KLANJE KURBANA ZA UMRLOG

Alejkumusselam.

Kurban na arapskom jeziku se naziva UDHIJE a što znači klanje žrtve u vremenu poslije izlaska Sunca. A terminološko značenje (šerijatsko) kurbana je ono što se kolje od deva, krava, ovaca i koza sa ciljem približavanja Allahu, subhanehu ve te'ala, na dan kurbanskog bajrama.

Klanje kurbana je potvrđeni sunet a kod nekih učenjaka i vadžib, on se kolje u osnovi za žive ljude. Takođe, klanje kurbana za kurbanski bajram ima svoje posebne propise, šartove i adabe što nije tema ovog pitanja.

A što se tiče klanja kurbana za umrlu osobu, na samom početku je bitno odrediti tačke ili detalje oko kojih se slažu učenjaci kao i tačku oko koje se razilaze učenjaci.

Naime, nema razilaženja među učenjacima da je dozvoljeno zaklati kurban za umrlu osobu ako je umrli prije smrti ovesijetio da se nakon njegove smrti njemu zakolje kurban.

Takođe, ako je uvakufio imetak iz kojeg će se izdvajati i klati njemu kurban nakon smrti dozvoljeno je da mu se kolje kurban oko čega nema razilaženja. Uz ovo učenjaci pridodaju i zavjet sa kojim se umrla osoba prije smrti zavjetovala da zakolje kurban a umrla prije nego što je ispunila zavjet, i u ovom slučaju je dozvoljeno (obavezno) klanje kurbana za nju od strane nasljednika. U svim spomenutim tačkama ili detaljima, tj. ako umrli ovesijeti, uvakufi ili se zavjetuje, ispravno je da ako je umrla osoba ostavila imetka za kurban onda je vadžib njihovim nasljednicima da zakolju kurban za nju, a ako nije ostavila imetka onda je mustehab njenim nasljednicima da za nju zakolju kurban.

A ako umrla osoba nije ovesijetila niti uvakufila za klanje kurbana za nju nakon smrti, a njen nasljednik ili neko drugi želi da zakolje kurban iz svog imetka i pokloni nagradu sevapa toj umrloj osobi po tom pitanju učenjaci imaju tri mišljenja.

Prvo mišljenje – da je dozvoljeno, ispravno i da umrlom stiže nagrada od tako zaklanog kurbana. Ovo je stav i mezheb hanefija i hanabila.
Oni svoje mišljenje argumentiraju sa nekoliko dokaza:

Prvi: predaja od Alije, radijallahu anhu, da je on klao dva ovna za kurban, jedan za Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a drugi za sebe. Pa kada je upitan za to rekao je da mu je to naredio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i da to neće nikada ostaviti. Ovaj hadis bilježe Tirmizi, Ahmed, Hakim i Ebu Davud sa određenim razlikama u tekstu, slabim su ga ocijenili mnogi muhadisi koji su govorili o njemu zbog ravije Ebul-Hasna jer je nepoznat i

Ibn Abdullaha En-Nehaija koji je salbog pamćenja, a vjerodostojnim ga ocjenjuje Hakim i u tome ga slijedi Zehebi. A od učenjaka koji su upozorili na njegovu slabost su Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut. Prema tome, hadis je veoma slab i ne može biti argument po ovom pitanju, a Hakim je poznat po ocjenjivanju slabih hadisa kao vjerodostojnih.

Drugi: hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na kurban bajram svojom rukom zaklao ovna i rekao: “BISMILLAHI VALLAHU EKBER, ovo je za mene i za onog ko nije zaklao kurban iz moga Ummeta”. Hadis bilježi Ebu Davud, Darekutni, Ahmed, Bejheki i Ebu J'ala. Hadis u svom senedu ima slabosti jer je došlo da ravija El-Muttalib ibn Abdullah prenosi od Džabira, radijallahu anhu, a kako kaže EbuHatim El-Muttalib nije čuo hadise od Džabira niti je doživio ikoga od ashaba osim Sehl ibn S'ada, a ako bi prihvatili da je čuo od Džabira ili nekog drugog, kao što neki tvrde, on u ovom rivajtu dolazi sa formom tedlisa, tj. kaže “od Džabira” a ne “da je čuo od Džabira”, a slabost ovog ravije je u tome što je mudelis, što predstavlja slabost u hadisu.

Ovaj hadis se može poduprijeti sa onim što je došlo u Muslimovom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pri klanju rekao: “BISMILLAHI, Allahu moj primi ovo od Muhammeda, porodice Muhammeda i Ummeta Muhammeda”.

Sa ovim hadisom oni dokazuju na takav način što kažu da se riječi “i za onog ko nije zaklao kurban iz moga Ummeta” odnose i na žive i na mrtve iz Ummeta u to doba a što znači da im nagrada kurbana stiže.

Ovome se može prigovoroti kao što kaže Ibn Hadžer da je ovakvo klanje kurbana sa poklanjanjem sevapa Ummetu specifičnost i posebnost karakteristična samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Takođe, ono što je najbitnije sa ovim hadisom se ne može dokazivati propisanost klanja posebnog kurbana za umrlu osobu nego samo učešće u nagradi kurbana kada čovjek kolje za sebe i svoju porodicu.

Treći: analogijom (kijasom) na dozvolu davanja nagrade sadake i obavljanja hadža umrlom, pa kao što umrli ima koristi od ovih djela takođe ima i od nagrade klanja kurbana jer nema suštinske razlike između ova tri djela.

