Početna|Rezultati pretrage za"Ahmed El-Kadi"
Unesi ispravnu email adresu
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Koje vrste ateizma postoje?
Ateizam je negiranje Božije egzistencije ili bezbožništvo. Metodi dokazivanja Božijeg postojanja, koje smo prethodno naveli, samo su neki od mnogobrojnih dokaza Božije egzistencije. Analogno tome, nema nijednog Ademovog sina koji u suštini negira postojanje Boga, iako su u dalekoj i skoroj historijiviše
Ateizam je negiranje Božije egzistencije ili bezbožništvo. Metodi dokazivanja Božijeg postojanja, koje smo prethodno naveli, samo su neki od mnogobrojnih dokaza Božije egzistencije. Analogno tome, nema nijednog Ademovog sina koji u suštini negira postojanje Boga, iako su u dalekoj i skoroj historiji postojali i postoje ljudi koji se deklariraju kao pristalice ateizma.
Prva vrsta: ateizma je filozofija materijalista (dehrijja) koji govore: “I oni vele: ‘Postoji samo život naš zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi.’ A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju.” (El-Džasije, 24.) Oni smatraju da se svijet održava sam od sebe i bez ikakvog uzroka, da je oduvijek i da nije prolazan! Također govore da postoji samo ovozemaljski život, jedni narodi izumiru, a drugi ih smjenjuju. Niječu postojanje Tvorca. Zato su govorili: “Jedino nas vrijeme uništi.” A Uzvišeni im odgovara: “A oni o tome baš ništa ne znaju.”
Njihova negacija Boga ne zasniva se na znanju niti na zdravoj pameti niti na opažanjima koja se primjećuju u svakodnevnom životu, ovu njihovu tvrdnju također negira razum i odbacuje ljudska priroda. To su njihove prazne misli i puste želje, kao što Uzvišeni kaže: “…oni samo nagađaju”.
Druga vrsta: je naturalizam, filozofski pogled na svijet koji smatra prirodu kao jedino što stvarno postoji, i duh njegove tvorevine svodi pod pojam prirode, te da je svijet djelo prirode, to jest da su sve biljke, životinje, neživa bića nastala sama od sebe i posljedica unutarnjih kretanja.
Odgovor ovoj vrsti ateista je jednostavan, nemoguće je da jedna stvar bude u isto vrijeme stvorenje i Stvoritelj. Kaže Uzvišeni: “Zar su oni bez Stvoritelja stvoreni ili su oni sami sebe stvorili?” (Et-Tur, 35.)
Priroda kojoj se pripisuje Božanska osobina stvaranja je spoj nepokretnih bića, slijepa, gluha, ne vidi, ne osjeća, pa kako može stvoriti živo biće koje govori, vidi, čuje, opaža, osjeća bol i nadu. Ko nešto nema, ne može ga drugome dati.
Treća vrsta: ateista su evolucionisti, pristalice evolucione teorije, filozofije koja se zasniva na tezi da je svijet postao „slučajno“. Sjedinjavanjem molekula i atoma igrom slučaja je došlo, na čist naturalistički način, do nastanka živih bića, te nastanka raznih vrsta stvorenja i to bez prethodnog planiranja i ustrojiteljstva kroz splet srećnih okolnosti (skoro sva zapadnoevropska filozofija zasniva se na tezi da je svijet postao „slučajno“ i da će vječno trajati).
Za pobijanje ove teorije dovoljno je shvatiti njeno osnovno pitanje koje od samog početka poništava teoriju evolucije. Savršeno stvorena nebesa, veličanstveno ustrojstvo koje vidimo u prirodi, precizna ravnoteža i tijek svega na ustaljenim pravilima koja se ne mijenjaju poništava evolucionizam. Kaže Uzvišeni: “To je djelo Allaha, Koji je sve savršeno stvorio; On, doista, zna ono što radite.” (En-Neml, 88.) Kaže Uzvišeni: “Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje do svih njih dospijeva da biste vi znali da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvaća!” (Et-Talak, 12.)
Četvrta vrsta ateizma je komunizam, komunisti govore: ‘’Nema Boga. Prestanite brinuti i uživajte u svome životu.’’ Postojali su kroz historiju i pojedinci koji su negirali postojanje Gospodara.
Primjer faraona: “A ko je Gospodar svjetova?’, upita faraon’’ (Eš-Šu‘ara, 23.), tj. ko je taj za koga ti Musa tvrdiš da je Gospodar svjetova osim mene. Isto tako, Nemrud, kralj Babilona, prepirao se s Ibrahimom o Gospodaru, a o čemu nas obavještava Uzvišeni: “Zar ne znaš za onoga koji se s Ibrahimom o Gospodaru njegovu prepirao, kada mu je Allah carstvo dao?! Kad Ibrahim reče: ‘Gospodar moj je Onaj Koji život i smrt daje!’, on odgovori: ‘Ja život i smrt dajem!’ Ibrahim reče: ‘Allah čini da Sunce izlazi s istoka, pa učini ti da iziđe sa zapada!’ I nevjernik se zbuni! Allah doista silnike ne upućuje na Pravi put!” (El-Bekare, 258.)
Sve nabrojane vrste ateista su u suštini kontradiktorne sa onim što njihove duše osjećaju, pokušavaju ugušiti fitret i potrebu za Bogom koju je Allah Uzvišeni stvorio u svakome pojedincu, kao što kaže Uzvišeni: “I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci.'” (En-Neml, 14.) Ibnul-Kesir u svom tefsiru kaže: “I oni ih, nepravdni i oholi, porekoše”, bjelodano i javno, “ali su u sebi vjerovali da su istinita”, tj. spoznali su da su oni istina od Allaha, dž.š., ali su ostali tvrdoglavo odbili “nepravedni i oholi”, tj. nepravedni prema samima sebi, a tvrdoglavi u odbijanju da slijede Istinu, te zbog toga Uzvišeni kaže “pa pogledaj kako su skončali smutljivci“, tj. pa pogledaj kakva ih je stigla kazna, uništenje i potapanje do posljednjeg ujutro jednog dana. Sadržaj Allahovog upozorenja Kurejšijama, mušricima uopće i ostalim nevjernicima sljedbenicima Knjige i svima drugima koji niječu Muhammeda, s.a.v.s., je da će ih zadesiti ono što je zadesilo one prije njih, i to je preče da im se desi. Jer, Muhammed, a.s., veći je od Musaa, njegovi dokazi su bjelodaniji i jači. Usto su raniji poslanici najavljivali radosnu vijest o njegovom dolasku, neka je na njega i uopće na sve poslanike najvredniji salavat i najpotpuniji pozdrav.
Zato pogledaj kakva ih je stigla kazna, uništenje do posljednjeg.
Po knjizi: El-Akidetul-Mujessire, Dr. Ahmed el-Kadi
Preveo: Admir Zekić
Preuzeto sa minber.ba https://minber.ba/vrste-ateizma/
Vidi manjeKoji su uzroci pojave politeizma u uluhijjetu?
Zbog velike opasnosti širka u ibadetu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je na uzroke pojave politeizma u religiji, te zatvorio sva vrata koja mnoge mogu odvesti u razne vidove širka. Islamski put je put preventive, zato islam u korijenu sasijeca sve ono što čovjeka može odvesti u biloviše
Zbog velike opasnosti širka u ibadetu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je na uzroke pojave politeizma u religiji, te zatvorio sva vrata koja mnoge mogu odvesti u razne vidove širka. Islamski put je put preventive, zato islam u korijenu sasijeca sve ono što čovjeka može odvesti u bilo koji vid širka. Primjeri ovakvih uzroka su sljedeći:
Prvi: Ekstremno vjerovanje u dobre ljude i šejhove
Rekao je u tom kontekstu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Čuvajte se pretjerivanja u vjeri, jer uistinu ono sto je uništilo one prije vas je pretjerivanje u njoj.” (Ahmed, Et-Tirmizi, Ibn Madze).
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nemojte me veličati i uzdizati kao što kršćani veličaju sina Merjemina. Ja sam samo rob. Za mene recite: ’Allahov rob i Poslanik’.” (Buhari).
U ekstremno vjerovanje u dobro ljude spadaju zabranjeni vidovi tevessula (posrednišrva) koji se mogu podijeliti u dvije vrste:
Prva vrsta je tevessul širki, posredništvo čiji najviši stupanj je vid kufra. U ovo iskrivljeno vjerovanje spada, da se čovjek nekom drugom, mimo Allahu, dž.š, obraća molitvama da mu da neko dobro ili od njega otkloni neko zlo. Upućivanje dova, u kojima se traži postizanje nekog dobra ili otklanjanje nekog zla, bilo kome mimo Allaha, dž.š, je pogrešao, jer je takav pristup dovi suprotan suštini islama, koji se ogleda u čistom monoteizmu.
Druga vrsta je tevessul bid`i, posredništvo Allahu koje nije šerijatski opravdano sa osobom posrednika, tevessul Allahu sa čašću, položajem (džah), pravom, (hakk) , svetošću, nepovredivošću (hurrnet) i bereketom posrednika.
Dozvoljeni tevessul (posrednišrvo) je ono koje je dozvolio Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Vidovi dozvoljenog tevessula su: približavanje (posredovanje) vjernika Allahu sa vjerovanjem u Njega Uzvišenog, Njegovim lijepim imenima i uzvišenim svojstvima, tevessul vjernika Allahu sa svojim dobrim djelima i tevessul vjernika Allahu sa dovom koju mu čini njegov brat mu’min. Kada je umro Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, onda je Omer rekao kada su izašli da uče dovu za kišu: “Gospodaru naš, mi smo Ti, kada bi nam bilo potrebno, posredovali našim Poslanikom, pa si nam spuštao kišu. Sada Ti posredujemo amidžom našeg Poslanika.” (Buhari).
Drugi uzrok: Pretjerivanje i zastranjivanje u pogledu kaburova
Primjeri za ovaj uzrok su sljedeći:
Da se groblja koriste kao džamije, Od Aiše, r.a., se prenosi sljedeće: Nakon što je Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, došao smrtni čas, stao je košulju svoju na lice navlačiti pa kad je ponovo došao svijesti, skinuo ju je i rekao: “Neka je Allahovo prokletstvo na Jevreje i krišćane što su groblja svojih vjerovjesnika u hramove pretvorili!” (Buhari i Muslim). Upozorio je na njihovo djelo. Muslim u svom Sahihu bilježi hadis, koji kaže: “Doista su narodi kaburove svojih vjerovjesnika uzimali za bogomolje. Zato ne uzimajte kaburove za mesdžide, jer vam to zabranjujem.” Značenje ne uzimajte kaburove za mesdžide, je ciljano obavljanje namaza na kaburovima pa makra tu i ne postojala džamija, jer u arapskom jeziku riječ mesdžid znači mjesto gdje se čini sedžda.
Građevine na kaburu. Od Ebu Hejjadža El-Esedija se prenosi da mu je Alija ibn Ebu Talib rekao: Da te uputim na nešto na što je mene Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio: “Ne ostavljaj nijednog kipa a da ga ne uništiš, niti podignutog kabura a da ga ne poravnaš.” (Muslim)
Prenosi se od Džabira, r.a.: Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je da se kaburovi malterom (žbukom) obrađuju, da se na njima sjedi i nad njima gradi. (Muslim) U ovu zabranu spadaju građevine na kaburu, poput kupola, i njihovo ukrašavanje.
Posjete mauzolejima i kaburovima, u nekim svojim segmentima, potpuno odudaraju od utvrđenog šerijatskog ibadeta. Ebu Seida El-Hudrija, r.a. kaže: čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: “Ne krećite na putovanje (radi ibadeta) izuzev radi tri mesdžida: Mesdžidul-harama (u Mekki), Mesdžidul-Aksaa (u Kudsu) i ovog mog mesdžida (u Medini). (Buhari i Muslim)
Pretvaranje kaburova u svetišta. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Nemojte uzeti moj kabur kao mjesto svetkovanja (svetište).” (Ebu Davud) U arapskom jeziku riječ El-Id (svetište, praznik) znači sve ono što se uobičaji, sa određenom namjerom, obilaziti i posjećivati bilo da se radi o mjestu ili vremenu.
Treći uzrok na koji je upozorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je oponašanje idolopoklonika i sljedbenika prošlih knjiga kako bi se u vjerovanju i ibadetu te u običajima koji su karakteristični samo njima, muslimani razlikovali od njih. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Razlikujte se od idolopoklonika”. (Buhari i Muslim) I rekao je “Razlikujte se od vatropoklonika.” (Muslim) I rekao je sallallahu alejhi ve sellem: “Razlikujte se od Židova.”(Ebu Davud)
Četvrti uzrok: Slikanje ikona
Aiša je pripovijedala da su Umm Habiba i Umm Selema, Allah bio zadovoljan njima dvjema, spomenule Poslaniku neku crkvu koju su vidjele u Abesiniji u kojoj bijahu ikone Isaa, alehi-s-selam. Tim povodom Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao:”Kada bi među kršćanima živio kakav čestit čovjek pa umro, oni bi podizali bogomolje (kapele ili crkve) na njegovu grobu i u njima slikali te ikone. Na Sudnjem danu oni će kod Allaha biti najgori ljudi!” (Buhari i Muslim)
Peti uzrok: Riječi koje vode u širk
Na primjer: Nije dozvoljeno zaklinjanje osim Allahom, shodno hadisu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: “Ko se zakune osim sa Allahom učinio je širk.” (Et-Tirmizi)
Izjednačiti Allahovu volju sa voljom stvorenja, kao u hadisu kada je neki čovjek kazao: ”Ono što Allah hoće i što ti hoćeš.” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, je rekao: ”Zar si me Allahu ravnim učinio, reci ono što hoće Allah Jedini.” (Nesai)
Pripisivanje zasluge neke prirodne pojave nekom mimo Allahu. Kao što stoji u Kudsi hadisu:” A oni koji su kazali: kiša nam je pala zahvaljujući zvijezdama – pa oni su nevjernici u Mene i obožavatelji zvijezda.” (Buhari i Muslim)
Šesti uzrok: Djela koja vode u širk
Na primjer: Nošenje narukvice ili konopca (hamajlije) na ruci ili vratu s ciljem postizanja nekog dobra ili otklanjanje nekog zla, kao što se to proklamuje u vjerodostojnom hadisu kojeg prenosi Imran ibn Husajn: Da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio čovjeka na čijoj je ruci bila narukvica od zlata. “Šta je to”, upitao ga je. “Protiv vahine (slabosti)”, odgovorio je. “Skini je”, rekao je, “jer ona će ti, uistinu, samo povećati vehn (slabost). Kada bi umro, a ona bila na tebi, nikada ne bi bio spašen.” (Ahmed i Ibn-Hibban)
Kolika je opasnost za one koji nose hamajlije, amulete i tome slično vidimo i iz sljedećih hadisa: “Ko objesi talisman (zapis) neka mu Allah ništa ne da, a ko objesi morsku školjku (kao amulet) neka mu Allah nikad ne da mira.” U drugom predanju stoji: ” Ko objesi talisman (zapis) širk je počinio. (Prvo predanje zabilježio je Ahmed, Ibn-Hibban i Hakim, drugo predanje zabilježio je Ahmed i Hakim)
“Čini (čarolije, vradžbine, zabranjene rukje), hamajlije i (tevle) ljubavne čarolije su širk.” (Ebu Davud) Tevle je vrsta ljubavne čarolije.
Klanje kurbana na mjestu gdje se Allahu širk čini ili činio. Dokaz za ovu su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je upitan od strane jedanog čovjeka koji se zavjetovao da zakolje nekoliko deva na mjestu zvanom Buvane. Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ga upita: “Da li je tu u predislamsko doba bio kakav kip kojeg su obožavali? Odgovorili su ne. Pitao je, da li je tu bila kakva nemuslimanska svetkovina? Odgovorili su ne. Tada on reče: “Ispuni svoj zavjet.”(Ebu Davud)
Tetajjur (sujevjerje) i pesimizam, kao što je došlo u hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn Mes’ud: “Tijere (sujevjerje) je širk. Tijere je širk.” (Ebu Davud i Tirmizi)
Piše: dr. Ahmed El-Kadi
Vidi manjePreveo: Admir ef. Zekić, prof
Preuzeto sa minber.ba
Ko su kadijanije, jesu li muslimani?
Kadijanije su pokret koji je nastao 1900. godine kao rezultat engleske okupatorske strategije na Indijskom potkontinentu, s ciljem udaljavanja muslimana od svoje vjere, a naročito od džihada kako se u ime islama ne bi borili protiv okupatora. Glasilo ovoga pokreta jeste časopis El-Edjan koji se izdaviše
Kadijanije su pokret koji je nastao 1900. godine kao rezultat engleske okupatorske strategije na Indijskom potkontinentu, s ciljem udaljavanja muslimana od svoje vjere, a naročito od džihada kako se u ime islama ne bi borili protiv okupatora.
