Kako se postaviti prema razilaženju učenjaka?

Realno je i objektivno da učenjaci imaju različita mišljenja o nekim pitanjima. To datira od vremena ashaba i ostat će do Sudnjeg dana. Učeni se razilaze jer se razlikuju u mnogim stvarima: učenosti, načinu prilaska pitanjima, načinu razumijevanja određenih tekstova, prihvatanju, odnosno odbijanju određenog hadisa, postupka ashaba, nepoznavanju određenoga dokaza i sl. Utjecaja na to imaju i drugi faktori: nejasno značenje nekih dokaza, fleksibilnost arapskog jezika, raznolikost pravila islamske jurisprudencije; svojstva argumenata: poznat-nepoznat, opći-poseban, ograničen-neograničen, alegorijski-stvaran, sažet-pojašnjen itd.
Također, neki sporedni šerijatski izvori nisu prihvaćeni kod svih učenjaka: princip pravnog preferiranja (istihsan), praksa Medinjana (amelu ehlil-medina), preventivno sankcioniranje (sedduz-zeria), ostanak na osnovi dok se ne ustanovi suprotno (istishab), običajno pravo (urf), princip suprotnog razumijevanja (mefhumul-muhalefa), propisi prethodnih vjerozakonika koji nisu dokinuti našim vjerozakonikom (šeru men kablena), riječi i postupci ashaba (kavlu ve amelus-sahabi), zdrava logika (aklun selim) itd. Prema tome, neka će se mišljenja podudarati s pravnim argumentima, a neka neće. Tako se razilaženja u mišljenjima moraju razumjeti, ali ne i prihvatiti kao pravna rješenja, jer kod klasičnih (stvarnih) razilaženja samo jedno mišljenje biva ispravno i njega je obaveza slijediti. Međutim, kako znati da li je neko mišljenje jače ili slabije?!
Jedini način kojim se može doći do preferirajućeg mišljenja jeste vaganje stupnja vjerodostojnosti i jasnoće iznesenih argumenata o određenom pitanju. Ponekad Kur’an i sunnet nešto zabranjuju, zatim dođe neki učenjak i da određene olakšice o tom pitanju, postavljajući nekakve uvjete (naprimjer, slušanje muzike). Ovakva olakšica neprihvatljiva je, bez obzira o kojem se učenjaku radilo, jer su pravni argumenti i konsenzus odabranih generacija jasni o ovom pitanju. Slično tome jeste pitanje kamate, miješanje muškaraca i žena, brijanje brade itd. Dakle, ako učenjak ili misionar (daija) kaže suprotno onome što se razumije iz pravnih argumenata, mora ponuditi jasne i vjerodostojne argumente koji podupiru njegov stav, u protivnom neće se prihvatiti. Sljedeća opravdanja: vrijeme, stvarnost, društvo, politička, ekonomska i društvena situacija, tradicija itd., nisu mjerodavna u šerijatu jer je osnova da ljudi prilagođavaju svoje stanje islamu, a ne islam sebi i svom stanju. Nije ispravno tražiti pravno rješenje od misionara koji uvijek uzima lakša, odnosno rigoroznija mišljenja, ne gledajući u argumente, niti je ispravno slijediti učenjaka kada se ispostavi da je pogriješio u  idžtihadu.
Ibn Abbas rekao je: “Teško se onome ko slijedi pogrešni idžtihad!” “Zašto”, upitaše prisutni, a on odgovori: “Ponekad učeni kaže na osnovu svog mišljenja, zatim sretne učenijeg od sebe pa mu objasni istinu, pa je on slijedi, a sljedbenik ostaje u pogrešnom uvjerenju.” (Bejheki, u djelu El-Medhal, 2/289, Ibn Abdulberr, u djelu El-Džamia, 2/984, i Hatib, u djelu El-Fekihu vel-mutefekih, 2/27-28, sa ispravnim lancem prenosilaca.) Odgovor na ovo pitanje možemo zaključiti konstatacijom da su svi propisi vezani za argumente, i da u većini slučajeva strane ne mogu imati podjednako jake i jasne argumente, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović