Mezhebi u islamskom ucenju nisu ograniceni na cetiri, niti su Imami samo Ebu Hanife, Malik, Safija i Ahmed. Medju njihovim savremenicima je bilo onih koji, ako nisu bili uceniji i bolji poznavaoci fikha – islamskog prava – od njih nisu nimalo zaostajali iza njih na polju nauke i idztihada.

Tako je Lejs ibn S`ad bio savremenik imama Malika ibn Enesa, a imam Safija za njega veli: “Lejs je bio bolji poznavalac fikha od Malika, ali njegovi ashabi nisu ulozili dovoljno truda da se njegov fikh ocuva i prosiri.”

U Iraku je bio poznat Sufjan Es-Sevri, koji nije zaostajao iza imama Ebu Hanife. Gazalija ga je smatrao petim imamom u fikhu, a bio je i imam i u sunnetu, poznat kao Emirul-Mu`minine filhadis – prvak mu`mina u poznavanju hadisa.
Evza`ija je bio imam i prvak bez premca u Samu (Sirija, Jordan, Palestina) i njegov mezheb je dominirao u tom podrucju vise od dvije stotine godina.

Zatim, od Ali Bejta su bili poznati: imam Zejd ibn `Ali, njegov brat Ebu Dz`afer Muhammed ibn `Ali El-Bakir, te njegov sin, imam Dz`afer Es-Sadik. Svaki od njih je bio imam i apsolutni mudztehid. Kao potpuni mudztehid pojavljuje se Et-Taberi, koji je, pored imameta u fikhu, poznat i kao imam u tefsiru, hadisu i tarihu-povijesti, i njegov mezheb ce imati sljedbenike, koji ce kasnije izumrijeti.

Zatim, prije cetvorice imama (Ebu Hanife, Malika, Safije i Ahmeda) bili su njihovi ucitelji kao i ucitelji njihovih ucitelja……, isto tako, imami, u koje se prstom upiralo: more znanja i svjetiljke na putu spoznaje istine. Zar ima nekoga ko traga za spoznajom, a da moze zanemariti: Se`id ibn Musejjeba, sedmoricu pravnika Medine, (El-fukahaus-seb`a), Tavusa, Alkameta, Ibrahima En-Neha`ija, Mesruka, Mekhula, Zuhrija i druge pravnike (fakihe) tabiina (nasljednika ashaba), koji su prosli kroz skolu drugova Allahovog Poslanika – neka je Uzviseni s njima zadovoljan.

Prije svih spomenutih su fukahaus-sahabe – poznavaoci serijatskog prava medju ashabima. Oni koji su prosli kroz skolu poslanstva, bili su savremenici spustanja vahja i svjedoci povodima Objave Kur`ana i sunneta ( hadisa). Oni su se jasno odlikovali nad drugima u spoznaji i razumijevanju vjere, poznavanju ciljeva i znacenja Kur`ana i bili najupuceniji u sintaksu arapskog jezika i znacenja njegovih izraza.

Ko moze ignorirati fikh Ebu Bekra, Omera, Alije, Osmana, Zejda ibn Sabita, Mu`aza ibn Dzebela, Ibni Mes`uda, Ibni Abbasa, Ibni Omera, Ubejj ibn K`aba, Aise i drugih imama medju ashabima, za kojima ko se povede biva upucen na pravi put!!

Nijedan od cetvorice imama – kao nijedan od ostalih mudztehida – nije sebe smatrao nepogresivim, kao sto im to svojstvo niko nije pripisivao. Oni su mudztehidi, tragali su za Istinom, koliko su im dozvoljavale ljudske mogucnosti. Ako bi na tom putu spoznali (potrefili) istinu, imali bi dvostruku nagradu, a ako bi pogresili, pripala bi im jedna nagrada. Iz tog razloga, oni su cesto napustali jedna misljenja, a prihvatali druga, shodno prisutnosti i jacini dokaza – argumenata. U tome lezi tajna pojave vise predaja – misljenja kod jednog imama, u odnosu na isto pitanje. Imam Safija je poznat po tome da je vlasnik dva mezheba: starog, u Iraku, i novog, u Egiptu. s druge strane, malo je bitnih pitanja o fikhu, a da se od Malika i Ahmeda ne prenosi po vise predaja (misljenja), dok je za Ebu Hanifu poznato da je pred samu smrt napustio neka od svojih misljenja.

