Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

U samom tekstu pitanja je dosta toga već rečeno o kakvom se “šejhu” radi, ako ga ima smisla imenom šejh oslovljavati nakon svega osim pod navodnicima. Još ako se posluša (u priloženom linku you tube) pojašnjenje (Bejan) od šejha Es-Sabuni o dr. Butiju i Hasunu, kao i govor mnogih drugih šejhova, slika o tom čovjeku postaje sasvim jasna i očigledna.

“Šejh” Buti prije događaja u Siriji

Prije odgovora na postavljena dva konkretna pitanja smatram da je veoma bitno pojasniti jednu činjenicu oko ovog “šejha”. Ta činjenica je da je “šejh” Muhammed Se’id Ramadan El-Buti i prije ratnih događaja u Siriji u kojima se njegovo lice potpuno otkrilo bio “šejh” na kojeg je trebalo upozoravati muslimane uopćeno a sljedbenike izvornog Islama posebno. Znači, on nije bio regularan, normalan i pouzdan savremeni islamski sunijsku učenjak pa da nas je trebalo toliko iznenaditi njegovo ponašanje u vremenu rata, iskušnja i fitne.

Naime, “šejh” Buti je bio pristrasni eš’arija u akidi (čitaj: novotar u akidi), strastveni zaštitnik sufizma i sufijskih dalaleta (od njihovih zikrova, šejhova i tarikata), nakaradni tumač mnogih šerijatskih pitanja i pravdatelj svakojakih raširenih novotarija među muslimanima. Uz to bio je prvak i predvodnk u žestokom neprijateljstvu selefija (nosioca izvornog Islama), selefijskih učenjaka i selefijske dawe i menhedža pri čemu ih je nazivao glupanima, luđacima, lažljivcima, prevarantima i propagatorima dalaleta. Dok se istovremeno prema šijama-rafidijama (i drugim njihovim sektama) ophodio blago i kao prema drugom stavu i tumačenju Islama (tj. rafidijskom) vrijednom poštovanja, tako da su neki analitičari za njega rekli da je „lav prema sunijama a jagnje prema rafidijama“.

Znači, skraćeno rečeno: “šejh” El-Buti je bio novotar i u akidi i u menhedžu, tj. skrenuo je u akidi jer je bio na eš’arijskoj akidi a koja nije akida Ehli suneta vel džemata, i bio je na pogrešom menhedžu jer je opravdavao i branio novotare i novotarije uz istovremeno neprijateljstvo prema pozivačima u izvorni Islam na kojem je bio selef ovog Ummeta. Ovo je njegovo stanje prije zadnjih događaja u Siriji.
Kakvo je znanje, akidu i menhedž imao “šejh” Buti najbolje o tome govore dva odgovora na dvije njegove knjige.

Prva knjiga „Fikhussire“ (Fikh sire), koja predstavlja prepisanu skraćenu verziju istoimene knjige šejha Muhammeda El-Gazalija (po riječima šejha Albanija) a puna je slabih hadisa, munker i hadisa bez seneda, a odgovor na nju je napisao šejh Albani pod dva naslova „Odbrana hadisa i sire“ i „Odgovor na džehalete dr. Butija u Fikhussire“. Druga njegova knjiga „Es-Selefijje merhaletu zemenijje mubareke la mezheb islami“ (Selefije vremenski mubarek period a ne islamski mezheb) na koju je šejh Salih El-Favzan napisao odgovor pod naslovom: „T’akibat ala kitab es-selfijje lejse mezheben“.

Dovoljna su ova dva odgovora na njegove knjige od strane poznatih i pouzdanih savremenih šejhova da se musliman uvjeri na kojoj je akidi, menhedžu i dalaletu bio “šejh” Buti prije događaja u Siriji. Izlaganje svih tih njegovih devijacija i zabludjelih tumačenja bi uzelo mnogo prostora u ovom tekstu, a ko želi neka se vrati na spomenute knjige i odgovore.

Odgovor na pitanja

Što se tiče pitanja „Kako mi kao muslimani da se postavimo spram ovoga čovjeka i ovoga događaja?“, odgovor je sljedeći:
Prema njegovom slučaju se ne bi trebalo zauzeti osim jednog od dva stava:

Prvi stav – da je počinio djelo riddeta (otpadništva iz vjere):

– prvo: pomaganjem, podupiranjem i stajanjem na strani vladara kjafira (Beššara), njegovog monstruoznog režima i svih zločina koje rade protiv muslimana Sirije, davajući režimu time šerijatsku zakonitost zlodjela koje rade,

– drugo: svojim tumačenjem i opravdanjem izgovaranja riječi na koje su prisiljavani muslimani „Nema boga osim Beššara“ kao i prisiljavanja činjenja sedžde na sliku Beššara i slična djela kufra i širka.

