Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Savjet za probleme sa sihrom i džinnima
Poštovana sestro, Molim Allaha da vam podari strpljivost i rješenje. Iz vašeg pitanja stekao sam dojam da kod vas ima elemenata jednog od tri vrste uticaja: sihra, džinskog dodira ili uroka. Jedno od ovog troga, Allah najbolje zna, je prisutno. O čemu se tačno radi, ne možemo znati dok nam ne potvrdviše
Poštovana sestro,
Molim Allaha da vam podari strpljivost i rješenje. Iz vašeg pitanja stekao sam dojam da kod vas ima elemenata jednog od tri vrste uticaja: sihra, džinskog dodira ili uroka. Jedno od ovog troga, Allah najbolje zna, je prisutno. O čemu se tačno radi, ne možemo znati dok nam ne potvrdi iskreni liječnik Allahovom Knjigom. Dakle, neko od duhovnih iscjelitelja. Ne znam gdje tačno živite, ali vam mogu predložiti, ukoliko živite na zapadu, da se obratite jednom od imama arapskih džemata. Oni sigurno poznaju nekoga ko uči rukju. Nakon što nad vama prouče rukju saznat ćemo tačno o kojoj vrsti uticaja se radi. Do tada, ja bih vam svakako predložio da pročitate jednu od ispravnih knjiga na ovu temu. U njima ćete naći zaštitu koja vam u ovom trenutku treba. Neke od tih knjiga su:
1. „Liječenje Kur’anom, medom i ljekovitim biljem“
2. „Liječenje Kur’anom“
3. „Ko su džini i šejtani“
4. „Kako se zaštititi od džina i šejtana“
5. „Oštri mač u borbi protiv zlih sihirbaza“ itd.
Veoma je važno da u dok ne nađete liječnika budete stalno pod zaštitom. Neke do dova zaštite možete naći i na web stranici http://www.lijecenje-kuranom.com
Hfz. Mr. Senaid Zajimović
preuzeto sa www-n-um.com
Vidi manjePodjela imanja, nasljedstvo
Odlike islamskog nasljedno-pravnog sistema 1- Šeriat ne dozvoljava gomilanje i posjedovanje imetka u rukama samo određenih osoba, zbog toga je u nasljedstvo uključio što veći broj nasljednika. 2- Nasljedstvo je obligatno, što znači da ga ostavitelj mora udijeliti, a nasljednik primiti. Kada primi svviše
Odlike islamskog nasljedno-pravnog sistema
1- Šeriat ne dozvoljava gomilanje i posjedovanje imetka u rukama samo određenih osoba, zbog toga je u nasljedstvo uključio što veći broj nasljednika.
2- Nasljedstvo je obligatno, što znači da ga ostavitelj mora udijeliti, a nasljednik primiti. Kada primi svoj dio, on sa njim može činiti što god hoće. Dakle, nema mjesta diskriminaciji. Kod nas je učestala pojava da se neki od nasljednika (i to uglavnom sestra) odriče svog dijela u korist braće prije podjele mirasa. Pravilo je da ona zaslužuje svoj dio koji mora primiti, a djelioc joj ga mora udijeliti. Kada ga primi, ona može ako hoće da ga pokloni svojoj braći.
3- Krvno srodstvo je temeljni osnov podjele ostavštine. “A rođaci su, prema Allahovoj Knjizi, jedni drugima preči.” (El-Enfal: 75)
4- Ostavitelj u Islamu ostavlja imetak svojima najmilijima i najbližima. Zbog toga ne dozvoljava da imetak izlazi van kruga porodice.
5- Miraz je podijeljen shodno potrebama. Zbog toga postoje određene razlike u podjeli. Dio kćerke i sina nije isti. Sinu je potrebno više imetka jer on obezbjeđuje mehr za svoju ženidbu i dužan je da troši na svoju porodicu. Kćerka nije dužna trošiti na izdržavanje porodice. Prema tome, Islam ju je oplemenio i na poseban stepen uzdigao. Ona je zbrinuta od rođenja pa do smrti; do udaje o njoj se brine otac, poslije udaje muž. Jedna književnica je nakon što je upoznala mjesto žene u Islamu rekla: “Da mi je makar mjesec dana živjeti ovako.”
Udio sina je veći nego udio oca ostavitelja, zato što je sin potrebniji imetku od oca. On tek započinje život i potreban mu je imetak, dok je ocu potreban samo da bi izdržao do kraja života.
6- Šeriat je precizno odredio nasljednike i nije dao ostavitelju ili nasljedniku da oni vrše podjele zbog toga što postoji velika mogućnost da kod čovjeka prevladaju strasti ili emocije pa da nekima zabrani a nekima da više nego im pripada.
Islam štiti svaku individuu
Da se ovaj sistem poštuje, ne bi bilo svađa i prepirki oko međa, ne bi se nasljednici hvatali za motike i sjekire prilikom dokazivanja čija je čija međa. Naš zakon poštuje volju ostavitelja, ali, isto tako, poštuje i sporazumnu raspodjelu među nasljednicima. Zašto to ne iskoristiti? Barem u ovome nismo prinuđeni i nećemo se moći pravdati pred Uzvišenim na Sudnjem danu time da smo živjeli u sekularističkom sistemu koji nam je sve branio i prisiljavao nas na ono što mi nismo htjeli.
Islam osigurava i štiti ljudska prava svake individue. Život i imovina svih građana u islamskoj državi smatraju se svetim, bez obzira je li osoba bila musliman ili ne. Poslanik je rekao:
“Uistinu, vaša krv, vaši imeci i vaša čast su nepovredivi” (El-Buhari, br. 1.739 i Ahmed, br. 2.037) .
Odnos prema ostavitelju, nasljednicima i podjela ostavštine moraju biti zasnovani na principima pravde. Uzvišeni Allah je rekao:
“I budite pravedni, Allah zaista, pravedne voli” (El-Hudžurat, 9.).
“Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete. Pravedni budite, to je bliže bogobojaznosti….” (El-Maida, 8.).
“Ljudi, čuvajte se nepravde, jer nepravda će biti tama na Sudnjem danu” (El-Buhari, 2.447 i Ahmed, 5.798).
Oni koji nisu dobili svoja prava na ovom svijetu, dobit će ih na Sudnjem danu. Rekao je Muhammed, s. a. v. s.:
“Na Sudnjem danu prava će biti vraćena onima kojima pripadaju i štete će biti nadoknađen” (Muslim, br. 2.582 i Ahmed, br. 7.163).
Šta je miraz?
Miraz ili zaostavština je imovina koja nakon ostaviteljeve smrti prelazi na njegove nasljednike. Pravo koje tretira pitanje zaostavštine, njenog sadržaja, pitanje nasljednika i način raspodjele – zove se nasljedno pravo. Ono je regulirano Kur’anom i sunnetom, što znači da ga muslimani imaju prihvatiti onakvim kako je precizirano u ova dva izvora.
Predmet nasljeđivanja mogu biti stvari i prava koji pripadaju pojedincu. Pod pravima se podrazumijevaju imovinska prava, kao što su stvarna, obligaciona, autorska. Sva prava mimo imovinskih ne spadaju u predmet nasljeđivanja.
Osim stvari i prava, predmet nasljeđivanja mogu biti i obaveze. Utvrđenje obaveza važno je radi odgovornosti nasljednika za dugove ostavitelja. Sa svrhom utvrđivanja vrijednosti zaostavštine, popisuju se i procjenjuju sva dobra ostavitelja u trenutku njegove smrti, uključujući i njegova potraživanja, osim onih koja su očigledno nenaplativa. Od toga se odbijaju troškovi sahrane ostavitelja i dugovi, kao i troškovi popisa i procjene.
Ostavština se dijeli nakon što se zadovolje slijedeća tri prava vezana za ostavitelja:
– opremanje i ukop ostavitelja,
– podmirivanje njegovih dugova,
– provedba njegovih oporuka.
Oprema, kupovina ćefina, ukop i svi drugi troškovi dženaze ostavitelja se uzimaju iz njegove ostavštine prije podjele. To znači da nasljednici nisu dužni finansirati njegovu dženazu iz svojih sredstava već iz ostaviteljevih. Nakon što se podmire troškovi ukopa i dženaze, prilazi se podmirivanju dugova ostavitelja, ukoliko ih je imao i ako mu nisu oprošteni. Kod nas je uobičajeno da se formalno, prilikom same dženaze, pitaju prisutni za oprost moralnog duga umrlom. Nasljednici su dužni iz njegove ostavštine podmiriti materijalne dugove, a potom preći na provođenje oporuke, odnosno testamenta, ukoliko ga ima.
