Početna|Rezultati pretrage za"Adnan Maglić"
Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Šerijat- olakšica ili poteškoća za vjernika ?
Priredio: Adnan Maglić Onaj ko proučava šerijatske tekstove, razmišlja o propisima islama vezanim za sve pore čovjekovog života, primijetit će da je ova vjera došla da olakša ljudima, da ih učini sretnim, te od njih odagna svaku teškoću i tjeskobu vezanu za njihovo pridržavanje vjere ili za svakodneviše
Priredio: Adnan Maglić
Onaj ko proučava šerijatske tekstove, razmišlja o propisima islama vezanim za sve pore čovjekovog života, primijetit će da je ova vjera došla da olakša ljudima, da ih učini sretnim, te od njih odagna svaku teškoću i tjeskobu vezanu za njihovo pridržavanje vjere ili za svakodnevni život muslimana.
O povodu slanja poslanika Allah, dž.š., kaže: ”O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali.” (En-Nisa, 165.)
U drugom ajetu Uzvišeni kaže: ”A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.” (El-Enbija, 107.)
Govoreći o razlogu stvaranja čovjeka, Gospodar svih svjetova kaže: ”Da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati.” (Hud, 7.)
Svi propisi praktične primjene u raznim okolnostima života povezani su sa razlozima propisivanja koji ukazuju i upućuju da su u ljudskom interesu. Za namaz Uzvišeni kaže: ”Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno.” (El-‘Ankebut, 45).
Za post Allah, dž.š., kaže: ”O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (El-Bekare, 183.) O hadždžu Uzvišeni veli: ”Da bi koristi imali i da bi u odreðene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njega spominjali.” (El-Hadždž, 28.)
Spominjući džihad, Allah, dž.š., kaže: ”Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini” (El-Hadždž, 39.), a u drugom ajetu kaže: ”I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas.” (El-Bekare, 190.) Allah, dž.š., o odmazdi kaže: ”U odmazdi vam je – opstanak, o razumom obdareni.” (El-Bekare, 179.) U vezi sa otklanjanjem štete i poteškoće Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Ne smije se šteta nanositi drugome, niti se smije na štetu uzvratiti drugom štetom.” Kaže Allah, dž.š.: ”Mi smo je za tebe udali kako vjernici ne bi više osjećali tjeskobu da se žene ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu.” (El-Ahzab, 37.)
Mnogo kur’ansko-hadiskih tekstova upućuje na to da nas je Allah, dž.š., obavezao sa propisima islama u kojima je svako dobro za nas, sreća i prosperitet čovječanstva, a istovremeno je od nas otklonio svaki vid tjeskobe na dunjaluku i na ahiretu.
Na osnovu ove činjenice islamska ulema dozvolila je činjenje manje štete ili grijeha kako bi izbjegli veću. Odnosno, kada je čovjek primoran učiniti jednu od dvije stvari, a ne može ih nikako izbjeći, dozvoljeno mu je uraditi onu koja sa sobom nosi manju štetu. Sve to s ciljem da izbjegne veću štetu i olakša samome sebi koliko god je u mogućnosti.
Puno je primjera koji potvrðuju spomenuti princip. Sve ih je teško navesti, ali ćemo, zbog kvalitetnijeg pojašnjenja, spomenuti jedan primjer. Svi znamo da je muslimanu zabranjeno jesti meso umrle životinje. Meðutim, ako će ustezanje od ovog mesa dovesti u pitanje čovjekov život (zbog gladi ili slično) biva mu dozvoljeno jesti, shodno potrebi da svoj organizam održi u životu. U konzumiranju ovakvog mesa nesumnjivo je manja šteta od smrti koja je neizbježna njegovim ostavljanjem.
Ovo šerijatsko pravilo odiše lahkoćom i tolerancijom, što je dovoljno da okarakteriziramo vjeru islam kao tolerantnu, blagu i uzvišenu vjeru koja svojim propisima rješava sva životna pitanja, ma kako ona kompleksna bila.
JASNOĆA ŠERIJATSKIH TEKSTOVA I LAHKOĆA RAZUMIJEVANJA
Posmatrajući kur’ansko-hadiske tekstove primjećujemo da ih krase rječitost, savršena preciznost u odabiru riječi, jasnoća cilja i lahkoća razumijevanja. Šerijatska terminologija nije komplikovana, njihovo značenje nije zamršeno, a o principima se govori nedvosmisleno.
Glavni razlog toga je to što je ova vjera u prirodi svakog čovjeka. Svaka neiskvarena priroda čovjeka je prihvata. Njena učenja ulijevaju se u čovjekovu dušu kao što se voda ulijeva u strme potoke. Kaže Allah, dž.š.: ”Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba da se mijenja Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna.” (Er-Rum, 30.)
Postoji još jedan razlog zbog kojeg su kur’ansko-hadiski tekstovi po svojoj prirodi jasni i lagani za shvatanje. Oni su objavljeni ummetu koji se nije puno bavio sporednim naukama poput filozofije, astronomije, matematike itd. Da su se Kur’an i hadis obraćali ummetu jezikom ovih nauka, najvjerovatnije ne bi dokučili njihovu pouku i smisao. Takvi tekstovi ne bi mogli biti dokaz protiv njih ako ih ne prihvate, jer ih ne razumiju, niti bi kao takvi mogli biti m’udžiza – nadnaravno čudo.
Na mnogo mjesta Allah, dž.š., i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za ovu vjeru kažu da je lagana za razumijevanje i prihvatanje. Uzvišeni kaže: ”A Mi smo Kur’an učinili dostupnim za pouku – pa ima li ikoga ko bi pouku primio?” (El-Kamer, 17.)
Bilježi imam Tirmizi sa svojim lancem prenosilaca od Ubejja ibn Ka’ba, r.a., da je rekao: ”Sreo je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Džibrila, pa mu reče: ‘O Džibrile, ja sam poslan nepismenom ummetu. Meðu njima ima starih i iznemogli, robova i ropkinja. Meðu njima ima ljudi koji nikada nisu čitali knjigu.’ Džibril, a.s., mu odgovori: ‘O Muhammede, Kur’an je objavljen na sedam narječja.”’
Voðe i poglavari Kurejšija su nakon pojave Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, shvatili ovu istinu te osjetili slast i ljepotu Allahovih, dž.š., riječi. Kur’an je oživljavao njihove uspavane duše, njegova lahkoća i pitkost budila ljudska srca i osjećanja. Kurejšije ove činjenice nisu tajili. Za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, govorili su: ”Njegove riječi su poput sihra, razdvajaju čovjeka od oca i roðenog brata, zbog njih čovjek napušta svoju ženu.”
često su ljude, na sve moguće načine, odvraćali od slušanja Kur’ana i sastajanja sa Poslanikom islama, sallallahu alejhi ve sellem. Upozoravali su sve pridošlice u Mekki da ni po koju cijenu ne dolaze u kontakt sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i ne slušaju ono čemu poziva. Na putu izvršenja svojih nakana nisu ništa žalili. Meðutim, njihov plan propade, a veliki broj uglednika ipak odluči poslušati riječi Istine iako su na samom početku bili kategorični da to neće nikada učiniti. Srca se napojiše imanskom ljubavlju, a nekad su tu vodu smatrali gorkom i mučnom. Priključiše se vojsci islama braneći ovu vjeru i boreći se protiv njenih neprijatelja. Oni sada druge pozivaju u islam, pozivaju ih u hlad njegove zastave, a prije su bili pobornici vojske kufra i zablude. Zaricali su se da će islamu nauditi, uništiti temelje i državu, pobiti njegove pripadnike.
Historijske činjenice su najbolji dokaz istinitosti rečenog. Spomenut ćemo nekoliko probranih primjera koji idu u prilog tome, te slikovito prikazuju uloženi trud savezništva svakog zla u borbi protiv islama. Tu dolazi do izražaja čvrstina i nepokolebljivost ove vjere. Islam poput visoke planine odolijeva svim napadima i sumnjama koje mu se poturaju. Odolijeva jer je njegov put, put tolerancije i olakšavanja s jasnim dokazima i zadacima.
