NOŠENJE PIRSINGA NA PUPKU

Alejkumusselam.

O ovome sam već pisao u knjizi “U islami je odgovor”, pa evo opširnije o toj temi.
NOŠENJE PIRSINGA NA NOSU, OBRVI, JEZIKU I SLIČNO

Pošto je u Šerijatu propis o nečemu dio ispravnog poimanja istog, prije govora o šeijatskom statusu nešenja pirsinga potrebno je ukratko pojasniti šta je to pirsing i njegov kratki historijat.
Naime, riječ pirsing potiče od engleske riječi ”pierce”, što znači probosti, probušiti. Pirsing je uljepšavanje tijela ugradnjom nakita na neobičnim mjestima, a to su najčešće uho, nos, obrva, jezik, usna, pupak, bradavica na grudima i polni organ. Metalni predmeti u vidu šipki, prstenova i drugih sličnih oblika se ubacuju u izbušenu kožu.

Kratki historijski pregled

Tradicija pirsinga (body piercinga) seže daleko u ljudsku povijest. Ljudi se na različite načine ukrašavaju stolječima. Razne vrste pirsinga imaju svoje značenje kroz ljudsku povijest. U primitivnim zajednicama gdje novac, luksuzni automobili i ostali oblici modernog standarda nisu postojale, mladi pripadnici oba pola da bi privukli drugi pol buše razne dijelove tijela, mažu se blatom u vidu šara, tetoviraju i slično. Kod nekih plemena postupak bušenja kože i ukrašavanja imaju vjerski smisao, štite od zlih duhova i slično. Pirsing hrskavice uha nastao je u Africi, Indoneziji i Indiji kao simbol ljepote i bogatstva. Pirsing obrve i nosa kod starih Egipčana je bio znak vladarske krvi. Pirsing usne potieče iz Australije, Nove Gvineje i Afrike, a tim se ritualom slavio prijelaz iz maloljetnosti u doba zrelosti. Indijanci iz plemena Maja imali su rituale busenja jezika kada su htjeli razgovarati sa svojim precima. U 14. stoljeću žene u Bavarskoj su si bušile bradavice na grudima i stavljale zlatne kružiće sa dijamantom sto se smatralo očaravajućim. U doba Rimskog carstva muskarci su bušili bradavice kao dokaz hrabrosti. Pirsing u zapadnoj kulturi pojavio se kao moda, prije svega kod mladih, krajem 20. Stoljeća. Taj trend bušenja tijela jedno vrijeme je bio statičan i ne baš tako popularan. Ali zadnjih godina ponovo je zaživio i sve više mladih ima neki od tih ukrasa na tijelu.

Tehnologije današnjice su dozvolile da pirsing zarasta veoma brzo i već poslije nekoliko dana počinje da privlači pažnju. Za mlade pirsing predstavlja sredstvo pomoću kojeg žele da izraze pripadnost određenoj grupi, kao i način potvrde sopstvenog identiteta, odnosno trenutka kada postaju samostalni izlaskom iz porodične zavisnosti. Bušenjem jednog ili drugog mjesta na tijelu mladi žele ukrasiti svoje tijelo, izdvojiti se od drugih, skrenuti pažnju na sebe.

Šerijatski status stavljanja pirsinga
Što se tiče stava Islama o pisingu može se reći sljedeće.

Prvo – stavljanje pirsinga na bilo koji dio tijela od strane muškaraca nije dozovoljen, jer je ukrašavanje nakitom osobenost i specifičnost ženskog pola, a Šerijat zabranjuje oponašanje muškog pola ženski i obrnuto u stvarima koje su specifične samo za jedan pol. Prenosi se u vjerodostojnom hadisu od Ibn ‘Abbas, radijallahu anhuma, “da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo žene koje oponašaju muškarce i muškarce koji oponašaju žene”[1].

Drugo – oko bušenja ušiju žena radi stavljanja nakita islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Džumhur učenjaka od hanefija, malikija, šafija i hanabila, kao i većina imama selefa i potonjih učenjaka su na stavu dozvole bušenja uha žene radi stavljanja nakita[2]. Ibnul-Kajjim prenosi da džumhur učenjaka smatra da je pokuženo[3], što je upitno.