Glasilo ovoga pokreta jeste časopis El-Edjan koji se izdaje na engleskom jeziku.
Organizacija pokreta i najistaknutije ličnosti:
Mirza Gulam Ahmed el-Kadijani (1839.–1908.) bio je osnovna poluga u nastanku kadijanija. Rođen je u selu Kadijan u Pendžabu u porodici koja je bila poznata po izdajničkom odnosu prema vjeri i domovini, tako da je bio u svim prilikama pokoran kolonizatorima. Budući da im je zbog toga odgovarao, namijenili su nam ulogu lažnog vjerovjesnika kako bi se muslimani njime pozabavili ili okrenuli za njim, te zanemariti borbu protiv kolonizatora
Britanska je vlada njegovim pristalicama davala mnogobrojne pogodnosti na koje su oni uzvraćali odanošću.
Gulam Ahmed bio je poznat po čudnoj i promjenjivoj prirodi, bio je bolešljiv i sklon uživanju droge. Među onima koji su ustali protiv njega i njegove opake propagande bio je i šejh Ebu Vefa, vođa udruženja “Ehlul-hadis” (Sljedbenici hadisa) u Indiji, koji je poveo javnu polemiku protiv njega, pobio njegovu argumentaciju, otkrio podlost njegovih namjera i opovrgnuo valjanost njegove misije. Budući da se Gulam Ahmed nije vratio Pravom putu, šejh Ebu Vefa izrekao je jednu vrstu prokletstva, rekavši: “Neka onaj koji laže umre za života onoga koji govori istinu.” Nekoliko dana poslije toga Mirza Gulam Ahmed el-Kadijani umro je (1908.). Ostavio je više od pedeset knjiga, različitih izdanja, članaka, a najvažnije njegove knjige jesu: “Uklanjanje zabluda”, “Ahmedijski izazov (mudžiza)”, “Ahmedijski dokazi”, “Svjetla islama”, “O Mesihu”, “Božanska očitovanja”. Prvi kadijanijski halifa na čiju su glavu Englezi stavili krunu bio je Nuruddin. Napisao je “Jasni govor”.
Muhammed Ali i Hodža Kemaluddin, kadijanijski čelnici iz Lahorea, bili su teoretičari kadijanizma. Prvi je napisao iskrivljeni prijevod Kur’ana na engleski jezik kao i djela: “Suština razilaženja”, “Vjerovjesništvo u islamu” i “Islamska vjera”. Hodža Kemaluddin napisao je djelo “Najveći primjeri među vjerovjesnicima”, kao i neka druga djela.
Spomenuta zajednica ahmedija (kadijanija) iz Lahorea gledala je u Mirzi Gulamu Ahmedu samo obnovitelja vjere. Međutim, oni se smatraju jednim pokretom od kojih jedan djeluje tamo gdje drugi zapadne u teškoće i obratno. Kao što je već spomenuto, Muhammed Ali, vođa kadijanija iz Lahorea, teoretičara kadijanizma i kolonizatorskih špijuna, te govornik u ime svih kadijanija, napisao je iskrivljeni prijevod Kur’ana na engleski jezik.
Muhamed Sadik, kadijanijski muftija, napisao je “Pečat vjerovjesnika”. Bešir Ahmed, Gulamov sin, napisao je “Mehdijev životopis”. Mahmud Ahmed, također Gulamov sin i njegov drugi nasljednik (halifa), napisao je “Svjetla hilafeta”, “Suština vjerovjesništva” i dr.
Imenovanje kadijanije Zafrullaha Hana na mjesto prvog pakistanskog ministra vanjskih poslova imalo je velikog udjela u podršci ovoj zalutaloj frakciji. Tako je jedno veliko područje u Pendžabu posebno određeno kadijanijama, da bude njihov naučni centar. Tu oblast oni su nazvali Rebve (visoravan) aludirajući na sadržaj 50. ajeta sure El-Mu’minun: “… Mi smo njih na jednoj visoravni sa tekućom vodom nastanili.”
