbog očite greške na kojoj je zasnovana ta fetva, a cilj ovog teksta je da baš to objelodani.

A prije toga da odredimo tačku u kojoj su se razišli nosioci te pogrešne fetve sa općim stavom učenjaka oko konzumiranja kamate:

1- Svi su složni (većina savremenih učenjaka i učenjaci koji su izdali tu pogrešnu fetvu) da je po idžma’u učenjaka kamata zabranjena.

Idžma’ (konsenzus učenjaka) prenose Ibn Hubejre[3], Kurtubi[4], Nevevi[5], Ibn Hadžer El-Hetemi[6], i mnogi drugi.

Takođe, da je kamata jedan od sedam upropaštujućih grijeha kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu: “Klonite se sedam upropaštujućih grijeha …”[7], od kojih je jedenje kamate.

Kamata je veliki grijeh sa kojim se onima koji ga čine objavljuje rat od Allaha i Njegovog Poslanika, sallahu alejhi ve sellem: “O vjernici, bojte se Allaha i od ostatka kamate odustanite, ako ste pravi vjernici. Ako ne učinite, eto vam onda, nek znate, – rata od Allaha i Poslanika Njegova!” (prijevod značenja El-Bekare 278-279).

Takođe, su svi složni da je kamata koja se daje banci ili uzima od nje da je to kamata koja je Šerijatom zabranjena.

2- Složni su takođe na zabrani kozumiranja kamate u muslimanskoj zemlji (darul-islam: to je mjesto u kojem žive muslimani i u kojem preovlađuje ispoljavanje islamskih propisa) između muslimana i kjafira.

3- Složni su da je muslimanu koji boravi u kjafirskoj zemlji (darul-kufr: to je mjesto u kojem žive kjafiri i u kojem preovlađuje ispoljavanje neislamskih propisa) zabranjeno uzeti kredit sa kamatom za kupovinu nečeg mimo stana ili kuće.

4- A razišli su se oko toga da musliman koji boravi u kjafirskoj zemlji daje kamatu na uzeti bankovni kredit radi kupovine kuće ili stana.

Dakle, opći stav učenjaka je kategorična zabrana uzimanja kredita sa kamatom radi kupovine kuće ili bilo čega drugog. Ovo zastupaju sve komisije i sva udruženja za fetve širom svijeta osim većine članova Evropskog vijeća za fetve i Udruženja učenjaka Sjeverne Amerike[8].

Između ostalih, ovo je odluka Kolegija za islamska istraživanja pri El-Azharu donijeta 1385. po Hidžri, Kolegija islamskog prava pri Rabiti donijeta 1406. i 1410. Po Hidžri, Kolegija islamskg prava pri Islamskoj konferenciji donijeta 1408. po Hidžri i Kolegija islamskog prava u Indiji donijeta 1410. po Hidžri.

Dokazuju svoj stav općim argumentima Kur’ana, Sunneta, idžma’a i kijasa (analogije) kojim se zabranjuje kamata bez razlike na mjesto, vrijeme i ljude:

Kaže Uzvišeni: “A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu.” (prijevod značenja El-Bekare 275)

U hadisu kojeg bilježi Muslim od Džabira, radijallahu anhu, je došlo da je Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, prokleo onog koji uzima kamatu, daje, zapisuje i svjedoči, i kaže: “Oni su isti”[9]. A idžma’ (jednoglasan stav učenjaka) prenosi Kurtubi[10], Ibnul-Munzir[11], El-‘Ajni[12], Ibn Kudame[13], El-Merdavi[14], Ibn Hadžer[15], Ibn Tejmije[16], Ševkani[17], Ibn Hubejre[18], Nevevi[19], Ibn Hadžer El-Hetemi[20] i mnogi drugi.

A argument iz kijasa (analogije): kao što je zabranjena kamata između muslimana i kjafira u muslimanskoj zemlji pa tako je i u kjafirskoj[21].

