POKRET IHVANU MUSLIMIN I ONO ŠTO IM SE PRIGOVARA

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Govor o ovom pokretu zahtijeva da se uzme duži i jači zadah, jer zbog objektivnosti i nepristrasnosti neophodno je nešto detaljnije obraditi ovaj pokret uz nastojanje da se kaže istina o spornim stvarima ovog pokreta ma koliko ta istina bila gorka.

Naime, Ihvanu muslimin (Muslimanska braća) je islamski džemat (pokret) koji sam za sebe kaže da poziva u sveobuhvatni i univerzalni preporod (reformu). Ubraja se u najveći pokret političke opozicije u mnogim arapskim državama. Osnovao ga Hasan El-Bena 1928. u Egiptu kao islamski pokret. Zatim se veoma brzo proširila ideja ovog džemata te su u mnogim državama osnovani džemati koji su nosili ideju Ihvanu muslimin. Do sada se ovaj pokret proširio na šest kontinenata čak u 72 države, kako arapske i islamske tako i neislamske zemlje.

Ovaj pokret (džemat) ima za cilj politički, društveni i ekonomski preporod iz perspektive univerzalnih i sveobuhvatnih islamskih principa kako u Egiptu tako i u drugim islamskim zemljama u kojima djeluje ovaj pokret, poput Jordana, Kuvajta, Palestine i Saudije. Takođe, ovaj pokret (džemat) igra veliku ulogu u davanju podrške mnogim islamskim pokretima otpora diljem svijetu boreći se protiv svih vrsta kolonijalizma i vanjskih intervencija poput pokreta Hamas u Palestni, Hamasa u Iraku i Kuvatul-fedžri u Libanu.

Osnivanje pokreta i njegova kratka historija

Osnivač ovog pokreta je šejh Hasan El-Bena (1906-1949.). Njegova biografija se može naći na mnogim internet stranicama te nema potrebe o tome detaljisati. Nakon završetka fakulteta u Kairu (1927.) postavljen je za učitelja u jednoj od osnovnih škola u gradu Ismailijje gdje je i započeo svoje davetske aktivnosti među ljudima, a naročito u kafanama i među radnicima Sueckog kanala. Ove aktivnosti su odvele do osnivanja prvih klica ovog pokreta (1928.). Da bi se 1932. godine osnivač pokreta i njegovo prvo vođstvo preselili u Kairo i nastavili svoje davetske aktivnosti u glavnom gradu. 1933. godine počelo je izdavanje sedmičnog časopisa “Ihvanu muslimin“, zatim časopis “En-nezir“ (1938.), potom “Eš-šihab“ (1947.) …

Prvo Osnivačko vijeće pokreta je formirano 1941. godine u koji je izabrano 100 članova koje je lično sam šejh El-Benna izabrao.

Pokret El-Ihvanul el-muslimun je učestvovao u Palestinskom ratu 1948.godine sa svojim posebnim snagama nakon čega je pokret zabranjen u Egiptu.

Godine 1948.izvršen je atentat na ministra unutrašnjih poslova En-Nakrašija a pokret je optužen da on stoji iza njegovog ubistva. Pristalice En-Nakrašija su na njegovoj dženazi uzvikivali da će zbog glave En-Nakrašija pasti glava El-Bene nad kojim je zaista 1949.u Februaru izvršen atentat.

Nakon formiranja ministarstva ministra En-Nehasa 1950.godine poništena je zabrana rada i djelovanja pokreta i odluka o raspuštanju istog a koju je Parlament proglasio ništavnom u osnovi.
1950. izabran je savjetnik Hasan El-Hudejbi (preselio 1973.) za vođu pokreta El-Ihvanul el-muslimun, a on je jedan od starijih predstavnika egipatskog kadiluka (sudstva). Zatvaran je nekoliko puta, presuđeno mu je 1954. da bude pogubljen, a zatim je presuda promijenjena u doživotno robstvo, da bi 1971. bio pušten na slobodu. Pokret El-Ihvanu el- muslimun je 1952. pomogao vojni puč grupe egipatskih oficira pod vodstvom brigadira

Muhammeda Nedžiba da bi nakon toga odbili učestvovanje u vlasti. Ovo odbijanje je odvelo u lanac sporova između novog predsjednika Džemala Abdunnasira i vođstva pokreta. Da bi vlast 1954.pod optužbom pokušaja ubistva

Džemala Abdunnasira pohapsila aktiviste pokreta a na hiljade njih protjerala. Nad šestoricom njih koji su bili veliki aktiviste pokreta je izvršeno pogubljenje: Abdulkadir Auda, Muhammed Fergali, Jusuf Tal'a, Hindavi Duvejr,

Ibrahim Et-Tajjib i Mahmud Abdullatif.

Između 1965.i 1966.pod optužbom formiranja tajnog krila čiji je cilj promjena državnog uređenja vlast je napravila seriju hapšenja aktivista pokreta, njihovog mučenja i kažnjavanja pri čemu su trojica članova pogubljena. Od njih

trojice je Sejjid Kutb (1906-1966) koji se smatra drugim idejnim vođom pokreta nakon El-Bene a ujedno i jedan od prvaka islamske moderne misli (mnogim njegovim tumačenjima Islama učenjaci su prigovorili).

Zatim je pokret djelovao tajno sve do smrti predsjednika Džemala Abdunnasira 1970.godine. U vrijeme vladavine Envera Sadata oslobođeni su iz zatvora aktivisti pokreta koje je Džemal zatvorio. Za vođu pokreta je izabran

Omer Et-Tilmisani. Pokretu na njihov zahtjev vraćeno sve što su posjedovali a oduzeto im je za vrijeme Džemala (između ostalog i časopisi i novine). Bitno obilježje novog vođe je bilo da je pokret usmjerio putem djelovanja sa kojim se izbjegavaju sukobi sa vlastima i on bi često ponavljao da dawa treba zasnivati svoj rad na mudrosti a odbaciti nasilje i ekstremizam.

Nakon Et-Tilmisanija izabran je za novog vođu Hamid Ebu Nasr koji je išao i djelovao načinom i metodama njegovog prethodnika.

Peti vođa pokreta je bio Mustafa Mešhur (1996-2002).

Šesti vođa je bio Me'mun El-Hudejbi (2002-2004).

Sedmi vođa pokreta je bio Muhammed Mehdi ‘Akif (2004-2010).

Osmi vođa pokreta je Muhammed Bedi'a (2010-do danas).

