Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. U odgovoru na ovo pitanje neophodno je obraditi sljedeće tematske cjeline: uopćeno o kalografiji, cilj i smisao objave Kur’ana, izrada levhi sa kur’anskim ajetima i prodaja levhi sa kur’anskim ajetima.

Uopćeno o kalografiji
Kaligrafija je umjetnost lijepog pisanja rukom uz pomoć pera, kista, tinte ili nekog drugog pribora za pisanje. Naziv kaligrafija je dobila ime od grčke riječi kaligraphia, kalos = lijepo, a graphein = pisati. Arapska ili muslimanska kaligrafija ima višestoljetnu tradiciju. Zbog opće zabrane slika u Islamu, tj. zabrane crtanja stvorenja koja imaju dušu (ljudi i životinja), kaligrafija i kaligrafska umjetnost se posebno razvila kod muslimana. Koristilo se kurzivno arapsko pismo u kaligrafskoj umjetnosti kao linije čime su nastale slike od slova, tzv. kaligrami.

Sa druge strane, djelatnost prepisivanja knjiga a posebno Kur’ana je oblast koja je bila veoma rasprostranjena u islamskom svijetu, naročito što su muslimani davali poseban značaj knjigama, pisanju, nauci i knjigotekama. I dan danas pored prisustva i rasprostranjenosti štamparija, printera i kompjutera u muslimanskim zemljama postoje i djeluju pisarske radnje (na arapskom HATTAT) u kojima pisari baštine pisanje natpisa, zahvalnica i slično veoma lijepim i istančanim rukopisima.

U osnovi sa šerijatske strane bavljenje kaligrafijom (umjetnošću lijepog pisanja) je dozvoljeno. Osim što se za dozvolu kaligrafskog pisanja Kur’ana, sura ili kur’anskih ajeta uslovljava sljedeće:

– čistoća onoga sa čime se piše,
– nevađenje dijelova ajeta iz njegovog konteksta značenja,
– nepretjerivanje u ukrašavanju rukopisa precijecanjem slova, riječi i preklapanja istih tako da se teško može čitati,
– da kaligrafija ajeta ne bude u obliku bića koja imaju dušu (insana, ptice i slično).
A što se tiče izrade (pisanja ili crtanja) levhi sa surama ili kur’naskim ajetima koje se vješaju po zidovima, o tome će inšallah biti posebno govora.

Cilj i smisao objave Kur’ana

Vrlo je bitno da se zna i ima na umu da je Allah, subhanehu ve te’ala, plemeniti Kur’an objavio zbog sljedećih stvari:

– da bi se čitao, jer od samog čitanja musliman ima ogromnu nagradu,
– da se razmišlja o značenju ajeta i izučava onoga što je objavljeno,
– da se primjenjuju u praksi uvjerenja i propisi koji su došli u Kur’anu i živi po njima,
– da se pozivaju nemuslimani u vjerovanje i život po onome što je u njemu objavljeno.
Svakom muslimanu je vadžib, oko čega nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta, da uzdiže, cijeni i veliča Allahov govor (Kur’an) i da ga čuva od njegovog spuštanja na mizerne, niske, njemu nedostojne i ništavne razine.

Kaže Uzvišeni: „A onaj ko veliča Allahova obilježja, zaista je to (zank) bogobojaznog srca“ (El-Hadždž, 32). A od Allahovih obilježja je svakako i Allahov govor Kur’an.

Takođe, muslimanima je obaveza da slijede upute i principe Kur’ana, jer je Uvišeni Allah objavio Kur’an bi bio ibret i opomena, takođe da bi bio lijek za ono što je u srcima, da bi se njime ljudi uputili u ibadetima i međuljudskim komuniciranjima, da bi ga primjenili u svim sferama ljudskog života, itd. Na sve ovo ukazuju sljedeći ajeti:

– „O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputstvo i milost vjernicima“ (Junus, 57).

– „Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast“ (El-Isra’, 82).

– „A da Kur’an objavljujemo na tuđem jeziku, oni bi, sigurno, rekli: “Trebalo je da su mu ajeti razumljivi. Zar jezik tuđ, a onaj kome se objavljuje je Arap?” Reci: “On je vjernicima uputstvo i lijek. A oni koji neće da vjeruju – i gluhi su i slijepi, kao da se iz daleka mjesta dozivaju“ (Fussilet, 44).

– „Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili“ (Sad, 29).

A sve ovo znači da Kur’an nije objavljen da bi se sa njegovim ajetima ukrašavali zidovi kuća, džamija i slično.

Izrada levhi sa kur’anskim ajetima

Pod izradom levhi sa kur’anskim ajetima se misli na drvene, papirne, metalne ili plastične levhe na kojima se lijepim i ukrašenim pisanjem (kaligrafskim) ispišu manje sure ili određeni ajeti a koje se stavljaju i vješaju na zidove u kućama (a često i u džamijama) radi ukrasa, bereketa, pouke, podsjećanja ili iz nekih drugih povoda i razloga.

Po ovom pitanju savremeni učenjaci tri mišljenja: zabrana, dozvola i shodno stanju i nijetu (zabranjeno, mekruh i dozvoljeno).

Prvo mišljenje – opća zabrana.

Argumentiranje zagovarača ovog stava se bazira na dva pojašnjenja:

Prvo – vješanjem levhi sa ajetima na zid se gubi potrebno strahopoštovanje u srcima vjernika prema Kur’anu, jer neprestano gledanje u te ajete na levhi uzrokuje naviku nemarnosti i nedostatak osjećaja prema Allahovom govoru.

Drugo –napisani ajeti na levhi mogu biti izloženi neprimjerenim i neprihvatljivim okolnostima, poput padanja levhe, uništavanja iste, igranjem sa njom od strane onih koje ne znaju vrijednost i stepen ajeta ili da levha bude postavljena na mjestu gdje se čine veliki grijesi i mukeri, a u svemu ovome je omalovažavanje Kur’ana i suprotno onome zbog čega se ajeti pišu na njima.

Drugo mišljenje – opća dozvola ili dozvola uz ispunjenje određenih šartova.

Učenjaci koji zastupaju ovo mišljenje, tj. dozvolu, takođe argumentiraju svoj stav sa dva obrazloženja:

Prvo – vješanje levhi sa ajetima biva razlogom podsjećanja na Allaha i Njegov govor a ujedno to stvara naviku gledanja u ajete plemenitog Kur’ana.

Drugo – pogled u napisane ajete pozitivno utiče ili čak može odvratiti onoga ko ih pročita i pogleda od zabranjenih radnji u koje skoro da je upao.

Od savremenih učenjaka i istraživača koji su zauzeli ovaj stav je Kolegij islamskog prava pri Rabiti. Kolegij je zauzeo stav da je dozvoljena izrada levhi sa kur’anskim ajetima, njihovo ukrašavanje i upotrebljavanje u propisane svrhe, poput levhi koje služe kao pomoćna sredstava za učenje i poučavanje Kur’anu, ili se koriste za čitanje (Kur’ana), podsjećanje i uzimanje puke iz tih ajeta, ali sve ovo uslovljavaju ispunjenjem određenih uvjeta. Takođe, po njima je dozvoljeno prodavati levhe, ploče, pomoćna sredstva i slično na kojima su napisani ukrašeni kur’anski ajeti uz ispunjenje postavljenih uvjeta.

Ti uvjeti su sljedeći:

– nevađenje dijelova ajeta iz njegovog konteksta značenja,
– čistoća onoga sa čime se piše,
– nepretjerivanje u ukrašavanju rukopisa precijecanjem slova, riječi i preklapanja istih tako da se teško može čitati,
– da kaligrafija ajeta ne bude u obliku bića koja imaju dušu, poput insana, ptice i slično.
– da se na levhama ne pišu novotarske dove, hamajlije, zabludjela uvjerenja, vulgaran ili propagandan materijal i slično
Treće mišljenje – da izrada levhi sa kur’anskim ajetima shodno stanju i nijetu može biti zabranjena, pokuđena ili dozvoljena.

Učenjaci koji zastupaju ovaj stav kažu da zbog različitog stanja, namjere i nijeta zbog kojih se izrađuju (pišu i crtaju) levhe, ploće ili plakati i slično sa kur’anskim ajetima propis istih je različit shodno stanju. Ta stanja i nijeti zbog kojih se izrađuju levhe su sljedeća:

Prvo – da je nijet vješanja levhi na zidove UKRAŠAVANJE prostorije.

Propis ove vrste je pokuđenost (mekruh) po jednoj skupini učenjaka, a po drugoj zabrana što je bliže ispravnom. Kur’an nije objavljen da bi sa njim ukrašavali zidovi kuća, ureda, džamija i slično jer to predstavlja omalovažavanje i skrnavljenje Allahovog govora. Kur’an je objavljen da bi ga muslimani čitali (jer od samog čitanja musliman ima ogromnu nagradu), da bi razmišljali o značenju ajeta i izučavali ono što je objavljeno, da bi po njemu radili i živili i da pozivaju druge u vjerovanje i život po onome što je u njemu objavljeno.

Drugo – da je nijet vješanja levhi na zidove postizanje BEREKETA.

Nema sumnje da je Allahov govor pun bereketa, međutim taj bereket se postiže sa čitanjem Kur’ana (tilavetom), razmišljanjem o značenjima ajeta i radom po onome što je došlo u njemu, a ne postiže se bereket vješanjem napisanih ajeta na zidove. Na takvo nešto nije nas uputio tumač ove vjere Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. Takođe, da se sa vješanjem levhi na kojima su napisani ajeti postiže bereket u tome bi nas pretekli oni (tj. selef ovog Ummeta, prve tri generacije) koji su bili gorljiviji u činjenju hajra i koji su se više i dosljednije držali Upute, a to nije prenešeno od njih da su činili. Sa druge strane, nisu se kur’anske hamajlije, poput hamajlije sa Ajetul-kursi ili surama Felek i Nas, raširile u ovom Ummetu osim radi tog novotarskog uvjerenja da je u nošenju istih bereket (mimo uvjerenja da se time šite od musibeta i zla). A sve ovo znači da je vješanje levhi sa kur’anskim ajetima radi bereketa novotarija u vjeri. A svaka novotarija je dalalet i vodi u Vatru po tekstu hadisa.

Treće – da se sa vješanjem levhi sa kur’anskim ajetima na zidove nijeti UZIMANJE POUKE I PODSJEĆANJE.

Naravno da je Kur’an najbolja pouka za Allahove robove, međutim ta pouka se uzima njegovim učenjem i čitanjem kao i prenošenjem drugima, jer Uzvišeni kaže: „A meni se ovaj Kur’an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem“ (El-En’am, 19). A nije potvrđeno da je neko od selefa pravio levhe sa kur’anskim ajetima i vješao ih po zidovima radi dawe, uzimanja pouke ili podsjećanja, a da je u tome bilo hajra oni bi nas sigurno pretekli u tome. Za tako nešto nije bilo potreban naučni i tehnički napredak, jer je riječ o pijepom ukrašenom pisanju ajeta. A ovo znači da je veoma upitno i sporno pravdanje tih postupaka sa ciljem uzimanja pouke i podsjećanja.

Sa druge strane, stvarnost negira tu tvrdnju „da se te levhe stavljaju zbog uzimanja pouke i sličnog“. Jer nećemo naći u praksi nekoga da gledajući u te levhe da se zadubio razmišljajući o značenju ajeta, nego je činjenica da oni koji se zadive i zadube gledajući te levhe da se dive ljepoti rukopisa ili ukrasima sa kojima je levha ukrašena. Zbog toga su učenjaci koji kur’anske levhe nazvaju novotarijom bliže ispravnom od onih koji u tome vide širine.

Četvrto – da se sa vješanjem levhi sa kur’anskim ajetima na zidove kuća nijeti ZAŠTITA KUĆE OD ZLA, MUSIBETA, UROKA I SLIČNO KAO I STICANJE OPSKRBE ILI DRUGIH KORISTI.

Ovakav postupak nema osnova u vjeri te je njegov propis kao i propis vješanja levhi na zidove radi postizanja bereketa. Allah subhanehu ve te’ala nije ovo (vješanje kur’anskih levhi na zidove) učinio razlogom otklanjanja spomenutih nevolja i nedaća niti sebebom pribavljanja bilo kakvih koristi. Ovo je čista novotarija u vjeri.

Peto – da se prave edukativne levhe sa kur’anskim ajetima u kojima preovlađuje obični edukativni tekst nad ajetima iz Kur’ana a čiji je cilj ODGOJNOG I OBRAZOVNOG KARAKTERA.

Propis ovakvih levhi je dozvola ako su privremenog karaktera (tj. ako će se nakon određenog vremena skinuti), jer na njima napisani ajeti nisu sami po sebi ciljani, tj. da se pišu radi ukrasa, umišljene pouke, bereketa i slično, nego u sklopu obrazovno-edukativne tematiku o kojoj se govori na levhi.

Šesto – da se izrađene levhe sa kur’anskim ajetima ili hadisima vješaju na zidove UČIONICA I ŠKOLA ili unutar nekih drugih obrazovnih ustanova sa ciljem POUKE I PODSJEĆANJA učenika.

Ovakve levhe sa ovom namjerom je dozvolio savremni učenjak Bin Baz, rahimehullah. On je u svom odgovoru na pitanje o propisu vješanja hamajlija i kur’anskih ajet na zidove, nakon što je pojasnio zabranu hamajlija, rekao sljedeće: „A što se tiče vješanja ajeta i hadisa (napisanih na levhama) u uredima i školama, u tome nema smetnje jer je njihov cilj podsjećanje i korist, dok je stavljanje istih u džamije mekruh zbog skretanja pažnje i dekocentrisanja klanjača“.

Šejh Ibn Usejmin, rahimehulla, kada je upitan o izradi levhi sa kur’anskim ajetima i njihovom vješanju na zidove, odgovorio je približno slično ovome što je spomenuto u trećem mišljenju. Naime, rekao je da ova stvar nije bila poznata kod selefa ovog Ummeta a oni su najbolje generacije muslimana kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu.

Zatim kaže, da je ovo djelo nešto što Allah voli i sa čime mu se trebamo približavati On bi nam to propisao i pojasnio preko Njegovog miljenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer sve što je korisno ljudima u njihovom dunjaluku i ahiretu to nam je propisano preko Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Takođe, da je u ovome bio hajr u tome bi nas selef pretekao.

Zatim je naveo neke od ciljeva i namjera zbog kojih bi se vješale izrađene levhe sa kur’anskim ajetima po zidovima, poput toga da se sa tim namjerava izražavanje poštovanja prema Allahovom govoru, ili da se to radi zbog pouke iz ajeta i podsjećanja na njih, ili radi teberruka, ili radi zaštite i virdova (dova i zikrova koje sadrže ajeti). A onda je za sve ove mogućnosti pojasnio da su šerijatski neprihvatljive i neopravdane.

Da bi na kraju rezimirao da je djelo vješanja levhi sa kur’anskim ajetima na zidove bliže grijehu nego sevapu i nagradi i da je mu’minu preče i priličnije da se drži puta selameta, tj. da ostavo ono ono što je sporno.

Nakon svega spomenutog ostaje da se ukaže na odabrano mišljenje od tri spomenuta. Treće mišljenje sa spomenutim detaljima i stanjima je najbliže ispravnom stavu, a Allah zna najbolje.

Prema tome, zabranjeno je vješanje levhi sa kur’anskim ajetima u situacijama:

1- kada se time nijeti sticanje bereketa,

2- ili kada je nijet od toga zaštita kuće od musibeta, zla, uroka i slično ili sticanje opskrbe i sličnog.

A dozvoljeno je vješanje levhi sa kur’anskim ajetima u situaciji:

1- kada se naprave edukativne levhe sa kur’anskim ajetima u kojima preovlađuje obični edukativni tekst nad ajetima iz Kur’ana a čiji je cilj odgojnog i obrazovnog karaktera,

2- kada se levhe sa kur’anskim ajetima vješaju na zidove učionica i škola (ili unutar nekih drugih obrazovnih ustanova) sa ciljem uzimanja pouke i podsjećanja učenika.

Dok se vješanje levhi sa kur’anskim ajetima kreće između mekruha i harama u sljedećim okolnostima:

1- kada se sa tim nijeti ukrašavanje prostorija,

2- kada je nijet vješanja uzimanje pouke ili podjećanje,

3- kada se time želi iskazivati poštovanje prema Allahovom govoru,

4- kada su napisani ajeti koji sadrže dove i zikrovi.

Prodaja levhi sa kur’anskim ajetima

Propis izrade i prodaje levhi sa kur’anskim ajetima proizilazi i bazira se na propisu vješanja tih levhi na zidove.

Odnosno, razilaženje savremenih učenjaka oko prodaje levhi sa kur’anskim ajetima je isto kao razilaženje oko propisa vješanja levhi sa kur’anskim ajetima.

Oni koji dozvoljavaju vješanje tih levhi na zidove dozvoljavaju i izradu i prodaju istih, a oni koji zabranjuju vješanje zabranjuju i prodaju. Ili oni koji prave razliku u propisu vješanja shodno stanju i nijetu, takođe takav stav imaju i po pitanju prodaje.

Prema tome, propis izrade i prodaje levhi sa kur’anskim ajetima (ili Allahovim imenima) koje se koriste kao ukrasi u kućama, kancelarijama, džamijama ili javnim ustanovama se kreće između mekruha (pokuđenosti) i harama, a bliže je haramu jer kur’anski ajeti nisu objavljeni da se njima ukrašavaju prostorije.

A dozvoljeni oblici izrade levhi sa kur’anskim ajetima su već spomenuti. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

vidi manje