Zastupnici pogrešne fetve dozvoljavaju uzimanje kredita sa kamatom samo radi kupovine kuće ili stana, s tim da ovu dozvolu ograničavaju još sa pet šartova:

1- da ne postoji drugi način za kupovinu stana,

2- da nema drugi stan ili kuću,

3- da ne posjeduje imetak sa kojim može kupiti stan bez kredita,

4- da to bude u kjafirskim zemljama a ne muslimanskim,

5- da nema namjeru praviti biznis sa tom kućom ili stanom.

Kao što je već rečeno ovu fetvu su izdala sa većinom glasova Evropska komisija za istraživanje i fetve 1999.god. i Udruženje učenjaka Šerijata Sjeverne Amerike 1999.god.[22], a onaj sa čijim imenom se širila ova fetva i u tome tražio bereket fetve je dr. Jusuf Kardavi[23].

Nije teško primjetiti da su šartovi ove fetve u praksi malo poznati a i da nisu ni bitni onima koji se povode za njom, bitno je da neko kaže kredit sa kamatom je dozvoljen a kada, gdje i kako to uglavnom ostaje na papiru onih koji su je dozvolili.

Treba napomenuti da se četvorica članova Evropske komisija za istraživanje i fetve nisu složila sa ovom fetvom, a to su: dr. Muhamed Fuad El-Berazi (Danska), dr. Suhej Hasan Abdulgaffar (London), Jusuf Ibram (Švajcarska) i Muhamed Mudžahid Hasan (Belgija), te su napisali odgovor na ovu fetvu.

Takođe, ova fetva je bila jedan od uzroka davanja ostavke na rad u Komisiji od strane dr. Muhamed Fuad El-Berazi. On u svojoj ostavci navodi nekoliko razloga za napuštanje Komisije, neki od njih su: izdavanje čudnih fetvi (od kojih je i dozvola kamate radi kupovine stana ili kuće) zbog kojih su žestoko kritikovani od ostalih učenjaka i izgubili povjerenje kod muslimanskih manjina na Zapadu, uzimanje boravka u kjafirskim zemljama dokazom za ohalaljivanje mnogih harama, dozvoljavanje trgovačkog osiguranja kojeg su zabranile sve šerijatske komisije u svijetu, i drugi razlozi[24].

Rezime dokaza kojima se pravda ova pogrešna fetva može se svesti na nekih pet argumenata[25]:

Prvi argument: poistovjećivanje ovog pitanja sa stavom Ebu Hanife i njegovog učenika Muhammeda Šejbanija, a ovo je ujedno i stav hanefijskog mezheba[26] (s tim da Ebu Jusuf nije na ovom stavu), da je dozvoljena kamata i ostale zabranjene relacije poput zabranjenih kupoprodajnih ugovora, kockanja i slično između muslimana i nemuslimana u kjafirskoj zemlji (koju hanefije nazivaju darul-harb).

Komentar: na ovaj argument se može odgovoriti sa više aspekata:

1- Mezheb hanefija je oprečan stavu većine učenjaka kod kojih je kamata zabranjena na svakom mjestu i među svim ljudima na što upućuju opći dokazi Kur’ana i Sunneta o zabrani kamate[27]. A sa druge strane nema dokaza koji pravi razliku među ljudima i državama u dozvoli konzumiranja kamate.

2- Osnovni i najjači dokaz hanefija o dozvoli kamate i ostalih zabranjenih radnji između muslimana i nemuslimana u kjafirskoj zemlji je hadis u kojem stoji: “Nema kamate u zemlji rata (darul-harb) između muslimana i kjafira (muhariba) koji je u ratu sa muslimanima”[28].

Međutim ovaj dokaz je neprihvatljiv sa strane slabosti seneda: prenosi ga Mekhul sa irsalom (tj. nema ashaba u senedu) a uz to hadis uopće nema seneda niti je spomenut i u jednoj zbirci hadisa[29].

