Bismillahir-rahmanir-rahim
Da li će umrla osoba imati sevape, odnosno da li će do nje doći sevapi od određenih dijela ili dok je u kaburu ili na Sudnjem danu, stvar je gajba, i ne može se potvrditi osim dokazima iz Kur’ana ili Sunneta.

Nije preneseno u Kur’anu i hadisima, a niti u govoru ashaba nešto što ukazuje na propisanost učenja Kur’ana umrlima.

Kur’an je objavljen živima, a njegovo učenje propisano je s ciljem uzimanja pouka iz njega, razmišljanjem o njegovim značenjima i rada po njegovim uputama.
Uzvišeni Allah veli:

Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.
(Sura Sad, 29)

Poslanik ﷺ, veli:
„Najbolji među vama su oni koji Kur’an uče i njemu druge podučavaju.“
Bilježi ga Buhari, br. 5027, str. 962

Dakle, Kur’an je objavljen živima da bi se po njemu radilo, da se izučava, te da bi se iz njega uzimali propisi vezani za vjeru, vjerovanje, ibadete, međusobne odnose, a ne da se njegovo učenje poklanja umrlima.

Stizanje sevapa od učenja Kur’ana do umrlih je stvar gajba (nevidljivog svijeta) i nije ga moguće potvrditi osim putem jasnih dokaza iz Kur’ana i Sunneta. A ne postoji niti jedan dokaz koji ukazuje da sevapi od učenja Kur’ana stižu do umrlog.

Učenje Kur’ana je ibadet, a način i vrsta ibadeta određuju se putem Objave, pa zbog toga nije dozvoljeno činiti ibadet koji šerijat nije potvrdio.
Poslanikove ﷺ, riječi veoma jasno upućuju na to:
„Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim, ono mu neće biti primljeno.“
Bilježi ga Buhari, str. 373; Muslim, br. 18, str. 762

Zatim, da je učenje Kur’ana pred dušu umrlih propisano djelo, praktikovali bi ga naši ispravni prethodnici. A da su ga praktikovali, to bi, sigurno, do nas bilo preneseno.
Pošto do nas nije takvo nešto preneseno, znači da ga nisu ni činili. A pošto ga nisu činili, znači da to djelo nije ni propisano.
Ono što tada nije bilo od vjere, ne može biti ni danas.

Ibn Tejmijje veli:
„Nije bilo poznato kod prvih generacija da, kada
klanjaju dobrovoljne namaze, poste dobrovoljni post, obave hadždž ili prouče nešto od Kur’ana, to poklanjaju umrlim muslimanima, niti svojim bližnjima…
Zato, ljudi ne smiju da odstupe od pravca prvih generacija, jer oni su najbolja i najpotpunija generacija, a Allah najbolje zna.“
Medžmu’ul-fetava, 24/323

Pa da li su oni koji dozvoljavaju učenje Kur’ana pred dušu umrlih i koji kažu da sevapi stižu do njih upućeniji i bolji od ashaba Poslanika ﷺ!?

Na drugom mjestu Ibn Tejmijje veli:
„Učenje Kur’ana pred dušu rahmetlije nakon njegove smrti je novotarija.“
El-ihtijaratul-fikhijje, str. 447. Pogledati: El-Fetaval-Kubra, 5/363

Od kojih djela umrli imaju korist?

Za umrle ne treba činiti ništa osim ono što je došlo u dokazima, poput sadake, dove, hadždža, umre i traženja oprosta za njih.
Od ovih djela oni će imati koristi i ta djela su potvrđena kur’ansko-hadiskim tekstovima.
Prenosi se da je Poslanik ﷺ, kazao:

„Kada čovjek umre, prekidaju se njegova djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje kojim se (iza njega) koristi i dobro odgojeno dijete koje mu dovu čini.”
Bilježi ga Muslim, br. 14, str. 712

Uzvišeni Allah kaže:

‘Oni koji poslije njih dolaze govore: Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla.’
El-Hašr, 10

Kur’an ukazuje da mrtvi imaju koristi ako živi za njih mole oprost, a nije spomenuto da imaju korist od učenja živih, jer da imaju korist od toga, to bi sasvim sigurno bilo spomenuto.
Ko želi da mrtvi imaju koristi, i da sevapi stignu do njih, neka upućuju dove, neka traže da im se Allah smiluje i da im oprosti (ovo je najbitnije za umrle), neka dijele sadaku, obave hadždž i umru za njih, jer je ovo došlo u ispravnim predajama.

