Kakav je stav islamskih pravnih škola o muzici?
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
ISLAM I MUZIKA
(Objektivno pisanje o stavovima islamskih pravnih škola naspram muzike)
Dragi čitaoče, Allah, dželle šanuhu, se smilovao meni i tebi, znaj da me je ponukalo da pišem o ovoj temi nerealno pisanje i odgovaranje nekih pojedinaca u časopisima i dr. kada su u pitanju muzika i pjevanje. Kada kažem nerealno, mislim na to da oni, dajući odgovor ili pišući na ovu temu, ne navode stvari koje je potrebno navesti. Koliko sam uspio shvatiti, radi se o bojazni da se to spomene. Jer, kada bi to spomenuli, stvari bi izgledale malo drukčije i slušalac, odnosno čitalac bi stekao drugi dojam. Meðutim, oni idu linijom manjeg otpora.
Kada po pitanju muzike i pjevanja spomenu razilaženje, korektno bi bilo spomenuti ko zastupa navedene stavove; da spomenu ko je zabranjuje a ko je dozvoljava, te, ko je nekad dozvoljava a nekad zabranjuje, već se kaže: Učenjaci se razilaze po tome pitanju, neki je dozvoljavaju, neki zabranjuju a neki nekad dozvoljavaju a nekad zabranjuju, nakon čega brani odabrano mišljenje. Trebalo bi spomenuti čiji su navedeni stavovi i navesti makar po jedan dokaz za svako mišljenje. Znajući da su dokazi onih koji zabranjuju muziku jači i da je njihov broj veći, on to namjerno izbjegava spomenuti.
Šta mislite kada bi se reklo da četiri imama: Ebu-Hanife, Malik, Šafija i Ahmed, Allah im se smilovao, zabranjuju muziku i pjevanje, odnosno, da sva četiri mezheba zauzimaju stav da su svi muzički instrumenti zabranjeni?! pa se poslije toga spomenu neki koji su to dozvolili?! Meðutim, oni to ne navode, čak ni njihove dokaze. Još gore od toga jeste što tvrde da su dokazi onih koji zabranjuju muziku ili nejasni ili slabi, a znamo čiju ocjenu uzimaju u vezi s tim hadisima. Uzimaju ocjenu samo jednog učenjaka a zapostavljaju preko deset hadiskih eksperata koji te hadise ocjenjuju ispravnim meðu kojima je i najveći autoritet hadisa svih vremena, imam Buhari, Allah mu se smilovao.
Nije mi jasno kako su ti dokazi bili jasni četverici imama i svim ostalim mezhebskim učenjacima, koji su zabranjivali muziku! Poznato je da su četverica imama najveći isl. učenjaci, pa da li je moguće da su se oni pozivali na slabe i nejasne dokaze?
Zatim, kada spomenu dokaz, ako se radi o hadisu, trebaju navesti one koji ga smatraju ispravnim a onda onog koji ga smatra slabim. Ovo se pogotovo ne usuðuje, jer kada bi to objelodanio, pobio bi samoga sebe.
Da stvar bude još gora, one koji dozvoljavaju muziku, oni nazivaju ljudima koji su “sačuvali osjećaj za razumijevanje”. Allahu ekber! Da, imaju osjećaj za razumijavanje danas kada je narod odlutao od vjere i kada su džamije prazne, kada se ljudi guše u haramima, te kada ih treba pozivati u džamije, taj neko ima osjećaj za razumijevanje da im na vrat natovari još jedan haram i još više ih udalji od vjere. Ovakvi očito imaju osjećaja za razumijevanje!
Prijašnji učenjaci, za vrijeme dok se narod čvrsto držao vjere, nisu dozvoljavali pjevanje a kamoli instrumente, a danas, narod je preokupiran svime više nego ibadetom i sad mu još treba dozvoliti muziku da ga to još više otuði od vjere. Kada bi muzika i bila dozvoljena, onaj ko imalo poznaje fikh, te fikhska i usulska pravila, u ovome bi vremenu zabranio slušanje muzike zbog preventive (sedduz-zeria’), jer se svijet previše udaljio od vjerskih vrijednosti.