Takođe se odbija sa strane značenja čak i da je vjerodostojan, jer može značiti negiranje kamate, tj. zabranu[30].

Prema tome, zbog ovakvog dokaza čija vjerodostojnost i značenje su pod velikim znakom upitnika, te je kao takav neprihvatljiv, se ne mogu ostaviti jasni argumenti zabrane kamate.

Ima još dokaza kojima hanefije podupiru svoj stav s tim da su veoma slabi te nema potrebe da ih navodimo i komentarišemo, zbog toga ostali mezhebi, pa čak i Ebu Jusuf od hanefija[31], ne prihvataju ovo mišljenje hanefija.

3- Po hanefijskom mezhebu kao što je kamata dozvoljena u kjafirskoj zemlji takođe je dozvoljeno muslimanu da kocka sa kjafirom, da mu prodaje alkohol, krmetinu, strvinu i slično[32]. Pa da li zastupnici ove fetve takođe sve ovo dozvoljavaju muslimanima na Zapadu? A ako ne, zašto uzimaju samo jedan dio stava hanefijskog mezheba a drugi odbacuju?

4- Da vidimo koliko se ova fetva podudara sa stavom hanefija:

Prvo: Učenjaci hanefijskog mezheba su se razišli oko toga šta se podrazumijeva pod kjafirskom zemljom (koju zovu darul-harb) u kojoj je dozvoljena kamata i ostale zabranjene radnje između muslimana i nemuslimana, zvanični stav mezheba je da se misli na zemlju koja je u ratu sa muslimanima a ne koja ima ugovor o neratovanju[33].

Tako se ova fetva ne podudara sa stavom hanefijskog mezheba jer zemlje u kojima su dozvolili kamatu nisu zemlje rata (darul-harb), tj. koje su u ratu sa muslimanima, ili tačnije sa svim musliamanima.

Drugo: Kod hanefija je dozvoljena kamata između muslimana i nemuslimana u kjafirskoj zemlji u osnovi, u stanju blagostanja i nužde[34], dok nosioci fetve smatraju da je to u osnovi zabranjeno te da se ne dozovljava osim u stanju nužde ili opće potreba koja je na nivou nužde. Tako se ovim njihovi putevi razmimoilaze.

Treće: Po izdatoj fetvi musliman je taj koji kada uzme kredit daje kamatu kjafiru, a hanefije koji dozvoljavaju kamatu između muslimana i kjafira uvjetovali su da musliman bude onaj koji uzima kamatu a ne koji daje[35]. Tako se putevi ove fetve i stava hanefija opet razmimoilaze.

Drugi argument: fikhsko pravilo “opća potreba se stavlja na nivo nužde kojom se dozvoljava zabranjeno”[36], a stan je jedna od nužnih potreba bez koje se ne može, zato se on mora obezbijediti svejedno da li putem plaćanja kirije ili kupovinom. A pošto je plaćanje kirije puno teškoća i prepreka, kupovina stana je postala opća potreba muslimana koji žive na Zapadu sa kojom ostvaruju mnoge koristi a otklanjaju velike gubitke zato im se dozvoljava kredit sa kamatom, jer opća potreba (kupovina stana) koja je prerasla u nuždu dozvoljava zabranjeno (kamatu).

Komentar: takođe i na ovaj se argument može odgovoriti sa više aspekata:

1- Nema sumnje da je stan (ili kuća) jedna od nužnih potreba bez koje čovjek ne moze normalno živjeti, s toga se on mora obezbijediti svejedno da li putem plaćanja kirije, kupovinom ili na bilo koji drugi dozvoljen način. Međutim, ono što je ovdje sporno je uporno nastojanje nosioca fetve da svedu udovoljavanje potrebe za stanom samo u jednom obliku a to je kupovina stana (ili kuće) putem uzimanja kredita sa kamatom bez osvrtanja na ostale oblike udovoljavanja potrebe za stanom, kao što je: kirija, izgradnja kuće i slično. Nema dokaza u Šerijatu koji ograničava potrebu čovjeka za stanom samo u njegovom posjedovanju kupovinom.

2- S obzirom da musliman ima izbora mimo kupovine stana u plaćanju kirije, pravljenju kuće i slično, kupovina stana uzimanjem kredita sa kamatom ni u kom slučaju se ne može smatrati općom potrebom, tj. nuždom koja dozvoljava zabranjeno. Jer da bi se nešto smatralo nuždom ne smije imati alternativu u nečemu drugom kao što je u ovom slučaju. Međutim, kada muslimani koji žive na Zapadu ne bi mogli da dođu do stana (ili kuće) osim putem kupovine istog, onda bi se to smatralo općom potrebom koja je postala nužda.

3- Da bi se nešto smatralo nuždom ili prinudom (darurom) sa kojom se dozvoljava zabranjeno učenjaci uslovljavaju tri šarta:

Prvi: da je nužda stvarna a ne umišljena ili zasnovana na tvrdnji.

Drugi: da onaj koji je u nuždi nema izbora u nečemu drugom što je dozvoljeno.

Treće: ono što se u nuždi ohalali traje sve dok postoji nužda a prestaje sa prestankom nužde.
Mes’ela o kojoj mi govorimo ne zadovoljava nijedan od ovih šartova: jer prvi šart je da nužda bude stvarna a sami nosioci fetve priznaju da ona nije nužda nego potreba, drugi šart zahtijeva da ne postoji izbor u nečemu drugom a u slučaju o kojem mi govorimo postoji izbor, a treći šart čini ohalaljivanje harama izuzetkom dok traje nužda a u mes’eli o kojoj mi govorimo potpisnici fetve su dozvolu kamate učinili pravilom za muslimane koji žive na Zapadu.

4- Dozvoljavanje uzimanja kredita sa kamatom za kupovinu kuće ili stana otvara vrata ohalaljivanja većine šerijatom zabranjenih stvari, na primjer: trgovci i poduzetnici imaju jaku potrebu za kamatnim pozajmicama za pokretanje svojih poslova, takođe ovi isti imaju potrebu da im se dozvoli trgovina sa alkoholom, svinjskim mesom kako bi uspješno poslovali, mladić čija se neženidba odužila a ima potrebu za ženom treba da mu se ohalali zinaluk, ili nema sredstava za ženidbu da uzme kredit sa kamatom, takođe student ima jaku potrebu za finansirenje studija čiji su troškovi ogromni, liječnik da bi otvorio ordinaciju i nabavio aparate ima potrebu za kreditom, posjedovanje auta je postala nužna stvar a bez kredita se ne može uzeti novo ili valjano auto, i tako redom.

Pa u čemu je razlika između gore spomenutih i onog koji može doći do stana plaćanjem kirije ili štednjom i postepenom gradnjom kuće pa mu dozvole potpisnici fetve uzimanje kredita sa kamatom.

Treći argument: musliman nije šerijatski obavezan da primjenjuje propise vjere koji su vezani za politiku, ekonomiju i društvo u državi koja ne vjeruje u Islam kao društveno uređenje, jer to nije u njegovoj moći, a od tih propisa je kamata. Nego je on zadužen da primjenjuje propise vezane za ibadete, brak, hranu, piće, odjeću i slično što je vezano za privatni život, a ako ni ovo ne bi mogao upražnjavati bio bi obavezan učiniti hidzru.
Komentar iz više aspekata:

1- Ovakvo uopćavanje je veoma opasno sa strane otvaranja vrata nepridržavanja propisa vezanih za ekonomiju i politiku pod izgovorom da je to van okvira onog što Šerijat obavezuje, te time postaje osnova da se ne treba držati tih propisa.

2- Takođe, ovakvo tumačenje pridržavanja vjere je dobar korak za sekularizovanje muslimanskih manjina jer ovo se poklapa sa parolom: daj kralju ono što je kraljevo (propise vezane za politiku, ekonomiju i društvo), a bogu ono što je božje (propise vezane za ibadete, brak i slično što je vezano za privatni život).

3- Isto tako, ovakvo tumačenje prekida svaki ozbiljniji pokušaj otvaranja islamskih političkih i ekonomskih institucija sa kojima bi se čuvao identitet muslimana i štitili njihovi interesi.

4- Ovaj argument se direktno protivi tekstu hadisa: “Kada vam nešto zabranim klonite se toga, a kada vam nešto naredim izvršite ga koliko ste u mogućnosti”[37].

Četvrti argument: ne uzimanje kredita sa kamatom u kjafirskoj zemlji vodi do toga da pridrzavanje vjere kod muslimana biva razlogom njihove ekonomske slabosti i finansijskih gubitaka, a osnov je da Islam jača muslimana a ne da ga slabi, da mu koristi a ne šteti.

Zato su neki učenjaci dozvolili da musliman naslijedi kjafira dokazujući to sa hadisom: “Islam povećava a ne umanjuje”[38], i hadisom: “Islam se uzdiže i ne uzdiže se iznad njega”[39].

Komentar sa tri aspekta:

1- Osnova je da se musliman boji Allaha gdje god da je dozvoljavajući ono što je halal i zabranjujući ono što je haram, i da bude ubijeđen da što god da ostavi radi Allaha da će mu Allah to zamijeniti sa boljim, te da ne bude od onih koji površno Allaha obožavaju, ako ga zadesi dobro smiren je, a ako ga zadesi musibet vraća se u nevjerstvo pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet.

2- Bilo bi ispravno reći da pridržavanje vjere kod muslimana biva razlogom njihove ekonomske slabosti i finansijskih gubitaka ako bi na vjeru gledali samo sa strane dunjaluka. Međutim, ispravno je da se snaga i slabost muslimana mjere iz dunjalučkog i ahiretskog ugla. Naime, istorija Islama od prvih generacija do danas je prepuna primjera žrtvovanja dunjaluka, društvenog ugleda i života radi Allaha, Njegovog Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, i Dženneta koji im je obećan a nisu se žalili da im je Islam umanjio imatak ili oslabio snagu. Sva snaga muslimana je u pridržavanju vjere a ne obrnuto.

3- Sa ovim izgovorom se može pravdati svako onaj ko upadne u bilo koji grijeh.

4- Kada je Uzvišeni objavio ajet kojim zabranjuje mušricima obavljanje Hadždža: “O vjernici, mnogobošci su sama pogan, i neka više ne dolaze na Hadždž Časnom hramu poslije ovogodišnjeg hadždža” (prijevod značenja Et-Tevba 28), neki stanovnici Mekke su se pobojali da će im to oslabiti trgovinu i uticati na propast robe, pa je objavljen drugi dio istog ajeta: “A ako se bojite oskudice, pa Allah će vas, ako hoće, iz obilja Svoga imućnim učiniti. – Allah zaista sva zna i mudar je” (prijevod značenja Et-Tevba 28).

Peti argument: kao posljedica dozvole uzimanja kredita sa kamatom muslimani stiču mnoštvo općih koristi, između ostalog: očuvanje vjere i islamske ličnosti, poboljšanje socijalnog stanja muslimana, oslobađanje od ekonomskog pritiska koji im otežava davetske aktivnosti, učešće u izgradnji opće dobrobiti zajednice pokazujući time svijetlu sliku Islama pred nemuslimanima.

Komentar:

1- Osnovni cilj Šerijata je pribavljanje koristi i otklanjanje štete, s tim da je kriterij koristi i štete strogo određen Kur’anom i Sunnetom i obuhvata dunjalučki i ahiretski život.

