Koja je razlika između Maturidija i Ehlu-s-Sunneta

Hvala pripada Allahu.
Prvo:
Maturidije su kelamistička (filozofska) grupa zasnovana na novotarijama; dobili su ime po Ebu Mensuru el-Maturidiju. Na početku njihov glavni cilje je bio korištenje racionalnih i filozofskih dokaza u pobijanju njihovih neistomišljenika, Mu'tezila, Džehmija i drugih, da bi dokazali osnove islama i islamskog vjerovanja.
Maturidije su prošle kroz nekoliko faza. Nisu bili poznati po ovome imenu osim nakon smrti njihovog osnivača, isto kao što Eš'arije nisu bile poznate i nisu se širile osim nakon smrti Ebu-l-Hasana el-Eš'arija. Možemo sažeti njihove faze razvijanja u sljedeće:
Porijeklo:
Glavna svrha u ovoj fazi jeste žestoka rasprava sa Mu'atezilama. Značajna ličnost u ovom periodu je bio Ebu Mensur el-Maturidi, čije je puno ime bilo Muhammed ibn Muhammed ibn Mahmud el-Maturidi el-Semerkandi; nazvan je po Maturidu, a to je mjesto blizu Semerkanda u Transoksaniji, gdje je rođen.
Smatra se jedan od začetnika mezheba racionalista; nije stekao posebno veliko znanje o islamskim tekstovima niti iz nauke hadisa, a što je slučaj sa većinom učenjaka na polju kelama i usula.
Na Ebu Mensura el-Maturidija je uticala Džehmijska akida na mnogo načina, a najznačajnije je bilo tumačenje tekstova Kur'ana i sunneta koji govore o uzvišenim (Allahovim) svojstvima koji su svrstani kao sifatu haberijjeh (svojstva koja su zasnovana na tekstu i ne mogu se dokazati racionalnim razumom, kao što je Lice, ruka i tako dalje) na način koji se ne podudara sa vanjskim značenjem. Također je zapao pod uticaj novotarija i ideja Murdžija.
Također na njega je uticao Ibn Kullab (umro 240 h.g.) sa svojom novotarijom koncepta uzvišenog „unutrašnjeg govora“ (el-kelamu-n-nefsi).
Razvoj:
Ovo je period u kojem učenici El-Maturidija i oni na koje je on uticao razvijaju njegove ideje još dalje, ii razvijaju zasebnu kelamističku (filozofsku) sektu. Sekta je se prvo pojavila u Semerkandu, i radila je da raširi i odbrani ideje njihovog vođe i šejha, također su pisali i knjige. Slijedili su mezheb imama Ebu Hanife u fikhu. Tako da je Maturidijska akida se raširila u Semerkandu kao nigdje drugo.
Od poznatih ličnosti ovog perioda su: Ebu-l-Kasim Ishak ibn Muhammed ibn Isma'il el-Hakim es-Semerkandi i Ebu Muhammed Abdulkerim ibn Musa ibn ‘Isa el-Bezdevi.
Usaglašavanje Maturidijske akide:
Glavna odlika ovog perioda uveliko rašireno pisanje knjiga i skupljanje dokaza na kojim su se zasnivala vjerovanja Maturidija. Tako da je to bio najvažniji period u vidu usaglašavanja ovog mezheba.
Od najvažnijih ličnosti ovog perioda su: Abdulme'in en-Nesefi i Nedžmudin ‘Umer en-Nesefi.
Širenje:
Ovo se smatra jednom od najbitnijih faza, gdje Maturidije dolaze do vrhunca njihovog širenja i rasprostranjenosti. To je bilo zbog podrške Osmanlijskih sultana. Uticaj Maturidija se raširio dokle god je dostizala vlast Osmanlijske države. Tako da su se proširili i na istog i na zapad u arapskim zemljama, u Indiju, i u zemlju Turka, Perzijanaca i Bizantijaca.
Bilo je mnogo velikih učenjaka među njima, kao Kemal ibn Humam.