Mišljenje i vjerovanje
Gulam Ahmed počeo je svoju aktivnost kao islamski misionar da bi privukao pristaše i pomagače. Potom je ustvrdio da je on od Allaha nadahnuti obnovitelj vjere. Zatim je otišao korak dalje i ustvrdio da je Mehdi, a potom obećani Mesih, tako da je počeo tvrditi da je vjerovjesnik, govororeći da njegovo vjerovjesništvo ima prednosti nad vjerovjesništvom Muhammeda, ﷺ. Kadijanije vjeruju da Allah, dž. š., posti, klanja, spava, budi se, piše, griješi i čak ima spolni život. Neka je uzvišen Allah i visoko iznad onoga što oni govore!
Kadijanije vjeruju da je Bog Englez jer im se obraća na engleskom. Oni, također, vjeruju da se poslanstvo nije završilo sa Muhammedom, ﷺ, već je stalno i, po njima, Allah šalje vjerovjesnike kada se ukaže potreba, a Gulam Ahmed je najbolji među svim vjerovjesnicima.
Vjeruju da je Džibril donosio objavu Gulam Ahmedu koja je ravna objavi Kur’ana.
Kažu da je Kur’an samo ono što je prenio Obećani Mesih (Gulam Ahmed), a da je hadis samo ono što je u duhu njegovog učenja, te da je on na čelu svih vjerovjesnika.
Vjeruju da je njihova knjiga objavljena i da se zove El-Kitabul-mubin (Jasna knjiga). Smatraju da je različita od Kur’ana. Vjeruju da su sljedbenici jedne nove vjere i posebnog zakona (šerijata), a Gulamove drugove smatraju ashabima.
Vjeruju da je Kadijan poput Medine i Meke i čak bolji od njih. Njegovu zemlju smatraju haremom, to je njihova kibla i oni je hodočaste. Pozivali su na eliminiziranje džihada kao i na slijepu pokornost engleskoj vladi, koja je, po njima, velijjul-emr (nosilac vlasti) o kojem govori Kur’an.
Svaki je musliman za njih nevjernik dok ne prihvati kadijanizam, kao što je nevjernik i onaj ko se oženi ili uda za nekoga ko nije kadijanija. Dopuštaju alkohol, droge i druga opojna sredstva.
Korijeni njihovog mišljenja i vjerovanja
Prozapadnjački pokret Sejjida Ahmeda Hana utro je put pojavi kadijanizma, budući da je posijao devijantne ideje. Englezi su iskoristili ovu okolnost i proizveli kadijanijski pokret, izabravši za vođu čovjeka iz jedne stare činovničke porodice. Godine 1953. u Pakistanu se desila sveopća pobuna sa zahtjevom da se sa položaja ukloni Zafrullah Han, tadašnji ministar vanjskih poslova, i da se kadijanije smatraju nemuslimanskom manjinom. U toj pobuni život je izgubilo deset hiljada muslimana. Ministar kadijanija je smijenjen. Aprila 1974. godine održan je veliki kongres Rabite u Meki kojem su prisustvovali predstavnici islamskih organizacija iz cijeloga svijeta. Spomenuti kongres ovu je frakciju proglasio nevjerničkom i otpadničkom od islama, te pozvao muslimane da se bore protiv opasnosti koja dolazi od ove sekte, potom pozvao na prekidanje bilo kakve saradnje sa kadijanijama i na zabranu njihovog sahranjivanja u muslimanskim grobljima.
Medžlisul-umma (Centralni parlament) u Pakistanu, posredstvom muftije šejha Mahmuda, poveo je diskusiju sa Nasirom Ahmedom, vođom kadijanijske zajednice u Pakistanu. Rasprava je potrajala blizu trideset sati i Nasir Ahmed na kraju nije uspio dati valjane odgovore. Time su pale sve zavjese iza kojih se skrivao nevjernički karakter kadijanija, Medžlis (Parlament) je donio odluku kojom se kadijanije smatraju nemuslimanskom manjinom.