A grupa učenjaka koja to zabranjuje, a od njih je Ebu Hamid El-Gazali[4], argumentira svoj stav time što bušenje uha predstavlja nanošenje bola, svejedno bilo djevojčici ili odrasloj ženi. A ukrašavanje nije od nužnih niti veoma potrebnih stvari u životu nego spada u luksuz i komfornost života te nije dozovljeno zbog toga nanositi bol tijelu.

Ispravno je mišljenje koje zastupa džumhur. Bušenjem ušiju radi stavljanje nakita se žena ukrašava i u tome je velika korist za nju i njenog muža. To se radilo u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve do dana današnjeg bez ikakvog prijekora.  A dokaz za to je hadis mutefekun alehi od Aiše, radijallahu anha, o ženi Ummu Zer'i o kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo da je Ummu Zer'i rekla da joj je (njen muž) okitio uši nakitom, a to je se radilo sa mindžušama okačenim na ušima[5]. Takođe, hadis mutefekun alejhi od Bilala, radijallahu anhu, u kojem je došlo da su žene davale nakit sa ušiju i vrata kao sadaku[6]. Kaže Ibnul-Kajjim: “Dovoljan je dokaz koji upućuje na dozvolu (bušenja ušiju žena radi stavljanja nakita) to što su Allah i Njegov Poslanik znali da to ljudi rade a oni su to šutnjom odobrili, a da je bili nešto u tome došla bi zabrana u Kur'anu i Sunnetu”[7].

Treće – islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko stavljanja pirsinga na nos, usne i obrve između dozvole, pokuđenosti i zabrane. A oko stavljanja pirsinga na jezik, pupak, polni organ i bradavice na grudima nisam našao da je neko od učenjaka o tome govorio.

Prvo mišljenje je dozovla stavljanja pirsinga na spomenute dijelove tijela na čemu su od savremenih učenjaka Abdurahman Suhajm[8]i Abdullah Džibrin[9]. Učenjak Abdullah Fekih[10] takođe smatara to dozovljenim uz određene šarte. Kada je upitan o tome odgovorio je da je dozovoljeno ako je to običaj žena muslimanki da se tako ukrašavaju analogno na dozvolu bušenja ušiju radi vješanja ukrasa, jer im je zajedničko postojanje potrebe za ukrašavanjem. S tim da je on uslovio da to ne uzrokuje loše posljedice na tijelu žene, kao i da to ne bude oponašanje vjerskih obreba Indijaca. Kada je šejh ‘Usejmin upitan o bušenju nosa rekao je da je to predstavlja vid masakriranja i unakažavanja izgleda, i kaže da vjerovatno neki drugi učenjaci ne vidi ovu stvar ovakvom. I onda dodaje da žena koja živi u zemlju u kojoj se bušenje nosa radi vješanja ukrasa smatra ljepotom, ukrasom i uljepšavanjem, da onda nema smetnje da se to radi[11].

Drugo mišljenje je stav šejha Abdurrahmana Berraka koji izražava dozu opreza i pokuđenosti prema stavljanja pirsinga na spomenute dijelove tijela. Kada je upitan o bušenju nosa i obrva radi ukrašavanja odgovorio je da je preče da se to ne radi jer se ne vidi u tome jasna korist uz prisustvo nanošenja bola i unakažavanja izgleda, i još kaže da je bušenje obrve je gore od bušenja nosa. Zatim zaključuje da je bušenje uha radi vješanja mindžuša bila praksa žena u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da je preče da se ostane na tome[12].

