Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema razilaženja među učenjacima da je muškarcima zabranjeno dirati i gledati stidno mjesto žena kojima nisu mahremi, kao i obrnuto. Na ovu zabranu ukazuju općepoznati šerijatski argumenti.

Izuzetak iz ove zabrane je međusobno liječenje suprotnih spolova u nuždi ili jakoj potrebi.

Na ovaj izuzetak ukazuje nekoliko hadisa. Između ostalih, najdirektniji je hadis koji se prenosi od Enesa, radijalalhu anhu, u kojem on kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je išao u borbu sa Ummu Sulejm i ženama od Ensarija pa kada bi bio u borbi one bi napajale vodom i liječile ranjene”. Bilježe ga Muslim, Ebu Davud, Tirmizi i Nesai. Hadis je vjerodostojan jer ga prenosi Muslim u svom Sahihu.

Sa ovim hadisom učenjaci dokazuju dozvolu liječenja muškaraca od strane žena kojima oni nisu mahremi u slučaju nužde ili jake potrebe. Analogno tome, dozvoljeno je da se ženi muslimanki da se liječi kod muškaraca u slučaju nužde i jake potrebe.

Učenjaci svečetiri mezheba skoro da su složni na tome da je dozvoljeno liječenje žene od strane muškaraca koji joj nisu mahremi u slučaju nužde i jake potrebe.

Ova dozvola se ograničava i uslovljava ispunjavanjem određenih šartova. Ti šartovi su:

Prvi – da (u slučaju liječenja žene od strane muškarca) nema žene (muslimanke ili kjafirkinje) ljekara osposobljene za to.

Drugi – da se liječenje žene od strane muškarca vrši u prisustvu njenog mahrema ili da se žena pri liječenju ne osamljuje sa ljekarom.

Treći – da se prilikom liječenja ne gleda i ne otkriva i ne dira osim onaj dio tijela koji je nužno potrebno da se vidi, otkrije ili dodiruje.

Spomenuti šartovi se argumentiraju sljedećim fikhskim pravilima:

– “Nužda dozvoljava zabranjeno”

– “Ono što je dozvoljeno u nuždi ograničava se shodno potrebi”

– “Ono što je dozvoljeno iz opravdanja prestaje sa prestankom opravdanja”

– “Jaka potreba se spušta na stepen nužde”

Konkretan odgovor na pitanje:

Osnova je da tražiš i nađeš ženu ginekologa, svejedno muslimanku ili kjafirkinju, i nije šart da mora biti po preporukama među najboljim u svojoj specijalizaciji. Bitno je da je stručno osposobljena za posao koji obavlja.

Ako nema žene ljekara, ni u tvom mjestu življenja niti u bližim gradivima, onda se prednost daje ginekologu muslimanu. Muslimanu koji je vjernik, koji praktikuje neke ruknove islama čime ga svrstavamo među muslimane. Ne muslimanu po porijeklu i imenu, nego po uvjerenju i praktikovanju vjere. Koji pada Allahu na sedždu, posti i slično.

Ako nema ni žene ni muslimana ginekologa, onda je zbog nužde dozvoljeno ići kod ginekologa nemuslimana, svejedno bio Bošnjak, Hrvat ili Srbin. S tim da se trebaš raspitati o moralu te osobe, tj. da ne bude od nemoralnih ženskaroša ili osoba koje prenose i pričaju o ženama koje pregledaju. Takođe, da ne bude od osoba koje mrze muslimane (i muslimanke) zbog vjere.

Ako nema niko osim ovakvih na kraju opisanih, onda da ti Allah olakša i bude na pomoći, radi šta moraš i kako možeš. Allah nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti. Znači, pitanje kvaliteta i stručnosti ginekologa je drugorazredna stvar.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba