Smatram da je verbalna razmjena mišljenja između
različitih strana lijepa stvar i lijepo djelo, pod uvjetom da bude
popraćeno lijepom namjerom, te da osnovni cilj te diskusije bude
uzdizanje Allahove riječi tako da ona bude gornja. Međutim, ukoliko
diskusija bude vodena s namjerom da se ojača i potpomogne nečiji stav
ili mišljenje, onda je takvu vrstu diskusije bolje zaobići nego je voditi.
Namjera da se dođe do istine postojala je u većoj mjeri kod ispravnih
prethodnika nego sto je to slučaj u nasem vremenu. Zato danas neki ljudi,
kada ti se suprotstave, nastoje pod svaku cijenu održati svoje mišljenje
i na torn putu ne prežu od toga da se koriste i vrlo slabim dokazima
koji nemaju nikakve vrijednosti po mjerilima istinske diskusije. Ovo
je činjenica koja je neke ljude učinila vrlo suzdržanim i rezerviranim
kada su u pitanju diskusije i rasprave, naročito ukoliko se one vode pred
masama, jer strahuju da ta polemika ne postane smutnja za ljude i da se
istina ne pomiješa sa neistinom zbog smjelosti, rječitosti i elokventnosti
sagovornika. Tada je šteta ogromna ne samo za onoga koji je stupio
u raspravu vec i za one koje predstavlja, pa čak i za samu istinu, i zato
se ljudi vole udaljiti od ovakvih diskusija.

Mislim da je moguće umanjiti opasnost diskusija tako sto ce učenjak
napisati određenu knjigu i u njoj navesti odabrano mišljenje i potkrijepiti
ga dokazima na kojima je zasnovao svoj stav, a nakon toga spomenut će
dokaze protivnika i pojasniti da se oni ne mogu suprotstaviti dokazima
na kojima je on zasnovao svoje mišljenje. Nema sumnje da je ovakva
metoda ispravna i dobra, te da se njome postiže željeni cilj do kojeg se
diskusijom i želi doci.

Nijedan autor nije primijenio ovu metodu onako kako su je
primijenili šejhul-islam Ibn Tejmijje i njegov učenik Ibnul-Kajjim
u svojim djelima. Vidjet ćes kako prilikom rasprave o određenom
pitanju iznose prvo dokaze onih koji zastupaju stav suprotan njihovom,
pa čak navode i one dokaze koji idu u prilog tom mišljenju, a koje
ne poznaju ni oni koji to mišljenje zastupaju. Nakon toga repliciraju
i kritički se osvrću na iznesene dokaze, a onda iznose dokaze za
mišljenja koja oni zastupaju. Ovo je manifest potpune pravde. Čovjek
mora znati da je odgovoran pred Allahom, dž.š., te da ne može odabrati
određeno mišljenje samo po svome nahođenju, jer će to inače biti na
štetu njegovih dobrih djela na Sudnjem danu.

Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf