Pravni aspekt liječenja Kur’anom 2 dio (Rukja i liječenje Kur’anom)
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Piše: Husnija Sarkić.
Liječenje bolesti koje prouzrokuju džini podrazumijeva istjerivanje džina iz tijela oboljele osobe. To liječenje sprovodimo učenjem (određenih dijelova) Kur’ana oboljelom. Allah, dželle – še’nuhu, je rekao: „Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a zulumćarima on samo povećava propast.“ (El – Isra, 82)
II POGLAVLJE : RUKJA-LIJEČENJE KUR’ANOM
Postupak liječenja Kur’anom nazivamo rukja. Šire značenje rukje i njen propis objašnjeni su u ovom poglavlju.
FILOLOŠKO ZNAČENJE RUKJE
Rukja – Dolazi od glagola reka – opčiniti, (op)začarati; dati zapis (amulet)
Er – raki : onaj koji uči rukju,
Rukja – tj. avveze, te’viz – Moliti spas od Boga, zaštititi, tražiti utočište.
„Rukja je traženje utočišta / utjecanje. Ovo je govor lingvista / jezičara.“
TERMINOLOŠKO ZNAČENJE
Neki kažu da je rukja: „Utjecanje (isti’aza) za oboljelog od vrućice, padavice i drugih bolesti.“ Navodi Ibn Kajjim el – Dževzi hadis kojeg bilježi Ebu Davud u svome Sunenu, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Nema rukje osim za urok ili otrov ili ubod (ubod škorpije i svega otrovnog).“ (Ibn Kajjim El – Dževzi, Zadul – me’ad fi hedji hajril – ibad, Muessesetu – rrisale, Mektebetu El-Menaru el- islamijjetu, Bejrut, 1987., IV/168. (Bilježi ga Ebu Davud ( 3888 ) u poglavlju o medicini)
Rukju obuhvataju: kratke dove preporučene samo za rukje, propisani zikr, određeni, ali i svi ajeti iz Kur’ana, posredništvo (tevessul), kao i određene radnje uz učenje, poput držanja ruke na oboljelom, pljuckanje, puhanje i slično.
Tako možemo reći da je rukja: „Utjecanje Kur’anom, dovama i propisanim zikrom, za očuvanje zdravlja ili za otklanjanje bolesti.“ (Hasan b. Ahmed El – Feki, Ahkjamu el-edvijetu fi eš-šeri’ati el-islamijeti, str. 445. Ovo značenje ulema nije spomenula u tekstovima, ali njihov govor o tome upućuje na ovakvo definisanje.)
„Neki kažu da je rukja dova, posredovanje, tražeći njome od Allaha, dželle – še’nuhu, lijek bolesnom i ozdravljenje.“
Dakle, u definisanju termina rukje postoje tri smjera koja je određuju:
-ono što je sačinjava (ajeti iz Kur’ana, propisane dove i zikr),
-ko je čini i kome je čini (sam sebi i drugima) i
-zbog čega je čini (zbog koje bolesti je uči, npr. sihra, sar’a, i sl.).
„U djelu Tejsiril – azizil – hamid se navodi da se rukja čini Kur’anom, Allahovim lijepim imenima i svojstvima, dovama upućenim Njemu, utjecanjem (s ovim) Njemu, Jedinom, Koji nema druga, i da to nije širk, niti zabranjeno, već je to čak pohvalno ili dozvoljeno.“
DOZVOLJENOST RUKJE
U pogledu dozvoljenosti, dvije su vrste rukje:
-dozvoljena
-zabranjena.
Potvrđenost rukje nalazimo u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ona je dozvoljena. A što se tiče zabranjene rukje, ona se odnosi na njen karakter, a ne suštinu.
