Islam traži od svojih pripadnika da udjeljuju na Božijem putu i umjesnu darežljivost ubraja u dobročinstvo. Čovjek će biti nagrađen za milostinju koju udijeli i bit će u njezinom hladu na Kijametskom danu. Ako se ispune potrebni uvjeti, milostinja će biti primljena, pa makar onaj ko udijeli milostinju bio zadužen. Rukovodeći se šerijatskim dokazima možemo kazati da su uvjeti ispravnosti milostinje sljedeći: da milostinja bude udijeljena radi Uzvišenog Allaha, da imetak bude stečen na dozvoljen način i da se novac dā onom ko ga zaslužuje. Kad je o tome riječ, nije uvjet da čovjek ne bude zadužen, ali ako je zadužen u toj mjeri da pomoću svog cjelokupnog imetka ne bi mogao vratiti dug, tad nije mudro niti je razumno da on udjeljuje milostinju. Dužnik je obavezan vratiti svoj dug, a nije obavezan udjeljivati dobrovoljne priloge, pa neka stoga počne od onog što je dužan učiniti. A neki učenjaci kažu da uopće nije dozvoljeno da udjeljuje milostinju onaj ko je zadužen u toj mjeri da pomoću svog cjelokupnog imetka ne bi mogao vratiti dug, jer dajući dobrovoljne priloge nanosi nepravdu svog zajmodavcu i ostaje opterećen obavezom vraćanja duga. Neki kažu da je to ipak dozvoljeno, ali nije preporučeno, to jest da je preče da to ne čini. Sve u svemu, nije dobro da udjeljuje dobrovoljne priloge onaj ko je zadužen u toj mjeri da pomoću svog cjelokupnog imetka ne bi mogao vratiti dug.

Hadž je islamska dužnost koje je oslobođen dužnik sve dok ne vrati dug; obavit će hadž nakon što vrati dug. A je li dužnik oslobođen davanja zekata, o tom islamski autoriteti imaju oprečna mišljenja. Neki drže da je oslobođen davanja zekata u onoj mjeri koliko iznosi njegov dug, bez obzira na to radilo se o imetku koji se ne može sakriti (kao, naprimjer, stoka i usjevi) ili onom koji se može sakriti (kao, naprimjer, novac i trgovača roba). Drugi učenjaci smatraju da onaj ko je zadužen nije oslobođen davanja zekata u onoj mjeri koliko iznosi njegov dug, nego mora davati zekat na sve što posjeduje, pa makar imao toliki dug da njegov imetak pada ispod vrijednosti nisaba. Ima i onih islamskih pravnika koji su napravili razliku između imetka koji se ne može sakriti i onog koji se može sakriti, pa su rekli da se na prvu kategoriju daje zekat, a da se na drugu kategoriju ne daje zekat. Prema mom rasuđivanju, onaj ko je zadužen nije oslobođen davanja zekata, bez obzira na to radilo se o imetku koji ljudi vide ili onom koje ne vide, pa će dati zekat na sve što posjeduje. To je tako, jer je zekat dužnost koja se odnosi na imetak, sukladno Božijim riječima: “Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš, i pomoli se za njih, molitva tvoja će ih, sigurno, smiriti. – A Allah sve čuje i zna sve” (et-Tevba, 103), i na temelju predanja u kojem stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Muazu b. Džebelu, radijallahu anhu, šaljući ga u Jemen: “…i izvijesti ih da im je Allah u obavezu stavio izdvajanje zekata, koji se uzima od njihovih bogatih i daje njihovim siromasima…” (el-Buhari, 1395, i Muslim, 19). Iz ovoga ajeta i hadisa slijedi da su zekat i dug posve različite nadležnosti koje nemaju ništa zajedničko, pa ne se ne mogu međusobno isključiti; dug se odnosi na čovjeka, a zekat se odnosi na imetak. Evo, zbog ovog smo preferirali stav da onaj ko je zadužen mora davati zekat.

Šejh Muhammed b. Usejmin

Preuzeto sa stranice minber.ba