Unesite ispravanu email adresu
Ukoliko imate poteškoća sa prijavom, očistite "historiju" i "keš memoriju" na web pregledniku.
Podrška: +38762645414 WhatsApp, [email protected]
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Ako osoba pročita određenu stvar na internetu, npr. od nekog daije tekst, a postoje razilaženja učenjaka po pitanju tog propisa, je li toj osobi obaveza odmah prihvatiti sve ...
Da li je dozvoljeno kombinovati stavove učenjaka i mezheba po nekim pitanjima? Npr., da nekada dižem ruke u namazu, a nekada ne, da nekada skraćujem ikamet, a nekada ...
Rekli ste da je zajednički zikr nakon namaza novotarija, a svaka novotarija znamo da vodi u Džehennem. Kod nas se klanja po hanefijskom mezhebu, dal to znači da ...
Razumijem da sva 4 mezheba smatraju da je muzika haram, koji su to onda argumenti da naši džemati čak i organiziraju neke stvari gdje budu i pjevači? Naš ...
Je li ijedan od 4 mezheba na stavu da bijelo pranje ne kvari abdest?
Učenjaci četiri mezheba kada su govorili o tom pitanju, nisu tačno precizirali bijelo pranje, nego su govorili o tečnostima koje izlaze iz maternice. Ispravno je da bijelo pranje ne kvari abdest, zato što se to luči poput pljuvačke i žena nema potpunu kontrolu nad tim, a šerijatske intencije upućujučitaj više
Učenjaci četiri mezheba kada su govorili o tom pitanju, nisu tačno precizirali bijelo pranje, nego su govorili o tečnostima koje izlaze iz maternice. Ispravno je da bijelo pranje ne kvari abdest, zato što se to luči poput pljuvačke i žena nema potpunu kontrolu nad tim, a šerijatske intencije upućuju da je šerijat olakšao u takvim pitanjima.
———————
Odgovorio mr. hfz. Amir Smajić
Preuzeto sa njegovog zvaničnog Facebook profila
https://www.facebook.com/am.ibr.sm/posts/983986991960616
Da li se mora slijediti jedan određen mezheb od četiri poznata mezheba ili se može uzimati propis samo iz sunneta? Mnogi kod nas se čvrsto drže hanefiskog mezheba ...
Bismillah ves-selatu ves-selamu ala nebijjina Muhammed.. Prije pojave mezheba bilo je na hiljade alima koji su bili učeni i koji su iznalazili razna rješenja po određenim pitanjima, ali nije se njihov idžtihad toliko zapisivao i ljudi nisu bili skloni toliko slijepom slijeđenju a također i razilaženčitaj više
Bismillah ves-selatu ves-selamu ala nebijjina Muhammed..
Prije pojave mezheba bilo je na hiljade alima koji su bili učeni i koji su iznalazili razna rješenja po određenim pitanjima, ali nije se njihov idžtihad toliko zapisivao i ljudi nisu bili skloni toliko slijepom slijeđenju a također i razilaženja je bilo malo.
Kada su se pojavili mezhebi sljedbenici određenog imama su zapisivali i slijedili stavove svog imama tako da je došlo do slijeđenja mezheba a samim tim i do privrženosti istim. Mnogo je alima koji su bili u rangu imama poznatih mezheba ili čak i u većem poput Hasana el-Basrija, es-Sevrija, el-A’Meša, el-Evzaije, Lejsa el-Fihrija i mnogih drugih ali njihovi učenici nisu bili toliko privrženi njima da su sva njihova mišljenja zapisivali i slijedili.
Muslimanu je naređeno da slijedi dva osnovna izvora Kur’an i Sunnet a svako pozivanje nečemu drugom vodi u sektašto i podvajanje, slijeđenje određenog mezheba ne smije biti osim toliko da bi se spoznao pravni propis koji je u krugu idžtihada i koji se ne kosi sa jasnim dokazima Kur’ana i Sunneta, jer svaki imam je rekao ako nađete hadis koji je suprotan mom mišljenju ostanite moje mišljenje i uzmite hadis. Međutim kada se pojavila pristranost u mezhebima mnogi su zaboravili ovaj govor svog imama i dali su prednost mišljenju imama ili mezheba nad jasnim hadisima što ih je odvelo u pristrastnost i sektaštvo a to se ispoljavalo u jednom periodu kada su mezhebi nastojali da se što više nametnu cijelom Ummetu ili kada su mezhebi ratovali (ideološki) jedni protiv drugih, jer kako shvatiti da su neki sljedbenici zabranjivali namaz za drugim mezhebima, ili da se zabranjuje ženidba iz drugog mezheba itd.
Na žalost i danas dan ima onih koji su pristrasni jednom mezhebu i koji nazivaju sljedbenike drugih mezheba pogrdnim imenima, jedan određeni mezheb se ne smije slijepo slijediti a pogotovo onda kada se suprostavlja sunnetu.
Svaki mezheb se slijedi u pravnom iznalaženju (idžtihadu) a koja su u skladu sa dokazima Kur’ana i Sunneta i nema idžtihada pored jasnog dokaza, ako je čovjek u mogućnosti da spozna te stvari, ako nije intelektualno u mogućnosti onda će slijediti mezheb ali ne smije biti pristrasan u stvarima idžtihada ili napadati druge što slijede drugi mezheb i pitat će učenog koji je povjerljiv u vjeri i bogobojaznosti i to će slijediti bez sektaštva i mržnje prema drugima.
Došlo je u odgovoru na slično pitanje kod Visokog vijeća za fetve 5/28, br. 3323:
Onaj ko posjeduje mogućnost da može izvesti propis iz Kur’ana i Sunneta pa makar uz pomoć fikhskog naslijeđa koje je uzeo od prijašnje islamske uleme da bi radio po tim propisima i da bi s tim dokinuo raspravu i da bi donosio fetve u tome ko ga upita.
A ko ne bude u mogućnosti za to na njemu je da pita povjerljivog alima da bi saznao propis iz njihovih djela bez da se ograniči u svom pitanju ili čitanju na alima od uleme iz četiri mezheba.
Ljudi se vraćaju na četiri mezheba zato što su poznati mezhebi i što su njihove knjige precizne i raširene i lahko je do njih doći.
Ko kaže da je općenito vadžib slijediti učenicima jedan mezheb on griješi i on je krut i ima loše mišljenje prema onima koji se podučavaju općenito i on ograničava nešto što je široko.
A ko kaže da je Islam ograničen na samo četiri poznata mezheba on također griješi i on je suzio širinu bez dokaza, jer nema razlike kod neukog između fakiha od četiri mezheba i drugih kao što je Lejs bin Seiid, el-Evzaije i drugih fakiha.
Fetava el-Ledžne 5/41
Dakle pozivati se na mezheb i biti pristrasan u njemu vodi u neprijateljstvo i sektaštvo a nikako istini i pravdi.
Sigurno je da u nekim pravnim iznalaženjima (idžtihadu) se mora slijediti određeni mezheb koji ima jači dokaz iz Kur’ana i Sunneta za to, međutim to se sve odnosi na izvođenje dokaza (istinbat) iz određenog teksta Kur’ana i Sunneta a ne na sam tekst nekog propisa, jer u tome se kaže da mezheb nije dokaz već se od mezheba traži dokaz.
A što se tiče ispravnosti nekog mezheba i koji je najispravniji svi mezhebi koji se oslanjaju na dokaz su ispravni i jačina njihove ispravnosti je u jačini njihovog dokaza u određenom propisu, ako mezheb nema dokaza u nečemu ili se oslanja na nešto što je izvedeni dokaz (istinbat) a drugi ima jasan dokaz onda je na muslimanu da uzme taj jedan dokaz a ne da srlja u pristrastnost i sektaštvo.
A što se tiče raširenosti hanefijskog mezheba to se vrača na državu koja je uzela taj mezheb kao zvanični mezheb i njega je preferirala, kao što je to uradila Osmanska država, i gdje god su bile raširene i jake te institucije taj se mezheb proširio, što ne dokazuje da je to najispravniji i najbolji mezheb.
Da nam Allah da da vidimo istinu istinom i da je slijedimo i da budemo od Ehlus- Sunneta koji će uzdizati Sunnet i boriti se protiv novotarija.
Odgovorio dr. Nurudin Ebu Davud Bektaš
Preuzeto sa Facebook stranice “Pitanja i Odgovori” koju on uređuje.
vidi manje
Da li je obaveza slijediti određeni mezheb?
Rekao je šejh Fevzan: "Odgovor na ovo pitanje se detaljno dijeli na tri skupine: 1. Čovjeku koji ima veliko znanje i sposobnost za idžtihad, u smislu da je ispunio sve uslove da bi se bavio idžtihadom, nije dozvoljeno da slijedi određeni mezheb, nego se mora direktno koristiti Kur'anom i hadisima. Očitaj više
Rekao je šejh Fevzan: “Odgovor na ovo pitanje se detaljno dijeli na tri skupine:
1. Čovjeku koji ima veliko znanje i sposobnost za idžtihad, u smislu da je ispunio sve uslove da bi se bavio idžtihadom, nije dozvoljeno da slijedi određeni mezheb, nego se mora direktno koristiti Kur’anom i hadisima. Ovaj stepen nisu postigli osim veliki imami, kao što su imami četiri mezheba i drugi koji su bili na stepenu idžtihada.
2. Čovjeku koji se bavi istraživanjem i učenjem šerijatskog znanja i nije dosegao stepen idžtihada, nije problem da se pripisuje određenom mezhebu, kao npr. hanbelijskom, hanefijskom, šafijskom ili malikijskom, međutim treba da prilikom slijeđenja određenog mezheba poznaje i radi po dokazu koji je koristio taj imam ili neki drugi. Dakle, treba da slijedi na osnovu dokaza.