Sada ćemo, dragi čitaoče, vidjeti šta učenjaci četiri mezheba kažu u vezi muzike.
Stav četiri mezheba po pitanju muzike
Sva četiri mezheba priznata su kod učenjaka i po njima ljudi danas prakticiraju vjeru. Otuda, ako svi mezhebi imaju jednoglasan stav po odreðenom pitanju, onda se slobodno može kazati da je to stav Islama po tome pitanju.
Stav hanefijskog mezheba
Što se tiče muzike i muzičkih instrumenta hanefijski su pravnici rigorozni, dočim po pitanju same pjesme (bez pratnje muzičkih instrumenata) koja u sebi nema zabranjenih detalja, imaju različite stavove. Dakle, zvaničan stav hanefijskoga mezheba u vezi s muzikom, bila sama ili sa pjesmom koja u sebi nema ništa zabranjeno, nije dozvoljena, kao što sama pjesma koja u sebi ima zabranjenih detalja nije dozvoljena. Po pitanju pjesme koja u sebi nema zabranjenih detalja, hanefijski pravnici imaju različite stavove. Izuzetak je upotreba defa i pjesma koja u sebi nema zabranjenih elemenata prilokom svadbe, sunećenja djeteta i bajrama. Upotreba drugog instrumenta nije dozvoljena u ovim niti drugim prilikama.
U djelu El-Fetava el-hindijje stoji: “Razišli su se po pitanju samog pjevanja (bez pratnje muzike): neki su ga u potpunosti zabranili i rekli da je slušanje pjesme grijeh. Ovo mišljenje zastupa i šejhul-islam (Alija b. Muhammed el-Isbiidžani), a ako bi pjesmu čuo iznenada ne bi bio griješan. Neki imaju mišljenje da pjevanje nije zabranjeno ako će koristiti u svrhu versifikacije poezije ili jezične pravilnosti. Drugi opet zastupaju mišljenje da je to dozvoljeno samo kada je čovjek usamljen kako bi odbio usmljenost i tugu, s tim da to ne bude vid zabave i razonode. Ovome mišljenju teži šemsul-eimmeti Es-Serahsi. Kada poezija sadrži korisne pouke ili fikhske propise, citiranje takve poezije nije zabranjeno.” (5/532, isto stoji u djelu Tebjinul-hakaik 6/13-14).
U djelu El-Bahrur-raik stoji: “U djelu El-Miradž stoji: ‘Dvije su vrste zabave: prva, zabranjena, a to su muzički instrumenti koji uzbuðuju i razdražuju bez pjesme, kao flauta, svejedno bila napravljene od drveta ili trstike, ili drugi instrumenti kao što su lutnja, tanbura(…)
druga: dozvoljena, a to je def i to prilikom svadbe i sl. a čemu je povod veselje, a zabranjen je u drugim slučajevima zbog predanja u kojem stoji da je Omer, radijallahu anhu, kada bi čuo def poslao da se vidi zbog čega je upotrijebljen; ako je povod tome bila svadba, to bi prešutio, a ako bi bilo u pitanju nešto drugo, upotrijebio bi štap. Muškarcima nije dozvoljen niukom slučaju zato što to spada u oponašanje žena (…)’ U djelu El-Bezazije, u poglavlju El-Menakib, prenešena je saglasnost (idžma) u vezi zabrane pjevanja uz muzičke instrumente kao što je lutnja, u vezi pjevanja bez muzike, prethodno si upoznat sa razilaženjem po tome pitanju”. (7/88)
Imam Kasani, Allah mu se smilovao, u djelu El-Bedaius-sanaiu govoreći o obaveznosti traženja dozvole za ulazak u tuðu kuću kaže: “… ovaj propis važi ako hoće ući radi posjete i tome slično, meðutim ukoliko ulazak bude radi spriječavanja činjenja grijeha, kao kada čuje pjevanje i svirku, neka uðe bez traženja dozvole, jer je sprečavanje činjenja grijeha stroga obaveza; ako bi se u ovome slučaju uvjetovalo traženje dozvole, onemogućilo bi se sprečavanje (grijeha)”. (5/209). Ovo je prenešeno od imama Ebu-Jusufa, Allah mu se smilovao.
Imam Es-Serahsi, Allah mu se smilovao, u svome djelu El-Mebsut kaže: “Nije dozvoljeno unajmljivanje radi poučavanja pjevanju i radi naricanja jer je to dvoje grijeh”.(16/14)
Šejhul-islam El-Marginani, Allah mu se smilovao, u El-Hidaji kaže: “Svjedočenje narikače i pjevačice se ne prima zato što time čine grijeh (…), niti se prima od onoga koji okuplja narod da im pjeva, jer ih okuplja da čine veliki grijeh.” (3/1105). Ovdje je pjevanje okarakterisao kao veliki grijeh (kebire).
Stav malikijskog mezheba
Malikijski se mezheb ne razlikuje od hanefijskog po pitanju zabrane muzičkih insrumenata, osim što kod njih postoji izvjesno razilaženje po pitanju dozvole frulei trube na svadbi, a van svadbe ih zabranjuju. Što se tiče ostalih instrumenata oni su zabranjeni bilo na svadbi ili mimo svadbe. Isto tako, kod njih postoji razilaženje po pitanju samog pjevanja, u najmanju ruku, ono je pokuðeno (mekruh) ukoliko ne sadrži zabranjene elemente, ako sadrži, onda je zabranjeno.
U djelu El-Mudevvenetul-kubra stoji: “Upitao sam: da li je Malik zabranjivao pjevanje, a on je odgovorio: “Malik je zabranjivao učenje Kur’ana po melodijama pa kako nije zabranjivao pjevanje; zabranjivao je da čovjek prodaje robinju pod uvjetom da je pjevačica, što upućuje na to da je on zabranjivao pjevanje (…). Upitao sam: da li je Malik zabranjivao defove prilikom svadbe ili je to dozvoljavao, i, da li je dozvoljavao unajmljivanje toga? Odgovorio je: “Imam je Malik zabranjivao defove i sve instrumente prilikom svabe.” (11/421)
Imam Alusi, Allah mu se smilovao, u svome tefsiru, prenoseći govor imama Turtušija, Allah mu se smilovao, kaže: “Turtuši je prenio od imama Malika, Allah mu se smilovao, da je zabranjivao pjevanje i slušanje pjesme i da je govorio: ‘Ako čovjek kupi robinju i otkrije da je pjevačica, ima pravo da je vrati zbog te mahane (nedostatka).’ Na pitanje o pjevanju koje su dozvolili stanovnici Medine, imam je Malik odgovorio: ‘To kod nas ne rade osim pokvarenjaci i razvratnici.'” (21/94).
U djelu Eš-Šerhul-kebir nakon navedenog razilaženja po pitanju dozvole frule i trube prilikom svadbe stoji:”…što se tiče ostalih instrumenata sa žicama najispravnije je da su oni zabranjeni čak i prilikom svadbe.”(2/339).
U istome djelu slovi:”Najamnina za def i muzičke instrumente prilikom svadbi (…), tj. vjenčanja je zabranjena, neki su rekli da je dozvoljeno, ali ne znači ako su dozvoljeni (tj. prilikom svadbe) da je dozvoljena najamnina. Najispravnije je da su def i bubanj dozvoljeni prilikom svadbe sa zabranom najamnine, a drugi instrumenti su zabranjeni čak i prilikom svadbe, a svi instrumenti (u šta ulaze bubanj i def) su zabranjeni van svadbe pa je najamnina za njih zabranjena.” (4/18).