Kaže Ibn Ishak: ”Pričao je Et-Tufejl ibn Amr ed-Dewsi da je došao u Mekku dok je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, još uvijek bio u njoj. Skupina Kurejšija mu je prišla, s obzirom da je bio ugledan i pametan pjesnik, i rekla: ”Tufejle, došao si u naš grad u kojem se pojavio čovjek koji nas toliko napati. Podijelio je našu zajednicu, a i same nas razjedinio. Njegove riječi su poput sihra, rastavljaju sina od oca, brata od brata, muža od žene. Iskreno se plašimo da tebe i tvoj narod ne zadesi ovo čime smo mi iskušani. Zato, nemoj s njim razgovarati niti ga slušati.” Kaže Tufejl: ”Ubjeðivali su me sve dok nisam odlučio da mu se ne obraćam niti slušam o čemu govori. čak sam prilikom odlaska u mesdžid u uši stavio pamuka bojeći se da, protiv svoje volje, čujem njegove riječi. Otišavši u mesdžid zatekao sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kod Kabe klanja. Zastadoh u njegovoj blizini tako da sam, Allahovom voljom, ipak čuo nešto od onoga što je učio. To su bile prelijepe riječi. Rekao sam sebi: ”Jadna mi majka, ti si, tako mi Allaha, pametan pjesnik. Znam razlikovati dobro od zla. Zašto da se ustručavam poslušati ovog čovjeka?!!! Ako je to čemu poziva dobro, ja ću ga prihvatiti, a ako je loše, onda ću ga ostaviti. Sačekao sam sve dok Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije krenuo kući. Pratio sam ga, pa kada uðe u svoju kuću, uðoh i ja za njim. Rekoh mu: ”O Muhammede, tvoj narod mi je rekao to i to (ono šta su mu rekli po dolasku u Mekku). Tako mi Allaha, nisu me prestali zastrašivati sve dok u uši nisam stavio pamuka iz straha da ne čujem od tebe to u šta pozivaš. Meðutim, Allah, dž.š., htio je da ipak doðe do mene nešto od onoga što si učio. To su bile divne riječi, pa mi reci čemu ti pozivaš.” Dalje Tufejl nastavlja i kaže: ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mi predoči islam i prouči nešto iz Kur’ana. Tako mi Allaha, nikada nisam čuo ljepši govor niti vidio pravedniju vjeru. Primio sam islam i posvjedočio riječi istine.”
Ova jasnoća islama, lahkoća u razumijevanju i podudarnost sa čistom čovjekovom prirodom jedino je oružje pomoću kojeg se velikom brzinom širio, brzinom koja nije svojstvena nijednoj prije objavljenoj vjeri. Za kratko vrijeme islam je prešao i na druge kontinente. Prihvatili su ga ljudi različitog porijekla, boja, jezika i običaja. U veliki broj tih predjela nikada nije kročila čizma muslimanskih boraca, niti se nad njima zavihorila zastava islama.
I mi smo, u današnjem vremenu, svjedoci ove istine. Svijet je danas skup različitih vjera i ideja. Svaka od njih nastoji ovladati srcima ljudi. Meðutim, nepravedne vlade i kolonizatori svojim imetkom i ljudstvom, te lažnim zavoðenjima mogu se na jednostavan način obračunati i u zaborav poslati sve ove ideje. Na drugoj strani imamo islam koji se svakim danom sve više širi. On ozbiljno potresa prijesto iskrivljenih vjera i ideologija. Islam briše svaki trag zabluda iz ljudskih srca, a pri tome, u ovoj žestokoj bici, pobjedu izvojeva oslanjajući se samo na svoje principe pravednosti i tolerancije. Ovako pravedno i tolerantno ophoðenje sa drugima je plod pristupačnog i za svakog razumljivog islamskog učenja.
Prvi put objavljeno: srijeda, 05 Prosinac 2007 02:23
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je islam kao vjera opterećenje za čovjeka ?
Priredio: Adnan Maglić Cilj islama u postavljanju propisa nije mučenje ljudi i njihovo zaduživanje obavezama u čijem je izvršavanju velika poteškoća. Vjernikovu poniznost i poslušnost Allahu, dž.š., islam nije iskoristio kako bi opteretio muslimane preko njihovih mogućnosti. Šerijat je objavljen u gviše
Priredio: Adnan Maglić
Cilj islama u postavljanju propisa nije mučenje ljudi i njihovo zaduživanje obavezama u čijem je izvršavanju velika poteškoća. Vjernikovu poniznost i poslušnost Allahu, dž.š., islam nije iskoristio kako bi opteretio muslimane preko njihovih mogućnosti. Šerijat je objavljen u granicama ljudskih mogućnosti i na taj način izbjegava se svaka tegoba i velika poteškoća, čak i one koje je čovjek u stanju prevazići.Mnogi hadisi i praktični primjeri upućuju na ovo kazano. Teško je sve te hadise pobrojati i sakupiti na jedno mjesto. Ovaj tekst je isuviše malen za spominjanje bar jednog dijela tih hadisa koji govore o toleranciji i lahkoći ove vjere, koja je daleko od toga da obavezuje ljude onim što je preko njihovih mogućnosti ili onim u čemu je velika poteškoća.
Svaki musliman je duboko ubijeðen i vjeruje da Allah, dž.š., zna za svako pojedinačno stvorenje i zna ono što on radi. Njemu nije skriveno ni ono što je manje od zrna gorušice. On poznaje malo i veliko, javno i tajno. Kaže Allah, dž.š.: ”On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.” (El-Mu’min, 19.)
Meðutim, šta mislite da li čovjek može kontrolirati došaptavanje svoje duše, sve one misli i ideje koje mu ona donosi?
Možda nije teško naći osobu koja je u stanju uskladiti svoje riječi i djela sa onim što će joj koristiti na dunjaluku i ahiretu. Ali teško da, čak i ovako jaka i odlučna osoba, može kontrolirati zavoðenja i došaptavanja svoje duše.
Zbog toga ova došaptavanja svrstavamo u kategoriju djela koja su van čovjekove kontrole. Narediti mu da ih se kloni znači zagorčati mu život. Polazeći od ovog spomenutog plemenitog principa možemo primijetiti da Allah, dž.š., oprašta sva došaptavanja čovjekove duše i loše misli sve dok ih tijelo ne potvrdi djelom, a jezik govorom.
Bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, r.a., da je poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allah, dž.š., je oprostio mom ummetu ono što mu duša došaptava sve dok ne kaže ili uradi.”
Islam se ovdje nije zadovoljio time da oprosti i prijeðe preko tih došaptavanja nego je sa svojom plemenitošću otišao još dalje. Osobi koja odbije uraditi loše djelo koje mu uljepšava njegova duša, Allah, dž.š., obećava nagradu radi uloženog truda i ostavljanja zla o kojem je razmišljao. Imam Muslim bilježi hadisi-kudsijj u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi od svoga Gospodara da je rekao: ”Allah je odredio dobra i loša djela.” Onda je to pojasnio, a zatim rekao: ”Ako odluči uraditi zlo pa ipak odustane od te namjere, Allah, dž.š., će mu upisati jedno dobro djelo.”
Ovdje je korisno spomenuti ajet koji je direktno vezan za ovu temu, ajet koji je srca plemenitih ashaba ispunio strahom, noću ih budio, a život pretvorio u košmar, nemir i brige. To sve nije dugo trajalo jer Allah, dž.š., daje olakšicu i izlaz iz teške situacije, a duša ponovo nalazi svoj smiraj.
Radi se o ajetu u kojem Allah, dž.š., kaže: ”Pokazivali vi ono što je u dušama vašim ili to krili Allah će vas za to pitati; oprostit će onome kome On hoće, a kaznit će onoga koga On hoće – Allah je svemoćan.” (El-Bekare, 284.)
Bilježe imam Muslim i Ahmed od Ebu Hurejre, r.a., da je rekao: ”Kada je ovaj ajet objavljen Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ashabima je bilo teško pa doðoše Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, sjedoše na koljena i upitaše: ‘Dužni smo raditi djela koja su u granicama naših mogućnosti poput namaza, posta, džihada, davanja sadake. Meðutim, sad ti je, Allahov Poslaniče, objavljen ajet po kojem nismo u stanju raditi.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, im reče: ”Zar ćete reći kao što su rekli židovi i kršćani prije vas: ‘čujemo, ali se ne pokoravamo’. Recite: ‘čujemo i pokoravamo se, Gospodaru naš za oprost Te molimo i Tebi se vraćamo.”’ Ashabi su svojim srcima prihvatili i jezicima posvjedočili ovaj ajet, a Allah, dž.š., objavi: ”Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici – svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: ‘Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih.’ I oni govore: ‘čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš, Tebi ćemo se vratiti.”‘ (El-Bekare, 285.)
Kada su se u potpunosti pokorili, Uzvišeni objavljuje: ”Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekare, 286.)
