Uzvišeni Allah govori u Svojoj časnoj Knjizi o opisu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u ranijim nebeskim knjigama, kao naprimjer: “…kojeg oni kod sebe u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze” (El-A’araf, 157); “A kada Isa, sin Merjemin reče: ‘O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat, i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći…’” (Es-Saff, 6).

Čak štaviše, Uzvišeni Allah je tako precizno opisao Svog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u prijašnjim knjigama, da ga oni koji poznaju ranije objave znaju kao što znaju svoju rođenu djecu. Rekao je Uzvišeni:

“Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prekrivaju.” (El-Bekare, 146.)

Pored brojnih promjena i iskrivljenosti kojima su bili izloženi Tevrat i Indžil, nalazimo u današnjoj Bibliji (Starom i Novom zavjetu) mnogobrojne nagovještaje dolaska Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegov opis. Istraživači ove teme naveli su mnoštvo citata iz Starog i Novog zavjeta koji najavljuju Muhammedov, sallallahu alejhi ve sellem, dolazak , a ovom prilikom progovorit ćemo o jednom takvom citatu:

U evanđelju po Ivanu (14:15) stoji da je Isa, alejhis-selam, rekao havarijjinima: “Ja ću uistinu otići, a doći će vam Paraklit, dah istine, neće govoriti od sebe nego će govoriti onako kako mu se kaže…”

U ovom tekstu primjećujemo da riječ “Paraklit” nije prevedena, iako je sav Indžil preveden. U nekim izdanjima Biblije umjesto “Paraklit” napisano je “on” – doći će vam on! Ko je to on i ko je “Paraklit”.

Originalni jezik Novog zavjeta je sirijanski, međutim, ne postoji nijedan sačuvan primjerak Novog zavjeta na tom jeziku. Najstariji sačuvani zapisi Novog zavjeta su na grčkom jeziku. “Paraklit” je riječ grčkog porijekla, a njeno značenje je hvaljeni. To je upravo značenje imena Muhammed jer je izvedeno iz riječi “hamd”, kao što se kaže “elhamdulillahi”, što znači “hvala Allahu”. U evanđelju po Bernabi je umjesto “Paraklit” jasno napisano ime Muhammed te da je to poslanik kojeg je najavio Isa i da je on posljednji poslanik.
Nekolicina orijentalista pokušala je poreći ovaj nagovještaj na krajnje neobičan način. Rekli su da je Muhammed sebi dao to ime nakon što je preselio u Medinu gdje se pomiješao sa kršćanima te je čitao u Indžilu o osobinama najavljenog poslanika i o njegovom imenu “Paraklit” ili na sirijanskom “Munhamena”. Svako ko ima iole uvida u biografiju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, dobro zna da mu je ime dao njegov djed Abdul-Muttalib kada se rodio kao siroče bez oca. Isto tako, opće je poznato da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije čitao niti pisao, kao što o tome Uzvišeni govori:
“Ti prije nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao, inače, posumnjali bi oni što laži govore.”

Ovaj citat iz Novog zavjeta koji govori o Paraklitu u potpunosti je promijenio životni tok imama Ebu Muhammeda Abdullaha el-Mejurki et-Terdžumana (832. h.). Naime, on je bio jedan od najistaknutijih kršćanskih svećenika u svom vremenu, štaviše, bio je pripremljen da postane vrhovni crkveni poglavar – papa, međutim, kada je naišao na citat u Indžilu koji nagovještava Muhammedov dolazak, prihvatio je islam, nakon toga je napisao knjigu koju je naslovio “Dar razboritom u odgovoru pristalicama krsta”. Knjigu je podijelio na dva dijela. U prvom dijelu govori o svom prelasku na islam, a u drugom odgovara kršćanima na njihove zablude. Ukratko ćemo prenijeti njegovu priču o prihvatanju islama: “Moje porijeklo je iz Mejurke (u južnoj Španiji), moj otac nije imao djece osim mene. Kada sam navršio šest godina, predao me je učitelju – svećeniku pred kojim sam učio Indžil. Na iznenađenje svih, gotovo cijeli Indžil naučio sam napamet u toku dvije godine. Nakon toga, u narednih šest godina učio sam jezik Indžila i filozofiju. Zatim sam otputovao iz svog grada u drugi koji se zove Larde. Taj grad je u to vrijeme slovio za prijestolnicu kršćanskih učenjaka. U njemu je bilo hiljadu i petsto kršćanskih učenjaka. Glavni među njima bio je svećenik pred kojim su svi učili. Tu sam učio o prirodnim naukama i astronomiji u periodu od šest godina. Nakon toga sam u naredne četiri godine podučavan Indžilu i njegovom jeziku. Zatim sam otputovao u grad Blunija. To je jako velik grad u kojem su se skupljali učenici iz svih krajeva. Nastanio sam se u crkvi kod jednog velikog i poznatog svećenika koji se zvao Naklav Mirtil. Taj svećenik bio je posebno cijenjen i ugledan među kršćanima. Sva važna pitanja vezana za vjeru upućivana su njemu, iz dalekih krajeva, od careva i drugih. Uz pitanja dolazili bi i vrijedni pokloni kojima su željeli bereket, i bili bi sretni kada bi prihvatio njihove poklone. Pred tim svećenikom učio sam o temeljima kršćanstva i njegovim propisima. Nastojao sam da se zbližim s njim te sam ga služio i obavljao mnoge njegove poslove. Na kraju sam mu postao vrlo blizak i prisan. Dao mi je ključeve svojih dvora i odaja. Sve je meni prepustio, izuzev jedne male kućice unutar njegovog dvora u kojoj se osamljivao. Mislim da je to mjesto u kojem je čuvao skupocjene poklone koji su mu dolazili. Ostao sam tako uz njega deset godina, služeći ga i učeći od njega. Jednog dana taj svećenik se razbolio tako da nije došao na redovni čas. Dok su ga čekali, učenici su raspravljali o vjerskim temama, i tom prilikom dotaknuli su se citata u Indžilu: “Ja ću uistinu otići, a doći će vam nakon mene poslanik koji se zove Paraklit”. Raspravljali su o tom najavljenom poslaniku. Na koga se to odnosi? Svako od njih iznio je svoje mišljenje. Podvojili su se i žestoko raspravljali da bi se nakon toga razišli bez rezultata. Nakon toga otišao sam kod svećenika, koji je pitao o čemu se razgovaralo u njegovom odsustvu. Obavijestio sam ga kako smo se razišli po pitanju imena Paraklit i na koga se odnosi. Citirao sam mišljenja i odgovore učenika, a on me upita:

– A kako si ti odgovorio?
– Odgovorio sam kao što je rekao poznati komentator Indžila, sudija, taj i taj.

Rekao je:
– Dobar pokušaj, taj i taj je pogriješio, taj i taj gotovo da je blizu ispravnog odgovora, međutim, istina je nešto sasvim drugo. Pravo značenje tog imena znaju samo veliki učenjaci, a vi još uvijek znate samo malo!

Požurio sam da mu poljubim stopala govoreći:
– Poglavaru moj, ti znaš da sam ti došao iz dalekog kraja i evo već deset godina te hizmetim. Za to vrijeme sam od tebe naučio veliko znanje. Nadam se da ćeš me iz svoje dobrote poučiti i tom imenu!

Nakon toga starac je zaplakao i rekao mi:
– Sinko moj, doista si mi mnogo drag zbog svoje službe i posvećenosti meni. Poznavati ovo ime je jako korisno, ali se bojim da će to utjecati na tebe i da će te kršćani tada ubiti.

Rekao sam mu:
– Gospodine moj, Velikog mi Boga i Indžila i onog ko je s njim došao, neću ništa otkriti od onog što mi tajno kažeš osim uz tvoju dozvolu!

Rekao je:
– Onda, sinko moj, znaj da je Paraklit ime za muslimanskog poslanika Muhammeda i njemu je objavljena četvrta knjiga koju je spomenuo Danijel i da je njegova vjera, vjera istine, a njegovi sljedbenici su opisani u Indžilu!

Upitao sam:
– A šta kažeš o vjeri ovih kršćana?
– Sinko moj, kada bi kršćani bili na prvoj Isaovoj vjeri, bili bi na Allahovoj vjeri, jer Isa i svi poslanici pozivaju u Allahovu vjeru, međutim oni su vjeru promijenili i nevjernici postali!

Upitao sam:
– Gospodine moj, a kako se spasiti od toga?
– Sinko moj, prihvatanjem islama!
– A da li će se spasiti onaj ko ga prihvati?
– Da – rekao je – uspjet će na dunjaluku i na ahiretu!

Upitao sam:
– Gospodine moj, razuman čovjek izabire za sebe ono što je najbolje, pa ako znaš vrijednost islama, šta te sprečava da ga prihvatiš?

– Sinko moj, ovo što sam ti rekao, saznao sam tek kada sam ostario i oslabio, a da sam to saznao kada sam bio u tvojim godinama, sve bih ostavio i prihvatio islam – vjeru istine. Želja za dunjalukom je glava svake zablude! Ti vidiš na kakvom sam ja položaju kod kršćana i koliko sam ugledan i cijenjen. Vidiš kako mi imetak dolazi u izobilju. Kada bih ispoljio imalo naklonosti prema islamu, narod bi me odmah ubio. Ako bi i pretpostavili da im pobjegnem i pređem u muslimansku zemlju te im kažem da sam došao kao musliman, rekli bi: ”Sebi si korist donio ulaskom u islam – vjeru istine, zato nam ne prigovaraj zbog prihvatanja vjere kojom ćeš se spasiti od Allahove kazne.” Tako bih među njima bio stari starac, siromašan, preko devedeset godina, ne govorim njihovim jezikom i ne znaju moju vrijednost.

– Gospodine moj, savjetuješ li mi da odem među muslimane i prihvatim njihovu vjeru?

– Ako si pametan i želiš da se spasiš, požuri! Postići ćeš uspjeh na dunjaluku i ahiretu. Ali, sinko moj, ovo što ti sada kazah, niko nije čuo, zato ga drži u strogoj tajnosti. Ako nešto od toga otkriješ, odmah će te ubiti i ja ti neću moći pomoći. Znaj da ti ne vrijedi ako kažeš da sam ti ja to rekao, jer ja ću to poreći i meni će vjerovati, a tebi neće!

Obećao sam mu da ću tajnu čuvati. Spremio sam se za putovanje. Na rastanku mi je poželio puno sreće…

Otputovao je u Tunis gdje je prihvatio islam. Muslimani su ga lijepo prihvatili. Kada mu se rodio sin, dao mu je ime Muhammed.

Mr. Hakija Kanurić
Preuzeto sa minber.ba
https://minber.ba/muhammed-sallallahu-alejhi-ve-sellem-u-tevratu-i-indilu/

vidi manje