Glasno i grupno činjenje zikra u djelima hanefijskog mezheba
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Piše: hfz. Dževad Gološ
Pitanje činjenja zikra naglas, odnosno dizanja glasa prilikom činjenja zikra, te grupnog činjenja zikra učenjaci hanefijskog mezheba spominjali su na više mjesta u svojim fikhskim djelima, te u nekim zasebnim poslanicama. Mjesta u fikhskim djelima, te vrste djela u kojima su hanefijski pravnici spominjali ovo pitanje, shodno onome do čega sam sam došao, jesu sljedeća:
1. fikhska djela – poglavlja o dva bajrama
2. fikhska djela – poglavlja o murteddu
3. u djelima u kojima su sakupljane fetve
4. u zasebnim poslanicama koje su pisali o ovom pitanju
5. u zasebnim djelima u kojima su govorili o raznim novotarijama.
Prije no što počnem govoriti o gore spomenutom bitno je istaći da se ni u jednom djelu hanefijskog mezheba ne prenosi da je imam Ebu-Hanife ili njegova dva učenika, Ebu-Jusuf i Muhammed, ili, pak, njihovi učenici, da su činili ili čak preporučili bilo glasni, bilo zajednički vid činjenja zikra, kao što se ni od jednog od njih ne prenosi da su nijjet za namaz činili riječima niti su to smatrali pohvalnim niti se to prenosi od imama drugih mezheba, poput Malika, Šafije, Ahmeda. Štaviše, iz onoga što ćemo spomenuti vidjet ćemo da su to smatrali novotarijom i zabludom koje se treba kloniti i to je ono što je praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih ashaba i imama ovog ummeta.
U poglavlju o dva bajrama i načinu učenja bajramskih tekbira (tekbiri-tešrik) spominje se razilaženje između imama Ebu-Hanife i dvojice njegovih učenika, Ebu-Jusufa i Muhammeda. Između njih trojice imamo razilaženja na dva mjesta u ovom poglavlju:
1) Ebu-Hanife je smatrao da se tekbiri ne trebaju učiti naglas dok se ide putem, dok njegova dva učenika smatraju da treba zbog predaja koje se prenose. Ono što se navodi kao dokaz za mišljenje Ebu-Hanife jeste što je “osnova pri činjenju zikra da ono bude tiho, a dokaz Ebu-Jusufa i Muhammeda jeste način činjenja zikra u danima Bajrama, pa se na tome, tj. Bajramu, treba i ograničiti”, kaže se u komentaru na djelo Multakal-ebhur. Inače, ovo djelo bilo je mnogo prošireno na našim prostorima. “Njegov dokaz, tj. Ebu-Hanifin, jeste što je osnova pri činjenju zikra el-ihfā, tiho izgovaranje.”[1] Tako vidimo da je kod sve trojice osnova tiho činjenje zikra, ali Ebu-Jusuf i Muhammed dozvolili su ga tom prilikom kao izuzetak.
2) Ebu Hanife je smatrao da se tekbiri uče do ikindije prvog dana Bajrama, a Ebu-Jusuf i Muhammed da se uče do ikindije četvrtog dana bajrama. Uzrok razilaženja među njima jeste različitost predaja koje se prenose od ashaba, pa se od jednog broja ashaba prenosi da su učili do prvog dana, a od drugog broja prenosi se učenje do četvrtog dana. Imam Ebu-Hanife iz predostrožnosti je u ibadetima uzeo po manjem, jer je osnova kod njega da se zikr čini tiho, a da je njegovo obavljanje naglas bidat (novotarija). Ebu-Jusuf i Muhammed istog su mišljenja, ali su uzeli da se čini do četvrtog dana zbog predaja koje se prenose od većeg broja ashaba.