UVAŽAVANJE ČOVJEKOVIH DUŽNOSTI I OBAVEZA
Allah, dž.š., je Svojom mudrošću htio da musliman na ovom svijetu – dunjaluku bude zadužen različitim obavezama i dužnostima. Obavezan je odgajati i brinuti se o svojoj porodici, hraniti i odmarati svoje tijelo, pomagati i lijepo se ophoditi prema slabašnim i siromašnima. Njegova dužnost spram ovog ummeta jeste da čuva i ne dozvoli skrnavljenje njegovih svetosti.
Uzimajući u obzir sve ove obaveze, Allah, dž.š., je zabranio pretjerivanje u vjeri. Zabranio je vjerniku da čitavo svoje vrijeme posveti i bez prekida radi preporučena dobra djela bojeći se da to neće biti nauštrb drugih obaveza kojima je zadužen. On ne smije dozvoliti da ga djela koja su preporučena odvrate od onoga što mu je vjerska dužnost.
Na ovo nas upućuje predaja koju bilježi imam Buharija od Abdullaha ibn Amra ibn el-‘Asa, r.a., koji kaže: ”Rekao mi je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘O Abdullah, zar ti nisi od onih koji danju poste, a noću klanjaju?’ ‘Jesam, Allahov Poslaniče’, odgovorih ja. Onda mi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Nemoj tako raditi! Posti i jedi, klanjaj noću, ali i spavaj. Ti imaš obavezu prema svome tijelu, obavezu prema oku i obavezu prema ženi. Dovoljno ti je da svakog mjeseca postiš tri dana. Za svako dobro djelo imaš deset nagrada. To ti je kao da si postio čitav život…”’
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nekada bi brže obavljao namaz u džematu uvažavajući potrebe onih koji za njim klanjaju. Podsticao je i druge da ne zaborave na zaposlene, stare i iznemogle, a onoga ko ne prihvati ove upute smatrali su sijačem smutnje i nereda.
Imam Buharija bilježi sa svojim lancem prenosilaca da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Nekada dok predvodim džemat poželim odužiti namaz, ali onda začujem plač malog djeteta, te skratim svoj namaz ne želeći da otežam njegovoj majci.”
Jedne prilike je neki čovjek naišao sa svoje dvije deve pored mesdžida u kojem je Muaz, r.a., klanjao jaciju. Ostavio je deve i priključio se džematu. Muaz, r.a., učio je suru El-Bekare i En-Nisa, što se odužilo tom čovjeku pa je napustio namaz. Zbog toga se požalio na Muaza, r.a., pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zovnuo Muaza i rekao mu tri puta: ”Zašto dovodiš u iskušenje muslimane?” Zatim mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Zašto nisi učio Sebihi-isme rabbikel-e’ala, Ve- šemsi ve duhaha, Ve-lejli iza jegšaha? Znaj da iza tebe klanjaju stari, iznemogli i oni koji imaju neku potrebu – oni kojima se žuri.”
Ovdje dolazi do izražaja uzvišenost i pravednost islama koji podstiče svoje sljedbenike da uvažavaju sve obaveze i dužnosti, a zabranjuje im predanost samo jednoj što ih može dovesti do zapostavljanja ili potpunog ostavljanja drugih obaveza. Da bi objedinio i ostvario željeni cilj, islam ide srednjim putem oslanjajući se na princip olakšavanja i tolerancije.
Prvi put objavljeno: subota, 15 Prosinac 2007 03:43
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je dozvoljeno ili zabranjeno dovoditi djecu u džamiju?
Piše: Adnan Maglić Zadnje dvije decenije muslimani ovih prostora svjedoče buđenju uspavanoga bošnjačkog ummeta. Vjernici sada svakodnevno mogu saznati nešto novo o svojoj vjeri, što im je u prijeratnom periodu i komunističkoj vladavini bilo zabranjeno. Svjetlo istine, Allahovom voljom, dolazi do ljuviše
Piše: Adnan Maglić
Zadnje dvije decenije muslimani ovih prostora svjedoče buđenju uspavanoga bošnjačkog ummeta. Vjernici sada svakodnevno mogu saznati nešto novo o svojoj vjeri, što im je u prijeratnom periodu i komunističkoj vladavini bilo zabranjeno. Svjetlo istine, Allahovom voljom, dolazi do ljudskih srca i polahko ali sigurno mijenja njihov život. Sve je više ljudi koji se ponose reći da su muslimani i da žive islam u svim segmentima svoga života. Primjetno je da i džamije nisu kao što su nekada bile. Prije se u njih ulazilo samo za Bajram, a ako se radilo o malo boljoj mahali, onda su se džamijska vrata i kapije otvarale i petkom. Danas su naše džamije ”male košnice”. Muslimani su shvatili vrijednost džamija u islamu, vrijednost džemata i zajedničkog namaza.
Osjetivši ljepotu živog i praktičnog islama, oni žele to svjetlo podijeliti i sa svojom porodicom. Zato ćemo danas često vidjeti kako babo ponosno ide sa svojim malim sinčićem u Allahovu kuću da svome Gospodaru padne na sedždu. Džamije su nekada bile samo za stare, ali eto, doživjeli smo da se u njima čuju i piskavi dječiji glasići koji se nemirno šire po mahfilima i džamijskim kupolama. Iako je svima drago tu dječicu vidjeti u džamiji, ona nerijetko znaju napraviti nered i galamu te ometati klanjače dok zajednički ili pojedinačno obavljaju namaz. Zbog toga se jedan dio džematlija opravdano pita koliko je šerijatski ispravno dovoditi mlađu djecu u džamije i na taj način ometati druge ljude dok skrušeno stoje pred Uzvišenim Allahom i Njemu na sedždu padaju. U sljedećih nekoliko redaka pokušat ću barem djelimično ponuditi odgovor na ovo pitanje koje smo sigurno svi nekada sami sebi postavili.
Ovo pitanje možemo posmatrati sa dva aspekta:
1. dozvoljenost ili zabrana dovođenja djece u džamije,
2. koji su to uvjeti koji se moraju ispuniti da bi djeca mogla boraviti u džamiji.
Prvo: Jedan dio učenjaka malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba smatra da je u džamiju zabranjeno dovoditi djecu ispod sedam godina. Kao dokaz za mišljenje koje zastupaju uzimaju hadis koji prenosi Vasile ibn El-Eskea u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Nemojte dovoditi u džamije malu djecu i bezumnike (lude ljude), nemojte u njima kupovati i prodavati, raspravljati se i podizati glasove.” Hadis bilježi Ibn Madže (1/247), Bejheki u Sunenu-s-Sugra (3/254) i Sunenul-Kubra (10/103), imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (8/132).
Međutim, spomenuti hadis nije vjerodostojan. U lancu prenosilaca se između ostalih nalazi i Haris ibn Nebhan koji je, po konsenzusu hadiskih učenjaka, slab (daif). Slabim su ga ocijenili imam Buharija, Ahmed ibn Hanbel, Ebu Hatim, Nesai i drugi. Ibn Kesir u svom Tefsiru (6/68) kaže: Lanac prenosilaca ovog hadisa je katastrofalan i pun je hadiskih mahana.
Drugi dio učenjaka smatra da je općenito dozvoljeno dovoditi malu djecu (otprilike ispod sedam godina) u džamiju. Ovo mišljenje zastupaju sljedeći učenjaci: imam Nesai, Ibn Redžeb, Nevevi, Ibn Hadžer, Ševkani i drugi. Kao dokaz za mišljenje koje zastupaju uzimaju hadise:
1) Ebu Katade, radijallahu anhu, prenosi i kaže: ”Dok smo sjedili u mesdžidu pojavio se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noseći u naručju Umamu, kćerku Ebu el-Asa ibn El-Rabie. Njena majka bila je Zejneba, kćerka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je a ta mala djevojčica sjedila mu je na ramenima. Kada bi otišao na ruku’, spustio bi je, a kada bi ustajao, ponovo bi je podizao sa sobom. Tako je radio sve dok nije završio svoj namaz.” Hadis bilježi Ebu Davud (1/345), Nesai (2/45), Bejheki u Sunenul-Kubra (1/127), imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (22/440), a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim. Kaže Hafiz ibn Hadžer u Fethul-Bariju: ”Ovaj hadis je dokaz za dozvoljenost dovođenja mlađe djece u džamije.” Fethul-Bari (2/276).
2) Enes, radijallahu anhu, prenosi i kaže: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, začuo bi plač djeteta koje je došlo sa svojom majkom pa bi učio lakše i kraće sure.” Hadis bilježe Muslim (2/44) i imam Ed-Darekutni (2/86).
3) Enes ibn Malik, radijallahu anhu, kaže: Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Zaista ja stupim u namaz i želim da u njemu dugo ostanem, ali onda začujem plač djeteta te skratim namaz zbog sažaljenja koje osjeća majka prema njemu.” Hadis bilježe imam Buharija (2/120) i Muslim (2/44).
4) Abdullah ibn Šeddad prenosi od svoga oca da je rekao: ”Jedne prilike nam je na akšamu ili jaciji došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, noseći Hasana ili Husejna (prenosilac hadisa se ne sjeća). Prošao je u mihrab, spustio dijete i donio početni tekbir. Klanjao nam je, ali se na jednoj sedždi u toku namaza neobično dugo zadržao. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio namaz, ashabi su ga upitali: ‘O Allahov Poslaniče, u toku namaza si jednu sedždu neobično odužio pa smo pomislili da ti se nešto desilo ili da ti se ne spušta objava.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori im: ‘Ništa se od toga nije dogodilo, nego mi se na leđa popeo ovaj moj sinčić te ga nisam htio požurivati dok ne upotpuni svoju potrebu.”’ Hadis bilježi imam Nesai (2/229), Hakim u Mustedreku (3/181), Imam Taberani u Mudžemul-Kebiru (7/270), Bejheki u Sunenul-Kubra (2/263), a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim.
Svi citirani hadisi, a i drugi koje nisam spomenuo, nedvojbeno ukazuju na dozvoljenost dovođenja mlađe djece u džamije. U džamiji će dijete naučiti obavljati namaz, učiti Kur’an, prisustvovati predavanjima i kroz to graditi svoju islamsku ličnost.
Međutim, ovdje se sada postavlja pitanje: ako je već dozvoljeno dovoditi djecu u džamiju, kako se onda nositi sa bukom i galamom koju prave i da li postoje određeni uvjeti koje staratelj mora da uzme u obzir kada dovodi svoje dijete?
Iako su islamski učenjaci dozvolili dovođenje djece u džamije, radi gore citiranih hadisa, oni su u isto vrijeme postavili određene uvjete koji se moraju ispuniti kako bi u Allahovim kućama vladala harmonija, a ne anarhija i nered.
Imam Malik upitan je o maloj djeci koju roditelji dovode u džamije pa je odgovorio: ”Dozvoljeno je dovoditi djecu ako njihovo djetinjasto ponašanje ne ometa klanjače i ako se smire kad ih upozorimo. Međutim, ako ometaju klanjače, onda smatram da ih ne treba dovoditi u džamiju.”
El-Mudevene (1/253)
Mustafa es-Sujuti, učenjak hanbelijskog mezheba, u svojoj knjizi Metalibu uli-n-nuha, kaže: ”Sunnet je spriječiti djecu da, igrajući se, podižu glasove u džamiji.” (6/4)
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje: ”Potrebno je čuvati džamiju, zaštititi klanjače od bilo kakvog uznemiravanja, spriječiti djecu da dižu glasove, eventualno uprljaju džamijsku prostirku itd., pogotovo za vrijeme namaza jer je to veliki šerijatski prijestup.” Fetava kubra (2/86), Medžmuatul-fetava (22/204).
Ibn Redžeb, govoreći o učenju Kur’ana naglas u mesdžidu, u komentaru Sahihul-Buharije kaže: ”Ako imamo čovjeka koji sam klanja i naglas uči Kur’an i to učenje ometa njegovog brata koji klanja pored njega, onda je ovakav postupak zabranjen.” Fethul-Bari li Ibn Redžeb (2/568)
Ako je zabranjeno uznemiravati muslimana u namazu učenjem Kur’ana, kako onda pravdati uznemiravanje klanjača dječijom galamom.
Kaže šejh Usejmin, r.h.: ”Dozvoljeno je dovoditi manju djecu u džamiju pod uvjetom da ne uznemiravaju klanjače. Međutim, ako ih uznemiravaju, onda ćemo im zabraniti da dolaze u džamiju. Najbolji način zabrane jeste da razgovaramo sa njihovim roditeljima i objasnimo im da galame i prave buku te na taj način ometaju džematlije koje obavljaju namaz.” Na drugom mjestu kaže: ”Ometanje klanjača je zabranjeno jer ih to uznemirava dok su u namazu. Jedne noći je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao u mesdžid a ashabi su pojedinačno klanjali i podizali svoje glasove učeći Kur’an pa im je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio i rekao: ”Nemojte se nadvikivati učeći Kur’an”, a na drugom mjestu kaže: ”Nemojte jedni druge učenjem uznemiravati.” Ovo ukazuje na to da je zabranjeno upražnjavati sve ono što ometa klanjača dok je u namazu.” Fetava nurun ala-d-Darb (17/386)
Kaže šejh Abdullah ibn Abdurrahman Džibrin: ”Zabranit ćemo maloj djeci i njima sličnima da dolaze u džamiju onda kada osjetimo da će se u njoj igrati i zabavljati. Znamo da je u prirodi djece skaču i igraju se, prave buku i galamu, što na kraju ometa klanjače i učače u džamiji, one koji zikre ili podučavaju druge korisnim znanostima. Takvu djecu roditelji obično jako teško smire. Ako su u namazu, onda se okreću, pomjeraju naprijed i nazad, pružaju ruke i igraju se nogama. Sve to ometa onoga koji klanja pored takvog djeteta, utječe na njegovu koncentraciju i skrušenost u namazu te mu umanjuje nagradu. Zbog toga bi roditelji trebali zabraniti manjoj djeci da dolaze u mesdžid sve dok ne budu sigurni da će se njihova djeca lijepo ponašati u džamiji, dok ih ne poduče poštivanju mjesta u kojem se nalaze i nauče da se brinu o čistoći džamije, dok ne budu sigurni da neće praviti buku i galamu i na taj način smetati klanjačima te oskrnaviti svetost Allahove kuće u kojoj se nalaze.”
Rezime:
Iz spomenutih citata vidimo da djecu možemo podijeliti u dvije skupine:
Prva skupina su ona djeca koja ne uznemiravaju klanjače ili ako su i nemirna prestaju sa galamom kada ih roditelj opomene i upozori. Ovakvu djecu je dozvoljeno dovoditi u džamiju.
Druga skupina su ona djeca koja uznemiravaju klanjače, a kada ih roditelj opomene ili upozori, ona i dalje nastavljaju sa galamom i bukom. Ovakvu djecu nije dozvoljeno dovoditi u džamiju jer uznemiravaju muslimane i ometaju ih u obavljanju namaza. A Allah najbolje zna!
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Šta je šerijatska olakšica?
Islam predstavlja savršen i potpun program koji vodi računa o svim segmentima ljudskog života. On je vjerniku, za svaku situaciju, zacrtao put kojim treba kročiti i pojasnio uzvišeni cilj kojem on teži. Islam je vjera kojoj je Allah, dž.š., odredio postojanje i opstanak do Sudnjeg dana kada će ljudiviše
Islam predstavlja savršen i potpun program koji vodi računa o svim segmentima ljudskog života. On je vjerniku, za svaku situaciju, zacrtao put kojim treba kročiti i pojasnio uzvišeni cilj kojem on teži. Islam je vjera kojoj je Allah, dž.š., odredio postojanje i opstanak do Sudnjeg dana kada će ljudi polagati račune i biti pitani za svoja djela.
Islam je univerzalna vjera koja obuhvata cjelokupan ljudski život, i jedina ispravna koju smo obavezni slijediti, a svaku drugu vjeru odbaciti. Vjera sa ovakvim atributima, po svojoj prirodi, mora biti trajna i sveobuhvatna, što joj garantira svijetlu budućnost i egzistenciju.
Islam je upravo takav. Njegov vjerski program sastoji se od općih pravila pod koja potpadaju mnogobrojni detalji i novonastala pitanja iz svakodnevnog života. Ova pravila imaju svoje propise i ostavljaju prostora islamskim učenjacima (mudžtehidima) da, na osnovu njih, donose sud o odreðenim pitanjima. Teško da čovjek može zamisliti neku životnu situaciju koju ne možemo svrstati pod opće šerijatsko pravilo. Zato, s punim pravom možemo konstatirati da islam zaslužuje atribut univerzalne i savršene vjere.
Propisi ovih općih pravila o kojima govorimo nisu na istom stepenu. Jedan dio pravila je lakši, a drugi teži, što je rezultat univerzalnosti islama u postavljanju ovih pravila. Islam ne uzima u obzir jedan običaj, a drugi zapostavlja, ne posvećuje pažnju jednoj situaciji nauštrb druge, niti vodi računa o jednom vremenu ne misleći na ono što poslije dolazi. Islam je savršena vjera koja uzima u obzir sve običaje, vremena i situacije. Zato i zaslužuje da je nazovemo vjerom blagosti i tolerancije.
U pravila čiji su propisi olakšani spada šerijatska olakšica. Ovu olakšicu je Allah, dž.š., propisao kako bi olakšao čovjeku u posebnim situacijama koje to iziskuju. Neki je definiraju kao olakšicu propisanu zbog velike poteškoće u posebnim situacijama. Drugi opet kažu da je to argumentirano dozvoljavanje zabranjenog uz dokaz koji potvrðuje da se uistinu radi o zabranjenoj stvari.
Na ova tri načina islamska ulema definira šerijatsku olakšicu. Iako možda postoje odreðene razlike u definicijama, sve ipak ukazuju na uzvišenost, lahkoću i toleranciju islama. Ova vjera, u svom postavljanju propisa, vodi računa o teškim situacijama u kojima se čovjek može naći. Mnogobrojni su šerijatski tekstovi koji ukazuju na to da Uzvišeni Allah, dž.š., voli da se koriste Njegove olakšice. Islam podstiče na to kao što dolazi u hadisu koji bilježe imam Ahmed i Darekutni sa njihovim lancem prenosilaca, od Ibn Omera, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allah, dž.š., voli da se radi po Njegovim olakšicama kao što voli da se izvršavaju Njegove naredbe.” Imam Muslim i drugi bilježe od Omera, r.a., da je, po pitanju skraćivanja namaza na putu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”To je sadaka koju vam je Allah, dž.š., podijelio, pa prihvatite Njegovu sadaku.”
Primjera koji ukazuju na ovo pravilo je puno. Dobro su nam poznati tako da nema potrebe da ih spominjemo, osim što možemo ukratko reći da ovo šeriajatsko pravilo obuhvata sve segmente života. Ovo pravilo naći ćemo u propisima o vjerovanju, obredima, meðuljudskim odnosima i kaznenom pravu. Jedan dio uleme smatra vjerskom olakšicom i to što nas je Allah, dž.š., oslobodio teških i napornih obaveza koje su imali prijašnji narodi. U tom kontekstu Uzvišeni kaže: ”Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas!” (El-Bekare, 286.)
Ovo pravilo spada u temeljne principe ove vjere. Uvidjevši vrijednost, bitnost i ljudsku potrebu za njim, islamski učenjaci su ga podrobno objasnili, klasificirali i naučno pristupili izučavanju pitanja koji su u vezi sa ovim pravilom. Sve su to potkrijepili kur’ansko-hadiskim tekstovima detaljno ih prije toga iščitavši. Istakli su situacije na koje se ovo pravilo odnosi. Nisu zaboravili spomenuti uvjete koji se moraju ispoštovati kako bismo mogli pristupiti njegovoj primjeni. Meðutim, u ovom trenutku nam je najbitnije istaći prirodu vjere islama koja se temelji na olakšavanju i toleranciji.
Priredio: prof. Adnan Maglić
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/erijatska-olakica/
Ja i muž se ne razumijemo, nemam s kim da razgovaram. Imate li vi za mene jedan savjet da lakše i brže postanem prava muslimanka?
Prije svega molim Allaha, dž.š., da vas nagradi na ukazanom povjerenju nama i našoj stranici, i drago nam je da vam, ako ništa drugo, možemo pomoći toplim bratskim savjetom. Morate biti zahvalni Allahu, dž.š., što vaš muž vjeruje u Njega i što Njemu pada na sedždu. Vaš muž je izabrao život moralne oviše
Prije svega molim Allaha, dž.š., da vas nagradi na ukazanom povjerenju nama i našoj stranici, i drago nam je da vam, ako ništa drugo, možemo pomoći toplim bratskim savjetom. Morate biti zahvalni Allahu, dž.š., što vaš muž vjeruje u Njega i što Njemu pada na sedždu. Vaš muž je izabrao život moralne osobe koja želi biti musliman, pokoran svome Gospodaru. To ga čini sretnim u životu, a svjetlost njegove sreće i zadovoljstva te ljepota islamskog života sigurno bi prije svega trebali osvijetliti život njegovih najbližih, a pogotovo njegove supruge. To što se možda ponekad dovoljno ne razumijete je normalna stvar meðu supružnicima. Vaš muž vam sigurno želi najbolje i na ovome i na onome svijetu zbog čega ponekad, a da on to i ne osjeti, postaje napadan i netolerantan, a sve iz svoje želje da i njegova supruga krene putevima koji vode ka Džennetu. Ja ga u tome ne opravdavam, ali ga ipak razumijem. On bi morao pokazati više strpljenja prema vama, jer ne mogu svi ljudi prihvatiti istinu onom brzinom kojom bismo to mi željeli. Borba izmeðu istine i laži, šejtana i istine u njima samima zna trajati i po nekoliko godina. Ni sami ashabi, općenito gledajući, nisu odmah prihvatali Istinu, nego su slušali, razmišljali te onda srcem i dušom ulazili u islam i postajali pravi i iskreni vjernici.
S druge strane, vama bih preporučio da ne oklijevate puno. Ako za sebe kažete da ste vjernica i da vjerujete u Gospodara svih svjetova, Allaha, dž.š., onda to vjerovanje mora ostaviti i traga u vašem životu, u vašem ponašanju, i u vašem odnosu prema Allahu, dž.š. Budite svjesni da nas od onoga svijeta možda dijeli samo nekoliko sekundi. Naš mali kijametski dan, tj. smrt, može nastupiti za koju minutu, a poslije toga nismo u mogućnosti više mijenjati svoj život. Tada nema povratka na dunjaluk. Zato se pokajmo svome Gospodaru i krenimo Pravim putem. Na kraju vam još savjetujem da aktivno radite na upoznavanju svoje vjere. čitajte knjige, slušajte predavanja, nastojte na svaki način proširiti svoje znanje o islamu. Muslimani su ostavili svoju vjeru onda kad su napustili njeno naučavanje. Kaže jedna poslovica da je čovjek neprijatelj onoga što ne poznaje. Zato upoznajmo islam, budimo njegovi iskreni prijatelji i osjetimo u svojoj vjeri sve ljepote dunjalučkog života. Kaže Uzvišeni Allah, dž.š.: ”One koji se budu zbog Nas borili, Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine!” (El-Ankebut, 69.)
Odgovorio: Adnan Maglić
Vidi manjepreuzeto sa http://minber.ba
Možete li mi pojasniti kakav je to hadis MU’DAL?
Hadis MU’DAL je hadis u kojem su izostavljena (ili izbačena) dva ili više prenosilaca (ravija) uzastopno, tj. jedan za drugim. Pa ako imamo lanac prenosilaca od šest ljudi i u njemu nedostaje 4 i 5 prenosilaca, onda za taj hadis kažemo da je MU’DAL. Meðutim, ako nam nedostaju 2 i 4 prenosioca, ondaviše
Hadis MU’DAL je hadis u kojem su izostavljena (ili izbačena) dva ili više prenosilaca (ravija) uzastopno, tj. jedan za drugim. Pa ako imamo lanac prenosilaca od šest ljudi i u njemu nedostaje 4 i 5 prenosilaca, onda za taj hadis kažemo da je MU’DAL. Meðutim, ako nam nedostaju 2 i 4 prenosioca, onda za ovaj hadis kažemo da je MUNKATI’A.
Hadis MU’DAL pripada kategoriji daif hadisa.
Odgovorio: Adnan Maglić
Vidi manjeJe li dozvoljeno izučavati svjetovne zakone i podučavati njima?
Fetva: šejh Abdulaziz b. Baz Stiglo mi je vaše plemenito pismo poslato 3. 5. 1397. h. g., Allah vas učvrstio na Pravom putu. Allah, dž. š., omogućio mi je da ga pročitam tek prije pet-šest dana i razumio sam vaše pitanje u kojem želite saznati kakav je propis o onome ko izučava svjetovne zakone iliviše
Fetva: šejh Abdulaziz b. Baz
Stiglo mi je vaše plemenito pismo poslato 3. 5. 1397. h. g., Allah vas učvrstio na Pravom putu. Allah, dž. š., omogućio mi je da ga pročitam tek prije pet-šest dana i razumio sam vaše pitanje u kojem želite saznati kakav je propis o onome ko izučava svjetovne zakone ili druge njima podučava, da li ga to izvodi iz vjere ili je on samo grješnik, i da li je dozvoljeno klanjati za takvom osobom?
Od šejha Abdulaziza b. Abdullaha b. Baza cijenjenom i plemenitom bratu, uvaženom šejhu Ahmedu b. Nasiru b. Gunejmu, Allah mu povećao znanje i iman i učinio ga blagoslovljenim gdje god da bio!
Odgovor glasi:
Nema sumnje da je Allah, dž. š., strogo naredio Svojim robovima da sude po Njegovom šerijatu i da se Njegovom zakonu uvijek vraćaju. Zabranio je da se u sporovima vraćamo nekim drugim zakonima i obavijestio nas je da je to svojstvo licemjera (munafika). Allah, dž. š., za svaki drugi zakon mimo Njegovog zakona kaže da je to neznabožački zakon. Uzvišeni nam je pojasnio da nema boljeg zakona od Njegovog i zakleo se da ljudi neće vjerovati sve dok za sudiju u međusobnim sporovima ne uzmu Allahovog Poslanika, ﷺ, i da poslije toga u svojim dušama, zbog te presude, tegobu ne osjete i da se u potpunosti pokore. Uzvišeni nas također obavještava u suri El-Maida da je sud po nekom drugom zakonu nevjerstvo, nepravda i griješenje. Sve što smo do sada spomenuli Allah, dž. š., pojasnio je u Kur’anu.
Osobe koje uče svjetovne zakone ili druge njima podučavaju mogu se podijeliti u nekoliko grupa:
Prva grupa: onaj ko izučava te zakone ili druge njima podučava s ciljem da upozna njihovu suštinu, da (komparacijom) dokuči vrijednost Allahovog zakona u odnosu na druge zakone, da se okoristi od tih zakona u onim pitanjima koja nisu u koliziji sa šerijatom ili svojim znanjem o tim zakonima pomogne drugoj osobi (u granicama šerijata). Prema mom mišljenju, ovakva osoba nije grješna, naprotiv za to može biti i nagrađena ako joj je namjera da ljudima ukaže na nedostatke tih zakona, a istakne vrijednost i prednosti Allahovog zakona nad ljudskim zakonima. Nema nikakve sumnje u ispravnost namaza obavljenog za ovakvom osobom. Status ovih ljudi poput je statusa ljudi koji izučavaju kamatu, vrste opojnih pića, hazardnih igara, iskrivljenih vjerovanja, ili poput onoga ko izučava ove oblasti ili druge njima podučava kako bi ih poznavao, znao stav šerijata o tim pitanjima i na druge prenio svoje iskustvo, vjerujući u njihovu zabranu, kao što vjeruju u njihovu zabranu i oni koji izučavaju svjetovne zakone, jer su u koliziji sa Allahovim zakonom.
Status ove osobe razlikuje se od statusa osobe koja uči praviti sihr (bez obzira na plemenitost njene namjere) ili želi druge podučiti tome. Sihr je sam po sebi zabranjen jer opstoji na širku i upućivanju ibadeta džinima mimo Allaha, dž. š. Onaj ko želi da izuči ovu oblast ili drugog poduči tome ne može to ostvariti osim da učini širk, za razliku od osobe koja izučava svjetovne zakone i druge njima podučava, ne s ciljem da sudi po njima niti sa ubjeđenjem da su oni dozvoljeni, nego iz dozvoljenog, a nekada i šerijatski opravdanog razloga, kao što smo prije spomenuli.
Druga grupa: oni koji izučavaju te zakone, podučavaju druge kako bi sudili po njima ili drugima pomagali u tome, vjerujući da je zabranjeno suditi po nekom drugom zakonu mimo Allahovog, dž. š., zakona, a na to ih je navela njihova strast ili ljubav prema imetku. Ova grupa ljudi zasigurno su grješnici i možemo reći da pri sebi imaju nevjerstvo, nepravdu i griješenje, ali je to malo nevjerstvo (kufrun esgar) i mala nepravda (zulmun esgar) i malo griješenje (fiskun esgar), što ih ne izvodi iz islama. Ovo je mišljenje poznato među islamskim učenjacima i to je mišljenje Ibn Abbasa, Tavusa, Ataa, Mudžahida i skupine drugih učenjaka iz prvih i kasnijih generacija. Na ovo nam ukazuju hafiz Ibn Kesir, Begavi, Kurtubi i drugi. Sličnu stvar nam spominje i uvaženi učenjak Ibn Kajjim u svojoj knjizi Namaz, a šejh Abdullatif b. Abdurrahman b. Hasan, Allah mu se smilovao, napisao je lijepu knjižicu na ovu temu i štampana je u trećem tomu Medžmuatu er-Rasail-ula.
Nema sumnje da su pripadnici ove grupe u velikoj opasnosti i bojati se da zapadnu u otpadništvo. Što se tiče obavljanja namaza za njima i njima sličnih grješnika, tu imamo poznato razilaženje među islamskim učenjacima. Prema mom mišljenju, očiglednije je da kur’ansko-hadiski tekstovi ukazuju na ispravnost namaza obavljenog za svim griješnicima čije griješenje nije prešlo granicu velikog nevjerstva (el-kuful-ekber, onaj koji izvodi iz vjere). Ovo mišljenje zastupa veliki broj islamskih učenjaka, a preferira ga i šejhul-islam Ibn Tejmijja. On je o ovome napisao zlata vrijedne riječi koje ćemo u potpunosti prenijeti radi velike koristi koje sadrže. U 23. tomu na 351. stranici svojih fetvi (Medžmuul-fetava) Ibn Tejmijja kaže: “Dozvoljeno je čovjeku da klanja pet dnevnih namaza, džuma-namaz itd., za osobom za koju ne zna da li je novotar ili grješnik. U ovome su složna četverica imama i drugi muslimanski učenjaci. Da bi čovjek klanjao za nekom osobom nije uvjet da poznaje vjerovanje onoga ko ga predvodi u namazu kao što nije dužan da ga ispituje i pita: kakvo ti je vjerovanje? Klanjat će za onim o čijem vjerovanju ništa ne poznaje. Ako bi klanjao za osobom za koju zna da je grješnik ili novotar, onda trebamo znati da u pogledu ispravnosti njegovog namaza postoje dva poznata mišljenja u mezhebu imama Ahmeda i Malika, a Šafija i Ebu Hanifa kažu da je njegov namaz ispravan.
Možda će neko reći: “Ne želim dati svoj imetak na čuvanje osobi koju ne poznajem”, želeći time opravdati svoj stav neklanjanja za onim koga ne poznaje. Ovo su riječi neznalice i nijedan islamski učenjak to nije rekao. Ako bi ostavio svoj imetak na čuvanje osobi koju ne poznaje, ona ga može prevariti i upropastiti imetak. Za razliku od imama (onoga za kojim klanjamo) koji i kada pogriješi ili nešto zaboravi, muktedija (osoba koja klanja za imamom) nije odgovoran za njegovu grešku. Buhari i drugi bilježe da je Allahov Poslanik, ﷺ, rekao: “Vaši imami vas predvode u namazu. Ako pogode (obave onako kako treba) i vaš i njihov namaz je ispravan, a ako pogriješe, vaš je namaz ispravan, a oni su odgovorni za grešku koju su napravili.” Poslanik, ﷺ, pojašnjava nam da je za grešku imama odgovoran samo on. Zatim, sjetimo se da su Omer, r. a., i neki drugi ashabi predvodili namaz, a zaboravili su da su džunupi (velika apstraktna nečistoća). Omer, r. a., obnovio je svoj namaz, a nije to naredio drugim vjernicima (koji su klanjali za njim). Ovo je stav većine islamskih učenjaka (džumhur), poput imama Malika, Šafije i Ahmeda.
Slična situacija je i onda kada imam uradi nešto što je, prema njegovom mišljenju, dozvoljeno, a prema mišljenju onoga koji klanja za njim to kvari namaz, kao na primjer da izvadi krv iz vene i ne uzimajući ponovo abdest obavi namaz, da dirne svoj spolni organ ili ne prouči bismillu. Imam koji predvodi namaz smatra da mu je namaz ispravan, a onaj koji klanja za imamom smatra da tako obavljen nije ispravan. Međutim, većina islamskih učenjaka (džumhur) smatra da je namaz onoga ko klanja za imamom (bez obzira na različite fikhske stavove) ispravan. Ovo je mezheb imama Malika, jedno od dva mišljenja koje preferiraju imami Ahmed i Šafija, a izabrao ga je i Kaffal te drugi.
Ako bismo pretpostavili da je imam namjerno klanjao bez abdesta, a onaj koji klanja za njim, to nije saznao sve do svoje smrti, Uzvišeni Allah ne bi muktediju pozivao na odgovornost zbog toga, niti bi on bio grješan, u čemu su složni svi muslimani, za razliku od toga kada muktedija zna da imam namjerno klanja bez abdesta, tada mu nije dozvoljeno da klanja za njim. Takva osoba u principu i ne klanja nego se izigrava. Islamski učenjaci spori se oko toga da li će muktedija ponoviti namaz ako nakon namaz sazna da je imam klanjao bez abdesta. Čak i ako muktedija zna da je imam novotar koji poziva u svoju novotariju ili grješnik koji javno griješi, a on je u isto vrijeme legalni imam za kojim se samo može klanjati, poput imama koji klanja džumu, bajrame i zajednički namaz na Arefatu za vrijeme hadža, u ovoj situaciji muktedija će klanjati za ovakvim imamom po mišljenju većine prvih i kasnijih generacija muslimana. Ovo mišljenje zastupaju imami Ahmed, Šafija, Ebu Hanifa i drugi. Zbog toga su učenjaci, govoreći o akidi (vjerovanju jednog muslimana), rekli da smo dužni obavljati džuma-namaz i bajram-namaze za svakim imamom, bio on grješnik ili pobožan. U selu u kojem se samo na jednom mjestu klanja u džematu mi smo dužni tu obaviti namaz čak ako je imam i grješnik jer je namaz u džematu bolji od namaza obavljenog pojedinačno. Ovo je stav većine islamskih učenjaka, poput imama Ahmeda b. Hanbela, Šafije i drugih. Obavljanje namaza u džematu stroga je obaveza svakog pojedinca, kako se navodi u mezhebu imama Ahmeda. Osoba koja neće da obavi džuma-namaz i da klanja u džematu koji predvodi grješnik, takva je osoba novotar, po mišljenju imama Ahmeda i drugih učenjaka ehli-sunneta. Ovu činjenicu u svojoj knjizi spominju Abdus, Ibn Malik i Attar.
Ispravno je mišljenje da će klanjati (za takvim imamom) i neće ponavljati namaz jer su ashabi obavljali džuma-namaz i klanjali u džematu za imamima koji su bili veliki grješnici i nisu ponavljali namaz. Ibn Omer, r. a., klanjao je za Hadždžadžom, Ibn Mesud i drugi klanjali su za Velidom b. Ukbom koji je pio alkohol. Tako im je jednom prilikom sabah-namaz klanjao četiri rekata i upitao ih: “Hoćete li da klanjam još koji rekat?” Onda mu je Ibn Mesud rekao: “Od danas si nam počeo dodavati”, zbog toga su se požalili na njega Osmanu, r. a. Imam Buhari bilježi da je, kada je opkoljen Osman, r. a., ljude u namazu predvodio nepoznat čovjek. Onda je neko upitao Osmana, r. a., i rekao: “Ti si imam muslimana, a ovaj je čovjek imam smutnje (fitne).” Osman, r. a., odgovori mu: “Sine moga brata, namaz je najbolje što čovjek može raditi. Kada oni čine dobro, čini i ti, a kada oni griješe, kloni se njihove greške.” Ovakvih je primjera mnogo.
Namaz grješnika i novotara ispravan je, pa ako bi muktedija klanjao za njim, namaz bi i njemu bio ispravan. Oni koji smatraju da je obavljanje namaza za takvom osobom pokuđeno, zastupaju to mišljenje jer je naređivanje dobra i odvraćanje od zla obaveza (vadžib), a u to spada nepostavljanje grješnika da bude imam muslimanima u namazu. Naime, zbog toga on podliježe sankciji iz domena diskrecionog prava vladara (ta’zir) kako bi se pokajao, a ako će biti koristi u tome da ga izbjegavamo, onda je i to lijepo učiniti. Ako bi neko izbjegavao klanjanje namaza za takvim imamom, a drugi klanjali i to sve utjecalo da imam ostavi griješenje ili pak na ljude da ostave grijehe koje radi imam, onda je to poželjno pod uvjetom da time ne izostave namaz u džematu i obavljanje džume. Međutim, ako bi izbjegavanje klanjanja namaza za takvim imamom dovelo do toga da ostavi (muktedija) džemat i džuma-namaz, onda je takva osoba novotar čiji je postupak u koliziji sa praksom ashaba, r. a. Također, ako su tog imama postavili predstavnici (vođe) muslimana, a u neklanjanju za njim nema nikakve koristi (ni imam, a ni ljudi se neće promijeniti), onda nema pravo ostaviti klanjanje namaza za takvim imamom. Namaz obavljen za imamom je bolji. Ovo se sve odnosi na osobu koja javno griješi i radi novotarije koje su suprotne Kur’anu i sunnetu, poput novotarije šiija, džehmija i njima sličnih.”
Sada nam je postalo jasno da onaj koji kaže da namaz obavljen za grješnikom nije ispravan, nema jakog dokaza – koji mi je poznat – na koji se može pozvati. Onaj ko podučava druge svjetovnim zakonima ili ih sam izučava poput je onih koji studiraju vrste kamate, alkohola i hazardnih igara odnosno druge tome podučavaju, povodeći se za svojom strašću i u želji da zarade koji dinar, iako smatraju da je to zabranjeno. Oni znaju da je kamata zabranjena, svjesni su da su opojna pića zabranjena kao što su zabranjene i hazardne igre, međutim, zbog slabog imana, strasti koja ih je nadvladala i želje za imetkom, njihovo ubjeđenje da je to zabranjeno nije ih spriječilo da ostave te grijehe. Prema mišljenju ehli-sunneta, oni nisu izašli iz islama zbog tih grijeha sve dok smatraju da je to zabranjeno, kao što smo to prije pojasnili.
Treća grupa: onaj ko studira svjetovne zakone ili druge njima podučava smatrajući da je dozvoljeno suditi po njima, bez obzira da li vjeruje da je šerijatski zakon bolji ili ne. Pripadnici ove grupe su nevjernici i oni su, po konsezusu muslimana, izašli iz vjere. Dozvoljavajući suđenje po svjetovnim zakonima koji su suprotni Allahovom, dž. š., zakonu, on je dozvolio nešto čija je zabrana poznata u vjeri. Ovakva je osoba poput onoga ko je dozvolio preljubu (zinaluk), pijenje alkohola i slično. Dozvoljavajući zabranjeno, on pripisuje laž Allahu, dž. š., i Njegovom Poslaniku, ﷺ, te se oholo suprotstavlja Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, ﷺ. Svi islamski učenjaci složni su u tome da je učinio nevjerstvo i izašao iz vjere onaj ko dozvoli nešto što je Uzvišeni zabranio i zabrani ono što je Uzvišeni dozvolio pod uvjetom da ta stvar bude nužno poznata u vjeri. U istinitost rečenog može se uvjeriti svako ko se vrati na izjave i mišljenja imama četiri mezheba u poglavlju o otpadništvu od islama.
Nema sumnje da studenti islamskog prava koji izučavaju ove svjetovne zakone na šerijatskim fakultetima nemaju namjeru suditi po onome što je u koliziji sa Allahovim zakonom. Njihova namjera, odnosno namjera onih koji su to uvrstili u predmetnu nastavu, jeste da kroz komparaciju šerijatskog zakona i svjetovnih zakona dokuči prednost i pravednost Allahovog zakona. Možda će izučavanjem ovih zakona imati i drugih koristi, pa da im se na kraju srce potpuno smiri i prihvati nepobitnu istinu da je Allahov zakon najpravedniji zakon. Ako i pretpostavimo da među njima ima pojedinaca koji izučavaju svjetovne zakone kako bi po njima sudili i zamijenili šerijat, te smatraju da je to dozvoljeno, ne možemo na osnovu pojedinaca donijeti generalni sud o ostalim studentima. Allah, dž. š., kaže: “I nijedan grješnik tuđe grijehe neće nositi.” (El-Isra, 15)
Na osnovu do sada spomenutog, vama, uvaženom šejhu, postalo je jasno da šerijat ne odobrava osporavanje tim studentima da predvode muslimane u namazu, kao što ne odobrava izostavljanje namaza za njima. Takav postupak ne prihvataju islamski učenjaci i nema dokaza na koje se može pozvati. Nadam se da je ovo što sam do sada spomenuo otklonilo vaše sumnje vezane za studente iz prve grupe, oko njihovog proglašavanja grješnicima ili nevjernicima. Što se tiče druge grupe, nema sumnje da su oni grješnici, kao što ne sumnjamo u nevjerstvo (kufr) treće grupe i neispravnost namaza obavljenog za njima. Molim Allaha, dž. š., Njegovim lijepim imenima i svojstvima, da mene i vas i svu našu braću muslimane poduči propisima vjere i učvrsti nas u njoj, da nas sačuva zla naših duša, zla naših djela i iskušenja koja odvode u zabludu, On je Taj koji sve čuje i koji se odaziva.