Pokret se nakon svog početka u Ismailijji i Kairu proširio u svim krajevima Egipta. Takođe, pokret se raširio u svim arapskim i islamskim zemljama, a naročito u Siriji, Palestini, Jordanu, Libanu, Iraku, Jemenu, Sudanu i drugim državama. Takođe ima mnoštvo sljedbenika u skoro svim zemljama svijeta.

Osnovna načela, ideje i uvjerenja pokreta

Pokret Ihvanu muslimin načelno i uopćeno zagovara i poziva u islamsku akidu kao smjernicu muslimanima, da Islam obuhvata i zadire u sve sfere ljudskog života (sveobuhvatan menhedž u životu čovjeka) i poziva u uspostavljanje islamske države u kojoj je Allahova riječ gornja. Značenje ovih riječi pojašnjava Hasan El-bena rekavši: „Islam je ibadet, upravljanje, vjera, država, duhovnost, praksa, namaz, džihad, pokornost, vlast, Mushaf i sablja, sve ovo je neodvojivo jedno od drugog“. Na drugom mjestu pojašnjava kakva je priroda njihovog pokreta:“Ihvanu muslimin je selefijska dava, sunetski pravac, sufijska suština, političko tijelo, sportski tim, naučni i kulturni kolegij, ekonomsko preduzeće i društvena misao“.

Takođe, Hasan El-Bena je pojasnio glavne karakteristike djelovanja pokreta:

– udaljavanje od pitanja u kojima postoji razilaženje,

– udaljavanje od prevlasti i dominacije uglednika i starješina,

– udaljenost od stranaka i udruženja,

– vođenje računa da djelovanje bude postepeno i organizacijski uređeno,

– davanje prednosti praktičnosti i učinkovitosti nad propagandom i parolama,

– pojačano djelovanje među omladinom,

– brzo širenje u gradovima i pokrajinama.

Zatim je naglasio je da su najupečatljivije karakteristika dawe Ihvanu muslimin:

– da je ona božanskog karaktera jer je osnov na kojem se zasnivaju njeni ciljevi da se ljudi približe njihovom Gospodaru,

– da je ona svjetska i da je usmjerena prema svim ljudima jer su ljudi u osnovi braća i porijeklo im je isto, nema prednosti jednih nad drugima osim po takvaluku i po onome što neko od njih doprinese od opće koristi i univerzalnih vrijednosti,

– da je ona islamska jer je njeno porijeklo islamsko.

Stepeni praktičnog djelovanja iskrenog člana pokreta su izgrađeni na sljedećem:

– samoodgoj pojedinca tako da bude jakog tijela, kulturan, obrazovan, sposoban za zarađivanje, ispravne akide i valjanog ibadeta,

– izgrađivanje muslimanske porodice tako da ona poštuje njegovu ideju i da primjenjuje islamske adabe u svim obilježjima porodičnog života,

– usmjeravanje društva širenjem islamske dave i borbom protiv nemorala i munkera,

– oslobađanje domovine sa udaljavanjem svake strane neislamske vlasti, politike, ekonomije i duhovnosti,

– reforma vlasti tako da postane potpuno islamska,

– vraćanje međunarodnog ugleda islamskom umetu oslobađanjem njegovih država i oživljavanjem njegove slave,

– predvođenje svijeta sa islamskom davom u svim njegovim krajevima tako da ne bude fitne i da bude sva vjera Allahu.

A stepene djelovanja samog pokreta Hasan El-Bena je podijelio u tri faze: 1 – definisanje (upoznavanje sa pokretom), 2 – formiranje i organizovanje i 3 – praktično sprovođenje i djelovanje.

Hasan El-bena je takođe pojasnio na čemu se zasniva njihova bej'a (prisega): “Temelji naše bej'e su deset stvari, zapamtite ih: razumijevanje, iskrenost, djelovanje, džihad, žrtvovanje, poslušnost, ustrajnost, objektivnost, bratstvo i povjerenje“.

Na drugom mjestu je pojasnio da se principi pokreta mogu opisati u pet riječi: Allah je naš cilj, Poslanik je naš uzor, Kur'an je naš zakonik, džihad je naš put i šehadet je naša najuzvišenija želja, a da se obilježje spomentih riječi sastoji u drugih pet riječi: jednostavnost, tilavet, namaz, borba i moral.

Dok Sejid Kutb u svojoj knjizi u kojoj govori o karakteristikama i poimanju Islama pojašnjava da su osnovne karakteristike tog poimanja: božanstvenost Islama, čvrstina, univerzalnost, uravnoteženost, pozitivnost, praktičnost i jedinstvo.

Simbol pokreta Ihvanu muslimin je: dvije ukrštene sablje iznad kojih je Mushaf, a ispod sablji su riječi iz Kur'ana: “Ve e'iddu“ (I pripremite).
Mnogi analitičari iz Egipta optužuju pokret Ihvanu muslimin da politički iskorištava vjeru kako bi se domogao vlasti.

Takođe, pokret je optužen da je kroz svoju historiju postojanja učinio nekoliko političkih atentata koji su odveli u smrt mnoge odgovorne ljude Egipta, poput atentata na predsjednika vlade Ahmeda Mahirpašu (1945), takođe predsjednika vlade Mahmuda En-Nakrašija (1948), kadiju Ahmeda El-Hazendara koji je presudio nad nekim članovima pokreta, kao i podmetanje eksplozija na nekoliko policijskih stanica 1946.

Ovo su otprilike osnovne i glavne karakteristike pokreta a što se može naći u mnogim knjigama i na websajtovima, a smisao njihovog navođenja na ovom mjestu je objektivnost i davanje potpune slike o ovom pokretu kako se ne bi sa iznošenjem samo kritika, prigovora i nedostataka pokreta stvorila jednostrana i pogrešna slika o njima.

Najistaknutije ličnosti pokreta

Od najistaknutijih savremenih ličnosti iz vođstva pokreta su:

– dr. Muhammed Mersi, trenutni predsjednik Egipta.

– Fejsal Mevlevi, sudski savjetnik, glavni tajnik pokreta El-Džma'a el-islamijje u Libanu.

– Alijj Osman Taha, prvi zamjenik predsjednika Sudana i predsjednik sudanskog pokreta El-Hareke el-islamijje.

– Halid Miš'al, predsjednik političkog ureda pokreta Hamas u Siriji.

– Ismail Henia, predsjednik palestinske vlade i jedan od aktivnih vođa pokreta Hamas.

– Muhammed Dudo Eš-Šenkiti, poznati mauritanski šejh i vođa jednog političkog pokreta.

