ISLAMSKI FEMINISTIČKI MANIFEST (zabludjele muslimanke)

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Čim je stiglo tvoje pitanje pročitao sam tekst od dotične Anse Tamare Gray i imao namjeru ukratko i površno odgovoriti, ali kada sam uvidio koliki je belaj u ovom tekstu, kao i to da će se dopasti mnogim sestrama kao i tebi samoj, kako si navela, odlučio sam da detaljnije odgovorim čim nađem više vremena.

Naime, evo konkretnih primjedbi vezanih za šerijatske tekstove koji se ovdje često pogrešno prenose, a zatim pogrešno i tumače, sve sa ciljem njihovog stavljanja u kontekst podsticanja žene da „iskorači“, tj. izađe u javni život, politiku, ekonomiju, društvo, muški svijet.

Ja bih ovaj tekst nazvao ISLAMSKI FEMINISTIČKI MANIFEST ZABLUDJELE MUSLIMANKE. Doduše, i ona sama ga je nazvala tim imenom „Iskorak: Naš feministički manifest“.

Transkripcija govora Anse Tamare Gray je na dnu odgovora, kao i link video snimka na engleskom jeziku.

Konkretne greške vezane za šerijatske tekstove:

1- Ajet u suri Al-Ahzab: „O vjerovjesniče! Reci ženama svojim i kćerima svojim i ženama vjernika, da spuste na se džilbabe svoje. To je najpodesnije da se prepoznaju, te ne uznemiravaju. A Allah je Oprosnik, Milosrdni.“

Ona kaže: „I ovaj ajet kaže da se ova marama treba nositi „da se prepoznajemo“. Postoje zgodna objašnjenja kojima se ljudi vole razmetati o tome zašto žene u islamu nose hidžab. Većina njih su iritantne priče o ženama kao biserima i dijamantima i narandžama, a jednom mi je neko rekao čak i kao lubenicama. Ova objašnjenja izjednačavaju žene sa predmetima za ukrašavanje, ili komadima voća, ali ako zaobiđemo ljudske interpretacije, naći ćemo da je Allah, azze ve dželle, sam Allah, dao jasno obrazloženje za hidžab: da bi se prepoznavale.“

Ovo zadnje, tumačenje smisla i cilja nošenja hidžaba: da bi se prepoznale, je čista smijurija i daleko od istine i ispravnog tumačenja i ajeta i smisla pokrivanja. Da je pomno i pažljivo pročitala tefsir tog ajeta vjerovatno ne bi došla sa takvom nebulozom. Povod objave „To je najpodesnije da se prepoznaju, te ne uznemiravaju“ je to što su pokvarenjaci u mraku napastvovali žene misleći da su robinje, pa je naređeno slobodnim ženama da stave džilbabe kada izlaze noću da bi se znalo da su slobodne žene, a ne robinje i da ne bi bile napastvovane, jer slobodne žene nisu napastvovali.

Osnovni smisao i cilj hidžaba-pokrivanja žene je da sakrije i pokrije njeno stidno mjesto (avret) koje je jasno precizirano (žena je sva avret osim što oko lica, šaka i stopala ima razilaženja), oko ovoga nema razilaženja među učenjacima. Znači cilj pokrivanja žene nije da se prepoznaje prilikom izlaska i iskakanja u javnom životu politici, ekonomiji, društvu i sl.

2- „Žene iz vremena Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, su iskoračile u svojoj vjeri. Kada je spušten ajet: „i neka pokrivače svoje stave na grudi svoje“ (24:31), prenosi se od Aiše da su žene pocijepale svoja izvezena platna – platna koja su bila ukrašena slikama šatora, drugim riječima – vrlo lijepa platna. Platna koja su ženama na neki način bila dragocjena, bilo zbog vremena koje je uloženo u vezenje ili zbog novca koji je potrošen na ova skupa platna. One su pocijepale ova platna i pokrile su se njima. To je slično primjeru kada su muslimani prosipali alkohol na ulice kada je spušten ajet o zabrani alkohola. Nijedna od njih nije hodala okolo tražeći dopuštenje od muškaraca, niti su dovodile u pitanje svoju interpretaciju ajeta. One su razumjele. One su to sprovele u djelo.“