U djelu El-Hašijetul-Adevi stoji: “Ukratko rečeno, govor komentatora se svodi na to da je pjevanje zabranjeno uopće, bilo ono samo ili uz pratnju instrumenata, njegov govor ukazuje da je to zabranjeno čak i u svadbi. Isto tako su zabranjeni i instrumenti bez pjevanja, prilikom svadbe i van nje, i nije dozvoljen osim def i to samo prilikom svadbe. Pouzdano je da je pjevanje bez instrumenta mekruh; ako u pjesmi nema nešto što je mekruh, a ako ima, onda je zabranjeno. Već si upoznat da su instrumenti u potpunosti zabranjeni”. (2/565). Iz ovoga se govora jasno vidi da su frula i truba zabranjene i u svadbi. Ovo je mišljenje odabrano i u djelu Hašijetu Desuki gdje stoji:”(ispravnije je da su oni zabranjeni itd.) ovo je suprotno mišljenju nekih koji su dozvoli njihovu upotrebu samo prilikom svadbe što i nije jako mišljenje.”(2/339).
Stav šafijskog mezheba
Ni šafijski mezheb nema neke bitne razlike od prethodna dva; kod njih je pjesma mekruh ukoliko ne sadrži zabranjene elemenate, a ako sadrži, zabranjena je. Instrumenti su uglavnom zabranjeni osim upotrebe defa za svadbeno veselje, dok jedan instrument spada u pokuðene čini. Pjesma uz instrumente je zabranjena.
Imam Šafija, Allah mu se smilovao, u svome poznatom djelu El-Ummu kaže: “Ako bi mu polomio tanburu, lutnju ili bubanj a na njima ima nešto što se može upotrijebiti mimo sviranja, to će nadoknaditi, ako se ne može upotrebljavati osim za sviranje, neće nadoknaditi ništa.” (4/212).
Iz ovoga se govora jasno vidi da je imam Šafija, Allah mu se smilovao, zastupao stav da su instrumenti zabranjeni, jer nije obaveza vršiti nadoknadu za uništavanje zabranjenih stvari, što je opće poznata stvar u Islamu.
U istome djelu takoðer stoji: “čovjek koji se počne baviti pjevanjem i to mu postane zanimanje, da mu dolaze i ide drugima radi pjevanja, da postane poznat po tome i da po tome se naziva, a tako i žena, onda se od njih neće prihvatati svjedočenje (…). Ovo zbog toga što je to spada u zabavu koja je pokuðena i liči na ništavnost (…) Isto je sa čovjekom koji posjećuje kuće u kojima se pjeva i kojeg posjećuju pjevači, ako to postane njegova praksa, te se razglasi i pročuje i bude očevidno, isti biva na nivou bestidnosti i glupavosti, zbog čega se odbija njegovo svedočenje. Ako bi to učinio ponekad, onda mu se svjedočenje ne bi odbijalo zato što sam to (pjevanje) okvalifikovao kao nejasan haram.” (6/209).
U djelu Es-Siradžul-vehhadž stoji sljedeće: “Pjevanje je pokuðeno, to je podizanje glasa uz poeziju ili nešto drugo i to bez instrumenata. Ukoliko bi bilo uz instrument, onda je ono haram (zabranjeno).” (1/603).
U djelu El-Bejan imam El-Imrani, Allah mu se smilovao, kaže: “Što se tiče melodičnog pjevanja bez razdražujućih instrumenata ono je kod nas pokuðeno, nije ni zabranjeno niti dozvoljeno.” (13/291).
Na drugom mjestu kaže: “Što se tiče glasova koje proizvode instrumenti, oni se dijele na tri vrste: zabranjeni (haram), mekruh (pokuðeni), i dozvoljeni. Što se tiče zabranjenih to su instrumenti koji razdražuju i uzbuðuju, sami bez pjesme, kao lutnje, tanbure, bubnjevi, flaute, harfe i sl (…). Što se tiče pokuðenog, to je glas štapa ili motke (kadib, a to je poseban štap od trstike u koji se udaralo prstima). On dodaje pjesmi razdraganost i uzbuðenost a ne prouzrokuje to sam i nije haram zato što je on ovisan o pjesmi. Pa kako je pjevanje pokuðeno tako biva pokuðeno ono što o njemu ovisi (…). Što se tiče dozvoljenog, to je def, koji je dozvoljen prilikom svadbe, sunećenja djece i nije ga dozvoljeno upotrebljavati mimo ova dva slučaja.” (13/295-296).