DOKAZI DOZVOLJENOSTI RUKJE IZ SUNNETA:
Džibril, alejhi-sselam, je učio rukju Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Muslim bilježi hadis od Aiše, radijallahu ‘anha, da je rekla: „Kada bi se razbolio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Džibril mu je činio (učio) rukju.“ (Muslim, 4/1718)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je učio rukju sebi i nekom iz svoje porodice. Hadis od Aiše, radijallahu ‘anha, da je rekla: „Kada bi se razbolio neko do njegove porodice, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi puhao u njega (ili je rečeno pljuckao), uz učenje „El-Mua’vvizat“, tj. sura Ihlas, Felek i Nas.“ Kao i hadis koji bilježi Buharija od nje, radijallahu ‘anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, „kada bi pošao spavati puhao u svoje ruke uz učenje sura “Kul huvallahu ehad” i “El-Mua’vvizetejn” (El-Felek i En-Nas) zatim bi se potrao po licu i po čitavom tijelu dokle je mogao dohvatiti.“
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je učio rukju drugima. „Preneseno je od Osmana ibn Ebu el-Asa, radijallahu ‘anhu, da je rekao: “Kada me Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, imenovao za namjesnika Taifa počelo mi se dešavati nešto čudno u namazu, nisam znao ni šta klanjam. Kad sam to vidio, zaputio sam se Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Rekao mi je: “Ibn Ebi el-As?” Rekao sam: “Da, Allahov Poslaniče!” Rekao je: “Otkud ti ovdje?” Rekao sam: “Allahov Poslaniče, nešto mi se dogodi u namazu i ne znam šta klanjam!” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: “To je šejtan. Približi se!” Približio sam se, sjedio sam na koljenima. Udario me rukom u prsa, pljucnuo u moja usta i rekao: “Izlazi, Allahov neprijatelju!” To je uradio tri puta. Nakon toga je rekao: “Idi sada, radi svoj posao!” Rekao je Osman, radijallahu ‘anhu; “Uistinu, mislim da mi nije više dolazio.“ (Ibn Madže, 2/1175. Autor djela Ez-Zevaid je rekao: „Lanac prenosilaca je vjerodostojan.)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je naređivao učenje rukje. Bilježi Imam Buhari u svom Sahihu, u Knjizi o medicini, u poglavlju o liječenju od urokljivog oka hadis da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vidio u kući Ummi Seleme, radijallahu ‘anha, robinju, na kojoj su se primijećivali tragovi uroka (oka), pa je naredio: „Ona je urečena, učite joj rukju!“ I rekao je Esmi bint Umejs, u vezi njene djece: „Učite im rukju!“ (Sahihul – Buhari, Kitabu et –tibbi, poglavlje o liječenju od urokljivog oka, hadis: 5738, 5739, El-feth (10/210), Muslim (1725/4, 1726) fi kitabi – sselam.)
I kada je pitan o rukji, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Ko od vas može koristiti svome bratu, neka to učini!“( Sahihu Muslim (4/1726)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je preporučio i ratificirao slučajeve učenja rukje od drugih osoba. „Preneseno je od Haridže ibn Es – Salta, rahimehullah, a on od svoga amidže, radijallahu ‘anhu, da je došao Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i primio islam. U povratku je prošao pored ljudi među kojima je jedan bio okovan u gvožđe, bio je lud. Njegova porodica je rekla: „Čuli smo da je vaš prijatelj došao sa velikim dobrom, imate li kakvog lijeka za ovog?“ Učio mu je Fatihu kao rukju, pa je ozdravio. Dali su mu stotinu ovaca. Došao je ponovo Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i sve mu ispričao, pa je rekao: „Da li si učio nešto drugo?“ Rekao je: „Ne.“ Rekao je: „Uzmi ih, teško onom ko se hrani neispravnim rukjama, ti si zaradio ispravnom rukjom.“ U drugoj predaji stoji: Učio mu je Fatihu kao rukju, tri dana ujutro i naveče. Kad god bi završio Fatihu sabrao bi pljuvačku i pljucnuo.“ (Bilježi ga Ebu Davud. Imam Nevevi ga je ocjenuo vjerodostojnim u svom djelu El – Ezkar, str.87.)
