Ve alejkumus-Selāmu ve rahmetullāh!

Zahvala pripada Allāhu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom. Salavāt i selām neka su na Allāhovog poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashābe.

Korištenje muzičkih instrumenata po islāmu je zabranjeno (harām).

Abdur-Rahmān b. Ganm el-Eš’ari, rhm, prenosi: “Pričao mi je Ebū Āmir, ili Ebū Mālik el-Eš’ari, radijallāhu ‘anhu, – i tako mi Allāha, nije mi slagao – da je čuo Vjerovjesnika, sallallāhu alejhi ve sellem, kada je rekao: ‘U mome ummetu bit će onih koji dozvoljavaju nezakonit spolni odnos, svilu, vino i muzičke instrumente; penjat će se svijet na visoka brda; dolazit će im čobanin sa stokom; navraćat će kod njih siromah radi svoje potrebe, a oni će mu govoriti: ‘Dođi sutra!’ Allāh će ih iznenada noću uništiti, i brdo na njih svaliti, a druge će pretvoriti u majmune i svinje do Dana sudnjega.'” (Buhāri, br. 5590)

Islamski učenjaci, još od prvih stoljeća islama, jednoglasni su da je zabranjeno korištenje muzičkih instrumenata. Njihov konsenzus u 3. hidžretskom stoljeću prenosi Zekerijja b. Jahjā es-Sādži u djelu “Ihtilāful-ulemā”, u 4. stoljeću Ebū Bekr el-Ādžurri, u 5. stoljeću Ebut-Tajjib et-Taberi i Ibn Abdil-Berr, u 6. stoljeću Ibn Kudāme el-Makdisi i Ebul-Kāsim ed-Devle’i, u 7. stoljeću Ibnus-Salāh, El-Kurtubi i ‘Izz b. Abdus-Selām, u 8. stoljeću Ibn Tejmijje, Es-Subki, Ibn Redžeb, Ibnul-Kajjim i Ibn Muflih, u 9. stoljeću El-Irāki i Muhammed el-Bezzāzi el-Hanefi, u 10. stoljeću Ibn Hadžer el-Hejtemi, u 13. stoljeću El-Alusi i Ahmed et-Tahtāvi, u 14. stoljeću El-Gimāri.

(Vidi: Abdul-Aziz et-Tarifi, El-Gināu fil-mizān, str. 34-37)

Shodno tome, kao što je zabranjeno kupovati muzičke instrumente, zabranjeno ih je i prodavati ili praviti bilo kakvu vrijednosnu zamjenu, nego je obaveza uništiti ih, u ime Allāha, ili iskoristiti materijal u neku dozvoljenu svrhu, kao npr. za potpalu – ako je od drveta, ili iskoristiti metal – ako je od metala i sl, jer, ono što je zabranjeno da se koristi, zabranjeno je i da se za to uzima nadoknada.

Uzvišeni Allāh, dželle šanuh, je rekao: “Potpomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne potpomažite se u grijehu i neprijateljstvu.” (El-Māide, 2)

Od Ibn Abbāsa, radijallāhu anhumā, prenosi se da je Allāhov Poslanik, sallallāhu alejhi ve sellem, rekao: “Allāh prokleo židove! Bio im je zabranjen loj, pa su ga oni prodavali i jeli zaradu od njega; a, doista, Allāh kada zabrani neko jelo zabrani i njegovu vrijednost.” (Ahmed, br. 2678, lanac prenosilaca je sahih)

U drugoj predaji, Ibn Abbās, radijallāhu anhumā, prenosi se da je neki čovjek dao Allāhovom Poslaniku, sallallāhu alejhi ve sellem, posudu napunjenu alkoholom kao poklon. Resulullāh, sallallāhu alejhi ve sellem, ga upita: “Zar ne znaš da je to Allāh zabranio?”, “Ne!” – odgovori čovjek, a zatim nešto šapnu drugoj osobi. Poslanik, sallallāhu alejhi ve sellem, ga upita: “Šta si mu to rekao?”, a on reče: “Rekao sam mu da je proda.” Tada mu Poslanik, sallallāhu alejhi ve sellem, reče: “Doista, ono što je Allāh zabranio da se pije, zabranio je i da se prodaje!” (Muslim, br. 1579)

