Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim:

Što se tiče javnog poimeničnog prozivanja novotara, da li to spada u zabranjeni gibet, to zavisi od situacije. Učenjaci su izdvojili iz opće zabrane gibeta određene situacije.

Imam Nevvevi je u svojoj knjizi “Rijadus-salihin” naveo poglavlje pod naslovom “Poglavlje o onom što je dozvoljeno od gibeta”, pa kaže: “Znaj da je gibet dozvoljen kada za to postoji opravdan šerijatski cilj koji se ne može postići osim sa gibetom, a on ima šest vrsta”. Pa je pod četvrtom vrstom spomenuo upozorenje i savjet muslimanima od nečijeg zla, te je nabrojao šta sve ulazi pod ovu vrstu, poput: gibeta slabih ravija u prenošenju hadisa, gibetu nepravednih svjedoka i tako dalje. Između ostalih spomenuo je i fakiha uči kod bidatora ili grešnika, pa se boji da će mu naštetiti, tada ga treba posavjetovati i pojasniti njegovo stanje, pod šartom da mu je namjera davanje savjeta. A pod petom vrstom je spomenuo čovjeka koji javno čini grijeh ili novotariju.

Kaže Hasan El-Basri: “Gibet novotara nije gibet” (Kešful-hafa’, El-Adželuni, 2/173). I kaže: “Trojicu je dozvoljeno gibetiti: novotara, fasika koji javno griješi i vladara zalima” (Ez-Zuhd, Ahmed ibn Hanbel,1661, Futja ve dževabuha, El-Hemezani, str. 14, i Fejdul-kadir, El-Munavi, str. 108).

Kaže Ibn Kutejbe: “Može pomisliti onaj ko ne zna od ljudi i koji ne stavlja stvari na njihovo mjesto da je ovo gibet učenjaka … a nije tako kao što oni misle …”. (Islahu galeti Ebi Ubejd, str. 46.)

Da bi kritika učenjaka ili daija bila dozvoljena spominjući njihova imena učenjaci su postavili određene šartove. Pa tako imam Ibn Nasiruddin Ed-Dimeški u svojoj knjizi “Er-Reddu el-vafir” spominje tri šarta: prvi – da onaj koji govori poznaje stepene ljudi, njihova stanja u skretanju, pravednosti i razlike među njima u njihovim riječima i djelima, drugi – da bude bogobojazan, nepristrasan, da ne slijedi strasti i prohtjeve svog nefsa i da nije brzoplet i treći – poznavanje razloga i povoda zbog kojih se ocjenjuje neki čovjek da je novotar ili da je skrenuo sa ispravnog menhedža (Er-Reddu el-vafir, str. 14.).

Zbog toga onaj koji govori o islamskim džematima i učenjacima treba da zadovolji neke šartove od kojih su:

Prvi – da se provjeri govor koji se želi kritikovati, tj. da ne gradi svoju kritiku na nečemu što mu je neko prenio bez provjeravanja vjerodostojnosti istog. Zato je rečeno “Slabost vijesti su njihove ravije”, tj. da oni koji prenose vijesti često ih ne prenose onakve kakve jesu, nego dodaju ili oduzmu. Allah Uzvišeni je postavio princip koji kada bi ga se držali islamisti nestalo bi mnogih razilaženja i nerazumijevanja među njima: “O vjernici, ako vam nekakav griješan čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete”. (El-hudžurat 6)

Drugi – čitanje govora ili njegovo slušanje sa smirenošću, zadovoljstvom i lijepom namjerom, a ne sa ciljem kritike i provjeravanja. Takođe, treba tražiti svom bratu opravdanje i izlaz za kazano i napisano, pa ako nađe opravdanje dobro i jest a ako ne nađe istina je preča da se slijedi. Jer Allahovo zadovoljstvo je cilj koji se ne ostavlja a zadovoljavanje ljudi je cilj koji se ne može ostvariti, pa zato čovjek treba da da prednost onome što se ne ostavlja nad onim što se ne može ostvariti.

Treći – da govori o bitnim stvarima i da ne prenosi osim pitanja u kojima ima koristi i koja su vrijedna pažnje. Uz sve ovo na njemu je da vodi računa o argumentima, upotrebljavanju najljepših metoda u obraćanju, da bira riječi i da se kloni pogrdnih, uvredljivih i ružnih izraza. Ako mu istina postane jasna a ona je na strani protivnika da je prihvati.

Nažalost, mnogi oni koji se upuste u kritiku i savjetovanje drugih pišući odgovore na određene riječi, izreke ili knjige, upadaju u mnoge greške od kojih su najpoznatije sljedeće: vađenje riječi iz konteksta, izražavanje radosti kada druga strana griješi, spominjanje loših djela a sakrivanje dobrih i slično tome.

A što se tiče menhedža prilikom kritikovanja da se spominju loše djela a sakrivaju dobra, ovaj menhedž je Ibn Tejmije nazvao “Menhedž muha”, pa kaže: “Neki ljudi, kada kritikuju bolesno kritikuju, zaboravljaju dobra djela i osobine a spominju samo loše. Oni su poput muha: ostavljaju zdrave dijelove tijela a slijeću na rane i nečiste dijelove tijela. Ovo je dokaz malodušnosti i pokvarenog karaktera” (Medžmu’ul-fetava, 28/209). A na drugom mjestu pojašnjava Ibn Tejmije ispravan menhedž po ovom pitanju, pa kaže: “Kada se u jednom čovjeku nađe i dobro i zlo, dobročinstvo i grijesi, pokornost i neposlušnost i Sunnet i novotarija, zaslužuje od prijateljstva i nagrade shodno onoliko koliko ima u njemu hajra, i zaslužuje od neprijateljstva i kazne onoliko koliko ima u njemu zla” (Medžmu’ul-fetava, 28/209). Ovo je naravno, menhedž kada se ocjenjuje kompletna ličnost a ne kod bilo koje kritike. Ispravno je da kritičar kada želi pojasniti greške onog koga kritikuje ili želi odgovoriti nekom ko je pogriješio u tom slučaju nije obavezan spomenuti njegove dobre osobine, za razliku od donošenja općeg stava o ljudima i džematima, tada se spominju i dobre i loše osobine.

Kaže šejh Ibn Usejmin pojašnjavajući razliku između odgovora na onog ko je pogriješio i između biografije i ocjenjivanja: “Kada čovjek govori o nekoj ličnosti a želi da ga ocijeni kao kompletnu ličnost, u tom slučaju treba spomenuti njegove dobre i loše osobine, a zatim donosi sud shodno njegovom stanju: pa ako prevladaju dobre osobine pohvali ga, a ako prevladaju loše osobine pokudi ga. A ako želi prilikom govora o nekoj ličnosti da odgovori na njegovu novotariju tada ne treba da spominje njegove dobre osobine, jer spominjanje dobrih osobina u situaciji kada se odgovara na njega čini sam odgovor slabim i neprihvatljivim” (Preuzeto sa snimljene kasete, datuma 16.12.1416. po Hidžri).

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

vidi manje