A i prije njih, od Omera (r.a.) se prenosi da je dao fetvu (o datom problemu), oslanjajuci se na svoje razumijevanje, da bi zatim – naredne godine – dao sasvim suprotnu fetvu o istom pitanju. Kad je upitan za takvo ponasanje, rekao je: “Prosli put smo presudili shodno tadasnjem saznanju, a danas presudjujemo shodno danasnjem saznanju.”

Ucenici Ebu Hanife su se razisli sa svojim uciteljem u stotinama pitanja, povodeci se u svom postupku dokazom, ili za predajom (hadisom), do koje su doprli, ili za opcim interesom i potrebom koju su uvidjeli nakon smrti imama – ucitelja. Otuda neke hanefije cesto vele za pitanja u kojima je doslo do razilazenja: “Ovo je razilazenje vremena (i prostora), a ne argumenata i dokaza.”

Kad se Ebu Jusuf, jedan od najvecih i najpoznatijih ucenika Ebu Hanife, sastao s medinskim imamom Malikom i upitao ga za iznos sa `a, za pitanje vezano za vakufe, te za zekat na zelen (povrce), i kada mu je Malik odgovorio shodno tradiciji – sunnetu Allahovog Poslanika, Ebu Jusuf je rekao: “Ebu Abdullah, ja se vracam tvom misljenju(a napustam svoje), i da je moj sahib (misleci na Ebu Hanifu) vidio ono sto sam ja vidio, i on bi isto postupio”. To je bila nepristrasnost i pravednost do koje vodi istinsko znanje i ispravan idztihad, i sve sto se prenosi od imama u tom pogledu, potvrduje ovu svijetlu istinu. Tako se prenosi da je Ebu Hanifa rekao: ” Ovo je moje misljenje i najbolje do cega je dopro moj razum, pa ako ko dode sa misljenjem boljim, mi cemo ga prihvatiti!”
A Malik je rekao: ” Ja sam covjek, kao i drugi ljudi, prosudujem ispravno, a i grijesim, pa stavite moje rijeci na vagu Kur`ana i Sunneta!”

Od Safije se prenosi da je rekao: “Ako se vjerodostojna predaja (hadis) suprostavi mom misljenju, omlatite moje misljenje o zid (plot), a kad vidite dokaz ostavljen na putu, znajte da je to moje misljenje!” I jos jedna divna izreka, koja se od njega prenosi: “Moje misljenje je ispravno, uz mogucnost da bude pogresno; a misljenje moga protivnika je pogresno, uz mogucnost da bude ispravno!”

Imami su se razisli, jer je Uzviseni Allah izvor vjere objavio svojim robovima u obliku teksta, a ljudi se neizbjezno razlikuju u njihovom shvatanju i razumijevanju. To je prirodna pojava, jer ljudi se dijele na one koji daju prednost doslovnom, bukvalnom znacenju teksta, i na one koji gledaju na njegov dublji smisao.

Primjeri dvosmislenog razumijevanja teksta:

Pomenuta dva pravca su prisutna od vremena samog Poslanika (s.a.v.s.). Kada je Poslanik – nakon bitke na Hendeku rekao drugovima:” Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka niposto ne klanja ikindiju osim u plemenu Benu Kurejza “, ashabi su se – nakon priblizavanja zalaska sunca – razisli. Jedni su rekli: “Poslanik je imao namjeru da pozurimo!” Drugi su mislili drugacije, rekavsi:” Ne, Poslanik (a.s.) je rekao: – Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka niposto ne klanja ikindiju, osim u plemenu Benu Kurejza! – i mi je necemo klanjati mimo plemena Benu Kurejza, makar i nakon zalaska sunca….” I zaista su je klanjali nakon zalaska sunca (izlaska ikindijskog vremena). Kada je Poslanik (s.a.v.s.) upoznat sa upoznat s postupkom i jednih i drugih, nije prekorio ni jednu skupinu, sto je znacilo, posto ih je prepustio njihovom idztihadu, odobrenje od strane Resulullaha (s.a.v.s.). To je jedan od povoda razilazenja u misljenju.

Drugi povod bi bio sljedeci:

Medju ljudima ima onih koji su strogi i onih koji su popustljivi, onih koji slijede liniju strogosti i onih koji slijede liniju olaksice i popustljivosti. I to je prirodna pojava. Tako se Ibnu Omer razlikovao od Ibnu Abbasa. Ibnu Omer je, prilikom abdesta, prao unutrasnjost ociju, sve dok nije (r.a.) oslijepio, dok Ibnu Abbas to nije smatrao nuznim. Ibnu Omer se plasio poljubiti svoju djecu, kako ga ne bi pokapala njihova slina, a Ibnu Abbas ih je grlio i ljubio, govoreci:” To su ruze koje mirisemo!” Tako se fikh ove dvojice velikana razlikovao, shodno razlici izmedu dva duha, dva temperamenta, te su otuda i strogost Ibnu Omera i blagost Ibnu Abbasa poznate u fikhskoj bastini.

Velika je milost Allaha prema ovom ummetu (muslimanima) sto im nije odredio stroge granice (ogranicio na jedno misljenje ili pravac), nego je ostavio prostora za razlicite stavove i razumijevanja. jer, ono sto odgovara jednoj sredini, ne odgovara drugoj; ono sto odgovara jednom vremenu, ne odgovara drugom.

Slikovit primjer za to je primjer imama Safije, kao utemeljavaca dva mezheba: starog, dok je bio u Iraku i novog, nakon sto se preselio u Egipat. Tako se u fikhskim knjigama kaze: – Ovo je staro misljenje Safije, a ovo je njegovo novo misljenje! Razlog tome je sto je on, kada je dosao u Egipat, vidio ono s cime se nije sretao u Iraku, te cuo hadise i predaje, koje nije cuo ranije, pa je, shodno tome, promijenio svoja misljenja.

Inace, mudztehid cesto mijenja svoja stajalista, pa je i to jedan od povoda razilazenja. Stoga, kada je halifa Ebu Dz`afer El-Mensur odlucio da predlozi imamu Maliku da napise “Muvetta”, rekao mu je: “Izbjegavaj strogosti Ibni Omera, blagost Ibni Abbasa i izuzetke Ibni Mes`uda, i ucini ga pristupacnim za sve ljude!” Malik je izvrsio tu obavezu i napisao knjigu poznatu u islamu pod imenom “El-Muvetta”.

Kada je halifa odlucio prisiliti sve ljude da slijede to djelo imam Malik, kao nepristrasan, pobozan i veliki fikik mu je rekao: “Vodjo pravovjernih, nemoj to ciniti, jer su se drugovi Allahovog Poslanika (ashabi) razisli po raznim zemljama i svaki od njih je odnio svoje znanje. Tako su do ljudi stigla misljenja, kojima su oni zadovoljni, pa ako ih prisilis na drugo misljenje, izazvat ces smutnju i nered!”

U tome se krije Allahova milost i dobrocinstvo prema muslimanima, jer im je ostavio priliku za idztihad i prostor za razlicite stavove i shvatanja.

Zakljucak:

Musliman je duzan da slijedi ono sto je ispravnim lancem prenosilaca doseglo do Poslanika a.s. Neka svakom od nas bude VJERODOSTOJAN HADIS mezheb i pravac kojeg cemo slijediti i praktikovati. Ako je bitno pitanje KOJEG SI MEZHEBA?, sta ce onda odgovoriti velikani ovoga ummeta koji su NAMA dostavili ovu vjeru?

Zamislite samo da svi muslimani u svemu slijede jedno misljenje! Tada niko ni u cemu ne bi imao olaksice, niti bi iko ikada mogao da terdzihi – odabere jedno misljenje od ostalih, ili jedan pogled prema ostalim, ili jednu predaju pored druge.

A Allah upucuje na jedini ispravan put.

Odgovor pripremio prof. Jasmin Djanan

preuzeto sa http://www.n-um.com

vidi manje