Uzvišeni Allah je rekao da se ostavština dijeli “pošto se izvrši, ne oštećujući nikoga, oporuka koja je ostavljena ili podmiri dug; to je Allahova zapovijed” (En-Nisa, 12.).
Iako se u ajetu prvo spominje izvršenje oporuke, pa tek onda podmirivanje duga, prema koncenzusu islamskih pravnika, prvo se podmiruje dug, pa tek onda testament, na osnovu hadisa koji se prenosi od Alije, r. a., u kome stoji:
“Vi čitate ajet u kome se oporuka spominje prije duga, a ja sam prisustvovao kad je Poslanik, s. a. v. s., podmirivao dug prije izvršenja oporuke”.
Izmiriti dug je vadžib, dok je oporučiti nekome nešto stvar dobre volje. Uzimajući u obzir opće principe islama, vidjet ćemo da se vadžibu daje prednost nad oporukom.
Ono što je potrošeno na izdržavanje nasljednika i na njegovo obavezno školovanje, ne uračunava se u njegov nasljedni dio. Isto tako, ne uračunavaju mu se manji uobičajeni darovi.
Osnov za nasljeđivanje
Osnov za nasljeđivanje je jedno od troga:
a) Krvno srodstvo, prema kur’anskom ajetu: “A rođaci su, prema Allahovoj Knjizi, jedni drugima najpreči” (El-Enfal, 75.).
Krvno srodstvo podrazumijeva djecu, roditelje, braću, amidže i njihovu djecu. U ovu grupu ulazi i daljnja rodbina koja nema status nužnih nasljednika, kao što su daidža i kćerkini sinovi. Svi oni imaju udio u ostavštini s obzirom na stepen srodstva sa ostaviteljem. Što je nasljednik bliži po krvi ostavitelju, to je njegov udio u djelidbi veći. Istinu je rekao Uzvišeni Allah:
“Muškarcima pripada dio onoga što ostave roditelji i rođaci, a i ženama dio onoga što ostave roditelji i rođaci, bilo to malo ili mnogo, određeni dio” (Nisa, 7.).
Danas se pri raspodjeli zaboravljaju neki nasljednici i miraz se uglavnom ograničava na sinove i kćerke. Živ otac i majka se ne smatraju nasljednicima, iako i njima pripada dio, te amidže, daidže, djedovi itd. Djeca iz prethodnog braka, prema našoj praksi, nemaju pravo na nasljedstvo, a Kur’an im ga daje. Islam daje braći udio u nasljedstvu, svejedno bili braća po ocu ili po majci.
b) Pravno valjani status supružnika u braku. Bračna veza je osnov po kome se nasljeđuje. Kako god su jedno drugom bili partneri u životu, pravda zahtijeva da budu partneri i rodbini u podjeli ostavštine svoga partnera. Jedini uvjet da bi nasljedstvo bračnih drugova bilo legalno jest da su prije nastupa smrti bili u braku. Ukoliko bi se čovjek oženio i umro prije nego što je uspio imati intimni odnos sa njom, supruga ga ima pravo naslijediti. I suprug ima pravo naslijediti svoju suprugu ukoliko ona preseli prije intimnog odnosa. Supružnici nasljeđuju jedno drugo i u slučaju razvoda braka sa mogućnošću povratka ukoliko su muž ili supruga umrli prije isteka roka predviđenog za povratak supruge.
Nažalost, naša praksa ne poznaje nešto što se zove obostrano nasljeđivanje bračnih drugova, osim u slučaju kad muž umre. Ako žena umre, po bošnjačkoj praksi, muž nema šta naslijediti, iako mu to po islamu pripada. Supruga je svoj miraz već prodala ili ga je spojila sa zajedničkom imovinom:
“A vama (muževima) pripada polovina od onoga što ostave žene vaše – ako ne budu imale djeteta, a ako budu imale dijete – onda četvrtina onoga što su ostavile, pošto se izvrši oporuka koju su ostavile ili podmiri dug. A njima (suprugama) četvrtina od onoga što vi ostavite – ako ne budete imali djeteta; a ako budete imali dijete – njima osmina onoga što ste ostavili, pošto se izvrši oporuka koju ste ostavili ili podmiri dug” (En-Nisa, 12.).
Islam im je ovo dozvolio zato što su oni bili partneri u životu, dijelili i dobro i zlo, jedni druge pomagali i zato su najpreči da jedno drugo naslijede. Islam ih nije spriječio od miraza kao što to čine jevreji, koji samo mužu dozvoljavaju da naslijedi suprugu, a ne i obrnuto. Kod njih je supruga u diskriminatorskom položaju. Mi smo svojom praksom veoma blizu njima.
Najveća pravda za ženu je u islamu
Pošto žena ostvaruje pravo imovine na osnovu mehra, a muškarac – ne, i potpuno slobodno raspolaže svojom imovinom po svim osnovama, sa nasljedstvom, darovima, mehrom, zaradom i uopće nije dužna iz svoje imovine izdržavati, hraniti i odijevati muža i djecu. Time su svi napadi na islam u pogledu ženske imovinske ravnopravnosti promašeni i zlonamjerni
Islam je dodijelio ženi pravo nasljedstva, dao joj pravo posjedovanja kapitala, trošenje i lično raspolaganje imetkom, dok joj, u isto vrijeme, neke zemlje Evrope to pravo nisu još dale.
U principu, muško dijete nasljeđuje od roditelja koliko dvije sestre. Ako je sestara više od dvije, a samo jedan brat, onda sestrama pripadaju dvije trećine. Muškom djetetu, kad nema drugih nasljednika pripada cijela imovina, a ženskom u takvom slučaju pripada polovina. Kad čovjek umre, a iza sebe ostavi dijete, a roditelji su mu živi, tada roditeljima pripada po šestina. Ako iza sebe ne ostavi ni dijete, ni braću, ni sestre, onda ga nasljeđuju samo roditelji i u tom slučaju majci pripada jedna trećina, a ocu dvije. Ako ima braće, onda majci pripada šestina, pošto se podmire eventualni dugovi i oporuka. Kad žena nema djece, poslije izmirenja njenih eventualnih dugova i izvršenja njene oporuke, ukoliko je postojala, njen muž nasljeđuje polovinu njenog imetka, a ona njegovu četvrtinu po istom postupku. Ukoliko iza žene ostaje dijete, muž nasljeđuje četvrtinu, a ako iza muža ostane dijete, žena nasljeđuje osminu njegove imovine. Ako su čovjek i žena bez roditelja i bez djece, a imaju jednog brata ili sestru, tada svakom od njih, bratu ili sestri, pripada po šestina, a ako ih ima više, onda su oni sudionici u trećini nasljedstva.
Nasljedna prava kao i za muškarca
U osnovi, žena od muža nasljeđuje četvrtinu imovine kad nemaju djece ili osminu kad on ima dijete. Muž od žene nasljeđuje polovinu kad nemaju i četvrtinu kad imaju djece. Kako nasljeđuju jedno drugo u braku, i muž i žena imaju pravo kao djeca na imovinu svojih roditelja. Osim što se nasljeđuje od roditelja, bračnih drugova međusobno, nasljeđuje se i od braće i sestara: ”Ako neko umre, i ne bude imao djeteta, a ima sestru, njoj polovina njegove ostavštine, a i on će naslijediti nju ako ona ne bude imala dijete; ako su dvije, njima dvije trećine njegove ostavštine. A ako su oni braća i sestre, onda će muškarcu pripasti dio jednak koliko dvjema ženskima” (En-Nisa, 176.).
Navedeni ajeti ukazuju da žena po svim osnovama ostvaruje pravo nasljedstva kao i muškarac, s tim da je njen dio u principu duplo manji. A u nekim rijetkim situacijama, koliko i dio muškarca. Međutim, pošto žena ostvaruje pravo imovine na osnovu mehra, a muškarac – ne, pošto ona potpuno slobodno i samostalno raspolaže svojom imovinom po svim osnovama sa nasljedstvom, sa darovima, sa mehrom, sa zaradom i pošto uopće nije dužna iz svoje imovine izdržavati, hraniti i odijevati muža i djecu, time su svi napadi na islam u pogledu ženske imovinske ravnopravnosti promašeni i zlonamjerni. Muž je dužan raditi i iz svoje zarade i imovine izdržavati, brinuti se i hraniti ženu i djecu i širu porodicu.
Kako Bošnjaci sfućkaju miraz
Muž nema pravo uzeti njen imetak, prodati ga ili zamijeniti bez njene saglasnosti i dozvole. To je njen imetak. Kod nas se često zna reći kako je ta i ta žena “dobra miraždžijka”, te se zato treba njome oženiti. A kad se takvom oženi neki od pohlepnika, uzme joj imetak i proda ga ili čak – što nije rijedak slučaj -popije. Stvarne namjere ovakvih muževa se otkriju kad-tad. Ako se slučajno dogodi razvod braka, nastaju problemi, jer je žena ostala bez svog imetka. Muž je istjeruje iz kuće, a ona izlazi na ulicu praznih ruku, a došla je u njegovu kuću punih. To je zaista velika nepravda prema ženi. Ipak, za ovakvu praksu ne možemo kriviti samo muža i običaje, već i naivnost velikog broja žena. One su te koje dozvole ili ne dozvole raspolaganje svojom imovinom.
Veoma je lijepo kad majka ima šta ostaviti svojoj djeci koja će naslijediti njen dio. Njena imovina je na neki način njen materijalni garant. A muž je, svakako, dužan brinuti se o porodici i poštovati ženin imetak. A ako za to nije sposoban, neka ne zasniva porodicu. Nema veće pravde prema ženi nego u islamu. Ako hoćemo brižnu majku, ako želimo vjernu suprugu, ako želimo uzoritu kćerku, poštujmo islamski odnos prema ženi i volimo je na način kako će one biti zadovoljne. Poštujmo njihov imetak koji su sa sobom donijele u naš brak, sutra će muževi naših kćerki poštovati imetak koji su one sa sobom odnijele u drugi brak. Zar ne bi otac volio da mu kćerka bude sretna u braku? Zar bi volio da njegova kćerka, u slučaju da – ne daj Bože – ne nađe sreću u braku, bude prepuštena ulici? Ako to ne bi želio svojoj kćerki, neka misli već sada dok je muž i dok ima priliku da poštuje imetak nečije tuđe kćerke .
Ko ne može biti nasljednik?
Zakon o nasljedno-pravnim odnosima u Bosni i Hercegovini kaže: “Moguće je da ostavitelj isključi iz nasljeđa nužnog nasljednika”. Radi se o jednoj vrsti građansko-pravne sankcije zbog koje nužni nasljednik gubi bilo kakvo nasljedno pravo usljed određenih zakonom predviđenih razloga. I islamsko nasljedno pravo, a ne ostavitelj nekad isključuje nužnog nasljednika, i to u slijedećim slučajevima:
– Nevjernik ne može naslijediti muslimana, kao ni musliman nevjernika. Ovo su riječi Poslanika, s. a. v. s., koje su same po sebi jasne i kojima ne treba komentar. Na osnovu ovog hadisa islamski pravnici su zaključili da ni odmetnik od vjere ne može naslijediti niti biti naslijeđen.
– Ubica, također, ne može naslijediti onoga koga je ubio ukoliko se radilo o namjernom ubojstvu. Poslanik, s. a. v. s., rekao je: “Ubici ne pripada udio u nasljedstvu”.
– Vanbračno dijete ne može naslijediti svoga oca, kao ni otac dijete začeto van braka. Zakon o nasljedno-pravnim odnosima kaže: ”Vanbračno srodstvo izjednačeno je u pogledu nasljeđivanja sa bračnim”.
Gdje je tu pravda? Sličan stav o ovom pitanju su imali i predislamski Arapi. Ovako kaže i rimski zakon, koji je osnova ovom našem, bosanskom. Zar može dijete iz zinaluka biti izjednačeno sa djetetom iz legalnog braka? Islam se ne slaže sa ovom nepravdom. Islam zabranjuje zinaluk, a samim time i vanbračnu vezu kao osnovu za nasljeđivanje. U porodicu se ne može uvući nešto što, po prirodi stvari, ne pripada njoj. Islam ovim činom štiti svetost porodice, štiti ugled i čast i bori se protiv razvrata i izopačenosti.
Država podupire nemoral
Poslanik, s. a. v. s., kaže: “Ko je učinio zinaluk sa slobodnom i ženom ropkinjom, dijete iz takvog čina se smatra kopiletom; ne može naslijediti niti njega nasljeđuju”.
Državni zakon ovim članom indirektno sudjeluje u širenju nemorala. Jer, kad potencijalno nemoralna žena ima na umu da će dijete začeto u ilegalnom seksualnom odnosu biti pravni nasljednik kao i ono koje je rođeno u legalnom braku, lakše se upušta u nemoral. Ona je svjesna da će i njeno dijete, koje je, ustvari, kopile, biti izjednačeno u nasljedstvu sa djetetom partnerove zakonite supruge.
Državni zakon kaže: “Srodstvo po osnovu potpunog usvojenja je izjednačeno sa srodstvom po krvi”. Po ovom zakonu, usvojeno dijete se izravnava u pravu na nasljedstvo sa djetetom iz legalnog braka, što je, također, velika nepravda prema rođenom djetetu i što otvara put manipuliranju nasljedstvom. Postoji realna mogućnost da neko krivotvori papire o usvajanju i time stekne pravo na nasljedstvo. Zato je šeriat u temelju zabranio potpuno usvajanje jer se ne može pripisati čovjeku dijete čiji on nije otac. Usvojenom djetetu se može testamentom pokloniti jedan dio i takav čin se smatra dobročinstvom i humanim gestom, ali se nikako ne može staviti u ravnopravan položaj u podjeli nasljedstva sa rođenom djecom.
Testamentom se ne može isključiti iz nasljedstva
Testament je jednostrana opoziva izjava posljednje volje zavještaoca u pisanoj formi kojom on daruje dio svog imetka za slučaj svoje smrti. Ovo je sažeta definicija testamenta proizišla na osnovu više definicija islamskih pravnika. Testament je potpuno legalan pravni dokument. Šerijatsko-pravno utemeljenje testamenta se nalazi u slijedećim kur’anskim ajetima: “Kad neko od vas bude nasamrti, ako ostavlja imetak, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allaha boje, da pravedno učini oporuku roditeljima i bližnjima” (El-Bekara, 180.). A u drugom ajetu se kaže da se dioba nasljedstva vrši: “Pošto se izvrši oporuka koju je ostavio, ili podmiri dug…” (En-Nisa,11.).
Od Sa’da bin ebi-Vekkasa se prenosi da je rekao: “Došao je Poslanik, s. a. v. s., da me posjeti. Bio sam veoma bolestan. Rekao sam mu: ‘Allahov Poslaniče, kao što vidiš, ja sam u teškim mukama. Znaš da posjedujem veliki imetak, a jedino me ima naslijediti moja kćerka. Šta misliš da poklonim dvije trećine svoga imetka?’ ‘Ne’, reče on. ‘A polovinu?’ ‘Ne’, reče on. ‘A trećinu?’ ‘Dobro, trećina može, iako je i trećina mnogo’. Da svoje nasljednike ostaviš bogatim bolje ti je nego da ih ostaviš siromašnim i ovisnim od ljudi” (El-Buhari i Muslim).
Oporuku bi muslimani trebali imati sačinjenu u svako doba dana i noći. Nikad se ne zna kad će smrtni čas nastupiti. Rekao je Poslanik, s. a. v. s.: “Musliman ne bi smio prenoćiti ni dvije ni tri noći, a da nema napisanu oporuku” (El-Buhari i Muslim). “Ko bude umro sa oporukom, umro je na pravom, sunetskom putu, umro je kao bogobojažljiv i sa šehadetom, umro je sa Allahovim oprostom” (Ibn- Madže).
Vrijeme izvršenja oporuke je odmah nakon ukopa ostavitelja i izmirenja njegovih dugova. Kad se odbiju troškovi ukopa i dženaze i troškovi izmirenja dugova, onda se pristupa procjeni imetka. Vrijednost oporuke ne smije preći jednu trećinu imetka preostalog nakon troškova dženaze i izmirenja dugova. Više od trećine nije dozvoljeno, prema hadisu Sa’da bin ebi-Vekkasa. Pravo na testament imaju svi osim nasljednika, prema hadisu: “Nasljednik nema dijela u oporuci” (Ahmed i Ebu-Davud).
Nema isključivanja nasljednika
Događa se da neki roditelji oporuče sinu ili kćerki dio imetka mimo onog koji ravnopravno dobija sa ostalom braćom i sestrama. Događa se da neki roditelji oporuče da jedan od sinova dijeli svu imovinu ostaloj djeci, a da ga oni u tome imaju poslušati. Nravno, i jedna i druga praksa su u suprotnosti sa islamskim načelima o pravdi. Kao prvo, nasljednik nema prava na oporuku, jer da ima, bio bi to izvor diskriminacije među samim nasljednicima. Drugo, neodgovorno je ostaviti jednom od djece da vrši diobu imovine isto koliko i dati jednom djetetu prednost na drugim.
Prema važećem državnom zakonu, ostavitelj može putem testamenta isključiti jednog od nasljednika, što po islamskom nasljednom pravu ne dolazi u obzir. Islam nije ostavio na volju ostavitelju da upravlja svojim imetkom nakon svoje smrti. Rekao je Poslanik, s. a. v. s.: “Ko uskrati nasljedstvo nasljedniku, Allah će njemu uskratiti pravo na Džennet”. Činjenica je da se u državi Bosni i Hercegovini provodi zakon o građansko-pravnim odnosima u sklopu kojeg egzistira zakon o nasljedno-pravnim odnosima. Šerijatsko nasljedno pravo se prakticiralo u Bosni i Hercegovini do 1945. godine. Ono je dekretom tadašnje komunističke vlasti dokinuto, isto kao i šerijatski sudovi, u kojima se pored nasljednog prava sudilo i bračno pravo.
Možda je danas teško vratiti ovo pravo na scenu. Međutim, čak i da se složimo s tom činjenicom, ne smijemo se pomiriti sa nepravednim načinom raspodjele svoje imovine. Prvo, radi toga što nas državni zakon ne obavezuje na raspodjelu kako u njemu stoji, već nam daje mogućnost sporazumne raspodjele. Drugo, što u tom zakonu postoji nešto što se zove nasljeđivanje na osnovu testamenta. U tome je naša šansa. U tome je izlaz svima onima koji se boje Allaha i koji ne žele pred Njega izići sa tuđim imetkom, sa tuđim hakkom.
Naime, o čemu se radi?
Ostavitelj može u testamentu oporučiti da se njegova imovina ima podijeliti onako kako to šerijat zahtijeva. Ili da je sam ostavitelj još za svoga života podijeli onako kako to islam propisuje, a da u testamentu zahtijeva da se tako i izvrši dioba. Naši sudovi će provesti testament jer se poštuje volja ostavitelja ili testatora. Na ovaj način, poštujemo zakon države Bosne i Hercegovine, ali prije njega mi poštujemo Zakon Uzvišenog Gospodara koji je i zakon države Bosne i Hercegovine i svih svjetova. Zašto ovo ne iskoristiti? Musliman je mudar i on ne identificira nešto nužnim rješenjem dokle god se može pronaći adekvatno, od Boga zahtijevano rješenje.
Hfz. Mr. Senaid Zajimovic
preuzeto sa http://www.n-um.com
Vidi manjeDa li imam pravo da svom buducem muzu trazim da zivimo odvojeno od njegovih roditelja i dva devera?
U odgovoru na vaše pitanju uzeću sebi malo više slobode i pokušati otići i dalje od vašeg pitanja kako bi situacija o odnosu svekrva-snaha-sin bila potpuno jasna. Naime, Kad je riječ o svekrvi i snahi, tu zaista imamo veoma mnogo problema. Jedan od razloga takvoga stanja jest i obostrano nepoštivanjviše
U odgovoru na vaše pitanju uzeću sebi malo više slobode i pokušati otići i dalje od vašeg pitanja kako bi situacija o odnosu svekrva-snaha-sin bila potpuno jasna.
Naime, Kad je riječ o svekrvi i snahi, tu zaista imamo veoma mnogo problema. Jedan od razloga takvoga stanja jest i obostrano nepoštivanje privatnosti i nepoznavanje uloga. Kod nas je običaj da se, u većini slučajeva, živi u zajednici, što, samo po sebi, dovodi do netrpeljivosti ukoliko se uloge pomiješaju. Udajom, mlada prelazi u tuđu kuću, u kojoj već egzistira porodica koja ima svoje običaje i pravila. Svekrva koja je dočekala, sina je veoma voljela, mazila i pazila. Nevjestinim dolaskom, ona ostaje bez svog mezimca i brigu o njemu preuzima “strano” čeljade, koje će se “ispriječiti” između nje i sina. Teško je to podnijeti i zato se mnoge svkrve odlučuju na borbu u kojoj samo one vide smisla.
Treba podsjetiti na ajete:
“Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi..” (Lukman, 14.), “Majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa, nosi ga i doji trideset mjeseci…” (El-Ahkaf, 15.).
Svaka bi majka željela da sin ostane samo njen i da ga ni sa kim ne dijeli. Zato ispočetka nastaju blagi vidovi netrpeljivosti između nje i njene snahe. Supruga se, pak, udala za čovjeka kojeg voli i ona s pravom želi da taj čovjek bude samo njen. Jer, zašto se udavala ako će ga morati dijeliti!? Očito je da su majka (svekrva) i supruga (snaha) pogrešno shvatile svoje uloge.
Ljubav sina prema majci je neupitna, kao i njegova poslušnost prema njoj. Ljubav sina prema svojoj supruzi je također neupitna, ali u ovom slučaju nema one poslušnosti kao prema majci. Dakle, sin je dužan slušati majku i činiti joj dobročinstvo prema kur’anskom ajetu: “Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite…” (El-Isra, 23.).
Miješajući između dječije ljubavi i poslušnosti i ljubavi prema ženi, mnoge majke, kad primijete da dijete više vremena posvećuje svojoj ženi nego majci, počinju se miješati u život, kroje sinu planove, savjetuju mu kako da postupa prema svojoj ženi itd., što se suprotstavlja hadisu u kome Poslanik, s. a. v. s., kaže: “Zaista je pravo djeteta da ga njegov roditelj poduči Kur’anu, da mu nadjene lijepo ime i oženi ga, odnosno uda kad postane punoljetno” (El-Hakim).
Onoga momenta kad sin dopusti da majka pređe granicu miješanja u brak, poremetit će se ravnoteža porodice i to će biti prvi korak ka izazivanju nesuglasica u braku. Često to majka radi iz dobrih namjera.
S druge strane, snaha ne trpi da joj se svekrva miješa u život i ona nastoji zadržati samo za sebe čovjeka kojeg je izabrala. Ta, ona se zato i udala…
U većini slučajeva, snahe godinu-dvije nakon udaje pokušavaju nagovoriti muža da se odvoje ili – kako je to u narodu poznato – da se odijele, želeći postići svoj mir i zaštititi privatnost. Mnoge se zadovolje i sa odvajanjem u krugu iste kuće. Snahe uglavnom ovo zahtijevaju zato što im je ugrožena privatnost i što se ne mogu opustiti u kući u kojoj, pored nje i muža, žive i drugi. One bi htjele biti slobodne kad su sa svojim muževima. One ne vole da ih neko kontrolira i da imaju tutora. Zamislite kako izgleda kad se snaha ne može raskomoti u svojoj sobi i strijepi hoće li ko naići i hoće li joj svekrva ući u sobu. Zato mnoge vole da svekrve i nema. Poznato je da za djevojku koja se udaje za momka koji nema roditelje, druge djevojke znaju kazati: “Blago li njoj, udala se za fina momka; nema ni oca ni majku”.
Reagiraju s negodovanjem i na samu pomisao da se sin hoće odijeliti majke. Nastaju problemi. Prvo se posvađaju svekrva i snaha, jer ona misli da je snaha nagovorila sina na taj čin. Potom se posvađaju sin i mati, da bi na posljetku došlo i do prepirke i razlaza među samim supružnicima.
Bosna i Hercegovina je po mnogo čemu specifična, a jedna od njenih specifičnosti je i život više bračnih parova u istoj kući. Vjerovatno je on kod naših starih bio motiviran željom za zadržavanjem imetka u krugu porodice. U osnovi, islam nema ništa protiv zajedničkog življenja – ako je to nužno, ali je činjenica da ne možemo naći ni jedan kur’ansko-hadiski tekst koji govori u prilog pohvalnosti zajedničkog življenja više bračnih zajednica, pa makar se radilo i o majci i ocu. Naprotiv, naći ćemo tekstove koji govore suprotno. Ibrahim, a. s., nije živio sa svojim sinom i njegovom snahom, već odvojeno, a s vremena na vrijeme ih je posjećivao.
Islam poštuje privatnost bračnih drugova i zato je zabranio djeci da ulaze u sobu u tri termina bez dozvole. Stariji uvijek moraju tražiti dozvolu. Mnoge se žene žale kako im svekrva u bračnu sobu ulazi bez kucanja, zagleda u ormar, ispituje o odnosima između njih dvoga i, uza sve to, prati kad je bojler upaljen, a kad nije.
Kad u Kur’anu i hadisu nailazimo na tekstove koji tretiraju pitanje braka i bračne zajednice, uvijek se govori u dvojini, tj. samo o mužu i ženi. Kad čitamo siru ashaba, vidjet ćemo da – kad se govori o bračnoj zajednici – nigdje se ne spominju svekrve, a ako se i spominju – onda se spominju u kontekstu druge potpuno odvojene porodice. Odijeliti se ne znači i prekinuti onose sa roditeljima. Radi se o novoj porodici koja zaslužuje da živi samostalno.
Rekao je Poslanik, s. a. v. s.: “Svi ste vi pastiri i svi ćete biti odgovorni za svoje stado… Žena je pastir u kući svoga muža, pa će i ona biti odgovorna za svoje stado…” (Buhari i Muslim). Hadis nam govori da ne može biti više pastira u jednoj kući. On je samo jedan, a to je supruga. Muž je pastir porodice kao cjeline, a svekrva je pastir svoje kuće.
Kako eliminirati probleme?
Islam sve probleme liječi u korijenu i ako se zna da će nešto u dogledno ili nedogledno vrijeme izazvati nesuglasice, automatski se ide ka eliminaciji uzroka eventualne svađe. U ovom slučaju, ako će život u zajednici posvađati sina i majku i razbiti bračnu zajednicu, bolje je u startu to riješiti i odvojiti bračne parove. Neka svako ima svoj život i svoju intimu! Ne mora svekrva znati kad je bojler uključen, a kad nije. Neka snaha živi u miru. U tom slučaju će se i majka i sin i snaha više slagati i voljeti.
One su dužne biti poslušne prema svojim roditeljima, a svekrvu su dužne poštovati kao majku njihovih muževa. Djeca su dužna slušati svoje roditelje, a ne snahe. Nigdje se, ni u Kur’anu ni u sunnetu, ne spominje slijepa poslušnost svekrvi.
Nekad poslušnost svekrvi ide na račun muža. Muž, odnosno sin razapet je između majke i supruge. Teško mu je objema udovoljiti, pogotovo ako i jedna i druga zahtijevaju nešto što utiče na nemiran život u braku.
Mr. Hfz. Senaid Zajimović
preuzeto sa http://www.n-um.com
Vidi manjeIma li žena pravo da raspolaže svojim imetkom kako ona hoće?
Poštovana čitateljko, Profesor Elvedin ef. Pezić ispravno je odgovorio na postavljeno pitanje. Žena ima pravo na posjedovanje imetka kao i muškarac i ima pravo da posluje i trguje svojim imetkom. Žena ostvaruje pravo imovine na osnovu rada, nasljedstva, darovanja, mehra, zaradom od trgovine itd. Potviše
Poštovana čitateljko,
Profesor Elvedin ef. Pezić ispravno je odgovorio na postavljeno pitanje. Žena ima pravo na posjedovanje imetka kao i muškarac i ima pravo da posluje i trguje svojim imetkom. Žena ostvaruje pravo imovine na osnovu rada, nasljedstva, darovanja, mehra, zaradom od trgovine itd. Potpuno slobodno i suvereno raspolaže svojom imovinom po svim osnovama. Ravnopravna je sa muškarcem u posjedovanju i raspolaganju svojim imetkom. Iz svoje imovine nije dužna izdržavati, hraniti i odijevati muža i djecu. Ona može dozvoliti mužu da raspolaže jednim dijelom ili cijelom njenom imovinom, na osnovu riječi Uzvišenog: ”I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte, a ako vam one od svoje volje od toga šta poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte.” (En-Nisa, 4.) Dakle, ajetom se uvjetuje ženina draga volja, a ne uvjetuje se pristanak njene djece, ili bilo koga drugog.
Međutim, ono što joj se ne dozvoljava, jeste prigovor mužu ukoliko mu dozvoli raspolaganje svojim imetkom. Svaki prigovor ruši muževo dostojanstvo, utiče na njegovu ulogu u braku i izaziva kompleks. A mužu nije dozvoljeno da se loše ponaša prema suprugi ako mu ne bi dozvolila raspolaganje njenom imovinom. On ne smije strogo postupati prema njoj niti joj nanositi štetu i zlo, jer je ta imovina njena lična imovina i samo ona ima pravo na nju.
Hfz. mr. Senaid Zajimovic
preuzeto sa http://www.n-um.com
Vidi manjeDijete misli da jako loše izgleda
Kako je pokazala praksa, današnji mladi se psiholozima najčešće javljaju jer ih muči nezadovoljstvo izgledom. Roditelji često ne shvataju da je zadovoljstvo fizičkim izgledom važno za samopouzdanje njihove djece. Nadalje mnoge brine osjećaj odbačenosti od vršnjaka. Svi bi naravno željeli da su prihvviše
Kako je pokazala praksa, današnji mladi se psiholozima najčešće javljaju jer ih muči nezadovoljstvo izgledom. Roditelji često ne shvataju da je zadovoljstvo fizičkim izgledom važno za samopouzdanje njihove djece. Nadalje mnoge brine osjećaj odbačenosti od vršnjaka. Svi bi naravno željeli da su prihvaćeni, a u suprotnome se povlače u sebe. Kada ih majka ili otac pitaju što ih muči oni im odgovaraju da je sve u redu. Roditelji zaključe da problema nema. Međutim problem je u tome što pripadnici različitih generacija drukčije vrednuju stvari. Ono što se roditeljima čini kao sitnica, njihovim se potomcima može činiti problem velik poput nepremostiva brda.
Dobro bi bilo posjetiti neko savjetovalište za mlade. A vi kao roditelj pokušajte biti prijatelj svome sinu. Pokušajte ga razumjeti i nemojte ga razuvjeravati. Najbolji način da ga nagovorite da prihvati svoj izgled jeste da ga primjeti neka djevojka koja će mu dokazati da joj se on sviđa i s kojom bi mogao zasnovati možda brak. Također, dobro bi bilo da ga prijatelji prihvate. Ja ne vjerujem da su u pitanju sihiri i džini. Mislim da je ovo čisto psihološki problem kojem treba malo vremena da se riješi. Također ga pokušajte uvjeriti da je Allah sve ljude stvorio u najljepšem liku.
Hfz. mr. Senaid Zajimovic
preuzeto sa http://www.n-um.com
Vidi manjeŽenina posjeta svoje rodbine
Nisam baš najbolje razumio pitanje. Međutim, poznato je da je muž dužan obezbijediti svojoj suprugi redovnu posjetu roditeljima. Praksa koju vaš muž sprovodi je sasvim uredu (pola-pola) i pravedna je. Važno je da vam muž ne uskraćuje pravo posjete roditeljima. Tada bi on bio griješan i tada bi vaševiše
Nisam baš najbolje razumio pitanje. Međutim, poznato je da je muž dužan obezbijediti svojoj suprugi redovnu posjetu roditeljima. Praksa koju vaš muž sprovodi je sasvim uredu (pola-pola) i pravedna je. Važno je da vam muž ne uskraćuje pravo posjete roditeljima. Tada bi on bio griješan i tada bi vaše negodovanje bilo opravdano. Mislim da trebate prihvatiti praksu vašeg muža.
Hfz. Mr. Senaid Zajimovic
preuzeto sa http://www.n-um.com
Vidi manjeDa li je žena obavezna zvati roditelje od muža babo i majka?
Ne postoji šerijatski tekst kojim se sprugi naređuje da muževe roditelje zove „babo i majka“. Međutim, ne postoji ni tekst kojim se zabranjuje. Dakle, propis se vraća običaju u mjestu u kome žive supružnici. Ako je običaj u tom mjestu da mlada zova muževe roditelje babom i majkom neka ih onda i onaviše
Ne postoji šerijatski tekst kojim se sprugi naređuje da muževe roditelje zove „babo i majka“. Međutim, ne postoji ni tekst kojim se zabranjuje. Dakle, propis se vraća običaju u mjestu u kome žive supružnici. Ako je običaj u tom mjestu da mlada zova muževe roditelje babom i majkom neka ih onda i ona tako zove. Posebno ako se takvo zvanje smatra respektom.
Hfz. Mr. Senaid Zajimovic
preuzeto sa http://www.n-um.com
Vidi manjeNalazi uredu a opet velika glavobolja kod moje kćerke…šta uraditi?
Molim Allaha dželle šanuhu da pomogne vama i vašoj kćerki. Na osnovu ponuđenog u pitanju ne može se definitivno ustvrditi postojanje sihra, džinskog dodira ili uroka. Za takvu dijagnozu potrebno je mnogo više simptoma i mnogo više činjenica koje bi eventualno ukazale na postojanje sihra. Preporučioviše
Molim Allaha dželle šanuhu da pomogne vama i vašoj kćerki.
Na osnovu ponuđenog u pitanju ne može se definitivno ustvrditi postojanje sihra, džinskog dodira ili uroka. Za takvu dijagnozu potrebno je mnogo više simptoma i mnogo više činjenica koje bi eventualno ukazale na postojanje sihra.
Preporučio bih brižnom ocu da još jednom uradi sve nalaze i da se obrati ljekaru specijalisti koji neće površno pregledati djevojku. Dakle, ljekaru koji će posvetiti vremena i otkriti uzroke bolova. Ukoliko se ponovo nalazi pokažu urednim, savjetujem da se otac informira o bolestima sihra, džinskog dodira i uroka u dostupnoj litraturi na našem jeziku. U literaturi će pronaći odgovore na mnoga pitanja kao i dove koje treba učiti kako bi pomogao u izlječenju svoje kćerke. Neka otac pokuša sam izliječiti kćerku.
Neke od knjiga na našem jeziku nose sljedeće naslove:
1. „Liječenje Kur’anom, medom i ljekovitim biljem“
2. „Liječenje Kur’anom“
3. „Ko su džini i šejtani“
4. „Kako se zaštititi od džina i šejtana“
5. „Oštri mač u borbi protiv zlih sihirbaza“ itd.
Ukoliko ne uspijete sami riješiti problem obratite se jednom od ispravnih i povjerljivih liječnika Allahovom Knjigom koji će ispitati eventualno postojanje sihra, džina ili uroka. Ukoliko se pokaže reakcija na učenje rukje (Kur’ana, zikra i poslaničkih dova), znak je da je djevojka pod uticajem pomenutih bolesti. O čemu se tačno radi reći će joj liječnik (duhovni iscjelitelj).
Liječnik koji uspostavi ispravnu dijagnozu treba i da liječi djevojku. Obzirom da ste i Bosne, nadam se da ćete znati kome se trebate obratiti. Ja se nadam da ćete uz Allahovu pomoć pronaći lijek za svoju kćerku. Allah jerekao: „Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima“. (El-Isra, 82) Želim vam sve najbolje.
Mr.hfz. Senaid Zajimović
preuzeto sa http://www.n-um.com
Vidi manjeŠta je to urok i kako nastaje urok i kako se liječi od uroka?
Urok: Uticaj duše putem prodornog pogleda. Tražite od Allaha utočište jer uroci postoje. Većina svijeta ne zna definirati uzrok zagonetnih smrti koje ih razdvajaju od njihovih najdražih i najmilijih. Često nam neko iz porodice ili poznanik preseli na bolji svijet a bio je zdrav. Čudimo se i ne znamoviše
Urok: Uticaj duše putem prodornog pogleda. Tražite od Allaha utočište jer uroci postoje.
Većina svijeta ne zna definirati uzrok zagonetnih smrti koje ih razdvajaju od njihovih najdražih i najmilijih. Često nam neko iz porodice ili poznanik preseli na bolji svijet a bio je zdrav. Čudimo se i ne znamo odgonetnuti tu za nas misterioznu smrt.
Poslanik, s. a. v. s., rekao je: “Najveći uzročnik smrti moga ummeta, poslije Allahove sudbine (kadera), jest urok” (Buharija).
Veoma često nam zdravo dijete zaplače iz čista mira, iako je prethodno nahranjeno, napojeno i očišćeno. Prestane dojiti, a ne znamo razlog. Umire od gladi, ali neće da doji. Dogodi se da dijete i umre, a mi mu ne možemo pomoći i utješiti ga. Lijepa osoba odjednom postaje nesretna i bolešljiva nakon što je bila sretna. Zdrav i dobar mladić slabi i povlači se u sebe. Kažu, ne zna se, razlog nagloj promjeni. Nama drag hajvan, nakon što ga neko pohvali, razboli se ili predmet pokvari.
Brojni su i drugi primjeri koji nas navode da se s pravom upitamo postoje li, pored kadera i vidljivih medicinsko-fizičkih uzroka smrti, i oni duhovni, nevidljivi. Našem narodu su poznati izrazi urok, uricanje, urokljive oči, kao što im je poznato i to da neko biva ureknut i da se, kao posljedica uroka, javi bolest, ludilo, paraliza organa ili čak smrt.
Kur’an na nekoliko mjesta spominje slučajeve uroka, iz čega zaključujemo da on postoji i da je istina. “Nevjernici te pogledima svojim probadaju i gotovo da te obore kad Kur’an slušaju, govoreći: ‘On je, uistinu, luda'” (Kur’an: El-Kalem, 68).
Ibn-Kesir kaže: “Riječi ‘probadaju te svojim očima’ znače: urekli bi te očima od zavisti i mržnje prema tebi, da nije Allahove zaštite”. U ovom ajetu je dokaz da je urok očima istinit i da ima uticaja Allahovom voljom. U Kur’anu se spominje da je Jakub rekao svojim sinovima kad su krenuli u Egipat: “O sinovi moji, ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije, a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi…” (Kur’an: Jusuf, 67.68). Sinovi Jakubovi su bili izrazito otmjeni i lijepo građeni. On se bojao za njih da će – ako uđu na jedna vrata svi zajedno – biti urečeni radi svoje ljepote, kako kaže Ibn-Kesir. “Jer, urok je istina i može oboriti konjanika sa konja” (“Kazivanja o vjerovjesnicima”, 281).
Rekao je Poslanik, s. a. v. s.: “Urok je istina” (Buharija, 10/205).
“Tražite od Allaha utočište, jer uroci postoje” (Ibn-Madže, 3508).
“Urok je istina, i da je išta preteklo kader, pretekao bi ga urok, pa ako od vas neko zatraži da se operete, operite se.”
“Urok je istina i može oboriti čovjeka sa visine” (“Silsile sahiha”, 1250)
Nakon što je primijetio da su sinovi Esme bintu-Uvejs slabunjavi i mršavi i da zaostaju u razvoju, Poslanik ju je upitao šta joj je sa sinovima. “Fali li im šta?”, pitao. Esma je rekla da im ne fali ništa osim što su podložni brzom uricanju. “Uči im rukju”, rekao je Poslanik, s. a. v. s. (Muslim, 2198).
Šta je urok?
“Urok je pogled divljenja pomiješan sa zavišću osobe pokvarene duše” (“Fethu-l-Bari”, 10/200).
Uzvišeni Allah je dušama i tijelima dao različite vidove moći. Nekima je podario posebnu tjelesnu i duhovnu moć. Osim moći koju je podario čovjeku, postoji i moć duhovnih nevidljivih bestjelesnih bića, poput džina.
Svi smo svjedoci pojava kad pocrvenimo pred pogledom nekoga koga se stidimo ili požutimo pred pogledom nekoga koga se plašimo. Crvenilo je izazvano jačim nabojem krvi, a žutilo suprotnom reakcijom. Naredbu im je dao mozak, čija je naredba, opet, inicirana nečim duhovnim, nevidljivim i bestjelesnim, koje dopire iz duše onoga ko gleda u nas. Radi uske veze sa očima, po njima je i dobio ime. Naravno, nisu oči te koje ureknu. One su samo sredstvo ili instrument uricanja, kao što bivaju i sredstvom dostavljanja informacija razumu prilikom čitanja ili posmatranja.
Prvi znak uroka
Prvi znak uroka jest pretjerano zijevanje popraćeno suzama. Potom slijedi tjeskoba u prsima, neraspoloženje, nezainteresiranost, bol u glavi, vratu i prsima. Pokvarena i zavidna duša se zlobno ponaša i utiče na onoga kome zavidi. Ona svojom pokvarenošću putem prodornog pogleda djeluje na čovjeka.
Uroci su strjelice koje izlaze iz duše osobe koja ih šalje. Ponekad njima pogodi urečenog, a ponekad promaši. Ako ga zatekne bez zaštite (Kur’ana i dova), nema sumnje da će ga pogoditi. Ako ga pak, zatekne pod punom ratnom spremom, te strjelice mu Allahovom voljom ne mogu nauditi.
Postoji mogućnost da se ista strjelica vrati na onoga ko je i odapeo. Ako osoba pokuša ureči, a suprostavi joj se zid zaštite sazdan od Kur’ana i dova, urok će se odbiti i možda pogoditi osobu koja ga je i poslala.
Duša utiče prilikom susreta, neposrednog kontakta, ali i bez toga. Veoma često neko biva urečen iako nije prisutan i nakon što drugi opiše urokljivcu tu osobu. Dakle, nije direktan pogled presudan u uricanju, jer i slijepac može ureći.
Redoslijed nastajanja
Urok nastaje ovim redoslijedom: Osoba koja može ureći je prvo nečim zadivljena. Svidi joj se čovjek, predmet ili nešto drugo. Potom se javlja pokvarena duša, koja se pri uricanju služi prodornim pogledom.
Čovjek može ureći i samog sebe, isto kao što može ureći i druge. Ukoliko je čovjek opčinjen svojim tijelom i izgledom, može ureći i sam sebe, ako ne prouči dove zaštite. Zato, kad se gleda u ogledalu, treba reći: “Allahumme hassin huluki kema has sente vedžhi” (“Moj Allahu, uljepšaj moj moral kao što si moje lice učinio lijepim”). Također, treba kazati: “Subhanellahi ahsenul-halikin” (“Neka je slavljen Allah, najljepši Stvoritelj”).
Preporučuje se izbjegavanje pretjeranog zagledanja svoga tijela, dugo stajanje pred ogledalom te posmatranje spolnog uda, jer džini to vole i gledaju priliku kako da čovjeku nanesu štetu.
Čovjek nekad može ureći drugoga i ne želeći to. Jednostavno, moći njegove duše i prodoran pogled su toliko jaki da ih ne može kontrolirati. Mnogi ljudi, potencijalni urokljivci, nisu ni svjesni da mogu ureći i bez svog htijenja i bez zavisti kao pokretačke snage uricanja. Majka može ureći svoje dijete, kao što i voljene osobe mogu ureći jedna drugu. Ko može voljeti dijete više od njegove majke? Zar bi majka voljela da joj dijete pati od uroka? Opčarana ljepotom svoga ljubimca i bez izgovorenih riječi: “El-hamdu lillah, subhanellah, Allahu ekber, mašallah”, mati može ureći svoje dijete.
Urok se ne javlja uvijek kod pokvarena čovjeka. On može doći i od izrazito finog i dobrog čovjeka kad mu se nešto svidi i dopadne kod druge osobe i bez želje da određena stvar bude uskraćena urečenom.
Amir ibn-Rebija je urekao Sehla bin-Hunejfa iako su se voljeli i bili Poslanikovi ashabi. Sehl je bio izrazito bijele puti i lijepe kože, što je kod Arapa simbol ljepote. Ebu-Umame govori: “Moj otac Sehl kupao se u Harri (jednoj od dolina Medine). Skinuo je svoj ogrtač, dok je Amir ibn-Rebia gledao u njega. Amir je rekao: ‘Do danas nisam vidio ovako lijepu kožu ni kod skrivene djevice’. Istog momenta je Sehla uhvatio žestok bol.
Obavijestili su Poslanika, s. a. v. s., i rekli da ga toliko boli da ne može podići glave. Poslanik, s. a. v. s., upitao je: ‘Sumnjate li na koga?’ ‘Da, na Amira ibn-Rebi’u’, odgovorili su. Poslanik, s. a. v. s., pozvao ga je i strogim tonom mu se obratio: ‘Radi čega to ubijate svoju braću? Što ga nisi blagoslovio? Idi i operi se za njega’. Amir je poslušao Poslanika, s. a. v. s., oprao lice, ruke, laktove, koljena, noge i potrao se ispod košulje. Tu vodu je stavio u posudu i njome polio Sehla otpozadi. Istog momenta je Sehl ozdravio.” (Ahmed, En-Nesai i Ibn-Madže).
Poželjno je da musliman, kad vidi nešto što mu se dopadne, zamoli Allaha za blagoslov viđenog, svejedno radilo se o njegovoj ili tuđoj stvari. Dova, odnosno blagoslov, sprječava uticaj uroka. Ona je najbolji štit. A ne treba raditi kao što mnogi čine kad vide nešto lijepo i reknu: “Joj, što je lijepo!” ili “Aj, što je dobro!”, dok neki i opsuju, pa se onda dive onome što su vidjeli.
Mogu li džini ureći ljude?
Ibn-Kajjim je rekao da postoji urok od džina i urok od čovjeka. Džin zavidi čovjeku i zato ga uriče. Šejtan, odnosno, džin potčinjava svoju vojsku kako bi poslao zavidnika ili zavidnicu radi odvođenja čovjeka u potpunu zabludu, a poslije u džehennem. Za urok je zadužen džin letač koji ulazi u ljudsko tijelo samo na nekoliko sati. Najčešće pogađaju gornji dio tijela: glavu, vrat, plećke i grudi.
Jednom je Poslanik, s. a. v. s., kod Ummu Seleme zatekao sluškinju na čijem je licu bila crna mrlja. Rekao je: “Proučite joj rukju, ona je urečena”.
Crna ili žuta mrlja je znak džinskog pogleda, odnosno uroka. Osobi kod koje se primijeti crna mrlja treba odmah učiti ajete i dovu protiv uroka kako bi ona nestala a bolesnik bio izliječen.
Zato se od nas traži da spominjemo Allaha prilikom odlaganja odjeće jer se džinu može dopasti naše tijelo. U momentu odlaganja odjeće džin može ureći čovjeka ukoliko on nema zaštitu dova. Poslanik, s. a. v. s., i kad bi tražio zaštitu kod Allaha, dž. š., tražio ju je i od džinskog i od ljudskog uroka. A kad su objavljene sure El-Felek i En-Nas, činio je to učeći njih dvije.
Spomenimo i to da predmet uroka, osim čovjeka, hajvana i imetka, mogu biti i usjevi i sve drugo čime se koristi čovjek na ovome svijetu.
Pogrešna zaštita
Iz neznanja narod stavlja djeci na ruku crveni konac ili ogrlicu, želeći ih time zaštiti od uroka. Neko nosi pocijepanu odjeću, jer, navodno, ako je čovjek lijepo obučen više je upadljiv i sklon uricanju. Neko stavlja potkovicu na auto kako bi se sačuvao od udesa i kako mu se auto ne bi ureklo. Neko opet stavlja od stakla ili drugih materijala napravljeno oko, neko hamajliju i mnoge druge stvari.
Sve nabrojano nema efekta u čuvanju i zaštiti od uroka, već, naprotiv, ima kontraefekt. Crvena boja je je boja džina. Stvoreni su od plamena vatre crvene boje koju oni vole. Poslanik, s. a. v. s., rekao je: “Šejtan voli crveno. Zato, klonite se crvenog, a svaka pocijepana odjeća je upadljiva”.