Opća korist (maslehatu mursele) u Šerijatu je sve ono sa čime je došao Islam, a ne ono za čime streme strasti ljudi i do čega dođu svojim razumom, pa je tako korisno samo ono što ga Islam smatra korisnim. Ono što je naređeno Kur’anom i Sunnetom u tome je sva dunjalučka i ahiretska korist ljudi a ono što je zabranjeno Kur’anom i Sunnetom u tome je sva dunjalučka i ahiretska šteta.

Prema tome, nema hajra ni koristi u onome što je Islam zabranio, tj. ne može se desiti da Islam nešto zabrani a da je u tome stvarna korist ljudi, a ovo je slučaj i sa kamatom.

2- Po idžma’u učenjaka cilj Šerijata se svodi na pet stvari: da čuva vjeru, život, razum, porod i imetak, a suština i smisao svih šerijatskih propisa (naredbi i zabrana) je zaštita ovih pet stvari. Zaštita vjere je na prvom mjestu i ima najveću prednost, zbog toga je propisan džihad u kojem se daje život da bi se sačuvala vjera. Tako i u ovoj mes’eli daje se prednost zaštiti vjere, tj. ostavljanju zabranjene kamate, nad prividnim materijalnim koristima.

3- Jednoglasni su islamski učenjaci da je uslov prihvatanja nečeg što ljudi smatraju da je u njemu opća korist za njih da nije oprečan tekstovima Kur’ana i Sunneta. Da bi nešto bilo opća korist za ljude ono ne smije biti zabranjeno Šerijatom, jer u tom slučaju to je lažna, umišljena i privremena korist.

Nakon svega kazanog jasno je da su argumenti sa kojima se pravda ova pogrešna fetva neprihvatljivi i slabi, zato nije dozvoljeno povoditi se za njom u uzimanju kredita sa kamatom.

Poistovjećivanje ove fetve sa stavom hanefija u dozvoljavanju kamate i ostalih zabranjenih relacija između muslimana i nemuslimana u kjafirskoj zemlji nije ispravno iz tri razloga:

1- hanefije misle na kjafirsku zemlju koja je u ratu sa muslimanima a ovi na zemlju koja je u miru,

2- kod hanefije je to u osnovi dozvoljeno a kod potpisnika fetve u nuždi ili općoj potrebi i

3- kod hanefija je šart dozvole da musliman bude onaj koji uzima kamatu a kod potpisnika ove fetve musliman daje kamatu.

A belaj je još veći ako na ovo dodamo da stav hanefija u osnovi nije ispravan.

Dokazivanje ove fetve sa fikhskim pravilom “opća potreba se stavlja na nivo nužde kojom se dozvoljava zabranjeno” je takođe neispravno: jer nosioci fetve nastoje da svedu udovoljavanje potrebe za stanom samo u jednom obliku a to je kupovina stana (ili kuće) putem uzimanja kredita sa kamatom bez osvrtanja na ostale oblike udovoljavanja potrebe za stanom, kao što je: kirija, izgradnja kuće i slično, sa druge strane musliman ima izbor koji izvodi ovo pitanje iz okvira nužde, takođe ova fetva ne zadovoljava nijedan od šartova koje treba ispuniti da bi se nešto smatralo nuždom, a na kraju ovom fetvom se otvaraju vrata ohalaljivanja mnogih harama jer muslimani u tim zemljama imaju opću potrebu za tim.

Takođe, muslimanu kojem je poznata kategorična zabrana kamate nije opravdanje za uzimanje kamate da se pravda riječima govoreći o potpisnicima fetve: “pa i oni su učeni i imaju svoje dokaze”, jer nije dozvoljeno slijediti učenjake koji nisu bezgriješni u fetvama u kojima pogriješe, a na njihovu grešku koja je jasna upozore ostali učenjaci. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

vidi manje