Od najistaknutijih aktivista, daija i učenjaka pokreta kroz istoriju su:

– Hasan El-Bena, osnivač pokreta kojeg sljedbenici nazivaju “Imam šehid“.

– Abdulkadir Avda, fakih i kadija, univerzitetski profesor, pogubljen u vrijeme vladavine Džemala Abdunnasira.

– Sejjid Kutb, savremeni islamski mislilac i književni kritičar, ubraja se u drugog idejnog teoretičara pokreta, takođe pogubljen u vrijeme vladavine Džemala Abdunnasira.

– dr. Mustafa Es-Sibai, osnivač pokreta Ihvanu muslimin u Siriji, prvi dekan Šerijatskog fakulteta na Univerzitetu u Damasku.

– Muhammed Es-Savaf, osnivač pokreta Ihvanu muslimin u Iraku.

– Sejjid Hava, sufijski šejh i jedan od istaknutih mislilaca pokreta u Siriji.

– Zejneb Gazali, istaknuta daijka pokreta u Egiptu, preživjela je tešku torturu u zatvoru.

– Muhammed Gazali, šejh i istaknuti daija u Egiptu.

– Ahmed Jasin, šejh mudžahid, osnivač pokreta Hamas u Palestini, duhovni otac palestinske Intifade (ustanka).

– Sejjid Sabik, od uleme El-Azhara, poznat po knjizi “Fikhu es-sunne“ koju je napisao po nagovoru Hasan El-Bene.

– Abdullah Azam, poznati šejh mudžahid, vođa mudžahida Arapa u Afganistanu.

– dr. Jusuf Kardavi, jedan od najistaknutijih učenjaka pokreta.

– Zaglul Nedždžar, poznati islamski daija, specijalista u oblasti nadnaravnosti Kur'ana, naučnik u oblasti geologije.

Zasluge pokreta i djela vrijedna hvale

Od najbitnijih zasluga i hvale vrijednih djela ovog pokreta od osnivanja do danas su sljedeća ostvarenja:

– Ovaj pokret je jedna od prvih islamskih dawa koja je pozivala da Islam bude sveobuhvatni i univerzalni sistem života muslimana, da obuhvata i zadire u sve sfere ljudskog života, da bude sveobuhvatan menhedž u životu čovjeka, da po njemu živi u kući, na poslu, u državi, u firmi, u vojsci, itd.

– Pokret se suprostavio politici odvajanja vjere od države boreći se protiv razarajućeg talasa sekularizma kako u arapskom tako i u islamskom svijetu uopće.

– Sljedbenici pokreta su dali velike ljudske žrtve za Islam i muslimane, preživjeli ogromne torture, pretrpjeli nepodnošljiva mučenja u zatvorima i tlačenja od strane raznih režima, sve to da bi Allahova riječ bila gornja.

– Ulaganje ogromnog truda u rješavanju nesuglasica, kontradiktornosti i sporova između različitih islamskih pravaca i trudbenika sa ciljem ujedinjavanja dawetskog truda i djelovanja u jednom saffu.

Opće kritike i prigovori pokretu

Ovaj pokret je mnogo kritikovan i prigovoreno mu je sa više strana: akidetska pitanja, menhedž rada i djelovanja, izjave i stavovi nekih njegovih vođa i teoretičara, kao i samom političkom djelovanju pokreta.

Sa akidetske strane prigovoreno je osnivaču pokreta Hasanu El-Beni:

– njegovo ubrajanje u osnovna obilježja pokreta da pokret ima sufijsku suštinu,

– njegovo tumačenje Allahovih svojstava i imena pri čemu je izabrao stav Mufevvida (tj. da se prihvataju svojstva i imena koja su došla u Kur'anu i Sunnetu ali da se njihova značenja ne znaju nego se prepuštaju Allahu, azze ve dželle),

– njegovo smatranje da je dodatna novotarija fikhsko razilaženje među učenjacima u kojoj ima širine,

– njegovo smatranje da je upućivanje dove Allahu sa posredovanjem (tevesulom) nekoga od Njegovih stvorenja da to nije akidetsko pitanje nego fikhsko razilaženje oko načina upućivanja dove, i još mnoge druge stvari.

A što se tiče prigovora samom pokretu i njegovim sljedbenicima:

– neaktivnost pokreta u izučavanju akidetskih pitanja niti popravljanju akidetskih devijacija muslimana i skupina u mjestima u kojima djeluju,

– smatranje eš'arijsko-maturidijske akide akidom Ehli sunne vel džema’,

– tretiranje sufijskih tarikata prihvatljivim tumačenjem i verzijom Islama (tj.da je to duhovno-mistična verzija Islama), i neophođenje prema njima kao novotarima,

– nekritikovanje sufijskih akidetskih novotarija i svega onoga što rade oko kaburova, i čak učestvovanje sa njima na njihovim skupovima, mevludima, zikrovima i slično,

– neotklanjanje fikhskih novotarija i neupozoravanje na iste i aktivno učestvovanje u činjenju novotarija pod izgovorom mudrog djelovanja u davi ili čak ne smatranjem da su te novotarije uopće novotarije ili da je to šerijatski sporno,

– smatranje da bilo koja mes'ela (pitanje) ako u njoj ima razilaženje među učenjacima ili uopće različito tumačenje tog pitanja da u tim mes'elama ima širine i da se zbog njih ne treba podizati prašina niti trošiti vrijeme na njima pa makar to bile akidetske mes'ele ili bile one u kojima su došli jasni šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta,

– pretjerivanje u slijeđenju i uzdizanju ličnosti vođe pokreta Hasana El-Bene pri čemu se njegovi stavovi tretiraju kao da su šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta koji se samo mogu tumačiti a nikako kritikovati ili odbaciti ono u čemu je pogriješio,

– izjave vođe Et-Tilmisanija i drugih kao i teoretičara pokreta Seida Have i njemu sličnih koje se ne mogu dopustiti niti spojiti sa ispravnim razumijevanjem Islama,

– rad na zbližavanju između sunija i šija koje veoma negativno utiče na same članove pokreta i sam menhedž (pravac) pokreta, u svemu ovome pokret je izražavao divljenje i veličanje Homeinijeve „islamske“ revolucije i dan danas sarađuje i daje naklonost šijama bez kritike i ukazivanja na njihove akidetske devijacije.