Nabrojane stvari čovjeka vode u sujeverje. On vjeruje da mu one pomažu i da ga štite od uroka a ne Allah. Sujeverje je širk. Šejtan, odnosno džin želi da osoba postane mušrik.
Liječenje i zaštita od uroka
Aiša, r. a., rekla je: “Poslanik,s. a. v. s., naređivao mi je da učim rukju protiv uroka” (Buharija, 10/170)
Enes ibn-Malik, r. a., kaže da je Poslanik, s. a. v. s., dozvolio da se uči rukja protiv uroka, ujeda zmije i akrepa te čireva na slabinama” (Muslim, 2196).
1) Ako je poznato ko je urekao određenu osobu, od njega će se tražiti da se okupa i sapere, a da ureknuti istu vodu polije po sebi i to otpozadi.
2) Ako, pak, nije poznato ko je urekao, ureknutoj osobi će se učiti rukja sastavljena od slijedećih sureta, ajeta i dova: El-Fatiha, Elif Lam Mim, Ajetul-Kursijja, zadnja dva ajeta sure El-Bekara, El-Ihlas, El-Felek, En-Nas. Zatim, slijedeće dove:
“Bismillahi erkike, Allahu ješfike, min kulli dain ju’zike ve min kulli nefsin ev ajnin hasidin Allahu ješfike” (ponoviti tri, pet, sedam ili devet puta.
“Bismillahi jubrike, min kulli dain ješfike, ve min šerri hasidin iza hasede, ve min šerri kulli zi ajnin” (ponoviti pet ili sedam puta).
“Allahumme raben-nasi, ezhibil-be’se vešfi entešâ afi, la šifae illa šifauke šifaen la jugadiru sekamen” (ponoviti sedam puta).
3) Pripremiti posudu sa vodom, proučiti na nju sure El-Ihlas, El-Felek i En-Nas i reći:
– Allahumme raben-nasi, ezhebil-be’se vešfi entešâ afi, la šifae illa šifauke šfaen la jugadiru sekamen” (tri puta).
– “Bismillahi erkike, Allahu ješfike, min kulli dain ju’zike ve min kulli nefsin ev ajnin hasidin Allahu ješfike.” (Tri puta)
Nakon toga isprazniti posudu na glavu urečenog jednim potezom sa zada, tako da voda dohvati čitavo tijelo. Allahovom voljom bolesnik će ozdraviti.
4) Da bi se zaštitili od eventualnog uroka prilikom susreta sa osobom poznatom po uricanju, učit ćemo slijedeće:
Ajetul-Kursijju, sure El-Ihlas, El-Felek, En-Nas. Zatim ove dove:
“Euzu bi kelimatillahit-taammati min šerri ma haleka”, “Euzu bi kelimatillahit-taammeh min kulli šejtanin ve haammeh ve min kulli ajnin laammeh”, “Bismillahillezi la jedurru measmihi šej’un fil-erdi ve la fissemai, ve huvessemiul-alim”.
I, na kraju, molim Uzvišenog Allaha da nas sačuva od uroka i zla zavidnika kad zavidi.
Mr. hfz. Senaid Zajimović
preuzeto sa http://www.n-um.com
Vidi manjeHamajlija za ljubav
Poštovana sestro, obzirom da vaše pitanje tretira jedan značajan vid sujevjerja prisutan kod nas, odlučio sam i vama a i drugima koji posjećuju stranicu ponuditi malo detaljniji odgovor na ovo pitanje. Naime, mnogi su Bošnjaci u proteklom ratu prilikom odlaska na borbenu liniju oko vrata stavljali zviše
Poštovana sestro, obzirom da vaše pitanje tretira jedan značajan vid sujevjerja prisutan kod nas, odlučio sam i vama a i drugima koji posjećuju stranicu ponuditi malo detaljniji odgovor na ovo pitanje. Naime, mnogi su Bošnjaci u proteklom ratu prilikom odlaska na borbenu liniju oko vrata stavljali zapise i hamajlije. Smatrali su da će ih one zaštititi od metka srpskog agresora. Mnogi to danas rade s uvjerenjem da hamajlija ili zapis obješen o vrat ili stavljen ipod miške pomaže liječenju od bolesti ili čuva od nje. Osim toga, i danas ima onih koji na vrata kuće ili na auto vješaju konjsku potkovicu smatrajući da će ih to spasiti “propisane” nesreće ili uroka. Nur dova je, kažu, najbolja hamajlija. Ona ima čudotvornu moć. Onaj ko je nosi, ući će “direktno” u džennnet.
Mnogi preko veze žele da postignu zaštitu. Hamajlija ih mnogo manje košta. Ne moraju klanjati, ne moraju postiti niti druge vjerske dužnosti obavljati, jer tu je hamajlija. Njima ne treba Allahova zaštita pored hamajlije. Mogu biti i nemoralni i odlaziti tuđim ženama, jer navodno hamajlija će ih zaštititi. A ako se desi i neka bolest ili nesreća, tu je opet hamajlija koju napravi neki “hodža”, vidovnjak ili sihirbaz.
Šarlatani iskorištavaju neznanje i sujevjerje masa i prave im zapise i hamajlije, nad njima izgovaraju zakletve tvrdeći da oni čuvaju od djelovanja džina, urokljiva oka i zavidnosti i sl. Pravljenje hamajlija i prodaja već gotovih i friško spravljenih postali su unosan biznis. Muslimani moraju znati da vješanje školjčice ili perle kao amuleta ili čitanje zapisa s tajanstvenim oznakama radi zaštite ili lijeka, predstavlja neznanje ili zabludu koji su u suprotnosti s Allahovim zakonima u svemiru.
U mnogim hadisima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio vješanje hamajlija i talismana, a u slučaju bolesti propisao standarni način zaštite a to je preventiva i liječenje dozvoljenim sredstvima. On kaže: “Liječite se, jer Onaj ko je stvorio bolest, stvorio joj je i lijek.” (Ahmed) Dakle, liječenje je vadžib, što znači da onaj ko se ne liječi čini grijeh prema Allahu. U drugom hadisu kaže: “Ako u nečemu od vaših lijekova ima koristi, zasigurno je ima u troma: medu, puštanju krvi iz vene (hidžama) i spaljivanju rane.” (Buharija i Muslim) Ovo su propisani načini liječenja u što svakako spada i šeriatski način liječenja rukjom onih koji obole od sihira, džinskog dodira ili uroka.
Koliko je hamalija opasna i pogubna pokazuje nam ova hadis: “Ukbe b. Amir kaže da je došao u karavani sa deset ljudi kod Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslanik je sklopio sporazum sa devetoricom, a sa desetim nije. Upitali su ga za razlog, a on im je odgovorio: “Na mišici mu je talisman“. Čovjek je tada strgnuo zapis pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i sa njim sklopio sporazum, a potom rekao: “Ko objesi zapis počinio je širk.” (Ahmed i El-Hakim) Da su hamajlija i zapis vjerom propisani, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi naredio ovom ashabu skidanje zapisa.
U drugom hadisu kaže: “Ko okači nešto tome je i prepušten“. (Et-Tirmizi) Na nama je da izaberemo da li želimo Allahovu ili nečiju drugu zaštitu. Uz hamajliju veoma često pojedini sihirbazi svežu džina da čuva hamajliju i da pazi kako bi ona uvijek bila djelotvorna. Nekad je džin zadužen i da lično čuva osobu koja nosi hamajliju, jer u hamajliji stoji naredba. Kada drugi džin čovjeku pokuša da naudi ili sihir donese on mu se po naredbi svoga sihirbaza suprotstavi. Zbog toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kaže da je osoba koja okači hamajliju njoj i prepuštena. Upravo u tome i jeste opasnost širka.
Vjerovati da potkovica, crvena traka, hamajlija ili zapis imaju moć čuvanja i sprečavanja zla pored Allaha je smiješno i neviđeni apsurd. Žalosno je da su ljudi skloniji vjerovati jednoj konjskoj potkovici nego Uzvišenom Gospodaru svjetova. Nur dovu najčešće nose oni koji, ili ne klanjaju nikako, ili to rade povremeno. Oni su ubijeđeni da će ih ona uvesti u džennet iako ne praktikuju ono što od njih traži Gospodar svjetova.
Na pitanje odgovorio: hfz. mr. Senaid Zajimović
Vidi manjePreuzeto sa stranice http://www.n-um.com