Ovo je čisto krivotvorenje teksta i značenja hadisa, jer je u široj verziji hadisa došlo da su muškarci – muževi nakon što je objavljen ovaj ajet i oni ga čuli od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, otišli svojim kućama i prenijeli suprugama šta je objavljeno, a onda su one, odazivajući se Allahovoj naredbi, pocijepale svoje ogrtače i njima pokrile svoje glave i lica prilikom izlaska van kuće. Kakve veze ovo ima sa riječima „Nijedna od njih nije hodala okolo tražeći dopuštenje od muškaraca, niti su dovodile u pitanje svoju interpretaciju ajeta. One su razumjele. One su to sprovele u djelo“? Allah je naredio da se žene pokriju, to je objavljeno Poslaniku, on je to prenijeo ashabima, a oni-muževi prenijeli ženama što je objavljeno, te one sprovele u praksu. Gdje je tu “njihovo tumačenje” i o kakvom “dopuštenju od muškaraca” priča?

A zatim dodaje ono šta je cilj ovakve interpretacije šerijatskih tekstova: „One su iskoračile. Mi idemo njihovim stopama kada i mi odlučimo iskoračiti i ponijeti ovu zastavu naše vjere. Ovaj hidžab. Frazom „lean in“ (iskorači), zapadnjački feminizam je našao dio istine. Istinu o individualnoj odgovornosti. Žene, iskoračite. Ovo je vaš život, vaša vjera, vaša porodica, vaša zemlja, vaš posao. Ti si jedina koja ćeš biti pitana za to. Iskorači.“ Gdje da iskorači žena? Da izlazi iz kuće bez dozvole i pitanja muža? Da igra ulogu muškarca? Sve ovo je oprečno mnogim šerijatskim tekstovima.

3- „Često se spominje da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pomagao u kući. Ovo nije istina. Hadis ne kaže „kāna yusāʿid fī baitihi“, već kaže „kāna yaʿmal fī baitihi“.

Postoji semantička razlika. Ne kaže da je Poslanik pomagao u kući, nego kaže da bi Poslanik radio u kući.“

Ovdje je takođe pogrešno prenijela hadis sa kojim drži lekciju muškarcima. U hadisu je došlo: Upitana je Aiša, radijallahu anha, šta je radio Poslanik (ma kane ja'melu fi bejtihi), sallallahu alejhi ve sellem, u svojoj kući? Ona je odgovorila: „Ušivao bi svoju odjeću, krpio bi svoje papuče, radio bi ono što rade muškarci u kući“, Bilježi ga Ahmed i ocijenjen je kao vjerodostojan. U drugom rivajetu je rekla: „Radio bi ono što muškarci rade, šio bi svoju odjeću, muzao ovcu i hizmetio samog sebe“.

4- “Iskoračite u produhovljen i radostan život. Napravite sebi ozbiljan raspored ibadeta. Dosta je bezvrijednih, zbrkanih namaza koji su navika većine ozbiljnih u našem Ummetu. Vrijeme je da se ustaje noću. Mi kao Ummet moramo vratiti ovaj najvažniji sunnet namaz. Moramo pažljivo poslušati Allaha, azze ve dželle, kada nam kaže „Ustaj noću, izuzev malo“ (73:2) i kada nam kaže „I dio noći – pa čini sedždu Njemu i slavi Ga noću dugo!“ (76:26) i „A od noći – pa probdij je nafilom za sebe. Možda će Gospodar tvoj da te uzdigne na mjesto pohvalno.“ (17:79)”.

Sva tri ajeta koja je spomenula, u njima je naredba Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u početku Objave, da klanja noćni namaz koji je njemu lično bio farz, tj. sa ovim ajetima se ne dokazuje propisanost klanjanja noćnog namaza svim ostalim muslimanima uopšteno. Naravno, mnogo je drugih ajeta i hadisa u tom kontekstu. Dokazivanje sa ovim ajetima ukazuje na slabost razumijevanja šerijatskih argumenata.

4- „Moramo se odazvati na ovaj namaz kao Temim ibn Avs, radijallahu anhu, koji kada je propustio noćni namaz samo jednu noć, kajao se za to cijelu godinu, klanjajući cijelu noć, svaku noć. Kajao se za jedan propušteni tehedždžud.“

U predaji koja se prenosi je došlo: „Temim ibn Evs je jedne noći spavao i nije ustao na noćni namaz, pa je čitavu godinu dana klanjao noćni namaz nespavajući cijelu noć, kažnjavao je sebe za ono što je uradio“. Znači, nije se kajao cijelu godinu, jer se ne kaje osim za grijehe, a on time nije počinio grijeh, pošto je noćni namaz nafila, tj. sunet a ne vadžib. Ako uzmemo da se ovo i desilo (ovaj događaj nije prenešen sa senedom što ga čini slabim), ovo nije propisano niti sunet raditi, nije nam slično prenešeno u vjerodostojnim predajama od ashaba, ovo liči na sufijska pretjerivanja u ibadetima. Pogotovo nespavanje čitave noći godinu dana, to vodi u spavanje danju kada treba raditi i privređivati. Ovo djelo Temima, ako ga je uopšte i uradio, nije ispravno uzimati kao primjer, jer je oprečno mnogim vjerodostojnim hadisima u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje da se čitava noć provodi u ibadetu, poput hadisa Abdullah ibn Amra koji je noć provodio u ibadetu, poput slučaja trojice od kojih je jedan noću klanjao i nije spavao, oba slučaja prenose Buharija i Muslim i u oba slučaja Poslanik ukorava one koji tako postupaju i zabranjuje im to.

5- „Konačno, stanje žena muslimanki danas nije onakvo kakvo bi bilo priznato od strane našeg voljenog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. U njegovo vrijeme, on je patrijarhalno društvo izvrnuo na nos; on je podržao žene u vojsci, žene koje su radile, žene u svim aspektima društvenog i javnog života. Obzirom da ovdje pričamo o vjeri, a ne nekoj socijalnoj teoriji – suštinsko pitanje za muškarce i žene je bilo i ostaje pitanje njegove i njene veze sa Allahom subhanehu ve te'ala. Kako bismo živjeli ovaj život, on, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je naučio sve svoje drugove, i muškarce i žene podjednako, da iskoračuju, uključuju se.

Suočavajući se sada sa postkolonijalnom kulturom i rekordnim nivoom neznanja, žene, i muškarci, moraju oponašati ovaj sunnet, i još jednom početi da prave iskorake.“

Ovo što sam podvukao linijom to su zaista laži i nebuloze na račun Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Učešće Umu ‘Amare u bici na Uhudu ili nekoj drugoj bici, kao i učešće drugih sahabijki u drugim bitkama kao one koje pomažu ranjene i slično, to su izuzeci, a nikako pravilo na koje je Poslanik podsticao. Žene nisu obavezne da idu u džihad, oko čega nema razilaženja, a dozvoljeno je da učestvuju kao pomagači ranjenim, ako ratište nije opasno i riskantno. Baš sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pojasnio propis oko odlaska žena u džihad i da je njihov džihad Hadž i Umra. Da je on, sallallahu alejhi ve sellem, podržavao rad žena i njihov angažman u svim aspektima društvenog i javnog života je čista laž i izmišljotina na Vjerovjesnika. Gdje su joj argumenti za takve tvrdnje?

6- „Šifa bint Abdullah, koja je bila muhadžirka, ušla je u islam kao liječnica. Koristila je svoje medicinske vještine i svoju pismenost da iskorači, da svoj doprinos – kako u mekanskom, tako i u medinskom društvu. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je podržao njene vještine i učinio je odgovornom za opismenjavanje i podučavanje vještinama liječenja.“

Ovo je takođe iskrivljavanje onoga što je prenešeno od nje, da bi se upakovalo kao učešće te sahabijke u društvenom i javnom životu. Ne radi se ni o kakvim medicinskim vještinama niti pismenosti, niti je nju Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio odgovornom za ono što autorka navodi. To je čista laž.
Prenosi se u biografiji od te sahabijke da je ona u džahilijetu učila rukju i njome liječila, pa kad je primila Islam pitala je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li joj je dozvoljeno da rukjom liječi. On je tražio od nje da pokaže svoju rukju i nakon toga joj odobrio da je uči i rekao joj da toj rukji pouči Hafsu. I na tome se sve završava, kakva medicina, kakvo opismenjavanje, davanje odgovornosti i slično.