A što se tiče prigovora sa strane političkog djelovanja ono se može rezimirati u sljedećem:

– nastojanje pokreta da pridobije što više političkih sljedbenika i pristalica što je išlo na uštrb davetskog djelovanja, tj. prešućivanja akidetskih devijacija, ostavljanje negiranja novotarija, davanje olakšica u mnogim fikhskim pitanjima, jer u protivnom potencijalni sljedbenici i pristalice bi se rastjerali, što je odvelo da je ova karakteristika postala menhedž dawetskog djelovanja pokreta,

– njihov stav prema demokratiji i ulasku u parlament pri čemu smatraju da su demokratija i parlament najbolji put vraćanja hilafeta i uspostavljanja islamske vlasti,

– ulazak u parlament mnogih članova pokreta pri čemu u svom političkom djelovanju čine veoma sporne akidetske izjave i radnje, a o fikhskim ne treba ni govoriti,

– koalicija pokreta sa sekularističim političkim strankama što se negativno odražavalo na davetski rad džemata i korigovanje mnogih stavova kako bi se uskladilo politici,

– osnivanje tajnog krila džemata (koje je bilo vojnog karaktera) koje je politički djelovalo u interesu džemata a zbog kojeg je pokret optužen za nekoliko atentata nad protivnicima pokreta.

Detaljnija analiza nekih spornih akidetskih karakteristika i menhedža pokreta

Značajno je imati u vidu neke bitne segmente ranog života osnivača pokreta Hasana El-Bene koje su uticale na formiranje njegove ličnosti a onda i samog menhedža pokreta. Od tih segmenata je sljedeće:

– Rođen je u ulemanskoj porodici, otac mu je bio poznati šejh Es-Sa'ati, autor knjige “El-Fethu er-rebbani“.

– Allah ga je darovao snažnom duhovnom energijom i posebnim razumskim sposobnostima što mu je pomoglo da bude veoma aktivan i da sa oštroumnošću prepozna razloge i oblike nereda u njegovom vremenu.

– Veoma rano još u mladalačkom dobu stiče iskustva u oblasti dave kroz nekoliko davetskih i islamskih organizacija u kojima je djelovao.

– Hasan El-Bena je prošao kroz jak sufijski odgoj: počevši od Učiteljske škole (medrese) u kojoj se priključio sufijskom tarikatu El-Hasafije, bio je zadivljen halkama zikra, džematskim ilahijama i kasidama. Sa sljedbenicima ovog tarikata je išao u zijarete kaburovima pri čemu bi kopali rupe i lijegali u njih da bi se prisjetili smrti, zatim je poslije uzeo ahd (zavjet) vođe tarikata, učestvovao je u organizaciji istog ovog tarikata kao sekretar. Nakon nastavka školovanja u Darul-ulum nastavio je prisustovati halkama zikra ovog tarikata nakon džume-namaza, takođe zavjetovao bi se na šutnju određene dane osim zikra i učenja Kur'ana.

– Na samom početku formiranja i organizovanja pokreta Hasan El-Bena je ukazao na knjige koje je on iščitavao i odredio da budu izvori za idejni i duhovni odgoj budućih članova pokreta. Od tih knjiga su između ostalih neke knjige Ebu Hamida Gazalija (sufije, filozofa i eš'arije) poput „Ihjau’ ulumiddin“, nekoliko sufijskih knjiga različitih autora, knjige od Muhammeda Abduhua i knjiga “Nehdžul-belag“ (poznata šitska knjiga puna izmišljenih rivajeta i predaja na Alijju, radijallahu anhu, kako kažu Ibn Tekmije i Zehebi). Neke od ovih knjiga, naročito „Ihjau’ ulumiddin“, su i dan danas osnovna literatura na kojoj se odgajaju članovi pokreta.

– Što se tiče šejhova, imao je kontakt sa selefijskim šejhom Muhibuddinom El-Hatibom, što znači da je selefijska dava uticala na njegovo idejno formiranje.

– Takođe, prisustvovao je sijelima šejha Rešida Ride, a ovaj učenjak je poznat po tome da je u svom djelovanju napravio spoj između ideje selefizma i reformatorske škole Muhammeda Abduhua i Džemaluddina Afganija a ta škola je bila mješavina klasične mu'atezilske akide i naslijeđa zapadne sekularističke filozofije u politici i društvu.

Sve spomenuto, sufijski odgoj, upoznavanje selefizma i racionalistička reformatorska dava, je jako uticalo na formiranje ličnosti osnivača pokreta. Još kada se ovome pridoda stanje i vrijeme u kojem je živio: pad hilafeta, slabost i zaostalost muslimana, politička previranja, idejna konfuzija, itd. sve to ga je odvelo do spoznaje nužnosti jedinstva muslimanskog saffa tako da je osnovao pokret koji je bio spoj različitih idejnih davetskih pravaca tog vremena: selefija, sufija, racionalista i političara pragmatista.

A što se tiče najbitnijih spornih karakteristika akide i menhedža pokreta, one se mogu rezimirati u sljedećim stvarima:

– KARAKTERISTIKA: Udaljavanje od pitanja u kojima postoji razilaženje

Ovo je jedna od glavnih općih karakteristika pokreta koju je zacrtao sam osnivač pokreta. Može se komotno reći da je ovo glavna i centralna osobina dave i menhedža ovog pokreta. Razlog koji je odveo Hasana El-Benu da zauzme ovakav pravac djelovanja je, kako je to on sam pojasnio u svojim poslanicama, to što je razilaženje u ograncima vjere nužna stvar koja je neizbježna jer se razumijevanje i tumačenje temelja Islama, ajeta i hadisa, razlikuje u mozgovima ljudi. Zbog toga je razilaženje postojalo i među samim ashabima, postoji i sada i trajaće do Sudnjeg dana. Zatim da pokret u svom radu ne treba da gubi vrijeme i energiju u rješavanju tih razilaženja jer to vodi u još veća razilaženja kojima nema kraja ….

Uglavnom, spornost ove karakteristike se sastoji u tome da politika udaljavanja od pitanja u kojima se muslimani razilaze ne može biti nepromjenljivo pravilo ili valjano usmjerenje nekog pokreta uopćeno, jer je šerijatska osnova koju nije dozvoljeno a niti moguće mijenjati obaveza vraćanja svakog razilaženja Allahovoj i Poslanikovoj presudi.