3. Na običnom čovjeku je da slijedi jedan od četiri mezheba i da pita učene u koje ima povjerenje i da uzima ono što mu taj učeni kaže. Takva osoba mora da slijedi nekog, jer ukoliko ne bude tako radila, skrenuće sa pravog puta.
Dakle, ljudi se dijele po ovom pitanju na tri skupine:
1. El-mudžtehidu-l-mutlak, tj. onaj ko se bavi općim idžtihadom i njemu nije dozvoljeno da slijedi.
2. Mudžtehidu-l-mezheb, tj. onaj koji je mudžtehid u okviru određenog mezheba i njemu je dozvoljeno da slijedi, međutim treba da slijedi uz dokaz.
3. Osoba koja nije sposobna da se bavi ni jednim od ovog dvoga je obavezna da slijedi učene, poput imama četiri mezheba, te da pita one u koje ima povjerenje i da uzima ono što mu oni odgovore.
Šejh Salih Fewzan, el-idžabatu-l-muhimme fi-l-mešakili-l-mulimme, 2/254-255
Je li dozvoljeno običnom čovjeku da slijedi više mezheba?
Propis uzimanja kamatnog kredita po hanefijskom mezhebu
Priredio: Esnaf ef. Imamović Prije svega želim naglasiti da fetva ima svoje posebno mjesto u šerijatskome pravu. Otuda su učenjaci, tj. islamski pravnici za izdavanje fetvi postavili posebne uvjete, kako za onoga koji izdaje fetvu tako i za samu fetvu. Znači, ne dolikuje svakome da izdaje fetve, a očitaj više
Priredio: Esnaf ef. Imamović
Prije svega želim naglasiti da fetva ima svoje posebno mjesto u šerijatskome pravu. Otuda su učenjaci, tj. islamski pravnici za izdavanje fetvi postavili posebne uvjete, kako za onoga koji izdaje fetvu tako i za samu fetvu. Znači, ne dolikuje svakome da izdaje fetve, a o samim uvjetima fetve i muftije ćemo, ako Allah dozvoli, pisati nekom drugom prilikom.
Danas je, nažalost, izdavanje fetvi postao hobi. Svako sipa fetve iz svojih širokih rukava pa su sve veće i češće katastrofalne greške prilikom izdavanja istih. Tako ćeš npr. vidjeti da pojedinci čuju da neko o nečemu govori pa mora i on da koju o tome kaže da bi bio u trendu. Neko je čuo da postoji pet prioriteta u islamu pa je to spomenuo u tekstu da potkrijepi svoje mišljenje. Ne poznavajući odnos i redoslijed tih prioriteta, dao je prednost prioritetu koji je na trećem mjestu nad prioritetom koji je na prvom mjestu. Šerijat je odredio načine čuvanja tih prioriteta te šta ih narušava, a šta ne. Na osnovu toga, niko nema pravo da narušava te načine svojim neznanjem.
Neko namjerno ili nenamjerno pogrešno interpretira mišljenje nekog od imama da bi na taj način zaštitio svoj lični stav, ili pročita nečije pogrešno interpretiranje pa ga tako i prenese bez provjere. Spomenute stvari su nerijedak slučaj i na našim bh. prostorima, a srećemo ih i kod pitanja o dozvoli uzimanja kamatnog kredita u zapadnim zemljama za kupovinu stana.
Prilikom izdavanja ove fetve nerijetko uočavamo da dolazi do pravljenja više grešaka. Ne znam šta je stvarni razlog toga, ali mislim da se dotični ne vraćaju na literaturu hanefijskog mezheba, nego fetvu preuzimaju od odreðenog vijeća čijom odlukom potkrepljuju svoje mišljenje.
Prva greška:
U odgovoru se najčešće navodi stav našeg uvaženog imama Ebu Hanife, rhm., i njegovog učenika Muhammeda, rhm., da je kamata dozvoljena u nemuslimanskim zemljama i time se potkrepljuje mišljenje o dozvoli uzimanja kamatnog kredita za gradnju stana ili kupovinu istog u zapadnim zemljama.
Problem nije u njihovom stavu već u prijevodu onoga koji na ovo pitanje odgovara. Oni to jesu dozvolili, ali u darul-harbu (neprijateljske zemlje, zemlje protiv kojih se vodi rat), a ne u sporazumnim zemljama. (Pogledaj: El-Bahrur-raik, Ibn Nudžejm: 6/226; Hidaje, Marginani: 3/1011; ili sve knjige koje su komentar na neki od metnova, ovo pitanje spominju kao posljednje u poglavlju o kamati.)
Dobro je poznato šta je daru-harb(neprijateljske zemlje, zemlje protiv kojih se vodi rat) i da se to ne može primijeniti na zapadne zemlje i prevoditi to kao nemuslimanske zemlje. O problematici primjene propisa darul-harba na zapadne zemlje pisao je prof. dr. Vehbet Zuhajli u djelu El-Muamelat el-malijje el-muasire. On kaže, prilikom odgovora onima koji su uzeli fetvu imama Ebu Hanife, rhm., kao dokaz: “…potom, darul-harb u današnjem vremenu skoro da i ne postoji ili je on u dobroj mjeri ograničen … nemuslimanske zemlje su danas zemlje ugovora (ahda, sporazumne zemlje), a nisu darul-harb.” (str. 255)
Druga:
Fetve takve prirode suprotne su stavu imama Ebu Hanife, rhm., jer u fetvi stoji da je dozvoljeno svoj imetak dati kafiru kao kamatu, meðutim ovo nije stav imama, njegov stav je da je dozvoljeno uzeti kamatu od kafira, a ne davati njima imetak kao kamatu. Ovo su dva suprotna stava i imam je čist od onoga što mu se pripisuje. Da se u to uvjerite, navest ću šta naši, tj. hanefijski, pravnici navode kao dokaz.
U Hidaji, kao i drugim djelima, stoji: “…a niti (kamate) izmeðu muslimana i harbije u darul-harbu, suprotno mišljenju Ebu Jusufa i Šafije… naš dokaz je hadis: ‘Nema kamate izmeðu muslimana i harbije u darul-harbu’, i zato što je njihov imetak u osnovi dozvoljen pa ukoliko ga musliman uzme na bilo koji način biva mu dozvoljen osim ako ne uzme putem prevare i obmane…” (3/1011). Gdje se u ovom dokazu može zaključiti da je dozvoljeno davati kamatu kada se jasno vidi da je to dokaz za uzimanje? Da mi ne bi prigovorili da u metnu stoji dozvoljenost kamate uopće jer je rekao: “…a niti (kamate) izmeðu muslimana i harbije u darul-harbu, a nije rekao dozvoljeno je uzeti kamatu od harbije.
Ovaj problem naveo je Ibnul-Hummam u djelu Fethul-Kadir i rekao da otpada davanje kamate muslimana harbiji baš zbog ovog obrazloženja, “i zato što je njihov imetak u osnovi dozvoljen pa ukoliko ga musliman uzme na bilo koji način biva mu dozvoljen osim ako ne uzme putem prevare i obmane…” (Ovo sam ponovio radi lakšeg razumijevanja), a Ibn Abidin je na to dodao: “…na to upućuje govor u Sijerul-kebir i njegovom komentaru: ‘…ako musliman uðe u darul-harb sa emanom (garancijom), nema zapreke da uzme njihov imetak na bilo koji način ako to bude sa njihovim zadovoljstvom…’” Dalje kaže Ibn Abidin: “…pogledaj kako je ovdje predmetom učinio uzimanje njihovog imetka sa njihovim zadovoljstvom, iz ovoga se zaključuje da oni pod kamatom i kimarom podrazumijevaju ono što bude uzeto na ovaj način pa makar izraz bio općenit…”
Na osnovu navedenog tahridž pojedinca ili tahridž bilo kojeg vijeća (tj. zaključak u odnosu) na imamovo mišljenje nije ispravan nego je razlika izmeðu takvog i imamovog stava kao što je razlika izmeðu nebesa i Zemlje.
Da dodam još da je imam, dajući ovu fetvu, imao za cilj slabljenje kafira u darul-harbu, a ovakve i slične fetve ih pomažu i to se pripisuje velikanima kao što je imam.
Kasnije hanefije su poimanjem imamove fetve dodali još jedan uvjet, a to je da od tog uzimanja kamate kafir ili harbija ne stekne nikakvu korist. Na osnovu ovoga nije dozvoljeno pohranjivati novac na njihove banke radi kamate, jer kafiri od toga imaju debelu korist. (Pogledaj: El-Muamelat el-malijje el-muasire, Zuhajli, 255; i Opaske na Multekal-ebhur, Vehbi Gavodži, 413)
Kao potpora navodi se i mišljenje Evropskog vijeća koje ima dva oslonca prilikom izdavanja ove fetve. Prvi oslonac može se tolerisati u odreðenoj mjeri, dok je drugi očita greška. Navedeno je ili prevedeno kao drugi oslonac da musliman nije obavezan primjenjivati šerijatske, graðanske, i političke propise koji se tiču javnog poretka u darul-harbu, te da je to stav Ebu Hanife, Muhammeda b. Hasana, Sufjana Sevrija, Ibrahima Nehaija, Ahmeda b. Hanbela i Ibn Tejmijje itd. Nisam imao priliku čitati originalan tekst ove fetve već sam sa njom upoznat preko prijevoda onih koji izdaju fetve po ovom pitanju, ali znam da je spomenuta ulema, kojoj je pripisano mišljenje, mišljenja da se ne sprovode šerijatske kazne u darul-harbu, kao što je kazna za zinaluk, kraðu, ubistvo itd. To otuda što je za izvršenje šerijatskih kazni uvjet halifa ili imam, a darul-harb nije pod njegovom ingerencijom. Halifa je uvjet za to da ne bi došlo do fesada, jer kad neko nekog ubije u darul-harbu, i ako bi neko izvršio odmazdu postoji velika mogućnost da će i njega neko ubiti jer ga nema ko štititi, a tako i ostale kazne. Meðutim, niko od njih nije dozvolio da musliman zinaluči i krade itd. u darul-harbu. Zatim, postoje neka druga pitanja kao naklanjavanje namaza, napaštanje propuštenih dana osobe koja je prihvatila islam u darul-harbu. Nije ni bitno šta su naveli jer ulema, kojoj je pripisan stav, ili je dozvolila muslimanu uzimanje kamate pod uvjetom da kafir nema nikakve koristi, ali ne i davanje iste, kao što je stav Ebu Hanife, njegovog učenika, te stav Sufjana i Nehaija, ili je zabranila i uzimanje i davanje kamate kao što je to stav Ahmeda ibn Hanbela i Ibn Tejmijje. Kojim načinom vijeće može ostaviti konkretan stav po dotičnom pitanju ove uleme, a kijasiti (koristiti analogiju) to na neki njihov drugi stav koji nema veze s tim? Ovakvim pristupom napraviše ovu prominentnu ulemu kontradiktornom u svojim stavovima. To je isto kao kad bih ja bio upitan o kamati u darul-harbu i dam odgovor ili da je zabranjena ili da je dozvoljeno uzeti, a ne davati, zatim budem upitan o sprovoðenju šerijatskih kazni u istoj i dam odgovor da se one ne sprovode. Zatim doðe neko poslije mene i dozvoli kamatu u darul-harbu oslanjajući se na moju fetvu o nesprovoðenju šerijatskih kazni. Rezultat toga jeste da ja dajem oprečne fetve. Greška izdavanja fetvi na ovaj način je očita, zato skrećem pažnju onima koji potkrepljuju svoj stav nečijim mišljenjem da se ne uzimaju sve zdravo za gotovo.
Priredio: Esnaf ef. Imamović
Student postiplomskih studija, Fakultet šerijatskog prava, Odjel usulu-fikha,
Medina el-Munevvera
Prvi put objavljeno: utorak, 01 Travanj 2008 08:36
————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Stav hanefijske pravne škole spram upotrebe deffa i ostalih muzičkih instrumenata
Priredio: Sead ef. Jasavić Imam Ebul-Feredž Ibnul-Dževzi rhm., kaže: Mezheb Ebu Hanife rhm., po pitanju muzike jeste ono što nam prenosi Hibetullah b. Ahmed el-Hariri od Ebul-Tajjib el-Taberija rhm., koji kaže: „Ebu Hanife rhm., je mrzio pjevanje i ako je dozvoljavao pijenje „nebiza“. Slušanje pjesačitaj više
Priredio: Sead ef. Jasavić
Imam Ebul-Feredž Ibnul-Dževzi rhm., kaže: Mezheb Ebu Hanife rhm., po pitanju muzike jeste ono što nam prenosi Hibetullah b. Ahmed el-Hariri od Ebul-Tajjib el-Taberija rhm., koji kaže: „Ebu Hanife rhm., je mrzio pjevanje i ako je dozvoljavao pijenje „nebiza“. Slušanje pjesama je smatrao grijehom, i istog stava su bili ostali učenjaci Kufe poput: Ibrahima, Ša’abija, Hammada, Sufjan el-Sevrija i dr., i u tome se nikako nisu razilazili! Kaže: Ni međ’ učenjacima Basre se ne bilježi razilaženje po ovom pitanju tj. da su mrzili muziku i zabranjivali je izuzev onoga što se prenosi od Ubejdullaha b. el-Hasena el-Anberija, koji nije smatrao to strašnim.“ (Pogledaj: Telbisu Iblis, 1/282.)
Imam Abdullah el-Mevsili rhm., kaže: „Slušanje melahija je haram poput sviranja kadiba, deffa, frule i ostalog. Poslanik a.s., je rekao da je slušanje zvuka melahija-muzike, ma’asija-grijeh, sjedenje tamo gdje se svira je fisk-grijeh, dok je uživanje i naslađivanje muzikom nevjerstvo! Ove riječi nam ukazuju na težinu ovog prijestupa i grijeha! Ako čovjek nenamjerno bude slušao muziku opravdan je, a treba se potruditi da je ne sluša, shodno predaji kada je Poslanik s.a.w.s., stavio prste u uši kako ne bi slušao glas pjevačice. Od Hasen b. Zijada rhm., se prenosi da je rekao: Nije strašno udarati u deff na svadbenom veselju kako bi se obznanio brak. Ebu Jusuf rhm., je bio upitan da li mrzi udaranje u deff mimo svadbenog veselja npr. da majka udara u deff svome dijetetu bez imanja za cilj činjenje grijeha-fiska? Pa je rekao: Ne mrzim to; ono što mrzim jeste kada deff proprati poročna pjesma! Ebu Jusuf rhm., je rekao: U kuću iz koje se čuje zvuk frula i žica – uđi bez traženja dozvole (kako bi ih odvratio od grijeha), jer je odvraćanje od grijeha farz-obaveza, pa ako ulazak ne bi bio moguć osim uz dozvolu ova obaveza se nikada ne bi mogla sprovesti! Čovjek koji javno čini grijehe kod svoje kuće – imamu (državi), je obaveza da ga u tome spriječi, pa ako se pokaje dobro jeste, a ako ne onda će ga uhapsiti i kazniti bičevanjem, a može mu i kuću oduzeti!“ (Pogledaj: el-ihtijar li-Ta’alilil-Muhtar, 4/177.)
Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „U djelu el-Zehira stoji: Oko udaranja u deff prilikom svadbenog veselja postoji razilaženje tj. dozvoljava se deff koji nema dželadžile (metal), sa strana, dok je mekruh upotreba deffa sa dželadžilama. Razilaze se također i u vezi pjevanja na svadbenom veselju. Jedni smatraju to dozvoljenim kao i udaranje u deff.“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 7/461.)
Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „Deff, tabl (goč), berbet (žičani instrument nalik violini), i mizmar (duvački instrument) – ako se ukradu za njih se ne sječe ruka, jer ovi predmeti kod njih dvojice (Ebu Jusuf i Muhammed), nemaju vrijednost i na osnovu ovoga stava se izdaje fetva tako da neće obeštećenje plaćati onaj ko ih polomi. Po Ebu Hanifi onaj ko ih uzme isto kao da ih je polomio. Deff se koristi za igru i ima ih oblih i kockastih. Berbet sliči instrumentu el-‘Ud. Tabl-goč koriste gazije i oko njega ima razilaženja međ’ ulemom, ali je jače mišljenje da se neće kidati ruka zbog njega!“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 13/222.)
Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „U djelu el-Mi’iradž stoji: Melahi se dijeli na dvije vrste: 1. Zabranjeni – u šta spadaju instrumenti poput frule, ne bitno od čega je, te el-‘ud ili tanbura, shodno predaji od Ebu umame r.a., u kojoj Poslanik s.a.w.s., kaže: „Allah me je poslao iz milosti prema svijetovima, i naredio mi je da uništavam el-me’azif (žičane instrumente), i el-mezamir (duvačke instrumente)!“ (Da’if, Musned Ahmed b. Hanbel, br.22361.) Upotreba ovih instrumenata odbija od zikrullaha. 2. Dozvoljeni – u šta spada upotreba deffa prilikom sklapanja braka, kao i ostalih događaja u istom značenju tj. veseli i sretni događaji, dok je u ostalim situacijama njegova upotreba mekruh, shodno predaji od halife Omera r.a., kada je čuo zvuk deffa pa je poslao čovjeka da vidi zbog čega se svira, pa ako je zbog svadbe ne bi reagovao, a ako je zbog nečeg drugog polomio bi ih štapom. Upotreba deffa od strane muškaraca je mekruh u svakoj situaciji zbog poistovjećivanja sa ženama!“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 18/287.)
Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „Što se tiče deffa i goča, koji se sviraju pri svadbama i borbama – onaj ko ih ošteti nadoknadiće ih uz opštu saglasnost svih!“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 21/325.)
Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „U djelu el-Zehira, i ostalim, stoji: „Nema ničeg strašnog u tome da se udara u deff prilikom svadbi i bajrama, a isto tako nije strašno i da se zapjeva na svadbama i bajramima, ako nema propratnih grijeha (fisk)!“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 22/118.)
Imam Ibnu Nudžejm el-Masri rhm., kaže: „Može se udarati u deff prilikom svadbenog veselja. Ebu Jusuf rhm., je bio upitan o korišćenju deffa mimo svadbenog veselja kao npr. da majka udara u deff svome dijetetu, bez propratnih grijeha naravno, na šta je odgovorio: Može. U djelu el-Zehira stoji: Dozvoljeno je pjevati na bajramima, a u djelu el-Siradžijja stoji: Dozvoljeno je i recitiranje stihova ako se u njima ne spominje grijeh!“ (Pogledaj: el-Bahr el-Ra’ik, 22/209.)
Imam Muhammed ‘Ala’uddin el-Haskefi rhm., kaže: „… i svaka vrsta ružnih instrumenata proširenih među ljudima poput tanbura i frula, a ako nisu u pitanju ružni instrumenti poput el-huda’a i el-kasaba (trska), onda ne, izuzev ako se ne zloupotrijebe pa ljudi počnu skakati i igrati!“ (Pogledaj: el-Durr el-Muhtar, 5/482.)
Imam el-Serhasi rhm., kaže: „Neće se kidati ruka zbog (krađe), deffa, i instrumenata sličnih njemu…“ (Pogledaj: el-Mebsut, 11/333.)
Imam Burhanuddin b. Maze rhm., kaže: „Ulema se razilazi kada je u pitanju udaranje u deff pri svadbenim veseljima. Jedni smatraju da je to dozvoljeno shodno Ajšinoj r.a., predaji u kojoj stoji da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Obznanite brak i sklopite ga u džamiji i udarite u deffove zbog toga!“ (Sunen Tirmizi, br.1089.) Muhammed b. Sirin rhm., kaže: „Obaviješten sam da bi se halifa Omer b. el-Hattab r.a., raspitao, kada bi čuo zvuke veselja, pa ako bi mu rekli da je u pitanju svadba ili obrezivanje djeteta – ne bi reagovao. Drugi smatraju da je to svakako pokuđeno, shodno riječima Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Svako trošenje vremena od strane vjernika je pogubno izuzev njegova treniranja konja, vježbanja gađanja i igranja sa svojom ženom.“ (Tirmizi, Ibnu Madždže) Fekih Ebul-Lejs rhm., kaže: Deff koji se koristi u našem vremenu sa sanedžatima i halhalima je mekruh; razilaženje uleme je samo oko deffa koji se ranije koristio!“ (Pogledaj: el-Muhit el-Burhani, 5/287.)
Imam Fahruddin el-Zejle’i rhm., kaže: „Između halal i haram (odnosa), jeste deff i glas!“ (Tirmizi, Nesa’i, Ibnu Madždže) Islamski pravnici kažu: Deff koji se u ovom hadisu spominje jeste deff bez dželadžila sa strane (halhala), a Allah najbolje zna!“ (Pogledaj: Tebjinul-Haka’ik šerhu Kenzil-Deka’ik, 5/193.)
Imam Fahruddin el-Zejle’i rhm., kaže: „Fekih Ebul-Lejs rhm., kaže: Ovo što smo naveli od Ebu Jusufa i Muhammeda rhm., da se neće nadoknaditi šteta za deff i goč – to se misli na deff i goč koji se upotrebljavaju za razonodu i gubljenje vremena (lehv), ali ako je u pitanju goč kojeg koriste borci i lovci – on će se nadoknadit. Isti je slučaj i sa deffom koji se ne koristi za lehv i gubljenje vremena – i on će se nadoknadit ako se ošteti kao npr. deff koji se koristi za svadbe.“ (Pogledaj: Tebjinul-Haka’ik šerhu Kenzil-Deka’ik, 15/471.)
Imam Fahruddin el-Zejle’i rhm., kaže: „Ebu Jusuf rhm., je rekao: „Mrzim deff kojeg prati razvratno igranje i pjevanje!“ (Pogledaj: Tebjinul-Haka’ik šerhu Kenzil-Deka’ik, 16/339.)
Imam Muhammed b. Ebi Bekr el-Razi rhm., kaže: „Dozvoljeno je udarati u deff prilikom svadbenih veselja radi obznane braka, i dozvoljeno je udarati u goč prilikom obavljanja hadždža i borbi, radi obznane ne iz razonode.“ (Pogledaj: Tuhfetul-Muluk, 1/238.)
Imam Ibnu Abidin rhm., kaže: „Dozvola udaranja u deff je posebna za žene kako se to bilježi u djelu el-Bahr, prenijeto iz djela el-Mi’radž, nakon spomena toga da je dozvoljeno udarati u deff prilikom svadbenih veselja i ostalih sličnih srećnih događaja. Kaže: Udaranje u deff je mekruh muškarcima u svakom slučaju, zbog poistovjećivanja sa ženama!“ (Pogledaj: Hašijetu Reddil-Muhtar ‘ala Durr el-Muhtar, 5/482.)
Imam Ibnu Abidin rhm., kaže: „Moj cijenjeni otac rhm., je rekao: „Treba se udarati u goč u vrijeme sehura u mjesecu Ramazanu, kako bi se probudili oni koji su se uspavali.“ (Pogledaj: Hašijetu Reddil-Muhtar ‘ala Durr el-Muhtar, 7/154.)
Imam Ibnu Abidin rhm., kaže: „I ko bude pjevao ljudima – zbog toga što ih okuplja na grijehu (Hidaja i ostala djela). Imam Sa’ad efendi kaže da se ovo odnosi na pjevanje za pare. Razmisli. Što se tiče onoga koji pjeva sam sebi kako bi odagnao samoću – takvo što je po većini uleme dozvoljeno (‘Inaja). Imam el-‘Ajni i ostali smatraju ovaj stav ispravnim. Kaže: Ako u tome ima va’aza-savjeta i hikmeta-mudrosti, uz opštu saglasnost svih je takvo što dozvoljeno. Jedni su ovo dozvolili samo pri svadbama kao što je tada dozvoljeno udarati i u deff. Neki su ovo dozvoli u svakoj situaciji, dok su drugi ovo u svakoj situaciji zabranili. U djelu el-Bahr stoji: Mezheb je da je ovakvo postupanje u svakoj situaciji zabranjeno, što prekida svaku raspravku. Vanjsko značenje koje nam navodi djelo el-Hidaja jeste da je u pitanju veliki grijeh (kebira), pa makar to čovjek činio samome sebi, što autor također potvrđuje. Kaže: Neće se prihvatat svjedočenje od čovjeka koji sluša muziku-pjesmu (gina), ili ide i sjedi tamo gdje se svira i pjeva. Imam el-‘Ajni rhm., dodaje: Ili sjedi tamo gdje se poroci rade i gdje se pije pa makar on i ne pio alkohol, jer samo mješanje sa njima, i ostavljanje naređivanja dobra – obara ‘adalet – pouzdanost nekog čovjeka.“ (Pogledaj: Reddul-Muhtar, 22/200.)