Maturidije su se širile i broj sljedbenika se povećao u Indiji i susjednim istočnim zemljama, kao što je Kina, Bangladeš, Pakistan i Afganistan. Također su se proširili u Turskoj, na području Bizantije, Perzije i Transoksaniji; još uvijek imaju jak uticaj u ovim zemljama.
Drugo:
Razlike između Maturidija i Ehlu-s-Sunneta:
Maturidije su podijelile temelje islama:
„Racionalna spoznaja Boga“ (El-Uluhijjeh el-‘Aklijjeh) – ovo se odnosi na ono što može biti dokazano razumom, a tekstovi Kur'ana i sunneta su drugorazredni tome; u to spada Tevhid (Allahova jednoća) i Njegova uzvišena svojstva.
„Razna vjerska pitanja potvrđena tekstovima“ (sem'ijjeh šer'ijjeh) – ovo se odnosi na pitanja koja, na osnovu razuma, sa sigurnošću možemo reći da su moguća, ali nema racionalnog dokaza da se to dokaže ili suprotno (da se negira); to uključuje Poslanstvo, kaznu u kaburu, i stvari koje se vežu za Ahiret. Međutim bitno je spomenuti da su neki od njih svrstali Poslanstvo u prethodnu kategoriju „Racionalna spoznaja Boga“.
Jasno je da je ovo iznad suprotno putu Ehlu-s-Sunneta ve-l-Džem'ata, kojima su Kur'an, sunnet i konsenzus ashaba izvori znanja, i to se odnosi na sva vjerska pitanja. (Tj. ne dijele ih u dvije grupe kao što su to uradile Maturidije)
Štoviše, razišli su se sa Ehlu-s-Sunnetomu novotariji podjele temelja islama (usulu-d-din) na one koje su zasnovani na racionalnim dokazima i one koji su zasnovani na tekstovima. Ovo je zasnovano na pogrešnoj ideji, a to je da pitanja vjere i ubjeđenja se mogu podijeliti temelje koji se mogu dokazati razumom a ne bi se mogli dokazati samo tekstom; nego, dokaz iz tekstova Kur'ana i sunneta u ovim pitanjima se može smatrati dodantnim dokazom koji nadopunjava ono na što ukazuju racionalni dokazi po pitanju temelja vjere.
Maturidije kao i druge kelamističke sekte kao što su Mu'atezile i Eš'arije, govorili su o obavezi spoznaje Allaha, subhanehu ve te'ala, razumski prije nego se počnu izučavati tekstovi Kur'ana i sunneta; smatrali su to kao prvu obavezu svakog mukellefa (onaj ko je dužan postupati po šerijatu), i kažu da nema niko isprike ako to ne uradi. Štoviše smatraju da će osoba biti kažnjena ako to ne uradi, čak i ako je to prije nego je i poslan Poslanik ili Vjerovjesnik. Tako da su se u tome složili sa Mu'atezilama. Ovaj stav je očito pogrešan, i suprostavlja se onome što je potvrđeno u Kur'anu i sunnetu, koji ukazuju da nagrada i kazna tek slijedi nakon slanja objave, kao što Allah, subhanehu ve te'ala, kaže: „A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!“ (Prijevod značenja El-Isrā’, 15)
Štoviše, ispravan stav je da je prva i prvoshodna dužnost svakog čovjeka da potvrdi Allahovu Jednoću (Tevhid), subhanehu ve te'ala, i da uđe u Njegovu vjeru, ne da samo zna da je On Stvoritelj, jer to je nešto što je Allah usadio u srca svih stvorenja.
Prema Maturidijama, koncept Tevhida znači potvrda da Allah, subhanehu ve te'ala, je jedan u Svome postojanju i da je nerazdvojiv; jedan u Svojim svojstvima, i nema ništa kao On; i Jedan u Njegovim djelima i da niko nema udjela sa Njim u stvaranju. Tako da su dali sve od sebe da dokažu ovo shvaćanje Tevhida, koja je zasnovana na ideji da Bog, po njihovom shvaćanju, je onaj ko je u stanju da stvara, koristeći racionalne i filozofske dokaze i analogije koje su izmislili Mu'atezile i Džehmije. Ovi dokazi koje je pobio selef i imami i njihovi sljedbenici, a i vodeći učenjaci kelama i filozofije, koji su istakli da su dokazi koji su u Kur'anu ispravniji.
