Koja su pravila pozivanja u Islam?

Mnogi ljudi ne razlikuju instituciju pozivanja u Allahovu vjeru od institucije naređivanja dobra i odvraćanja od zla, kao i mijenjanja samog zla i loših pojava. Ovo su u osnovi stepeni između kojih postoji razlika.

Što se tiče poziva u Allahovu vjeru, on je dvovrstan: općeniti i posebni.

Općeniti poziv označava niz aktivnosti, kao što su održavanje hutbi, pisanje knjiga, to jest, ono što je općenito upućeno svim ljudima.

Posebni poziv podrazumijeva aktivnosti pozivanja u islam usmjerene ka jednoj, tačno određenoj osobi. To ne mora biti isključivo nevjernik, već može biti i musliman koji ima potrebu za pozivom ili opomenom i podsjećanjem. Možda ćeš naići na muslimane koji ustrajavaju u činjenju velikih grijeha, misleći pri tome da slijede istinu, ili pak sumnjaju u status takvog postupka i njegovu zabranu. Ovakvi ljudi imaju potrebu za pozivom, u smislu da im je na taj način neophodno pojasniti istinu. Navodit će im se primjeri sve dok se ne uvjere, a ovo već ne spada u domen naređivanja dobra.

Što se tiče onoga ko naređuje na dobro, on ima veće ovlasti od samog pozivaoca u vjeru, jer naredba označava, kao što svi znamo, traženje da se čini dobro iz pozicije onoga koji naređuje, u čemu se ogleda dio vlasti. Za razliku od ovoga, pozivalac samo prezentira, podstiče i motivira, dok onaj koji naređuje ima jednu vrstu vlasti.

Stoga, kada bi nekom od svojih prijatelja savjetovao da učini nešto, to bi više imalo karakter molbe ili zahtjeva, što nije slučaj sa naredbom. Ali, obraćanje nekome ko je po godinama mlađi od tebe, sigurno bi imalo drugačiju formu, a to je forma naredbe.

Onaj koji mijenja neko zlo, njegova je vlast jača od vlasti onoga koji nešto naređuje, jer je u mogućnosti da promijeni zlo svojom rukom. Zato je Vjerovjesnik, ﷺ, rekao: ‘‘Ko od vas vidi kakvo zlo, neka ga promijeni svojom rukom, pa ako ne može, onda svojim jezikom, a ako ni to ne može, onda svojim srcem, a to je najslabiji vid imana.” U pogledu naređivanja dobra nije spomenut ovaj poredak i nije rečeno: Ko od vas naređuje dobro, neka ga naređuje svojom rukom…

Rezime glasi: Način pozivanja nevjernika razlikuje se shodno njegovom nevjerstvu.

Onaj ko negira postojanje Allaha, naprimjer, kao komunisti, pozivamo ih u Allahovu vjeru pojašnjenjem razumskih i materijalnih dokaza Njegovog postojanja i egzistencije.

Što se tiče šerijatskih argumenata, oni ih uopće ne priznaju pa im ih ne treba ni prezentirati, već se treba bazirati na osjetilne i razumske dokaze. Jedan od razumskih dokaza jeste i onaj na koga Uzvišeni Allah ukazuje u Svojim riječima: ‘‘Jesu li oni stvoreni bez ičega, ili su oni stvoritelji?“ (Et-Tur, 35)

Džubejr b. Mut‘im, r. a., koji je bio jedan od zarobljenika u Bitki na Bedru, kaže: ‘‘Čuo sam Vjerovjesnika, ﷺ, kako ovo uči na akšam-namazu, pa kada je došao do ajeta: ‘Jesu li oni stvoreni bez ičega, ili su oni stvoritelji?’, moje srce samo što nije poletjelo…” (Buhari, br. 4854, Fethul-Bari, 8/469; Knjiga tefsira, Tefsir sure Et-Tur, 52, Poglavlje 1) Ovo je naravno zbog snažnog utjecaja ovog ajeta na njegovu dušu i osjećaja imana u njegovom srcu.

Pojašnjenje u vezi s ovim ajetom: Oni nisu stvoreni bez ičega, jer neminovno moraju imati stvoritelja, niti su sami sebe stvorili zato što su bili nepostojeći. Nepostojanje ne može stvoriti nešto drugo, jer ono ne označava ništa, pa je zato nemoguće da sami sebe stvore, niti da budu stvoreni bez ičega. Neminovno su morali biti stvoreni od nečega, a njihov je stvoritelj Allah, dž. š.

Materijalni dokazi ogledaju se u sljedećem: Mi vidimo, a tako i drugi oko nas, da čovjek moli Allaha, dž. š., za određenu stvar, a potom se ta stvar u potpunosti i desi, i to baš onako kako je čovjek i molio. Primjeri za ovo u Kur’anu i sunnetu su mnogobrojni, a također i u događajima među ljudima. Ukoliko čovjek vjeruje u Boga, ali ne vjeruje u poslanstvo Muhammeda, ﷺ, kao što to čine židovi i kršćani, pozivamo ih u Allahovu vjeru, s akcentom na pojašnjenju istinitosti poslanstva Vjerovjesnika, ﷺ. Posebno pitanje treba postavljati kršćanima: “Da li vjerujete u Isaa?” Oni će sigurno potvrdno odgovoriti na to pitanje. “Da li potvrđujete ono što je on govorio?” Reći će: “Da, potvrđujemo.” Onda ćemo im reći: “Slušajte riječi Uzvišenog: ‘A kada Isa, sin Merjemin, reče: O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći’, i kada im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: ‘Ovo je prava vradžbina!’” (Es-Saff, 6)

Razmislite, kada čovjek donosi neku radosnu vijest, hoće li je donijeti onima kojih se ona uopće ne tiče? Naravno da neće. Tada je obaveza da povjerujete u Muhammeda, ﷺ. Ako kažu: ‘‘Isa je donio radosnu vijest o Ahmedu, a ovo je Muhammed. Mi čekamo Ahmeda”, kažemo im: Čitajte riječi Uzvišenog: “I kada im je on donio jasne dokaze”, riječ “donio” navedena je u prošlom vremenu, što znači da je donosilac radosnih riječi već došao.

Da li je poslije Muhammeda, ﷺ, došao ijedan drugi poslanik? Nikako!

Ako kažu da je neko drugi, pored Poslanika, ﷺ, došao, kažemo im: “Slijedite ga! Slijedite onoga za koga tvrdite da je došao.” Međutim, oni ovo neće tvrditi.

Stoga kažemo: Ahmed je ustvari Muhammed, ali je Uzvišeni Allah nadahnuo ili dao Isau ovo Poslanikovo, ﷺ, ime, da bi pokazao njegovu vrijednost. Ahmed (najhvaljeniji) je ime kojim se izražava posebna počast, svejedno bilo to u aktivu ili pasivu, jer ono ukazuje na počast Vjerovjesnika, ﷺ, zato što je on taj koji najviše hvali Allaha ljudima i najpreči je da i sam bude hvaljen. Ovo ime je ime posebnog odlikovanja iz dva aspekta: zato što on najviše hvali Allaha između ostalih ljudi i zato što je najpreči od ostalih ljudi da bude hvaljen. U odabiru ovoga imena pri donošenju radosne vijesti Benu Israilu ogleda se vrijednost Vjerovjesnika, ﷺ, u odnosu na ostale ljude.

Odgovorio: šejh Salih b. Usejmin (Iz knjige Sahvetul-islamijje)

Preveo: dr. Emir Demir