To jest, 59.ajet u suri En-Nisa: “A ako se u nečemu raziđete vratite to Allahu (Kur'anu) i Poslaniku (Sunnetu) ako vjerujete u Allaha i Sudnji dan“ jasno i nedvosmisleno obavezuje da se svako razilaženje vrati Kur'anu i Sunnetu. Jer nije dozvoljeno ako u jednoj mes'eli postoji više mišljenja da muftija ili onaj koji pita izabere od tih mišljenja onaj stav koji njemu najviše odgovara, jer bi to vodilo da su sva ta mišljenja (od kojih je jedno recimo da je nešto halal, drugo da je to isto haram, treće mekruh ili mustehab) ispravana i da su sva ta mišljenja Allahova vjera a što je batil.

Da stvar bude još gora i opasnija, ova karakteristika pokreta se nije svodila samo na fikhska pitanja nego se primjenjivala i na akidetska razilaženja, stav prema novotarijama i slično.

– KARAKTERISTIKA: Selefijska dawa, sunetski put i sufijska suština

Ovo je druga značajna karakteristika menhedža ovog pokreta, tj. da je dawa pokreta i selefijska i sunetska i sufijska i tako dalje. Sa ovim je Hasan El-Bena htio da spoji različite islamske pravce čak i mimo spomenutih kako bi ih usmjerio da postanu jedno tijelo na polju dave.

Spornost ove karakteristike se sastoji u sljedećem:

– Ovaj cilj osnivača pokreta dawe bi bio veoma dobar i uspješan da se razilaženje islamskih pravaca svodi na razilaženje u fikhu, ahlaku i slično. Činjenica je i gorka stvarnost da razilaženje počinje od tevhida Uluhije, poput traženja pomoći od evlija, mrtvih, zavjetovanje istima i upućivanje dove njima, zatim razumijevanja i tumačenja novotarije, obavezi slijeđenja Kur'ana i Sunneta, ispravnosti dokazivanja Sunnetom ili većinom Sunneta u poglavlju akide i tako dalje.

– Postavlja se pitanje kakav je smisao spoja između selefijske i sunetske dave sa sufijskom suštinom, da li zbog nedostatka u sunetskoj davi ili mahana menhedža selefa ili je samo u pitanju udovoljavanje sufijama? I od kada je to sufizam postao vrijednost i potpunost za kojima ima potrebe Sunnet i koji nedostaju selefijskoj davi?

– Sunnet je jasna i čista staza na kojoj nas je ostavio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa kojom je zadovoljan naš Gospodar, Sunnet je sušta istina, uputa i hajr, u njemu je svaka zaštita i unutrašnja i vanjska, i u ahlaku i u akidi. A menhedž selefa (selefijska dava) je otjelovljenje Sunneta i praktična primjena Kur'ana, on je produžetak Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, dave, pa da li nakon i iza ovoga ima neki hajr i uputa?

A sufizam je mješavina istine i batila, upute sa dalaletom, imana sa kufrom i suneta sa novotarijom, miješanja zevka (okusa), padanja u trans, slušanja muzike sa Vahjom … a najbolje što ima u sufizmu je pretjerivanje u ibadetima i ostavljanje osnovnih životnih potreba bez kojih život postaje nenormalan. A još ako se ovome doda apsolutna poslušnost šejhu čime murid postaje poput živog mrtvaca, a da ne govorimo o sufizmu hulula, itihada, dolazak na stepen spadanja obaveza i nakaradnih tumačenja (koja narušavaju temelje Islama) koja se ne mogu naći ni kod kršćana i Židova.

Pa ako se ima u vidu da je sufizam onaj iz kojeg su proizašli toliki dalaleti, naravno samo je razlika u stepenima tih dalaleta među sufijama, pa kako onda da bude dozvoljeno da se sunetska dava i menhedž selefa uporedi sa sufijskom suštinom, a kamoli da se izjednači i još spoji. Kako da se izjednači slijepac i onaj koji vidi, tama i svjetlost?

Ova karakteristika pokreta (tj. da je sufijska suština) je odvela do toga da se unutar pokreta Ihvanu muslimin sufizmu, sufijskoj misli i sufijama daje zakonitost, opravdanost i osnovanost postojanja i djelovanja. Iako osnivač pokreta nije opravdavao sve ono što ima u sufizmu i sa čime je došao ekstremni sufizam, to više nije bilo ni bitno jer nakon njegove smrti sa mnogim sufijskim članovima pokreta bila su otvorena vrata svakojakog djelovanja sufija i suradnje sa njima. I ne samo to nego su mnogi od njih bili među vođama, idejnim misliocima i usmjerivačima pokreta. Od primjera devijantnog uticaja sufizma na pokret su izjave vođe pokreta Omera Tilmisanija u kojima osporava negiranje traženja pomoći i utočišta od mrtvih u kaburovima, dovljenja kod istih u teškoćama i slično. Ili ubrajanja Sejjida Have praznovjerja rifaijskog tarikata o probadanju tijela željeznim šipkama u najveći Allahov fadl ovom Ummetu. Ovo su samo neki tragovi i posljedice ove bitne karakteristike pokreta u kojoj Hasan El-Bena hoće “da se svim muslimanima obraća, da bude u kontaktu sa svim i da okupi sve“.

– KARAKTERISTIKA: Dodatna novotarija (bida idafije) je fikhsko razilaženje

Jedna od značajnih karakteristika menhedža ovog pokreta je i to da su dodatne novotarije (bida idafije) i novotarije ostavljanja halala (bida terkije – sufijske novotarije ostavljanja onoga što je halal poput braka, hrane, odjeće, …) razilaženje u fikhu kako je to sam osnivač pokreta okarakterisao u jednoj od poslanica, dok je bidu aslije (novotariju koja nema osnova) nazvao dalaletom protiv kojeg se mora boriti. Ova karakteristika je posljedica jedne od prethodnih a to je: udaljavanje od pitanja u kojima postoji razilaženje. Pod dodatnim novotarijama se misli na sve novotarije u zikrovima, namazu, dovama i ibadetima uopćeno koje imaju osnova u Šerijatu osim što im je povod, vrijeme, mjesto i način izmijenjen, tj. novotarski. Poput sufijskih zikrova, džematskog zikra poslije namaza i slično.

Ovo tumačenje se potpuno kosi sa tekstom jednog od mnogih hadisa istog značenja: „Svaka novotarija je dalalet“ (bilježi ga Muslim). Riječ „svaka“ ima opće i sveobuhvatno značenje, a što obuhvata sve vrste novotarija.

Takođe, hadis mutefekun alejhi o trojici od kojih se jedan zavjetovao da čitavu noć klanja, drugi da se ne ženi i treći da neprestano posti, čiji postupak je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, žestoko osudio, ovaj hadis je direktan šerijatski tekst u zabrani dodatnih novotarija i novotarija ostavljanja halala.

