Priznato mišljenje savremenih učenjaka ehli-sunneta, prvenstveno mislim na učenjake Nedžda, jeste da se “obožavaoci kaburova” smatraju nevjernicima i mušricima, bez obzira na to da li su učeni ili neznalice, jer su na taj način do temelja poništili osnovu vjere, čineći jasan i nedvosmislen postupak nevjerstva. Širk je, prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, djelo koje izvodi iz vjere. Sljedbenici čistog monoteizma (tevhida) složni su u pogledu nevjerstva ovakve osobe, ali oni čija je akida manjkava i kojima nedostaje inteligencije smatraju “obožavaoce kaburova” muslimanima. Ono što želim pitati jeste: kakav je propis o onima koji se ne usuđuju kazati da je ovakva osoba nevjernik pravdajući njene postupke neznanjem ili sličnim opravdanjima koja navode sljedbenici ideologije irdžaa (odvajanja djela od imana), štaviše, smatraju ih i nazivaju muslimanima i drže da su novotari oni koji ih kategorično proglašavaju nevjernicima? Sljedbenici istine složni su u tome da je nevjernik onaj ko nevjernikom ne smatra onoga ko to jeste. Molim pojašnjenje!
Hvala Allahu, Jedinom! U pitanju je izneseno nekoliko neprihvatljivih konstatacija i zaključaka, stoga je sve potrebno podrobno pojasniti i argumentirati. Najbitnije je ukazati na sljedeće:
1. Učenjaci ehli-sunneta, kao i predvodnici da‘ve (učenjaci Nedžda), nemaju jedinstven stav u vezi sa proglašavanjem spomenute osobe nevjernikom. Štaviše, govor šejha Muhammeda b. Abdulvehhaba jasno upućuje na to da ta osoba, kao individua, nije nevjernik. Veliki broj onih koji su pisali o da‘vi Muhammeda b. Abdulvehhaba i koji su ga branili od napada, to su i potvrdili, navodeći njegove eksplicitne izjave iz dostupnih izvora, a i sam način njegovog ophođenja prema neistomišljenicima to potvrđuje.
2. Tvoja konstatacija “obožavaoci kaburova” uopćena je i neodređena, a istina je da se ti ljudi razlikuju u svojim postupcima: neki čine jasno djelo širka, neki čine inovatorski tevessul (posredništvo), a neki opet čine propisani zijaret (posjetu) mrtvima, s tim da klanjaju u mesdžidu koji je izgrađen na kaburu.
3. Ko učini neko djelo širka zaslužuje da se nazove “mušrikom”, i to je ispravno kazati sa terminološkog i leksičkog aspekta, međutim, jedno je deklarirati i nazivati određenim imenom (neku osobu ili njen postupak), a nešto sasvim drugo jeste postojanje zapreke za kažnjavanje dotične osobe na Sudnjem danu zbog navedenog deklariranja i nazivanja. Istina je da niko neće biti kažnjen dok do njega ne dospije poslanički dokaz i ova činjenica potvrđena je vjerodostojnim i eksplicitnim kur’ansko-sunnetskim tekstovima, kao što su riječi Allaha, dželle šanuhu: “Onaj koji ide Pravim putem, od toga će samo on koristi imati, a onaj ko luta – na svoju štetu luta, i nijedan grješnik neće tuđe grijehe nositi. A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!” (El-Isra, 15) “…O poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakvog opravdanja pred Allahom imali. A Allah je silan i mudar.” (En-Nisa, 165) i sl. Šejhul-islam Ibn Tejmijja na razliku između opisa i postojanja opravdanja ukazao je knjizi El-Dževabus-sahih, 2/291–314, i preporučujem ti da pogledaš i ovaj izvor. Srž ovog pitanja ogleda se u tome da Allah, dželle šanuhu – iako nikoga neće kazniti dok ga ne upozna sa Svojom vjerom putem poslanika – prezire i mrzi širk i naziva njegovog počinioca mušrikom. Jedan od dokaza koji to potvrđuju jeste vjerodostojan hadis koji bilježi Muslim: “Allah je pogledao u stanovnike Zemlje i sve ih je prezreo, osim preostale sljedbenike Knjige.” Ovo je srednje mišljenje u odnosu na mišljenje učenjaka koji kažu da je takva osoba musliman koji ima opravdanje za svoje djelo i na mišljenje učenjaka koji kažu da je takva osoba mušrik bez opravdanja i da će biti kažnjena na Sudnjem danu. To mišljenje ispravnije je od mišljenja učenjaka koji kažu da je za taj postupak dovoljno kazati da je širk, bez kvalificiranja njegovog počinioca kao mušrika.
4. Učenjaci ehli-sunneta jednoglasni su u mišljenju, što je ispravno, da se takve osobe trebaju pozivati mudro, upućivanjem lijepog savjeta i raspravljanjem na najljepši način, kako bi bile spašene od okova neznanja, širka i novotarije.
5. Nije tačno da ustezanje od tekfirenja ovakvih osoba spada u svojstva murdžija, kao što se to konstatira u pitanju, jer murdžije (oni koji odvajaju djelo od imana) uvjetuju srčanu dozvolu djela širka i kažu da je izgovaranje šehadeta dovoljna zapreka da bi se za nekog kazalo da je mušrik, što je neispravno, prema akidi i vjerovanju ehli-sunneta.
6. Ustezanje od pojedinačnog tekfira u ovoj situaciji nije obuhvaćeno pravilom “Ko ne smatra nevjernikom onoga ko to jeste, i on sam je nevjernik”, jer je pravilo izrečeno u kontekstu govora o jasnom nevjerstvu i nevjerniku, dok se ne može prenijeti na situaciju u kojoj postoji razilaženje. Ako se učenjaci razilaze u kvalificiranju nekog postupka nevjerstvom, kako neko ima pravo kazati: “Ko ne smatra nevjernikom onoga ko to jeste, i on sâm je nevjernik”. To važi sve dok onaj koji se usteže od tekfira smatra da je dotični postupak nevjerstvo, ali smatra njegovog počinioca opravdanim i ne kvalificira ga kao mušrika. Slično ovome jeste konstatacija i priznavanje da je blud haram i da je za njega propisana sankcija, ali u konkretnom primjeru smatra da se ne radi o bludu i bludniku, i da optužena osoba ne zaslužuje sankciju.
7. Na kraju savjetujem svoju braću po vjeri da ulože poseban trud u pozivanju u tevhid, da se protiv širka i novotarije bore argumentom, da se maksimalno čuvaju kvalificiranja pojedinaca kao nevjernika i novotara, osim ako za to imaju čvrst i pouzdan dokaz i da izbjegavaju besplodne rasprave u vezi sa ovim pitanjima.
Allah je Onaj koji upućuje na Pravi put!
Odgovorio: Dr. Sefer el-Havali
Preveo: Mr. Semir Imamović