Ovom argumentu se može prigovoriti time što je osnova da čovjek nema nagradu osim za ono što je sam uradio, našto ukazuju kur'anski ajeti, a korist od sadake i hadža je izuzetak od ove osnove koju znamo na osnovu šerijatskih argumenata, a nema vjerodostojnog dokaza koji potvrđuje da umrli ima nagradu od posebnog kurbana koji se za njega zakolje.

Drugo mišljenje – da nije dozvoljeno niti ispravno klanje kurbana za umrlu osobu osim ako je ovesijetila i uvakufila. Ovo je stav imama Šafije i šafijskog mezheba. Kaže imam Nevevi u knjizi “El – Minhadž”: “Ne kolje se kurban za drugu osobu bez njegove dozvole niti za umrlog ako to nije ovesijetio”.

Oni argumentiraju svoj stav time što klanje kurbana za umrlog nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti nekog od selefa, a stizanje sevapa poklonjenog od zaklanog kurbana je stvar gajba koju ne možemo znati osim putem šerijatskog teksta.

Treće mišljenje – da je pokuđeno klanja kurbana za umrlu osobu, s tim da ako se zakolje da je ispravno. Ovo je stav imama Malika i malikijskog mezheba.

Oni argumentiraju svoj stav pokuđenosti time što klanje kurbana za umrlog nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ikog od selefa, kao i time što je cilj takvog klanja uglavnom radi hvalisanja i natjecanja. A smatraju da ako se zakolje umrli ima koristi analogno tome što umrli ima koristi od poklonjenog sevapa sadake i hadža.

Postoje i druga mišljenja koja su kombinacija gore spomenutih, poput onog što se prenosi od Abdullaha ibn Mubareka, ili stav Ibn Usejmina od savremenih učenjaka.

Kaže Tirmizi u svom Sunnenu nakon što je naveo hadis od Alije, radijallahu anhu, da se neki učenjaci dali olakšicu u klanju kurbana za umrlog dok drugi smatraju da ne treba klati za umrlog, a kaže Abdullah ibn Mubarek da mu je draže da se udijeli sadaka za umrlog od toga da se za njega zakolje kurban, a ako već zakolje ne treba jesti meso kurbana nego treba svo meso udijeliti kao sadaku.

Ibnul-Arebi je pojasnio njegove riječi time što kaže da smisao nejedenja mesa kurbana koji se zakolje za umrlu osobu je u tome što je kurban zaklan u ime druge osobe te onaj koji ga kolje za umrlog ne treba da ga jede.

A šejh Ibn Usejmin govoreći o ovoj temi kaže da je osnova u klanju kurbana da je on propisan za žive jer su Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi klali kurban za sebe i svoje porodice, a ono što neki muslimani misle da je propisano (mustehab i pohvalno) klati posebne kurbane za umrle to nema osnova u vjeri. Zatim nastavlja da se klanje kurbana za umrle može podijeliti u tri vrste:

Prva vrsta – da nagrada klanja kurbana za umrlog bude zajedno u sklopu klanja živog za sebe i svoju porodicu. Na primjer, da čovjek zakolje kurban za sebe i svoju porodicu i da nijeti sa tim kurbanom da nagrada ide živima i mrtvima za koga on hoće. Ovo je dozvoljeno a i ima osnovu u klanju kurbana Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za sebe i svoju porodicu i one koji nisu zaklali iz njegovog Ummeta.

Druga vrsta – da se kolje kurban za umrlog shodno oporuci koju je ostavio a treba je izvršiti. Ovo je vadžib (ako je ostavio imetka za to) osim ako je u nemogućnosti. Naravno, na ovo ukazuje obaveza izvršavanja vesijeta koja je došla u šerijatskim tekstovima.

Treća vrsta – da se zakolje poseban kurban za umrlog dobrovoljno, npr. da zakolje poseban kurban za umrlog oca ili majku.

Kaže šejh Ibn Usejmin da je ovo dozvoljeno, a učenjaci hanbelijskog mezheba su na stavu da nagrada takvog kurbana stiže umrlom i da od nje ima koristi analogno davanju sadake za njega.

A zatim šejh dodaje da smatra da posebno klanje kurbana za umrlog nije od suneta jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klao kurban ni zakoga od svojih umrlih. On nije klao kurban za svog amidžu Hamzu a on mu je bio jedan od najdražih rođaka, niti je klao kurban za njegovu djecu, tri odrasle udate kćerke i tri malodobna sina, koji su umrla za njegovog života, niti je klao kurban za svoju najdražu ženu Hadidžu.

Takođe, nije prenešeno da su njegovi ashabi za vrijeme njegovog života klali kurbane za svoje umrle. (ovo je rezime onog što je rekao šejh)

Prema tome, nakon svega kazanog može se konstatovati da oni učenjaci koji dozvoljavaju klanje kurbana nisu rekli da je to sunet niti da je to bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da je najbliže ispravnom mišljenju ono kako je to obrazložio šejh Ibn Usejmin.

To jest, da nema smetnje da se uz klanje kurbana čovjeka samom sebi i svojoj porodici nanijeti i nagrada i drugim umrlim i živim muslimanima, da je propisano, oko čega nema razilaženja među učenjacima, izvršiti vesijet umrle osobe da se za nju zakolje kurban, a da klanje posebnog kurbana za umrlu osobu nije sunet, tj. da to nije bila praksa ni Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti selefa, nego najviše što se može reći da je to dozvoljeno. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com