Stav hanbelijskog mezheba
Ni ovaj se mezheb ne razlikuje od ostalih mezheba po pitanju zabrane instrumenata, osim kadiba (štapa) u vezi s kojim postoje dva mišljenja, što ćemo kasnije objasniti. Kod hanbelija zabranjeno je pjevati uz instrumente svejedno bilo u pjesmi zabranjenih elemenata ili ne. Ako se pjeva bez instrumenata i u njemu nema pokuðenih i zabranjenih elemenata, kod hambelija postoje dva mišljenja: prvo da je zabranjeno a drugo da je pokuðeno. Ukoliko u pjesmi postoje zabranjeni elementi onda je ona zabranjena. Def je dozvoljen u svadbi a bubanj u ratu, što znači da mimo toga nisu dozvoljeni.
U djelu El-Keššaful-kana stoji: “Pokuðeno je slušanje pjesme bez pratnje instrumenta kao što je lutnja, tanbura i sl., a zabranjeno je uz njih, tj. uz pratnju instrumenta slušanje pjesme.”(6/422).
U El-Kafiju stoji: “Dvije su vrste zabave: zabranjena i to su instrumenti koji uzbuðuju i razdražuju bez pjesme kao što su flauta, svejedno bila ona od drveta ili trske, ili drugi kao tanbura, lutnja i harfa (…). Druga vrsta, koja je dozvoljena, jeste def prilikom svadbe, a zabranjen je mimo nje. Muškarcima je on pokuðen zbog oponašanja žena (…). Udaranje u kadib (štap) ne uzbuðuje niti razdražuje i zato nije zbranjeno, ono je potčinjeno pjevanju i uzima njegov propis u pokuðenosti.”(4/525-526).
Po pitanju kadiba kod njih postoje dva gledišta: jedno da on nije mekruh osim sa pljeskanjem rukama, pjevanjem ili plesom. (El-Mugni, 14/160).
Drugo da je zbranjeno, i to je tačno i ispravno mišljenje. (El-Furu, 5/237).
Zaključak
Na osnovu spomenutog, s punim pravom možemo kazati da su muzički instrumenti u globalu strogo zabranjeni. Neki su zabranjeni u svakoj situaciji kao žičani instrumenti, duvački i sl. U to ulaze i svi savremeni instrumenti. Drugi su opet zabranjeni u odreðenim, a dozvoljeni u odreðenim prilikama, kao što je def prilikom svadbe, sunećenja djece i za bajrame i to kod svih učenjaka. Po pitanju nekih instrumenata kao truba i frula kod malikija postoji izvjesno razilaženje da li su dozvoljeni prilikom svadbe; neki ih dozvoljavaju a drugi brane, dočim su kod ostalih učenjaka zabranjeni, ali su svi jednoglasni da je upotreba trube i frule zabranjena mimo svadbe. Po pitanju dozvole defa mimo spomenutih situacija postoji razilaženje. Naime, većina i njega zabranjuje, a neki ga učenjaci dozvljavaju. Isto tako, učenjaci imaju oprečan stav da li je dozvoljen muškarcima.
Kada je u pitanju pjesma bez insrumenata ona je u najmanju ruku mekruh kod svih autoriteta pod uvjetom da ne sadrži zabranjene detalje. Ukoliko sadrži, i ona je kod sviju zabranjena, kao što je zabranjena sa bilo kojim od tih instrumenata osim defa.
Neki su učenjaci izuzeli pjevanje bez upotrebe instrumenata u odreðenim situacijama, kao bijeg od samoće ali da ne bude u cilju zabave i razonode.
Citiranje poezije nije zabranjeno ako u njoj nema zabranjenih detalja, ako ima, onda je zabranjeno.
Prvi put objavljeno: Ponedjeljak, 20 Kolovoz 2007 09:42
Priredio: Esnaf Imamović
(Minber.ba)
Napomena: Tekst je pisan prije trinaest godina, a kao da je pisan jučer. Takav je govor učenjaka. Uvjek aktuelan. Odgovara svakom vremenu i svakom podneblju.