Sve četiri pravne škole u islāmu, hanefije, malikije, šāfije i hanbelije, na stavu su da je zabranjeno prodavati muzičke instrumente, štaviše, kod mnogih među njima takva trgovina je nevalidna i nepunovažeća. (Vidi: El-Kāsāni, Bedā’ius-sanā’i, 5/144; Ibn Džuzejj, El-Kavāninul-fikhijje, str. 174; El-Džuvejni, Nihājetul-metleb, 11/175; El-Makdisi, El-Uddetu šerhil-Umde, str. 339)

Imām Ebū Hanife, rhm, smatrao je dozvoljenim prodavati muzičke instrumente jer postoji mogućnost da će onaj ko ih kupuje iskoristiti materijal u neku dozvoljenu svrhu, kao što smo prethodno spomenuli. Međutim, to mišljenje je odbačeno i neispravno, jer je suprotno jasnim dokazima, a i sami Ebū Jūsuf i Muhammed eš-Šejbāni, dva najpoznatija Ebū Hanifina učenika, raziši su se sa njim po tom pitanju. (Vidi: El-Kāsāni, Bedā’ius-sanā’i, 5/144; El-Mevsū’atul-fikhijjetul-kuvejtijje, 9/157)

Također, Ibn Hazm el-Endelusi, rhm, jedan od pobornika zahirijske / bukvalstičke pravne škole, smatrao je to dozvoljenim, zato što je po njemu slušanje muzike dozvoljeno, ali to je jedna u nizu od velikih grešaka koje je napravio a za koju su ga žestoko kritikovali islamski učenjaci koji su došli nakon njega. (Vidi: El-Muhallā, 7/559)

Ispravno mišljenje, na kojeg upućuju jasni dokazi i kojeg je obaveza slijediti, jeste stav većine islamskih učenjaka da je zabranjeno prodavati muzičke instrumente, te da je imetak zarađen tim putem – haram imetak. Isti propis imaju audio i video kasete sa muzikom, savremeni elektronski uređaji koji proizvode muziku, kompjuterski programi namjenjeni za pravljenje muzike isl. (Vidi: Abdun-Nāsir Milād, El-Bujū’ul-muharreme, str. 358)

Izuzetak tome je upotreba pravog defa, kojeg je, po ispravnijem mišljenju, dozvoljeno koristiti samo ženama i djeci, i to prilikom veselja poput svadbe isl. (Vidi: Ibn Tejmijje, Medžmū’ul-fetāva, 11/565)

Prema tome, postupak Vašeg oca je pogrešan. Dužan je bio uništiti taj instrument ili iskoristi njegov materijal na dozvoljen način, bez obzira koliku vrijednost imao, a ne da ga prodaje drugim osobama koje će ga koristiti u zabranjene svrhe. Vi u tome nemate grijeha, ako ste ga savjetovali da tako ne postupi, jer Uzvišeni je rekao: “…i nijedan grešnik neće tuđe grijehe nositi.” (El-Isrā, 15)

Takav imetak, ako znate da se tačno o njemu radi, nije dozvoljeno primiti kao hediju, niti jesti hranu kupljenu od njega, niti koristiti u bilo koju svrhu, nego će se uništiti, ili iskoristiti u neko javno dobro, kao da se nahrane životinje lutalice, ili napravi javni toalet, ili javni put i sl. To se neće smatrati sadakom i milostinjom, nego samo načinom da se čovjek kutariše harama, jer Allāh je lijep, i ne prima od Svojih robova osim ono što je čisto i lijepo.

Šejh Abdul-Latif b. Abdur-Rahmān b. Hasan, rhm, je rekao: “Ako čovjek zna da je imetak harām, kao da je stečen krađom i sl., nije mu dozvoljeno da ga jede (koristi) po jednoglasnom mišljenju učenjaka. Sumnjiv imetak, kojeg je pohvalno ostaviti, to je imetak za kojeg ne zna da li je stečen na halāl ili harām način. Imetak koji je razdvojen, tj. zna se šta je halāl a šta je harām, takav se smatra jasnim imetkom, a ne sumnjivim – halal se jede (koristi) a haram ne jede (ne koristi).” (Ed-Durerus-senijje, 9/322)

Šejh Muhammed b. Sālih el-‘Usejmin, rhm, u tom smislu kaže: “Onaj ko stekne imetak koji je harām, pa se pokaje Allāhu, obavezan je da ga utroši u ono s čime je Allāh zadovoljan, i to samo kako bi ga se riješio, a ne kao dobro djelo. Na taj način će sa sebe skinuti odgovornost.” (Medžmū’u fetāva ve resāil, 21/97)

Allāh, dželle šanuh, najbolje zna!

Odgovorio na pitanje: Amir I. Smajic
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

vidi manje