Ova karakteristika pokreta Ihvanu muslimin je odvela džemat i njegove sljedbenike u tolerisanje, učestvovanja i činjenje većine novotarija koje uopće postoje, jer su većina novotarija ove vrste. Znači, ne samo da ostavljaju negiranje ovih novotarija nego ih tolerišu i sami čine.

– KARAKTERISTIKA: Tumačenje Allahovih imena i svojstava – stav Eš'arija

Ova karakteristika menhedža pokreta se sastoji u tome da je osnivač pokreta zauzeo stav u tumačenju Allahovih imena i svojstava stav Mufevvida (Eš'arija) i taj stav pogrešno pripisao selefu ovog Ummeta.

Naime, Hasan El-Bena je u svom pojašnjavanju i tumačenju Allahovih imena i svojstava naveo da su se po ovom pitanju sljedbenici ovog Ummeta podijelili u četiri skupine:

Prva – takozvane mušebbihe, tj. oni koji uzimaju šerijatske tekstove o Allahovim imenima i svojstvima u njihovom doslovnom značenju i upoređuju Allaha sa Njegovim stvorenjima, npr. Da Allah ima lice kao lice Njegovih stvorenja.

Druga – takozvane mu'attile, tj. oni koji negiraju značenja riječi u šerijatskim tekstovima u kojima je opisan Allah, dželle še'nuhu, pa po njima Allah, dželle še'nuhu, niti govori, niti vidi, niti čuje itd. (U ovo skupinu spadaju džehmije i mu'atezile)

Treća – takozvane mu'eville, tj. oni koji tumače Allahova svojstva mimo onog na što po svom vanjskom doslovnom značenju upućuju. A na ovom stavu je halef ovog Ummeta, tj. učenjaci poslije prvih generacija.

Četvrta – takozvane mufevvide, tj. oni koji potvrđuju sva imena i svojstva onako kako su došla u šerijatskim tekstovima s tim da kažu da njihova značenja ne znamo i da ih prepuštamo Allahu, subhanehu ve te'ala. A na ovom stavu je selef ovog Ummeta, tj. prve generacije.

Onda je Hasan El-Benna detaljnije pojasnio treću i četvrtu skupinu opravdavajući jednu i drugu s tim da je na kraju nageo četvrtoj skupini za koju je ustvrdio da je to stav selefa ovog Ummeta.

Komentar: ovo – tema Allahovih svojstava – je inače opširna tema da bi se ovde detaljnije obradila ali ono što je bitno na ovom mjestu je sljedeće:

– treći i četvrti stav, tj. mu'evvile i mufevvide, oba ova mišljenja i obje ove skupine predstavljaju dva različita mišljenja unutar Eš'arija i Maturidija.

– Hasan El-Bena je pogrešno pripisao stav mufevvida selefu ovog Ummeta jer oni nisu bili na tome.

– mezheb selefa, tj. Malika, Sevrija, Evzaija, Šafije, Ahmeda, Hamada ibn Seleme, Jahje Kattana, Ibn Mehdija, Ishaka, Zehebija, Ibn Abdulberra, Kadi Bagdadija i drugih, je da se potvrđuju imena i svojstva koja su došla u šerijatskim tekstovima u njihovom doslovnom i vanjskom značenju, s tim da je kakvoća tih svojstva nama nepoznata i da Allahova svojstva nisu kao svojstva Njegovih stvorenja. Kao što kaže imam Malik kada je upitan o svojstvu istiva’ (uzdignuće iznad Arša), da je značenje te riječi poznato (tj. da istiva’ znači uzdizanje iznad nečega), a da je kakvoća tog svojstva nepoznata (tj. kako se Allah uzdigao), da je vjerovanje u to vadžib a da je pitanje o kakvoći toga novotarija. Znači, ovo svojstvo istiva’ znači da se Allah svojim bićem uzdigao iznad Arša. Ovo isto važi i za sva ostala svojstva, na primjer da Allah, dželle še'nuhu, ima lice, dvije ruke i slično u nama poznatom značenju tih riječi s tim da ne znamo kakvoću tih svojstava (kakvo je lice i kakve su Njegove ruke) i ne upoređujemo ih sa svojstvima stvorenja jer Allah kaže da Njemu ništa nije slično.

– prema tome, Hasan El-Bena prilikom pojašnjavanja stavova učenjaka apsolutno nije pojasnio stav Ehlu sunneta vel džemata, tj. selefa po ovom pitanju.

Kako je došlo do toga da je Hasan El-Bena pogriješio u ovome, to je pitanje za sebe, ali ono što čudi i što je neprihvatljivo je da učeni od sljedbenika ovog pokreta ne ukazuju na ovo grešku njihovog imama nego ustrajavaju na njoj, i ne samo to, već uzimaju da je akida Eš'arija i Maturidija ustvari akida Ehlu sunneta vel džemata. Naravno, zastupanje pokreta eš'arijske akide nosi sa sobom sve one negativnosti i loše posljedice ovog akidetskog pravca. Osim što se ovo potpuno uklapa u dvije glavne karakteristike pokreta, tj udaljavanje od pitanja u kojima postoji razilaženje i nastojanje da se pridobije što veći broj pristalica jer su eš'arijski i maturidijski pravci danas najrašireniji u Ummetu.

– KARAKTERISTIKA: Razumijevanje pokornosti i davanje bej'e vođi pokreta

Oni koji pristupaju pokretu obavezni su dati bej'u (prisegu) vođi pokreta pri čemu se obavezuju na poslušnost bez pogovora. Od temelja te bej'e je pokornost za koju Hasan El-Bena kaže da pripadnik pokreta treba biti “istinski sufija sa duhovne strane i istinski vojnik sa praktične strane“, tj. da bude pokoran pretpostavljenom poput pokornosti sufije svom šejhu i poput pokornosti vojnika komandiru.

Komentar: ovakvo razumijevanje pokornosti se podudara sa pokornošću sufijskog murida šejhu a što je Hasan El-Bena zbog svog sufijskog odgoja ubacio u temelje ovog pokreta. Sa šerijatske strane pokornost i poslušnost je obavezna imamu, namjesniku ili vojskovođi muslimana a ta pokornost je ograničena da bude u onome u čemu nema grijeha prema Allahu, dželle še'nuhu. Ovakva pokornost se ne odnosi na vođe džemata, pokreta i slično, jer su njihov rad i djelovanje zasnovani na dobrovoljnom radu za vjeru.