Postoje još mnogi hadisi koji jasno upućuju na dozvoljenost učenja rukje. Gornjim predajama naveo sam po jedan od hadisa koji nas uče da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bio podvrgavan tretmanu rukje, učio rukju samome sebi i drugima, naređivao učenje rukje i preporučivao, odnosno odobravao rukju.
STAV I PRAKSA ISLAMSKIH UČENJAKA KOJI DOZVOLJAVAJU RUKJU
Imam Ahmed, rahimehullah, je liječio od džinske padavice. Nakon što mu je halifa Mutevekkil poslao nekog čovjeka da mu javi da je jedna njegova robinja opsjednuta džinom, „imam Ahmed je izvadio drvene papuče za abdest, sa kaiševima od palmine kore, dao mu ih i rekao: “Idi halifinoj kući, sjedi robinji pored glave i reci džinu: Poručio ti je Ahmed, da li ti je draže izaći iz te žene ili biti udaren sedamdeset puta ovim papučama?” Čovjek je otišao, sjeo pored njene glave i rekao što mu je imam Ahmed rekao da kaže. Tada mu se džin javio iz te žene i rekao: “Slušam i pokoravam se. Kada bi nam Ahmed zabranio boravak u Iraku, mi ne bismo boravili u njemu. On se pokorio Allahu, a ko se pokori Allahu, pokorava mu se sve.” Džin je izišao iz sluškinje, smirila se i djecu rodila. Nakon Ahmedove, rahimehullah, smrti džin se ponovo vratio. Mutevekkil je pozvao Mirvezija, rahimehullah, i sve mu ispričao. Mirvezi, rahimehullah, je uzeo iste te papuče i otišao kod nje, ali mu se džin iz nje javio i rekao: “Neću izaći iz nje, neću te poslušati, niti od tebe naredbu primiti. Ahmed ibn Hanbel se pokorio Allahu pa nam je naređeno da mu se pokorimo.“ (Akamu el-merdžan, str.115.)
Prenosi Ibn el-Kajjim, rahimehullah, govoreći da je Ibn Tejmijje često liječio od džina. Rekao je: „Vidio sam našeg šejha, rahimehullah, poslao je jednog čovjeka da kaže džinu: “Rekao ti je šejh da izađeš jer to nije dozvoljeno pa bi oboljela osoba ozdravila. Ponekad se lično obraćao džinu. U nekim slučajevima džin je bio neposlušan pa ga je istjeravao udarcima nakon čega se bolesnik budio neosjećajući bol. Ja i drugi smo to često viđali. Naročito često je učio na uho oboljelom ajet: „Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti?“ (El-Mu’minun, 115)
Ibn Tejmijje, rahimehullah, govoreći o nekoj vrsti rukje, koja je namjenjena za šejtanski dodir je rekao da je ona od najboljih djela, koji su radili vjerovjesnici, alejhimusselam, i iskreni vjernici, jer su oni uvijek otjeravali (odbijali) šejtane od Ademovih potomaka, s onim što je Allah propisao. (Medžmu’ul – fetava, 19/56)
Šejhul – islam, Ibn Tejmijje, rahimehullah, također navodi da je liječenje oboljele osobe od džinske padavice „dozvoljeno i pohvalno, a u nekim slučajevima može biti i obavezno pomoći onome kome je nanesena nepravda, jer naređeno nam je pomoći nevoljniku ukoliko smo u stanju. Ukoliko bolesnik ozdravi dovom, zikrom, naredbom ili zabranom džinima, udaranjem, grđenjem, proklinjanjem ili sličnim govorom cilj je postignut, bez obzira što to podrazumijeva oboljevanje nekih džina ili njihovu smrt.“
SUPROTNA MIŠLJENJA
Drugi tekstovi se suprotstavljaju gore navedenim:
Rekao je Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu ‘anhu,: „Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: „Zaista su rukja, zapisi i vračanje širk.“ (Musned, Ahmed b. Hanbel ( 1/381 , Sunen Ebu Davuda)
U podužem hadisu od Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhu, o onima koji će ući u Džennet bez polaganja računa i patnje, stoji da su oni opisani kao: „Oni koji nisu tražili da im se uči rukja.“ I ovaj hadis je muttefekun ‘alejh.