Napomena:* Ima uleme Ehli Sunneta i džemata koji smatraju da umrli imaju koristi i da im stižu sevapi od učenja Kur’ana živih. To dokazuju putem analogije na hadždž i post. Pogledati: Šerhul-akidetit-tahavijjeh, 2/664.
Međutim, oni koji se sa njima ne slažu odgovaraju im da dokazivanje putem analogije na hadždž i post, ni u kom slučaju ne može biti ispravno, jer učenje Kur’ana je ibadet, a ibadeti su već određeni i ne mogu se mijenjati niti dograđivati.
Nijedan ibadet koji se ne gradi na jasnim dokazima ili iz Kur’ana ili iz Sunneta ne može biti ispravan, pa prema tome izgraditi neki ibadet na osnovu analogije je u potpunosti neprihvatljivo.
Tumačeći ajet: ‘Čovjekovo je samo ono što sam uradi’. En-Nedžm, 39, Ibn Kesir veli: „To što mu niko neće pomoći nositi teret (njegove grijehe), isto tako neće dobiti išta od nagrade – osim onoga što je sam sebi zaradio.
Iz ovoga ajeta Šafija je, i oni koji ga slijede, izveo zaključak da sevapi od učenja Kur’ana ne stižu umrlima, jer to nisu njihova lična djela, niti zasluge, te zbog toga ni Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije to uobičavao činiti, a nije ni svoj ummet podsticao na to, niti ih je na to uputio nekom izrekom niti nečim indirektnim, a nije to bila praksa niti ijednog od ashaba.
Da je u tome bila bilo kakva korist, oni bi nas, sigurno, već pretekli u činjenju istoga. Ibadeti se oslanjaju na čvrste argumente, a ne na nekakvu analogiju ili kojekakva mišljenja.“ Tefsirl-Kur’anil-azim, 7/465.
Ibn Abdulberr veli: „Nema razilaženja među islamskim pravnicima i ostalim učenjacima ehli-sunneta u tome da se na osnovu analogije ne mogu dokazivati pitanja vezana za tevhid i obredoslovlje.“ El-Bahrul-muhit fi usulil-fikh, 14/15.
Hanefijski učenjak El-Izz b. Abdusselam veli: „Sevap od učenja Kur’ana ima samo onaj ko ga uči, i taj sevap ne stiže do drugih… Onaj ko te sevape pokloni umrlome, suprotstavio se ajetu u kojem stoji: Da je čovjekovo samo ono što sam uradi. En-Nedžm, 39.
Učenje Kur’ana nije djelo umrle osobe, i nije dozvoljeno poklanjati mu sevape od učenja Kur’ana.“ El-Fetaval-mevuslijje, str. 99-100.
Imam Nevevi u komentaru na Sahih Muslima veli: „Poznato je u mezhebu imama Šafije da sevapi od učenja Kur’ana ne stižu do umrloga.
(Zatim je spomenuo mišljenja i razilaženje po tom pitanju, a onda je kazao): Svi ovi mezhebi i stavovi su slabi, dokaz im je analogno zaključivanje na osnovu dozvole dove, sadake i hadždža za umrloga. Sevapi od ovih djela stižu, po konsenzusu islamskih učenjaka.
Dokaz koji je koristio imam Šafija i njegovi sljedbenici po ovome pitanju je ajet u kojem stoji: Da je čovjekovo samo ono što sam uradi. Nedžm, 39.
Kao i hadis: „Kada čovjek umre, prekidaju se njegova djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje kojim se (iza njega) koristi i dobro odgojeno dijete koje mu dovu čini.“ Šerhun-Nevevi li sahihi Muslim, 1/90. Hadis bilježi Muslim, br. 14, str. 712.
Od savremenih učenjaka ovaj stav zastupaju Ibn Baz, Usejmin, kao i Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji.
Pogledati: Fi revdatil-Kur’anil-kerim, str. 70, Bideun-nasi fil-Kur’an, str. 35, Fetaval-ledžnetid-daimeh, 9/42-43.

Dakle, stav koji dozvoljava učenje Kur’ana pred dušu umrlih i da sevapi stižu do njih dokazujući to analogijom na dovu, sadaku i hadždž, je slab, jer učenje Kur’ana je ibadet, a pravilo je da se ibadet čini samo ako za njegovu propisanost postoji dokaz.

Allah najbolje zna.
mr. Jakub Alagić
Preuzeto sa whatsapp grupe delil akida

vidi manje