Treće mišljenje je zabrana bušenja nosa radi stavljanja ukrasne halke, kuglice i slično na čemu su učenjaci šafijskog mezheba[13], poput Dimjatija, Ibn Hadžera Hejsemija i Ensarija. Kažu da to ne predstavlja ukrašavanje niti izraz ljepote kod većine ljudi osim kod male skupine u kojoj nije ibret, za razilku od bušenja uha radi vješanja nakita koje predstavlja izraz ljepote kod svih ljudi.
Nakon izložene analize ovog pitanja vrlo je bitno konstatovati činjenicu da je stavljanje pirsinga na nos, usnu, obrvu, jezik, pupak, polni organ i bradavice na grudima moda i trend kod mladih na Zapadu koji je postao poularan krajem 20. Stoljeća. Takođe da za mlade pirsing predstavlja sredstvo pomoću kojeg žele da izraze pripadnost određenoj grupi, te način potvrde sopstvenog identiteta, izdvojanja od drugih i skretanja pažnje na sebe.  A specifična grupa koja se izdovila sa ovim trendom i skreće time pažnju na sebe su mahom narkomani, uličari, huligani i propaliteti raznih vrsta. A ako se među njima i nađe narmalan dio omladine to su mladi predstavnici zapadne kjafirske civilizacije.

Prem tome, nema sumnje da je stavljanje pirsinga na dijelove tijela mimo ušiju osobenost i specifičnost zapadne kjafirske omladine.

Sa druge strane, zabranjeno je muslimanima oponašanje kjafira u stvarima koje su specifične samo za kjafire.

Dokaz za to je hadis u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ko oponaša neke ljude (neki narod) on je od njih”[14].

Takođe, stavljanje pirsinga na ovako neobičnim mjestima tijela predstavlja vid unakažavanja, izobličavanja i skrnavljenja ljudskog tijela. Iako će oni koji to rade ustvrditi da je to način izražavanja ljepote kao što homoseksualci smatraju svoju izopačenost prirodnim stanjem.

Argument sa kojim šafijski učenjaci potkrepljuju zabranu ovog djela, tj. da stavaljanje pirsinga na gore spomenute dijelove tijela ne predstavlja ukrašavanje niti izraz ljepote kod većine ljudi osim kod male skupine u kojoj nije ibret, ovaj argument je jako precizan. Jer omladina koja to radi želi se time istači, izdvojiti od ostalih ljudi i na sebe skrenuti pažnju.

Između ostalog, stavljanje pirsinga na pupak, polni organ i bradavice  je veoma opasan jer su to jako osjetljiva mjesta.

Na kraju se da konstatovati da je stav šafijskih učenjaka, a čemu naginju Ibn ‘Usejmin i Abdurrahman Berrak, a to je zabrana stavaljanja pirsinga na na nos, usnu, obrvu, jezik, pupak, polni organ i bradavice (izuzimaju se uši), da je to radžih (odabrano) mišljenje.

I to zbog zabrane oponašanja kjafira u stvarima koje su osobene samo njima, a Allah zna najbolje.

[1]  Buharija (5885), Ebu Davud (4097), Tirmizi (2784), Ibn Madže (1904), Ahmed (1/339) i ostali.

[2]  Hašijetu Ibn ‘Abidin (5/249), El-Kaljubi me'a Hašijeti ‘Amire (4/211), Fethul-bari (10/331), Tefsirul-Kurtubi (5/392-393) i El-Mevsu'atu el-fikhijje (11/272-273).
[3]  Igasetul-lehefan (1/106).
[4]  Ihjau’ ‘ulumid-din (2/341).
[5]  Buahrija (5189) i Muslim (6458).
[6]  Buharija (964) i Muslim (2085).
[7]  Tuhfetul-atfal (2/12).
[8]  El-Fetava el-‘amme (1/17).
[9]  Fetava mevki'il-eluke, broj 1727.
[10]  Eršif multeka ehlil-hadisi (9/435).
[11]  Fetava Ibn ‘Usejmin, broj 69.
[12]  Fetaval-islam (9/84).
[13]  I'anetut-talibin (4/19) i Hašijetul-džemel (10/157).
[14]  Ebu Davud (4033), Ahmed (5115), Taberani (8327), vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hibban, Iraki, Alabani i Sulejman ‘Alevan, a dobrim su ga ocijenili Ibn Hadžer i Ibn Tejmije.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com