A što se tiče davanja bej'e vođi pokreta, ona je takođe jako upitna. Mnogi savremeni učenjaci ubrajaju njihovu bej'u koju daju vođi pokreta u novotariju, jer se bej'a daje muslimanskom vladaru ili namjesniku koji imaju stvarnu vlast u svojim rukama, a vođa pokreta nije ni vladar ni namjesnik. Sa druge strane, ova bej'a je dodatno upitna ako imamo u vidu da je sam Hasan El-Bena u nekoliko pisama koje je pisao kralju Egipta Fuadu iskazao najiskreniju i najsrdačniju bej'u i pokornost samom kralju, a istovremeno članovi pokreta su davali bej'u njemu. Pošto je on dao bej'u kralju i sljedbenici pokreta su trebali dati kralju a ne njemu. Ovim istim putem su išli i vođe pokreta nakon njega jer su iskazivali bej'u i pokornost vlastima država u kojima žive a istovremeno je davana bej'a članova pokreta njihovom vođi.

Ovo su neke po autoru najbitnije sporne kakakteristike pokreta a ima ih još mnogo.

Opća zapažanja o radu pokreta

Fleksibilna parola pokreta koju je izrekao njegov osnivač glasi: “Radimo i surađujemo u onome u čemu se složimo a opavdavamo jedni druge u onome u čemu se razilazimo“, iako se teoretski tumačila na jedan način, da se suradnja odnosi na akidetske temelje vjere a razilaženje na fikhska pitanja, praktično se sprovodila na drugi način, tj. pokret sarađuje i opravdava i one sa kojima se razilaze u akidetskim temeljima. Ova parola i nastojanje da se što više pristalica pridobije su učinili da u praksi u redove pokreta uđu raznorazni sljedbenici iskrivljenih akidetskih shvatanja poput sufija, šija, modernista, sekularista itd, što je itekako negativno uticalo na rad i menhedž pokreta jer da bi ostali u pokretu morale su se prešućivati akidetske devijacije kod njih .

Na osnovu svega spomenutog od devijacija i grešaka u menhedžu i radu ovog pokreta može se zaključiti da se osnovni načelni principi i velike i hvalolepne parole pokreta od kojih se koža ježi i koje su veoma lijepe i privlačne, da se one ne slažu sa praktičnim djelovanjem i aktivnostima pokreta. Preciznije rečeno, sušta i gola činjenica je da ovaj pokret najviše na čemu radi i ulaže truda je to da ujedini muslimane (što je bez sumnje vadžib), što često gorljivo i patetično potencira u svojim aktivnostima, na onome na čemu jesu muslimani od postojećih akidetskih devijacija i novotarija, koje pokret pod raznim izogovorima ne popravlja niti negira jer bi time otjerali potencijalne sljedbenika i pristalice od sebe. A da naravno oni, vođe pokreta, budu vođstvo i na čelu tog ujedinjenog bućkuriša od muslimanskog Ummeta. Znači, njihov glavni interes i zanimacija je vlast i preuzimanje vlasti nad muslimanima gdje god bili (bilo da je u pitanju država ili islamska zajednica), pri čemu za ostvarenje tog cilja se često ne biraju sredstva (šurovanje sa sekularističkim strankama, pozivanje na demokratiju, ulazak u parlament i slično), da bi se u ime vjere i Šerijata vladalo nad muslimanima.

Ovaj pokret, iako poziva druge muslimane u sveobuhvatnu primjenu Šerijata i onog što je Allah objavio, njegove vođe i sljedbenici oni sami taj Šerijat ne primjenjuju ni u svom vlastitom životu ni u porodici niti unutar samog pokreta. Jer da primjenjuju i pozivaju u istinski Šerijat, koji je pojasnio i primjenio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ashabi i selef ga nama prenijeli, oni bi dali akcenat izučavanju, pozivanju i primjeni ispravne akide i njenom popravljanju među muslimanima, kao i ostavljanju i negiranju mnoštva novotarija u koje je ovaj Ummet uronuo. I ne samo da ne popravljaju akidu i tolerišu novotarije, naprotiv, kod njih je ispravna akida Ehli suneta i vel džemata ono na čemu su eš'arijske i maturidijske skolastičarske sekte, a novotarije su po njima fikhsko razilaženje učenjaka u kojima ima širine.

Ono što je jako bitno znati je činjenica da ovaj pokret ima veoma velikog uspjeha u dawi i radu gdje god da djeluje a što mnoge radnike i trudbenike na polju islamske dawe (pa čak i mnoge selefijske daije) obmani i prevari.

Treba znati da je razlog njihovog uspjeha prije svega to što se u svojim dawetskim aktivnostima ni sa kim ne zamjere (osim sa selefijama koji poznaju njihovo stanje), jer u stvarnosti ne popravljaju akidetske devijacije muslimana i ne reaguju na rasprostranjene novotarije. A drugi razlog uspjeha je to što muslimane pridobijaju na opća osjećanja ljubavi prema ovoj vjeri, islamskog bratstva sljedbenika ovog Ummeta, borbe protiv tlačenja i kolonijaliziranja muslimana i sličnog.

Kritike pokreta Ihvanu muslimin od strane selefijskih učenjaka

Od šejhova selefijskog pravca koji su kritikovali pokret El-Ihvan el-muslimun su između ostalih: Bin Baz, Nasir El-Albani, Salih Fevzan, Salih Luhejdan, Abudllah El-Gudejan, Abdulmuhsin El-‘Abbad, Salih Ali Šejh i mnogi drugi.

Rezime kritike šejha Bin Baza se sastoji u sljedećem (časopis El-Medželle, broj 806):

– da pokret nema dawetskih aktivnosti u pozivanju u tevhid, negiranju širka i raznovrsnih novotarija,

– da njihovim aktivnostima koje imaju posebne metode nedostaje pozivanje u ispravnu akidu na kojoj je Ehli sunne vel džema'a,

– da je na njima da vode računa o selefijskoj dawi, da pozivaju u Allahov tevhid (Jednoću), negiraju obožavanje kaburova, vezivanje za kaburove i traženje pomoći od umrlih, poput Husejna, Hasana ili Bedevija i njima slične, zavjetovanje umrlima na klanje kurbana njima,

– takođe, ovom pokretu se prigovara da ne vode računa o slijeđenju suneta, učenju hadisa i onome na čemu je bio selef ovog Ummeta od šerijatskih propisa.