Maturidije su potvrdile samo osam osobina Allahu, subhanehu ve te'ala, iako su se razišli po pitanju detalja kod nekih. Te osobine su: život, snaga, znanje, volja, sluh, vid, govor i to da je Stvoritelj.
Druga svojstva iz Kur'ana i sunneta, tzv. sifatu-l-haberijje (svojstva koja se mogu saznati samo preko objave i ne mogu se dokučiti razumom kao što su: Lice, šake itd., bilo da se rade o Njegovom biću ili djelima), prema njihovom mišljenju ne mogu se dokazati racionalnim dokazima, tako da ih oni sve negiraju, i pogrešno tumače Kur'an i sunnet gdje se spominju ta svojstva.
Ehlu-s-sunne ve-l-džema'ah, suprotno tome, vjeruju u lijepa imena i savršena svojstva i smatraju ih tevkifi (tj. da se mogu spoznati na osnovu Kur'ana i sunneta). Vjeruju u njih tako što potvrđuju ono što se spominje u Kur'anu i sunnetu, bez da ih poistovjećuju sa stvorenjima. Tvrde da Allah nema nikakvih nedostataka niti je na bilo kakav način sličan Svojim stvorenjima, bez da negiraju ili pogrešno tumače ijedno od Njegovih imena ili svojstava, i vraćaju znanje o suštini tih svojstava Njemu, pripisujući Mu ta svojstva onako kako Mu dolikuje. Uzvišeni Allah je rekao:
„Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.“ (Prijevod značenja Eš-Šūrā, 11)
Maturidije smatraju da istinski Allahov govor je to „unutrašnji govor“ koji je uvijek prisutan kod Njega, koji se ne čuje, i da sve ono što se čuje ništa da vanjska manifestacija Njegovog vječnog unutrašnjeg govora i to ih je dovelo do zaključka da se svi mushafi koji su prisutni kod ljudi trebaju smatrati stvorenim. Tako su završili prihvatajući stav Mu'atezila, koje se suprostavlja jednoglasnom mišljenju svih učenjaka; ima doista mnogo predaja od učenjaka da je ovaj stav pogrešan, ustvari, da onaj ko tvrdi da je Kur'an stvoren postaje kafir (nevjernik).
Maturidije kažu po pitanju definicije da je to samo vjerovanje u srcu. Neki od njih kaži i da je to potvrda jezikom, ali ne vjeruju da se povećava ili smanjuje. Isto tako rekli su da je zabranjeno da čovjek kaže: „Inšallah (Ako Allah htjedne)“ po pitanju da li je čovjek vjernik, i da su islam i iman sinonimi, bez ikakve razlike među njima. Pa su tako na istome kao i Murdžije po tome pitanju, i razišli su se sa ehlu-s-sunnetom ve-l-džema'atom, jer iman, prema objavi, ubjeđenje u srcu, riječi i djela; povećava se sa dobrim djelima i smanjuje sa grijesima.
Potvrđuju viđenje Allaha, subhanehu ve te'ala, na ahiretu, ali negiraju bilo kakav smjer ili bilo kakav direktni susret. Ovaj stav je sam u sebi oprečan, jer prvo potvrđuju nešto i onda to zanegiraju u stvarnosti.
Za više informacija po ovome pitaju pogledajte:

El-Mevsu'a el-Mujessera fi-l-Edjan ve-l-Mezahib ve-l-Ahzab el-Mujessira, 1/95-106.
 El-Maturidijje, magistarski rad, Ahmed ibn ‘Avvadullah el-Luhajbi el-Harbi
El.naturidijje ve mevkifuhum min Tevhid el-Esma’ ve-s-Sifat, magistarski rad, Šems el-Afgani es-Selefi
 El-Istikame, šejhu-l-islam Ibn Tejmijje
Medžmu'u-l-Fetava ve-r-Resa'il el-‘Usejmin, 3/307-308.

Treće:
Ne može se reći za sljedbenike Maturidijske akide da će zasigurno ići u Džennet ili Džehennem; nego oni su kao i ostali obični muslimani; iako imaju neka novotarska ubjeđenja, njihova novotarija nije kufr. Tako da su oni, općenito, kao i ostali muslimani:
„To neće biti ni po vašim željama ni po željama sljedbenika Knjige; onaj ko radi zlo biće kažnjen za to i neće naći, osim Allaha, ni zaštitnika ni pomagača;
a onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je – ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda.“ (Prijevod značenja En-Nisā’, 123-124)
Što se tiče njihove novotarija, ona se razliku kod svakog pojedinca, neki su zasnovali svoje stavove na pogrešnom tumačenju ili na zaključku do kojeg su došli nakon ulaganja mnogo truda, tako da imaju opravdanje; ostali su pogriješili u svome pristupu tako da se mogu kriviti, tako da su oni u konačnici podložni Allahovoj volji – ako On hoće kaznit će ih, a ako hoće oprostit će im.
Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje, rahimehullahu te'ala, je rekao nakon što je govorio o grupi najvećih Eš'arijskih učenjaka:
„Štoviše, nema ni jednog od ovih učenjaka a da nije uložio zavidan trud u službi islamu, radeći dobra djela, odgovarajući na stavove mnogih novotara i otpadnika, i podržavajući mnoge stavove koji su na sunnetu i od vjere, kao što je jasno svakome ko je svjestan njihove situacije i ko govori o njima na osnovu znanja, istine, pravde i nepristrastnosti.
Jer su se oni zbunili kada su prihvatili ovaj princip koji su u osnovi preuzeli od Mu'atezila, iako su oni plemeniti i mudri ljudi, nisu imali izbora osim da ustraju na njemu i prihvate ono što to podrazumijeva. Zbog toga su razvili mišljenja koja su učeni muslimani, koji se drže vjere morali osporiti. Zbog toga, ljudi su se podijelili u dvije skupine po pitanju njiih:
Neki su ih ljudi poštovali, zbog njihovih dobrih osobina i vrlina; drugi su ih korili na osnovu mišljenja koja su razvili zasnovana na novotariji i zabludi.
Ali najbolji pristup u svemu je srednji (Tj. biti pravedan u priznavanju i dobra i zla).
Greške u koje su upali ne svode se samo na njih; drugi ljudi od znanja i pridržavanja vjere su također upali u slične greške. Uzvišeni Allah, prima dobra djela od svih Njegovih robova vjernika, i prelazi preko njihovih loših djela:
‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!’(Prijevod značenja El-Hašr, 10)
Nema sumnje da ako osoba dadne sve od sebe trudeći se da spozna istinu i da nauči svoju vjeru zasnovanu na sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa napravi neke greške pri tome, Allah će mu oprostiti njegove greške, kao ispunjenje dove koju je Allah primio od Svoga Poslanika i vjernika, kada su rekli: ‘Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!’ (Prijevod značenja El-Bekare, 10)
Ako neko slijedi svoje strasti i prohtjeve, i onda počne osuđivati na osnovu toga osobe koji su se razišli sa njime jer su neke stvari pogrešno shvatili, misleći da je on upravu nakon što su se potrudili oko toga, i da njihova greška može sadržavati novotariju koja se suprotna sunnetu, onda treba da isto postupi, više-manje, sa onima koje poštuje i slijedi. Vrlo je rijetko da neki učenjak od kasnijih učenjaka čist od takvih grešaka, jer je pristuna velika smutnja i nesigurnost, i jer su ljudi udaljeni od izvora poslaničkog svjetla preko kojeg osoba dolazi do ispravne upute i odstranjuje zbunjenost i sumnju iz svoga srca.“ Der’ Te'arudi-l-‘Akli ve-n-Nakli, 2/102-103.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Šejh Muhammed ibn Salih el-Munedždžid
Izvor: http://islamqa.info/en/205836
Preveo Redžo Muratović – http://islam-pitanja-i-odgovori.blogspot.com