Bitno naglasiti da se ovdje ne radi o bičnom muslimanu džahilu koji ne poznaje propise vjere, nego o dr. islamskih znanosti dugogodišnjem predavaču na Univerzitetu u Damasku.

Drugi stav – ako uzmemo (teoretski ili praktično) da bi se za gore spomenuta djela mogla naći opravdanja kako se ne bi spuštao propis tekfira na spomenutog “šejha”, onda je taj “šejh” činio djela munafika (licemjera) i na njega i njemu slične se odnose dva spomenuta primjera (mesela) u Kur’anu u kojima se opisuje alim (učenjak) koji se nije okoristio od svog znanja (ova dva primjera je naveo i šejh Sabuni u svom Bejanu na you tube o “šejhu”Butiju i Hasunu). Ta dva kur’anska primjera za propalog alima su:

– slučaj psa, „ako ga potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće“ (sura El-E’araf, 176),

– primjer magaraca „koji nosi knjige (tj. znanje)“ (sura El-Džumua, 5).

Znači, u životu ovog “šejha” koji je činio djela otpadnika i munafika je velika pouka za sve muslimane, i učenjake i one manje učene, koji ne postupaju po onome što znaju, naravno ovo je ako im je znanje i tumačenje ispravno a ako nije to su tmine nad tminama.

A što se tiče drugog pitanja „Kako prihvatiti navode u tekstu iz “Saffa”? Jer, ne ide mi u glavu nikako da se može opravdati čovjek koji pomaže nevjernike protiv muslimana i šuti na kufr i zločine Asadove vojske nad nedužnim narodom.“, odgovor je sljedeći:

Pisati ovakve tekstove, u kojima se “šejh” Buti opravdava za njegova (zlo)djela i (dalalet)stavove i drži lekcija onima koji ga spomenu u kontekstu u kojem i zalužuje da bude spomenut, kao da je on provjereni, pouzdani i ispravni učenjak koji je eto zbog fitne, prijetnji, prisile ili sličnih izgovora samo izabrao pogrešnu stranu (stranu kjafirskog režima) u vjerskom bratoubilačkom ratu u Siriji, ovaki tekstovi su čisti promašaj i oni su apsolutno neprihvatljivi jer su daleko i od stvarnosti i od principa Šerijata. Spomenuti “šejh” sa poznatom njegovom akidom i menhedžom i prije događaja u Siriji ne bi trebao biti spominjan u redovima sljedbenika izvornog Islama osim radi upozorenja na njega i njegove dalalete.

Prema tome, taj tekst treba ocijeniti kao pogrešan, neprihvatljiv i čak kao uvredu za muslimane naših prostora, jer ako ćemo njega kao “učenog” pravdati u onome što je radio pa onda je preče da pravdamo džahile unutar Beššarove vojske koji rade ona zlodjela jer im je sam “šejh” Buti davao u tome šerijatsku zakonitost.

Treba napomenti da ovakav tekst od strane časopisa „Saff“ ne treba da iznenđuje, jer je ovo samo jedan od šok-tekstova u nizu dugogodišnjeg izlaženja raznoraznih šok-tekstova sa kojima se šokiraju sljedbenici izvornog Islama koji pokušavaju da skontaju šta je umjetnik (autor teksta) htio da kaže, a koji istovremeno računaju da je „Saff“ još uvijek njihov časopis. A zaboravljamo da je još prije desetak godina povodom izlaska jednog od jubilarnih brojeva „Saff-a“ urednik „Preporoda“ izjavio za „Saff“ da je hvala Allahu „Saff“ isplivao iz vehabijskih (čitaj: selefijskih) voda. Možda je to tada nama mnogima bila pretjerana (netačna ili čak i smiješna) izjava ali danas se ne bi trebali raziči oko njene (proročanske) tačnosti i preciznosti. Dovoljno govori o “Saffu” činjenica da se prodaje i reklamira sa mnogih minbera IZ-a od strane hodža.

Ono što zabrinjava i stvara bojazan je preuzimanje i objavljivanje ovog teksta o Butiju na websajtu „Minbera“, kao i mnogih drugih tekstova i čak česte zajedničke izjave „Saffa“ i „Minbera“ o goručim i jako bitnim pitanjima današnjice. Bojazan je šta će se izroditi iz tog „dawetskog braka“ s obzirom da jabuka ne pada ispod kruške?
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

vidi manje