Činjenice koje neizostavno ukazuju na nevjerstvo Mirze Gulama Ahmeda jesu sljedeće: (1) njegove tvrdnje da je vjerovjesnik, (2) brošura o džihadu, koju je on napisao, ide naruku kolonizatorima, (3) on je negirao obavljanje hadža u Meki i taj obred premjestio u Kadijan, (4) poredio je Allaha, dž. š., sa čovjekom, (5) vjerovao je u reinkarnaciju, (6) tvrdio je za sebe da je Božiji sin, (7) tvrdio je da se poslanstvo ne završava sa Muhammedom, ﷺ, otvarajući mogućnost bilo kome da bude poslanik, (8) kadijanije imaju bliske veze sa Izraelom. Izrael im je otvorio centre i škole, te pomogao izdavanje časopisa, štampanje knjiga i brošura koje dijele po svijetu, (9) oni su pod utjecajem kršćanstva, židovstva i ezoteričnih (batinijskih) pokreta, što je očito ukoliko se pogleda njihovo vjerovanje i ponašanje, mada tvrde da su muslimani.
Rasprostranjenost i utjecaj kadijanijske sekte
Većina kadijanija danas živi u Indiji i Pakistanu, a mali broj u Izraelu i arapskom svijetu. Uz pomoć kolonijalista nastoje zauzeti bitna mjesta u svakoj zemlji gdje se nađu. Kadijanije su vrlo aktivni u Africi i nekim zapadnim zemljama, tako da u Africi imaju preko pet hiljada misionara koji se isključivo bave pozivanjem u kadijanijsku vjeru. Njihova opsežna aktivnost svjedoči da imaju podršku kolonijalista. Engleska vlada uzela je u okrilje ovu sektu te njenim sljedbenicima olakšava zapošljavanje u vladinim službama diljem svijeta kao i u preduzećima. Iz redova ove sekte, također, uzima i visoke oficire u tajnim službama. Kadijanije se u propagiranju svoje vjere koriste svim sredstvima, a naročito kulturno- obrazovnim budući da imaju veliki broj učenjaka, inžinjera, ljekara i sl. U Britaniji postoji i satelitski kanal tzv. “Islamska televizija” koji vode kadijanije.
Sve navedeno jasno ukazuje na to da su kadijanije sekta koja je zalutala, koja nema ništa zajedničko sa islamom. Njihovo vjerovanje u potpunosti je oprečno islamu, te je potrebno upozoriti muslimane na njihove aktivnosti, jer su i islamski učenjaci donijeli fetvu da se radi o nevjernicima.
Jedna od odluka Akademije za islamsko pravo glasi: Nakon što je razmotreno pitanje koje je postavio Odbor za islamsko pravo iz Kejptana (Južna Afrika), a vezano za kadijanije i frakciju izraslu iz njih a koji se zovu lahurije vezane za njihovo pripadanje, odnosno nepripadanje islamu – na osnovu istraživanja života i djelovanja Mirze Gulama Ahmeda, koji se pojavio u Indiji prošloga stoljeća i kojem se pripisuje osnivanje kadijanija i lahurija i to na osnovu podataka o ove dvije frakcije kao što su: (1) da je Mirza Gulam Ahmed tvrdio da je vjerovjesnik koji prima objavu, a što se jasno vidi i iz njegovih djela u kojima tvrdi da su neka od njih objava, (2) i da je cijeloga života propagirao ovo učenje tražeći od ljudi da povjeruju u njegovo poslanstvo kao i da je mnoge vjerske naredbe poricao, kao što je slučaj sa džihadom – donijeta je sljedeća odluka:
1. Sve što Mirza Gulam Ahmed tvrdi vezano za poslanstvo i objavu koja mu je, po njegovoj tvrdnji, objavljena u potpunosti je oprečno vjerskoj istini da je poslanstvo završeno sa Muhammedom, ﷺ. Ova tvrdnja izvodi iz islama Mirzu Gulama Ahmeda i sve one koji ga slijede. Ovo se odnosi i na lahurije, mada oni tvrde da je Mirza Gulam Ahmed sjena Muhammeda, ﷺ.
2. Nijedan neislamski sud ili sudija nemusliman nemaju pravo izreći odluku da li je neki čovjek musliman ili nemusliman, a naročito kada je to u suprotnosti s onim s čime se slažu svi muslimani preko svojih učenjaka i institucija.
Stav o smatranju nekoga muslimanom, odnosno nemuslimanom, prihvata se samo od muslimana koji zna koja su to djela i riječi kojima se ulazi ili izlazi iz okvira islama. Stav bilo kojeg neislamskog suda ništavan je. Allah najbolje zna!
Muhammed Salih Munedždžid, Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 33.
Vidi manje