Da li su sačuvani prvi primjerci Kur’ana koje su ashabi napisali? Ako jesu, gdje se nalazi najstariji primjerak i ko ga je napisao?
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Pravedni halifa Osman, radijallahu anhu, je naredio da se prepiše mushaf koji je sakupljen u jednu knjigu za vrijeme hilafeta Ebu Bekra, radijallahu anhu. Za to je zadužio četvericu ashaba: Zejd ibnu Sabit, Abdullah ibnuz-Zubejr, Seid ibnul-A’as i Abdurrahman ibnul-Haris, radijallahu anhum. Najviše učenjaka je stanovišta da su napravljena četiri primjerka koje je Osman, radijallahu anhu, poslao na različite strane islamske zemlje. Jedan primjerak je poslao u Kufu, drugi u Basru, treći u Šam a četvrti je zadržao kod sebe. (El-Mukni, Ebu Amr, Ed-Dani, 9)
Raniji islamski historičari spominju da su vidjeli neke od tih primjeraka. Ibnu Džubejr (umro 614. hidž.) navodi da je posjećujući Emevijsku džamiju u Damasku vidio, u istočnom uglu nove kupole nasuprot mihraba, veliku knjižnicu u kojoj je bio jedan od Osmanovih mushafa, a to je mushaf kojeg je poslao u Šam. (Rihletu Ibni Džubejr, 217). Isti primjerak vidio je i Ibnu Betuta (umro 779. hidž.) (pogledati: Rihletu Ibni Betuta, 1/54), kao i Ibnu Kesir (umro 774. hidž.), koji je zabilježio: „Što se tiče glavnih osmanskih mushafa, najpoznatiji od njih danas je onaj u Šamu u džamiji u Damasku, kod istočnog ugla kupole ispunjene zikrom. Ranije je bio u Tabrijji, pa je zatim iz nje prenesen u Damask, oko 518. hidž. godine. Vidio sam da je to velika, ogromna i veličanstvena knjiga. Ispisana je lijepim rukopisom i jasnom tintom, na pergamentu, mislim da je od devine kože, a Allah najbolje zna.“ (Fadailul-Kur’an, 29) Ibnu Betuta, također, spominje da je vidio u Alinoj džamiji u Basri mushaf u kojem je Osman čitao kada je ubijen, i trag krvi na listu u kojem su Allahove riječi: „I Allah će te sigurno od njih zaštititi, jer On sve čuje i sve zna.“ (El-Bekara, 137). (Rihletu Ibni Betuta, 1/116).
Pretpostavlja se da je mushaf u Damasku ostao sačuvan u Emevijskoj džamiji sve do početka četrnaestog hidžretskog stoljeća, kada je izgorio. Profesor Muhammed Kurd Ali u svom govoru o Emevijskoj džamiji je kazao: „Kada je bila 1310 hidž. Godina, vatra je zahvatila temelje džamijskih krovova tako da je sve spalila za manje od tri sata, i tako je uništila zadnje što je ostalo od njenih ostataka i ukrasa. U njoj je izgorio veliki mushaf ispisan kufijskim rukopisom koji je donesen iz drevne džamije u Busri, a svijet je govorio: to je osmanski mushaf.“ (Hutatuš-Šam, 5/262). Govori se također da je ovaj mushaf završio u rukama ruskih kraljeva te da je čuvan u Lenjingradu, i da je nakon toga prenešen u Englesku. (Mebahisu fi ulumil-Kuran, dr. Subhis-Salih, 89).
Drevni mushafi postoje također u egipatskim bibliotekama, među kojima je mushaf čuvan u Husejnovoj džamiji. Govori se za te mushafe da su osmanski. Šejh Muhammed ez-Zerkani je izrazio veliku sumnju u to dokazujući svoju tvrdnju postojanjem ukrasa i rezbarenja ucrtanih kao znak razdvajanja između suri i kur’anskih desetina, a poznato je da to nije postojalo u osmanskim mushafima. (Menahilul-Irfan, Ez-Zerkani, 1/397, Dirasatun fi ulumil-Kur’anil-kerim, Fehd er-Rumi, 103-105).
Nepostojanje ovih mushafa danas nimalo ne umanjuje naše potpuno pouzdanje u sadržaj mushafa prenesenih nebrojenim putevima sa pouzdanog na pouzdanog, sa imama na imama. Svejedno postojali ti mushafi danas ili ne, mi smo potpuno uvjereni, bez imalo sumnje, da su današnji mushafi potpuno sačuvani od svake promjene i svakog nedostatka.
Kur’anski tekst čuvan je i prenošen s generacije na generaciju uz nevjerovatnu brigu i pažnju. Možemo sebi dočarati koliko pomno se Kur’an čuvao kroz jedno tedžvidsko pravilo. U suri Jusuf, jedanaesti ajet kod riječi „te’menna“ primijenjuje se tedžvidsko pravilo (išmam) koje kaže da pri izgovoru ove riječi (između harfa mim i nun) treba staviti usne u položaj kao da se želi izgovoriti „u“ bez da to ostavi ikakav zvučni trag, tako da primjenu ovog pravila može primjetiti samo onaj ko gleda u usne učača, a ne onaj ko samo sluša. Kada je ovakav detalj, koji nema utjecaja ne samo na šerijatske propise nego ni na samo učenje, sačuvan i prenesen, nezamislivo je da nešto značajnije bude izgubljeno.
Svi brojni primjerci Kur’ana diljem svijeta, koji se pobrojati ne mogu, imaju isti tekst i sadržaj. Kod svih islamskih frakcija i skupina, ma koliko bili podijeljeni i ma koliko se razilazili, kur’anski tekst je jednak. Postojanje jedinstvenog teksta, prihvaćenog kod svih muslimana sve do dana današnjeg, može se smatrati najvećim dokazom ispravnosti i autentičnosti objavljenog teksta.
Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić