Propis upotrebe onoga čime se sprečava ili izaziva hajz i čime se sprečava začeće ili izaziva pobačaj?

Upotreba onoga čime se sprečava hajz dopušteno je ženi uz dva uvjeta:

– da nema bojazni da će joj naštetiti. Pa, ukoliko postoji bojazan da će joj naštetiti, onda upotreba toga nije dopuštena, na osnovu riječi Uzvišenog: „I sami sebe u propast ne dovodite.“ (El-Bekara, 195.),

„…i jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv! (En-Nisa’,29.),

– da to bude uz dopuštanje muža, ako on ima veze s tim; naprimjer da ona bude razvedena od njega, ali na način koji ga obavezuje da je materijalno izdržava. Nije dozvoljeno ženi upotrebljavati sredstva koja sprečavaju hajz kako bi se produžilo vrijeme njenog pričeka, a time i njegova skrb o njoj, osim uz dopuštenje muža. Također, ako je potvrđeno da se upotrebom onoga što sprečava hajz sprečava i trudnoća, onda je nužno da to bude uz dozvolu muža. Bolje je ne upotrebljavati ta sredstva, osim u nužnoj potrebi, zato što je prepuštanje da se stvari odvijaju same po sebi bliže zdravlju i ispravnosti.

Što se tiče upotrebe onoga što izaziva hajz, to je dopušteno uz dva uvjeta:

– da putem toga žena ne nastoji izbjeći vadžib, kao naprimjer da to upotrijebi malo prije ramazana kako ne bi postila ili klanjala i slično;

– da to bude s dozvolom muža, zato što hajz njemu sprečava potpuni užitak, pa nije dopušteno upotrebljavati ono što sprečava njegovo pravo, osim s njegovim zadovoljstvom.

U slučaju da bude puštena, upotrebljavajući ta sredstva žena ubrzava prolazak muževog prava da je vrati, ako bude imao pravo da je vrati (tj. ako se ne radi o definitivnom razvodu).

Postoje dvije vrste upotrebe onoga što sprečava trudnoću, a to je:

Da se time trajno sprečava začeće i to nije dozvoljeno, jer zbog toga nema trudnoće, a tako ni potomstva. Ovo je suprotno namjerama šerijata, a to je širenje islamskog ummeta. Ovo nije dopušteno i zbog toga što žena nije sigurna da neće umrijeti njena djeca koju već ima, pa bi mogla ostati bez djece;

Da se time privremeno sprečava začeće, kao naprimjer da žena često ostaje trudna i trudnoća je preoptereti, pa ona želi planirati svoju trudnoću svake dvije godine, ili tome slično. Ovo je dopušteno, ali uz odobrenje muža i da u tome ne bude štete po nju. Postoji dokaz da su ashabi u vrijeme Resulullaha ﷺ, prilikom snošaja sa svojim ženama, ponekad ejakulirali izvan rodnice, zbog toga da im žene ne bi ostajale trudne i to im on nije zabranjivao. (Za ovakav postupak u arapskom jeziku upotrebljava se termin el-’azl).

Što se tiče upotrebe sredstava koja izazivaju pobačaj, ona mogu biti korištena s različitim namjerama:

Da se njima namjerava pobačaj kako bi žena izgubila plod. Ako to bude nakon što plod oživi, to je bez sumnje haram, zato što je bespravno ubijanje zabranjeno po Kur’anu, sunnetu i konsenzusu muslimana. A ako to bude prije nego što plod oživi, u tom slučaju ulema se razišla oko njegove dopuštenosti. Neki od njih su to dopustili, neki zabranili, dok neki kažu: “Dozvoljeno je ako plod ne bude ugrušak (alekah), to jest da nije napunio četrdeset dana.” Neki pak kažu da je to dozvoljeno u slučaju da plod nije poprimio ljudske konture tijela. Ispravnije je da je zabranjeno izvršiti pobačaj ploda osim u nužnoj potrebi, kao naprimjer da je majka bolesna i ne može da nosi plod i tome slično. Tada je dozvoljeno pobaciti plod, ali ako je prošlo vrijeme u kojem je moguće da su se oblikovale konture ljudskog tijela, tada je to zabranjeno. A Allah najbolje zna.

Da se tim odstranjivanjem ploda ne namjerava njegov gubitak, tako da taj pokušaj odstranjivanja ploda bude na kraju trudnoće i blizu termina porođaja. Ovo je dopušteno pod uvjetom da u tome ne bude štete za majku niti za dijete i da nema potrebe za operacijom (carskim rezom). Postoje četiri stanja kod kojih je neophodna operacija:

Da je živa i majka i dijete. Nije dopušteno izvršili operaciju, osim u nužnosti, tj. pri teškom porodu, tako da je operacija nužna. To je zato što je tijelo emanet čovjekov i ne može raspolagati s njim po svom nahođenju slučaju da postoji bojazan za njega. To može uraditi u slučaju da to za njega ima veliku korist i zato jer možda smatra da nema nikakve štete u operaciji, a pokaže se suprotno;

Da su mrtvi i majka i dijete. Tada nije dopušten hirurški zahvat kako bi se dijete odstranilo, jer tome nema koristi;

Da majka bude živa, a dijete mrtvo. Tada je dopušteno izvršiti operaciju kako bi se dijete odstranilo, osim ako postoji bojazan za majku. Ono što je skoro vjerovatno, a Allah najbolje zna, jeste da ako plod umre, on ne može izaći bez operacije. Njegov boravak u majčinoj utrobi sprečavao bi narednu trudnoću i predstavljao bi tegobu za nju;

Da je majka mrtva, a dijete živo. Ako ne postoji nada za njegov život, nije dopušteno izvršiti operaciju, a dopušteno je ako postoji nada. U slučaju da iz utrobe izađe jedan dio djetetovog tijela, ili ne izađe ništa, onda će se dijete izvaditi operativnim putem. Učenjaci našeg mezheba smatraju da nije dopušteno izvaditi dijete operativnim putem jer je to masakriranje tijela. Ispravno je, međutim, da se to može uraditi ako plod ne može sam izaći. Ovaj stav odabire Ibn- Hubejre koji u djelu El-Insa ( kaže da je ovo preče. Ja kažem da je to preče, naročito u našem vremenu i to nije masakriranje tijela, jer se nakon operacije stomak zašije i zato što je nepovredivost živog preča od nepovredivosti mrtvog, te što je spašavanje nevinog od stradanja obaveza, a plod u utrobi je nevin (bezgriješan insan) i obaveza ga je spasiti, a Allah najbolje zna. Napomena: U prethodno spomenutim situacijama u kojim je dopušteno pobacivanje ploda, neophodna je saglasnost onoga kome taj plod pripada, to jest, muža (oca).

Muhammed ibn Salih el-Usejmin