Četiri situacije u kojima se dižu ruke u namazu jesu sljedeće: prilikom donošenja početnog tekbira, prilikom odlaska na ruku, prilikom dizanja s rukua i poslije prvog sjedenja, to jest prilikom ustajanja na treći rekat. Ibn Omer, radijallahu anhu, govorio je: “Božiji Poslanik, ﷺ, dizao je ruke prilikom donošenja početnog tekbira, prilikom donošenja tekbira za ruku, prilikom izgovaranja zikra: ‘Semiallahu limen hamideh’ i poslije prvog sjedenja; ruke pak nije dizao prilikom obavljanja sedžde” (el-Buhari, 735, i Muslim, 390).

Budući da se Ibn Omer, radijallahu anhu, upinjao da sazna kako Poslanik, ﷺ, obavlja namaz, pratio je Poslanika i vidio ga da ruke diže u ovim četirima situacijama, prenio je ono što je vidio i dodao da Poslanik ruke nije dizao prilikom obavljanja sedžde. Ne može se kazati da se ovdje radi o pravilu da se predanju u kojem se nešto potvrđuje daje prednost nad predanjem u kojem se nešto negira, to jest da se predanja u kojima se veli da je Resulullah, ﷺ, ruke dizao i prilikom obavljanja sedžde trebaju preferirati nad ovim Ibn Omerovim, radijallahu anhu, predanjem. Ibn Omer nedvosmisleno je izjavio da je utvrdio da Resulullah, ﷺ, nije dizao ruke na sedždi. Ibn Omer, radijallahu anhu, pratio je kako Allahov Poslanik, ﷺ, klanja, te je prenio da je, bez imalo sumnje, dizao ruke prije i poslije rukua, odnosno da na sedždi, nesumnjivo, ruke nije dizao, pa možemo li za njega reći da je previdio ili zaboravio? Ne možemo.

Kad je riječ o dženaza-namazu, predviđeno je da se ruke dižu prilikom donošenja svakog tekbira, kao što se ruke dižu i prilikom donošenja bajramskih tekbira.

Šejh Muhammed b. Usejmin