7- Zatim kaže: „Kasnije će (Šifa bint Abdullah) iskoračiti i u javnom životu, kada je Omer ibn Hattab, imenuje upraviteljem finasija ili rukovoditeljem tržišta. Ona je iskoračila u svojoj građanskoj dužnosti i uspjela – u obrazovanju, javnom zdravstvu i ekonomiji. Iskoračile su na društvenom planu.“

Predaju da je Šifa bint Abdullah Omer, radijallahu anhuma, postavio za kontrolora na medinskoj pijaci prenose u obliku slabosti Ibn Abdulberr u „El-Istiab“, Ibn Hadžer u „El-Isabe“ i Ibn Dževzi u „Tarihu Umer“, i to bez seneda. Znači ta predaja je slaba sa strane seneda.

Kaže malikijski učenjak muhaddis Ibnul-Arebi: „Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, postavio ženu nadzornikom na pijaci, to nije vjerodostojno, ne obraćajte pažnju ne to, to je izmišljotina novotara“.

Ibn Asakir u knjizi „Tarihu Dimešk“ navodi tu predaju kako je Omer, radijallahu anhu, postavio Šifa za kontrolora pijace i kaže da je njen sin Sulejman to negirao i naljutio se zbog te priče. A onda je naveo da je Omer, radijallahu anhu, u stvari postavio njenog sina Sulejmana za kontrolora na pijaci, te da se vjerovatno zbog toga greškom prenijela informacija o njegovoj majci.

Takođe, učenjaci koji su o ovoj predaji govorili kažu da ne priliči pripisati Omeru, radijallahu anhu, ovakav postupak da postavi ženu da se čitav dan miješa sa muškarcima i kontroliše njihov rad, jer ideja spuštanja i objave hidžaba (da se žene Poslanika odvoje pregradom od muškaraca koji ga zijarete) je baš došla od Omera, radijallahu anhu, pa je Allah objavio ajet hidžaba.

Ono što je bitno naglasiti je da je predaja o postavljenju Šifa za kontrolora pijace slaba, to nije potvrđeno, a kamoli da ju je Omer, radijallahu anhu, imenovao za upravitelja finasija ili rukovoditeljem tržišta, još i da je iskoračila u svojoj građanskoj dužnosti i uspjela – u obrazovanju, javnom zdravstvu i ekonomiji, Ovo su bez sumnje krivotvorenja, laži i nebuloze kojima je cilj da se na kraju kaže: ISKORAČILE SU NA DRUŠTVENOM PLANU, ISKORAČITE I VI, BUDITE PREPOZNATE.

8- “Kuća Ummu Vereke je postala mesdžid za žene Medine. Ona je imala prelijep kiraet – učenje Kur'ana. Iskoračila je, tražila je i dobila muezina u svojoj kući. U svakom pogledu možemo uvidjeti, čitamo priče o ženama Mekke i Medine kako iskoračuju i uključuju se.”

Da je njena kuća postala mesdžid za žene Medine to je još jedna laž i izmišljotina.

U svim hadisima koji se prenose o imametu Ummu Vereke članovima njene kuće ima slabosti. Evo i detaljnija analiza toga:

Ovaj hadis je prenešen u nekoliko rivajeta sa različitim tekstom hadisa:

Prvi- od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjećivao u njenoj kući, postavio joj je muezzina koji joj je učio ezan i naredio joj je da predvodi u namazu njene ukućane, kaže Abdurrahman: “Vidio sam njenog muezzina, bio je starac”. Bilježi ga Ebu Davud (592).

Drugi- od El-Velid ibn Džemi'a da mu je pričala njegova nana od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je bila naučila Kur'an, a vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, joj je naredio da predvodi namaz njenim ukućanima, i imala je muezzina pa je predvodila svoje ukućane. Ovaj rivajet bilježi Ahmed (6/405).

Treći- od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Krenite sa nama da posjetimo šehidu (tako ju je zvao)”. Pa je dozvolio da joj se uči ezan i da ona predvodi svoje ukućane na farz namazu, a bila je već naučila Kur'an. Bilježi ga Ibn Huzejme (1676).

Četvrti- od El-Velid ibn Džemi'a od njegove majke od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da joj se uči ezan i ikamet, a da ona predvodi svoje žene. Ovaj rivajet bilježi Darekutni (1/279).

Ovaj hadis sa svim njegovim rivajetima ima slabosti, jer El-Velid ibn Džemi’ je slab ravija a po nekima hadis mu je dobar, Abdurrahman ibn Hallad je ravija čija pouzdanost nije poznata, njegova nana je nepoznata osoba, takođe nije potvrđeno da je Abdurrahman ibn Hallad čuo hadis od Ummu Vereke.

Pored svega, Ibn Hadžer prenosi da je Ibn Huzejme hadis ocijenio vjerodostojnim, a sam Ibn Hadžer kaže da je ravija Abdurrahman ibn Hallad nepoznat, takođe prenosi se da su Darekutni i Ebu Hatim hadis ocijenili dobrim. A od savremenih muhaddisa Albani ga ocjenjuje dobrim, a Šuajb Arnaut slabim.

Na dokazivanje sa ovim hadisom se može odgovoriti sa više strana (El-Mugni 3/33, Minehatul-‘allam 3/441):

Prvo- da je hadis slab.

Drugo- ako bi uzeli da je hadis dobar, vjerodostojan i prihvatljiv sa njim se može dokazivati dozvola ili propisanost predvođenja žene džemat žena jer je Ummu Vereka, radijallahu anha, predvodila žene iz njene kuće.

Treće- ako bi i prihvatili da je ona predvodila neke od muških osoba, onda je to situacija specifična samo za nju, a nikako opšti propis i drugim ženama.

Četvrto- neki učenjaci kažu da se ovim hadisom može dokazivati dozvola da žena bude imam muškarcima u slučaju nužde poput toga da u džematu nema muško koje zna pravilno učiti Fatihu. (Hašijetu Ibn Kasim 2/313)

Peto- u svim rivajetima nije potvrđeno da je muezin klanjao za Ummu Verekom, radijallahu anha, moguće je da je nakon učenja ezana išao u mesdžid na namaz.

Šesto- u rivajetu Darekutnija se jasno naglašava da je ona predvodila džemat žena.

A što se tiče spornih izjava i konstatacija:

– „ Muškarci – ne možete prisiliti bajraktara da nosi ratnu zastavu, jer ako je on ne nosi sa snagom i odlučnošću, cijela će vojska patiti. Zato ne budite od onih koji prisiljavaju ženske članove svoje porodice da nose hidžab – ali također pripazite da ne budete ni od onih koji ih u tome sprječavaju. Ne budite od onih koji se bore protiv njene želje da nosi tu zastavu.“

Komentar: Ovakve riječi (što je podvučeno) može izgovoriti samo džahil, jer ko iole poznaje vjerske propise treba da zna da je muž ili otac ili glava porodice dužan da naređuje ukućanima muškim i ženskim da izvršavaju vadžibe, kao i da im zabranjuje harame. U protivnom, on snosi dio njihovog grijeha. Pod sve ovo ulazi i pokrivanje njegove supruge, kćerki itd. Njemu – mužu je vadžib da im naredi da se pokriju, na ovo ukazuje i Kur'an i Sunnet.

– Njene često ponavljane riječi: kako muškarci muslimani imaju negativan i loš odnos prema ženi jer su pod uticajem „postkolonijalne kulture i na rekordnom nivou neznanja“.

Komentar: u osnovi njena teorija postkolonijalne kulture u muslimanskom svijetu je jako upitna, nije dokazana i preciznije rečeno samo je puka tvrdnja.

Ako ona sa svojom teorijom postkolonijalne kulture misli na obične muslimane, nije u pravu, jer loše stanje žene muslimanke i loš odnos prema njoj u muslimanskom svijetu nije posljedica tog utjecaja nego u najvećem procentu razlog je udanjenost tih muslimana od propisa vjere i onog što ona naučava.

A ako sa svojom teorijom postkolonijalne kulture misli na stav učenjaka prema ženi, onda je baš prohlupala, jer učenjaci Ehli sunneta svoje stavove grade na osnovu šerijatskih tekstova iz Kur'ana i suneta, i njihov stav se ne razlikuje od stava ashaba i selefa ovog Ummeta.

– „Žene iz vremena Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se nisu samo držale po strani i čekale da ih neko pita da se pridruže. Nisu samo sjedile i pitale se „Je li uredu da učestvujem?“ One su iskoračile. Iskoračile su na polju politike. Nusejba bint Kab je iskoračila kada je, kao jedna od dvije žene koje su dale prisegu na drugoj Akabi, dala punu podršku Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, što je uključivalo i vojnu i političku podršku. Kasnije, vidimo je kako ide iz bitke u bitku, tragom obećanja koje je dala.

Ona nije sjedila u ćošku svoje sobe pitajući se šta bi trebala raditi. Ona je iskoračila, dala je obećanje i doprinijela je promjenama. Iskoračile su kao građanke.“

Komentar: Ovo je zaista pretjerano, izvještačeno i ideološki obojeno tumačenje djela sahabijke koja je učestvovala u prisegi na Akabi i bici na Uhudu. O kakvom bavljenju politikom, iskakanju na polju politike i sličnim pojmovima ona govori? I još „Ona je iskoračila, dala je obećanje i doprinijela je promjenama“. Ovo liči na komunistički manifest, samo što je ovo ISLAMSKI FEMINISTIČKI MANIFEST ZABLUDJELE MUSLIMANKE.

– „U 13. stoljeću, Razija, kćerka Šemsuddinova, je imenovana sultanom. Njen otac je imenovao nju za nasljednicu svog sultanata jer je smatrao da je vrijednija i sposobnija od njegovih sinova….“

Komentar: Ona primjer ove žene koja je postala sultan i bila na vlasti cijelo vrijeme navodi u pozitivnom kontekstu. A to ukazuje na njen džehl o propisu postavljanja žene za namjesnika uopšteno ili neke muslimanske zemlje. Naime, nema razilaženja među učenjacima, idžma učenjaka je na tome da nije dozvoljeno da žena bude vladar, sultan, namjesnik, kralj i slično nad muslimanima. Argumenti za to iz Kur'ana i suneta su jasni kao svjetlost dana.

I za nju je ono što je po idžmau učenjaka zabranjeno primjer na koji se treba ugledati. Ovo govori o njenom slabom poznavanju Islama i o upitnosti ovog teksta.

– “Umjesto ukazivanja na ove stvarne probleme, feminizam je postao sinonim za antiislamski nastrojene ili nereligiozne žene. Postao je vesternizacija, umjesto jasnog i iskrenog pogleda na političke, društvene i ekonomske probleme s kojima su se žene suočavale. Feministkinje su pozivale na uklanjanje vela ili hidžaba, i protivljenje hidžabu je postalo simbol feminističkog pokreta. Hidžab je postao simbol potlačenosti. Religijski element je odgovorio, na ono što je smatrano napadom na moral žena i samo tkivo društva, zatvarajući oči pred stvarnim problemima i podmečući klišeje o ženama u islamu. Naši muškarci i žene su postali zbunjeni. I počeo se razvijati procjep. Ovaj procjep, između onih koji su uzeli riječ „feminizam“ kao zaštitni znak za iskorjenjivanje stvarnih problema s kojim se suočavaju žene muslimanke, do isključenja klasičnog islama, i s druge strane, onih koji su odbijali riječ „feminizam“ i sve što ona insinuira, i držali prazne govore o pravima i odgovornostima žena u islamu, tako ignorišući stvarne probleme s kojima se danas žene moraju nositi. I tako je nastala teološka greška. Mi se danas nalazimo na neugodnom procjepu između dvije ploče: ploče muslimanske populacije koja je odgojena pod uticajem posljedica kolonijalnog perioda, i ploče te iste muslimanske populacije koja gleda u vrijeme kada je islamska misao bila najsiromašnija, kako za žene tako i za muškarce, unoseći na taj način u našu percepciju rekordan nivo neznanja. Pri sudaru ove dvije ploče: postkolonijalne kulture plus neznanja, dešava se zemljotres u vidu problema žena u islamu. Naša vjera se uistinu bavi pitanjima kojima se bavi feministički pokret. Bavi se svim problemima zbog kojih je ovaj pokret i nastao. Islam nudi rješenja koja su praktična. Ona su bez gorčine, ona predstavljaju jednakost i pravičnost na najvišem nivou. Islam adresira političku i društvenu inkluziju, pitanja identiteta i pitanja porodičnog prava. Islam ne treba zapadnjački feminizam, kako u njegovim prvobitnim okvirima, tako ni u njegovom savremenom, izmijenjenom obliku. Muslimanima, međutim, koji su dozvolili da zapadnjačka misao prodre u njihovu percepciju žene muslimanke, bi moglo koristiti da ih prodrma zapadnjački feminizam, posebno ukoliko će ih to vratiti u potragu za islamskim rješenjima naših problema.”

Komentar: Ovo je jako iskrivljeno i femističko-ideološki obojeno tumačenje tako jasnog pokreta i ideje koja se naziva feminizam. Jedino što plijeni u ovom govoru su njene retoričke sposobnosti.

– Kaže: „Održavanje domaćinstva nije islamska dužnost žene muslimanke. U hanefijskom mezhebu se zahtijeva da čovjek musliman oslobodi ženu takvih dužnosti tako što će joj obezbijediti plaćenu ispomoć u kući, a ako to ne učini onda treba njoj kompenzirati njen rad. Zamislite onda grijeh kojeg čini muškarac koji ne samo da ne radi u kući, ne zarađuje, odnosno ne donosi novac, a uz to prigovara i žali se zbog stanja kuće ili koristi stanje kuće da kontroliše njene odlaske i dolaske, ili još gore, viče na nju jer njegov veš nije opran. Ovo su grijesi koje čine i koji vise o vratovima naših muškaraca danas. Počnite oponašati Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ne tako što ćete pomagati u kući nego tako što ćete preuzeti odgovornost. Promijenite kulturu. Zapamtite, žene muslimanke nisu prije svega vaše čistačice.“

Oko obaveze održavanja domaćinstva od strane žene je veliko razilaženje među učenjacima, čak i unutar samog hanefijskog mezheba. Razilaženje je da li je žena to dužna raditi, je li griješna ako to ne čini? Tako da njena konstatacija „Održavanje domaćinstva nije islamska dužnost žene muslimanke“ nije tačna, jer učenjaci se razilaze oko toga je li joj vadžib, a ne da li je propisano i dozvoljeno uopće.

Onda riječi: „Zamislite onda grijeh kojeg čini muškarac koji ne samo da ne radi u kući, ne zarađuje, odnosno ne donosi novac, a uz to prigovara i žali se zbog stanja kuće ili koristi stanje kuće da kontroliše njene odlaske i dolaske, ili još gore, viče na nju jer njegov veš nije opran. Ovo su grijesi koje čine i koji vise o vratovima naših muškaraca danas.“

Ovo su zaista nebuloze i nakaradna džahilska filozofiranja o relaciji muž-žena koja ne prileče da ih izrekne iole učena osoba, ispravna interpretacija ovih pitanja je daleko od ovoga što ona pokušava da provuče.

Uglavnom, opšti utisak i zaključak o ovom tekstu je:

– osoba koja ga je napisala ima jako slabo šerijatsko znanje,

– tekst je pun netačnih i nepreciznih prenošenja hadisa i predaja, kao i krivotvorenog, subjektivnog, feministički obojenog i pogrešnog tumačenja tih šerijatskih tekstova,

– tekst predstavlja pozivanje žene muslimanke da izađe van propisa i normi ponašanja koji su joj određeni principima Šerijata,

– tekst je čista feministička ideja zamotana u celofan slabih i pogrešno protumačenih hadisa i predaja.

– stoga ovakav tekst ne zaslužuje da se prevodi osim radi upozorenja na njega i nije dozvoljeno da se širi i njime odvode žene muslimanke u zabludu i pogrešno gledanje i tumačenje jasnih stvari vezanih za žene, onako kako ih Islam tumači od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do dana danas.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com