Napisao šejh Abdulaziza b. Abdullaha b. Baz cijenjenom i plemenitom bratom, uvaženom šejhu Ahmedu b. Nasiru b. Gunejmu.
Izvor: Fetve i objavljeni članci šejha Ibn Baza, 2/325, sakupio i razvrstao fetve dr. Muhammed b. Sa‘d eš-Šuvejjir
Preveo: Adnan Maglić
Vidi manjeDa li je nevjernik onaj koji ne sudi po Allahovom zakonu?
Oni koji sude po nekom drugom zakonu mimo Allahovog, dž. š., zakona mogu se podijeliti u nekoliko grupa, a status svake od njih razlikuje se shodno njihovom ubjeđenju i djelima. Onaj ko sudi po nekom drugom zakonu i smatra da je taj svjetovni zakon bolji od Allahovog zakona, takva je osoba, prema miviše
Oni koji sude po nekom drugom zakonu mimo Allahovog, dž. š., zakona mogu se podijeliti u nekoliko grupa, a status svake od njih razlikuje se shodno njihovom ubjeđenju i djelima. Onaj ko sudi po nekom drugom zakonu i smatra da je taj svjetovni zakon bolji od Allahovog zakona, takva je osoba, prema mišljenju svih muslimana, nevjernik. Isti propis važi i za onoga ko zamijeni Allahov zakon sa svjetovnim zakonom i vjeruje da je to dozvoljeno, čak ako bi i rekao da je suđenje po Allahovom zakonu bolje (pravednije), mi za takvog čovjeka kažemo da je nevjernik, jer je dozvolio ono što je Uzvišeni zabranio (dozvolio je nužno poznatu zabranjenu stvar u vjeri).
Međutim, osoba koja sudi po nekom drugom zakonu mimo Allahovog, dž. š., zakona povodeći se za svojim strastima, s ciljem uzimanja mita, iz osvete prema osobi kojoj sudi ili možda nekog drugog razloga, za ovu osobu ne kažemo da je nevjernik. On je svjestan da griješi prema svome Gospodaru i da je obavezan suditi po Allahovom zakonu te za njega kažemo da je grješnik i da čini velike grijehe. On je počinio malo nevjerstvo, mali zulum i griješenje. Ovako tumačenje se prenosi od Ibn Abbasa, r. a., Tavusa i od skupine učenjaka iz prvih generacija. Ovo je mišljenje poznato među učenjacima svih vremena. A Allah, dž. š., je pokrovitelj svakog uspjeha.
Odgovor je objavljen u časopisu Da‘va, broj 963, dana 5. 2. 1405. h. g.
Izvor: Fetve i objavljeni članci šejha Ibn Baza, 4/416, sakupio i razvrstao fetve dr. Muhammed b. Sa‘d eš-Šuvejjir
Preveo: Adnan Maglić, prof.
Vidi manjeKakav je stav Šerijata po pitanju naušnica i pirsinga koji je danas sve prisutniji?
Pirsing se kao moda nedavno pojavio na Zapadu, a onda se polahko uvukao i u naše sredine. To je način kićenja ženskog tijela (ali i muškog) koji kod nas nije bio poznat, a u kojem se različiti metalni predmeti u obliku prstenova, šipki i drugih sličnih oblika ubacuju u probušenu kožu. Primjenjuje seviše
Pirsing se kao moda nedavno pojavio na Zapadu, a onda se polahko uvukao i u naše sredine. To je način kićenja ženskog tijela (ali i muškog) koji kod nas nije bio poznat, a u kojem se različiti metalni predmeti u obliku prstenova, šipki i drugih sličnih oblika ubacuju u probušenu kožu. Primjenjuje se na različitim dijelovima tijela poput ušiju, obrva, nosa, pupka i slično. U većini slučajeva medicinske komplikacije nisu isključene.
Od ovih stvari kod nas je jedino bilo poznato i prihvaćeno bušenje ušiju kod žena. Islamski učenjaci po pitanju bušenja ušiju imaju dva mišljenja. Hanefijski i hanbelijski učenjaci smatraju da je bušenje ušiju ženama dozvoljeno, dok šafijski učenjaci to ne dozvoljavaju. Kao dokaz za zabranu, učenjaci šafijskog mezheba ne navode nikakav argument osim što kažu da bušenje ušiju nije nužda niti velika potreba, pa kako onda da se to dozvoli.
Mišljenje koje je bliže istini jeste prvo mišljenje i učenjaci hanefijskog i hanbelijskog mezheba navode nekoliko argumenata. Jedan je hadis Ibn Abbasa, r.a., u kojem kaže: ”Izašao je Poslanik, sallalllahu alejhi ve sellem, i klanjao namaz te održao hutbu – a nije spomenuo ezan i ikamet – zatim je otišao kod žena i održao im vaz, podsjetio ih na ahiret i naredio im da daju sadaku. Tada sam ih vidio kako skidaju svoj nakit sa ušiju i vratova te ga bacaju pred Bilala, r.a. Nakon toga, Poslanik, ﷺ, ustade zajedno sa Bilalom i odoše kući.” (Buharija, 4951.; Muslim, 884.)
U drugoj predaji kod Buharije i Muslima stoji: ”Pa su počele bacati nakit. Žena bi bacala svoje naušnice i ogrlice.”
Zatim hadis Aiše, r.a., u kojem kaže: ”Sastalo se jedanaest žena i zavjetovale su se da će svaka od njih govoriti o svom mužu i da neće ništa sakriti….. Zadnja reče: ‘Moj muž je Ebu Zur’a, a šta vi znate ko je Ebu Zur’a? Prekitio je moje uši silnim ukrasima (tj. toliko me pazi i kupuje mi nakit da su me uši zaboljele od mnoštva naušnica koje mi je poklonio i koje ja nosim).”’ (…) Aiša, r.a., reče: Rekao mi je Poslanik, ﷺ: ”Ja sam tebi kao Ebu Zur’a svojoj ženi Ummu Zur’a.” (Buharija, 4893.; Muslim, 2448.)
U ovom hadisu je Poslanik, ﷺ, prešutno odobrio postupak Ebu Zur’e koji je prekitio uši svojoj supruzi silnim naušnicama koje joj je poklanjao.
Ovo su bili dokazi koji ukazuju da je nošenje naušnica bila poznato i u prvim generacijama za života Poslanika, ﷺ.
Što se tiče bušenja kože i stavljanja halkica ili metalnih šipkica na druge dijelove tijela, islamski učenjaci postavljaju uvjete koji se moraju ispuniti da bi to bilo dozvoljeno, a oni su sljedeći:
– da to nije svojstveno odreðenoj skupini nemoralnih žena ili nevjernica,
– da to pokazuje samo svome mužu,
– da žena nema zdravstvenih problema nakon toga.
Onaj ko razmisli o novonastalim trendovima i modama bušenja dijelova tijela koje prakticiraju osobe koje žive na našim podnebljima, uvidjet će da je to ipak u 99% slučajeva svojstveno osobama koje su nemoralne. Njihov jedini cilj u životu je zadovoljiti svoje strasti i pokušati ličiti na sve drugo samo ne na ljudsko biće. S druge strane ne smijemo zaboraviti da je to i medicinski neopravdano jer može doći do različitih oblika infekcija, a bolova u svakom slučaju osoba neće biti pošteðena.
Uzimajući u obzir sve spomenuto, možemo reći da je upražnjavanje novonastalih oblika pirsinga zabranjeno jer predstavlja oponašanje osoba za koje nam je nareðeno da se razlikujemo od njih. Iz ovoga možemo izuzeti bušenje ušiju i eventualno nosa ako je to rasprostranjeno i poznato meðu običnim svijetom u sredini u kojoj živi dotična osoba.
A Allah, dž.š., najbolje zna!
Odgovorio: Adnan Maglić
Vidi manje