Kritike ostalih šejhova uglavnom ne izlaze iz okvira onoga što je spomenuo Bin Baz.

Sljedbenici pokreta Ihvanu muslimin na Balkanu i u Bosni

Naravno, djelovanje i aktivnosti ovog pokreta kao što su prisutne u cijelom svijetu tako i u Bosni imaju svoje uporište. Glavni centri preko kojih djeluje ovaj pokret u našim krajevima na rukama doktora i magistara islamskih znanosti su dva islamska pedagoška fakulteta: u Zenici i Bihaću, a u Sandžaku djeluju preko profesora Fakulteta za islamske studije u Novom Pazaru. Njihov najpoznatiji časopis je Novi horizonti.

Ono što je karakteristično za pokret El-ihvanul el-muslimun uopćeno u svijetu to nije mimoišlo ni sljedbenike ovog pokreta iz naših krajeva, osim što se neki obrisi i karakteristike ovog pokreta još jasnije i upečatljivije ispoljavaju kod nas.

Naime, zagovarači ovog pokreta smatraju i propagiraju da je ispravna akida Ehli suneta vel džemata koju treba učiti i slijediti i koju izučavaju na svojim fakultetima ustvari akida Eš'arija i Maturidija u čemu se ne razlikuju od zvaničnog stava Islamske zajednice kod nas. Drugim riječima, kod njih ne postoji akida selefa koja i jeste akida Ehli suneta vel džemata, a po nekima od njih selefijska akida je u stvari ili saudijska izmišljotina ili akidetski pravac unutar hanbelijskog mezheba.

Što se tiče akidetskih i fikhskih novotarija kod većine njih nije sporna ni Ajvatovica, ni Djevojačka pećina, a kamoli mevlud, džematski zikr, salle i slične novotarije, oni aktivno učestvuju u mnogim ovim novotarijama nesmatrajući ih novotarijama uopće, ili smatrajući da je to stvar tumačenja i viđenja, a bolji od njih iako te novotarije smatraju spornim svoje prešućivanje i učestvovanje u istim to svrstavaju u mudro djelovanje u davi. Tako se ni po ovom pitanju ne razlikuju mnogo od zvanične Islamske zajednice.

Veoma su nakloni i puni razumijevanja prema domaćim sufijama i uopće sufizmu kao i prema aktivnostima šijama-rafidija u Bosni, daju im pohvalu i podršku u radu i surađuju sa njima.

Vođe i zagovorači pokreta Ihvanu muslimin u Bosni ne skrivaju svoju mržnju, zavist, omalovažavanje i netrpeljivost prema savremenim selefijskim učenjacima, poput Bin Baza, Ibn Usejmina, Albanija i drugih, dok istovremeno pretjerano i nametljivo potenciraju, ističu, drže i proglašavaju najvećim šejhom šejhova i fakihom današnjice dr. Jusufa Kardavija. A ne treba ni čuditi isticanje ovog šejha jer on i jeste šejh ovog pokreta, ono na čemu je pokret od akide, stava prema novotarijama i novotarima, od menhedža u dawi, davanju olakšica i drugih karakteristka to su svakako poznati stavovi ovog šejha.

Njihov glavni finansijski pokrovitelj je ni manje ni više nego saudijska organizacija Nedva, koja inače daje svakojaku podršku ihvanijskim džematima širom svijeta, preko koje finansiraju većinu svojih davetskih aktivnosti i projekata.

Najjača i najpoznatija stranica zagovarača ovog pokreta je http://www.akos.ba.

Pridaju veliki akcenat radu i djelovanju sa studentima raznih fakulteta jer su to kako sami ističu mozgovi i buduće vođe duštva dok ostale pristalice regrutuju uglavnom iz redova selefija i akitvnijih hodža. Jedan od njihovih bitnijih ciljeva u Bosni je preuzeti Islamsku zajednicu i staviti je pod svoju kontrolu, a to nastoje ostvariti putem vrbovanja hodža, službenika IZ-a i svršenika njihovih pedagoških fakulteta.

Odnos i ophođenje selefijskih daija prema pokretu El-Ihvanul el-muslimun

Selefijske daije kako u svijetu tako i kod nas u ophođenju prema ovom pokretu se mogu podijeliti na dvije skupine kontradiktorne jedna drugoj i treću koja je na sredini između prve dvije:

Prva skupina – oni koji bespoštedno, žestoko, pretjerano i preuveličano kritikuju ovaj pokret kao da u njemu nema hajra. To su šejhovi i daije skupine Medhalijevaca kao i daije tekfirske dawe.

Druga skupina – daije koji srdačno surađuju sa njima, dive se njihovom uspješnom organizovanom institucionalnom radu, imaju prema njima strahopoštovanje, cijene i ih i poštuju, pozivaju ih na svoje aktivnosti, brane ih od onih koji ih kritikuju, i čak u mnogim svojim aktivnostima svjesno ili nesvjesno rade po menhedžu ovog pokreta, poput prešućivanja akidetskih i drugih novotarija a često i činjenja istih zbog „mudrosti i uspjeha“ u dawi, i poput suradnje sa novotarima naročito ako je to institucija (IZ, islamski fakultet ili udruženje).

Ovakvo ophođenje prema aktivistima ovog pokreta je veoma rasprostranjeno među mnogim selefijskim daijama, nažalost, kako u svijetu tako i kod nas. Kada se istraže razlozi takvog ponašanja rezultat bude uglavnom da ili se radi o daijama koji nisu (dovoljno) izučili i istražili ono što je sporno i u čemu je kritikovan ovaj pokret ili tako postupaju zbog nekog dunjalučkog šićara i koristi, ili i zbog jednog i drugo, ili što jednostavno imaju ihvanijsku dušu i karakter pa prirodno naginju njima.

Treća skupina – oni koji se realno i objektivno ophode prema pokretu i njegovim aktivistima na osnovu znanja i pouzdanih informacija o njima iznoseći i kritikujući sve ono što im se prigovara uz priznanje i pohvalu u onome u čemu to zaslužuju, surađujući sa njima u onome što šerijatski nije sporno.

Naivno je i pogrešno mišljenje da je razlika i razilaženje između između selefijske i ihvanijske dawe u bradi, nogavicama, nikabu, muzici, miješanju žena i muškaraca i sličnim pitanjima, iako se i u tome ne slažu. Istina je da je suština razilaženja u mnogim akidetskim pitanjima, novotarijama i menhedžu djelovanja u dawi.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com