I hadis od Mugire ibn Šu’be, radijallahu ‘anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ko koristi kauterizaciju (žigosanje) ili bude tražio da mu se uči rukja, on je čist od tevekkula – oslonca na Allaha, dželle – še’nuhu.“
Ovo su glavni dokazi onih koji zabranjuju rukju, a na ove tekstove se oslanjaju i oni koji je smatraju mekruh (pokuđenom). (Ibn Hadžer El – A’skalani, Fethul – Bari bišerh Sahihil – Buhari, 10/222)
ODGOVOR ONIMA KOJI ZABRANJUJU RUKJU
„Njihovo zabranivanje rukje se odnosi na rukje nerazumljivim riječima (koje nemaju značenje) jer može u njim biti kufra, ili one koje su bile upotrebljavane u vremenu prije islama, čija je karakteristika bila da su pripisivali ozdravljenje rukji, tj. uzroku (sebebu), a ne onom ko je dao taj uzrok (musebbib), a On je Allah. I ovo je validan odgovor na dokaze s hadisima od Ibn Mesu’da i Mu’gire, radijallahu ‘anhuma, da je to ubjeđenje iz vremena prije islama, bez tevekkula (oslonca) na Allaha, dželle – še’nuhu, a što se tiče rukje u kojoj ima širka, jasno je da je zabranjena.“
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je upitan o rukjama u predislamsko doba, je rekao: „Pokažite mi (na uvid) te svoje rukje.! Nema smetnje (dozvoljena je) u rukji u kojoj nema širka.“ (Sahihu Muslim, 4/1727, Kitabu – sselam, poglavlje o dozvoljenosti rukje, hadis 2200.)
Spominje se na kraju (nekog) govora od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, da je odgovorio (nekoj ženi): „Dovoljno ti je da govoriš ono što je uvijek govorio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „ezhibil-be’se rabbe-nnasi, išfi ente Šafi“ gdje je jednu vrstu rukje zabranio, a drugu dozvolio.
Prethodno spomenuti dokazi upućuju na to da rukja nije samo dozvoljena, već čak i pohvalna.
Rukja je dozvoljena po konsenzusu islamske uleme (Idžmaul-ulema’) ako zadovoljava uvjete valjanosti rukje, koje navodi Ibn Hadžer. U četvrtom poglavlju ovog rada biće riječi o šartovima ispravnosti rukje.
VRSTE RUKJE
U pogledu postizanja cilja, dvije su vrste rukje:
-rukja koja se uči radi ozdravljenja, nakon što neka osoba oboli i
-rukja koja se uči preventivno, radi zaštite, imunizacije i sprečavanja oboljenja. (Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 68.)
VAŽNOST RUKJE I NJENE PREDNOSTI
Kada bi naš brat bio napadnut od neprijatelja ili nekog zalima, da li bi smo mu pomogli? Kaže Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Ko od vas može koristiti svome bratu, neka to učini!“
Važnosti rukje su sljedeće:
-njome izvršavamo naredbu pružanja pomoći onome ko je u nevolji, a Allah, dž.š., nam je to naredio,
-liječenje onim što su propisali Allah i Njegov Poslanik, zamjena je za širk i njegove pristalice,
-liječenje pravovaljanom rukjom je lijep čin u da’vi,
-učenjem rukje će i džini prije spoznati istinu, za razliku od sahirskih spletki,
-učenje rukje je šerijatski utemeljena alternativa svim drugim vidovima liječenja.
Nastavit će se inšallah…
Prvi put objavljeno: utorak, 24 Ožujak 2009 04:43
————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/