Veliki hanefijski učenjak Kemaludin ibnul-Humam u svom poznatom djelu Fethul-kadir veli: “Osnova kod činjenja zikra je el-ihfā, tiho činjenje, a njegovo izgovaranje naglas je novotarija.”[2]
U poglavlju o murteddima (otpadnicima od islama) učenjaci hanefijskog mezheba tretirali su pitanje sufijskog zikra, odnosno izgovaranja zikra čijom se prilikom igra, tj. pleše. Onoga koji ovakav vid zikra smatra dozvoljenim jedan broj hanefijskih učenjaka smatra čak nevjernikom. Ovo mišljenje prenosi se od šejhul-islama Kermanija.[3]
Ovo pitanje spomenuto je u nekoliko zbirki fetvi hanefijskog mezheba. U jednoj od najpoznatijih takvih zbirki, poznatoj po nazivu El-fetava el-bezzazijje, čiji je sakupljač Muhammed ibn Šihab el-Bezzaz el-Kerderi, kaže se: “Povisivanje tona prilikom zikra je haram. Vjerodostojno je preneseno od Ibn-Mes’uda da je čuo da se okupila grupa ljudi u mesdžidu koji su naglas činili zikr i salavat, pa je otišao njima i rekao im da im to nije bilo poznato u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te im rekao: ‘Vi niste osim novotari’ i to ponavljao sve dok ih nije istjerao iz mesdžida.”[4]
Kad su u pitanju zasebna djela o ovoj tematici koja su napisali učenjaci hanefijskog mezheba, od tih je djela i Er-rehsu vel-vaksu limustehilli reksi, koje je napisao čuveni Ibrahim el-Halebi, autor poznatog djela Multekal-ebhur, koje smo već citirali. Ovo djelo autor je posvetio spomenutom pitanju, ali se više bazirao na pojašnjenje štetnosti i zablude sufijskog zajedničkog zikra. U tom djelu spominje govor učenjaka hanefijskog mezheba o učenju zikra naglas, čega smo se već dotakli, te govor da li je onaj koji smatra dozvoljenim zajednički zikr nevjernik ili griješnik. Međutim, pisac također spominje definiciju novotarije, te odgovara na dileme onih koji su dozvolili ovakav vid činjenja zikra. Zatim je naveo govor hanefijskih učenjaka koji su kazali da je obaveza da se protjeraju iz mjesta u kojem to čine.[5] Poslije toga je nabrajao štetnosti ove novotarije, kazavši da je u takvom načinu činjenja zikra “poistovjećivanje čovjeka sa životinjama”, te također “poistovjećivanje čovjeka s nevjernicima”.[6] Nabrajajući štete ove novotarije, na kraju veli: “Od najružnijih stvari ove novotarije jeste da je ona potvora na Allaha, smatrajući to dozvoljenom ili pohvaljenom stvari, jer onaj koji postavlja propise je Uzvišeni Allah i niko osim Njega nema pravo propisivanja, a smatranje dozvoljenim onoga što je zabranjeno ili obrnuto jeste potvora na Njega i pripisivanje Njemu onoga što nije rekao, a Uzvišeni kaže: ‘A ko je gori nepravednik od onoga koji na Allaha laž iznosi?’ (El-En’am, 93)”[7]
Ono što je bitno istaći jeste da u ovoj poslanici ovaj veliki hanefijski učenjak iznosi i odgovor na jednu dilemu koju i mi danas često možemo čuti, a to je da kaže: “Do mene je došlo da je jedan od onih kojima sam osporio ovakav način zikra nakon što sam otišao rekao: ‘Ne osporavaju onima koji piju alkohol njihovo pijenje, a osporavaju nama ovo što činimo?’ Na ovo kažem: da je ovaj jadnik razmislio onako kako treba, vidio bi da je ovakav vid zikra gori od pijenja alkohola zato što onaj koji pije alkohol vjeruje da je to zabranjeno, pa će možda zatražiti oprost za to i pokajati se, pa će tako osjetiti poniznost i jad, a i ljudi će ga zbog toga kritikovati, za razliku od ovih koji zbog svog uvjerenja da je to ibadet niti će zatražiti oprost niti će se kajati nego će, štaviše, osjećati ponos, a kod ljudi će imati ugled. Prenosi se da je Iblis rekao upravo to: ‘Slomio sam ljude griješenjem, a oni mene traženjem oprosta, pa sam im došao sa grijesima od kojih se neće kajati, a to su novotarije’.”[8]
Iz ovog možemo vidjeti koliki su napor ulagali učenjaci hanefijskog mezheba kad je u pitanju borba protiv novotarija, pojašnjavajući da su novotarije gore od griješenja. Ako razmislimo o ovom govoru, vidjet ćemo kolika je opasnost od novotarija i kolika je obaveza ukazivanja ovakve stvari i borbe protiv njih.
Učenjaci hanefijskog mezheba razmatrali su ovo pitanje i u djelima u kojima su govorili o raznim novotarijama. Tako hanefijski učenjak šejh Ali Mahfuz, član Vijeća visoke uleme el-Azhera, u svom djelu El-ibdā fi medarri el-ibtidā kaže: “Od pokuđenih novotarija jest i završavanje namaza na poznati način, gdje se podiže glas prilikom zikra u mesdžidu i gdje ljudi to čine zajednički. Ljudi misle da je to od potpunosti imana i da je to sunnet, dok je pohvalno da zikr bude tih i samostalan. Ovakav način zikra je izmišljen i nije ga bilo za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti za vrijeme ashaba.”[9]
Iz svega navedenog lahko se može zaključiti da je činjenje zikra poslije namaza zajednički i naglas, onako kako se čini kod nas, novotarija. To je mišljenje učenjaka hanefijskog mezheba i to je mišljenje imama Ebu-Hanife, Ebu-Jusufa, Muhammeda, kao i ostalih imama ovog mezheba. Ispravno je da se zikr poslije namaza čini tiho i pojedinačno i to je praksa Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih ashaba i imama ovog ummeta.
[1] Medžmeal-enhur, 168.
[2] Fethul-kadir, 1/81.
[3] Hašijetu ibn Abidin, 4/446,447.
[4] Isto, 6/378.
[5] Isto, 37, 38.
[6] Isto, 49, 50.
[7] Isto, 53.
[8] Isto, 50, 51.
[9] Str.283.
————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/