Imam Šejhi-Zade rhm., kaže: „Što se tiče goča kojeg koriste borci ili hadžije ili lovci, ili pak deffa koji se koristi za svadbe ili se sa njime igraju djeca u kući – ako ih čovjek ošteti nadoknadiće njihovu štetu uz opštu saglasnost svih, kako se to bilježi u Šerhul-Kenzu od ‘Ajnijja rhm..“ (Pogledaj: Medžme’ul-Enhur fi Šerhi Multekal-Ebhur, 7/413.)
Imam Zejnuddin el-Razi el-Hanefi rhm., kaže: „Dozvoljeno je udarati u deff (koža s jedne strane instrumenta), pri svadbenom veselju (‘urs), radi obznane braka, a isto tako je dozvoljeno udarati u tabl-goč (koža s obije strane instrumenta), prilikom obavljanja hadždža i prilikom borbi, radi obznane ne iz razonode.“ (Pogledaj: Tuhfetul-Muluk, 1/238.)
Imam Ebu Bekr el-Kasani rhm., kaže: „Dozvoljeno je prodavati instrumente (alatul-melahi), poput: birbita (nalik violini), tabla (goč), mizmara (frule), deffa i ostalog, po imamu Ebu Hanifi rhm., ali je, po njemu, to djelo mekruh-pokuđeno, a što se tiče njegova dva učenika, Ebu Jusufa i Muhammeda, oni su stava da nije halal trgovanje s ovim stvarima, jer su to stvari pripravljene za razonodu i gubljenje vremena (telehhi), kao i za grijeh (fisk), i fesad (nered). To se neće smatrati imetkom pa ga zbog toga nije dozvoljeno ni prodavati. Imam Ebu Hanife rhm., smatra da je moguće koristiti navedene instrumente u halal-šeri’atske svrhe, koji će tada biti propratni elementi nekim korisnim stvarima tako da neće (zbog eventualne zloupotrebe), gubiti svojstvo imetka. Stav Ebu Jusufa i Muhammeda da su muzički instrumenti sredstva uživanja-razonode (alatut-telehhi), i fiska-grijeha, je i naš stav.“ (Pogledaj: Beda’i’ul-Sana’i, 4/335.)
Imam Ebu Bekr el-Kasani rhm., kaže: „Što se tiče onoga koji svira instrumente – njegov hal će se sagledat; ako bude svirao neke obične instrumente poput trske (kasab), ili deffa i sl., to nije strašno, i neće se zbog toga obarat pouzdanost (‘adalet), nekog čovjeka, ali, ako je u pitanju neki teži instrument poput ‘el-Uda (žičani instrument poput violine-gitare…), i sl., pouzdanost (‘adalet), takvog čovjeka spada, jer upotreba takvih instrumenata nikako nije halal!“ (Pogledaj: Beda’i’ul-Sana’i, 5/401.)
Imam Ebu Bekr el-Kasani rhm., kaže: „Neće se kidati ruka ako se ukrade neki muzički instrumenat poput goča, deffa, frule i sl., jer se ove stvari ne smatraju imetkom, ili u njihovom „imanju“ ima manjkavosti. Zar ne vidiš da onaj ko slomi muzički instrumenat neće nadoknađivati štetu shodno mišljenju imama Ebu Jusufa i Muhammed Šejbanije rhm..“ (Pogledaj: Beda’i’ul-Sana’i, 6/9.)
Imam el-Tahavi rhm., kaže: „Neki su dozvolili pjevanje na svadbi poput udaranja u deff. Ima onih koji su to dozvolili u svakoj prilici, dok ima i onih koji su ga zabranili u svakoj prilici. Ovo spominje imam ‘Ajni u čemu ga je slijedio el-Bakani. Kažem: u djelu el-Bahr i el-Mezheb stoji da je to u svakoj prilici zabranjeno, što prekida svako razilaženje. Očit stav koji se ističe u djelu el-Hidaje (Zahirul-Hidajeh), jetse da je u pitanju veliki grijeh, pa makar to čovjek činio sam za svoju dušu!“ (Pogledaj: Hašijetul-Tahavi ‘ala Merakijel-Felah, 2/311.)
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Odgovorio mr. Elvedin Pezić u video predavanju ispod. Audio isječak odgovora
Odgovorio mr. Elvedin Pezić u video predavanju ispod.
Audio isječak odgovora
vidi manje