Ja često putujem, moja putovanja nekad traju godinu, dvije, i sve to vrijeme bivam udaljen od svoje kuće, zatim se vratim mjesec dana, zatim ponovo otputujem i tako… Sve ovo činim da bi osigurao svojoj djeci ugodan život. Ono što sam primijetio u poslednjih nekoliko godina jeste to da ponašanje moje djece nije u skladu sa islamom i da je iz godine u godinu sve gore, pa se plašim za njih? Šta da radim? Da li da nastavim ovako i dalje, ili da se vratim i pokušam da odgojim svoju djecu?
Znaj, dragi i cijenjeni brate, svaki roditelj, odnosno otac, ima obavezu i odgovornost prema svojoj familiji od Uzvišenog Gospodara, i on će biti pitan o njoj. Rekao je Poslanik, s.a.v.s: „Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoja stada. Imam je pastir svoga džemata i odgovaran je za njega. Čovjek je pastir svoje porodice i odgovaran je za nju. Žena je pastirica u kući svoga muža i odgovrna je za nju.“ (Buhari, 2409, Muslim, 1829)
Prva obaveza oca jeste briga za djecu, njihovu vjeru i njihovo ponašanje ne bi li bili spašeni i uspješni na dunjaluku i ahiretu. Kaže Uzvišeni Allah: „O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre.“ (et-Tahrim, 6)
Rekao je Alija, r.a: „Poduči svoju familiju i odgoj je.“
Prije obaveze skupljanja imetka i nafake čovjek treba znati da je preče od toga da sačuva svoju porodicu od džehennemske kazne.
Mnogo je primjera onih koji su čuvali emanete i ustrajavali u obavezama prema svojim ženama i djeci.
Jedan od primjera jeste primjer čovjeka koji redovno ustaje u posljednjoj trećini noći, budi svoju porodicu da obave namaz, ustrajava sa svojom djecom da obavlja sabah-namaz u džamiji spominjući Allaha i čitajući Kur’an sve do izlaska sunca.
Drugi je primjer čovjeka koji koristi svaku priliku da ustraje da povede svoju djecu na pet dnevnih namaza, pa kad završe, naprimjer, ikindija-namaz sjedi s njima i zajedno izučavaju i čitaju Kur’an, tefsir, a zatim se ponovo zajedno vraćaju svojoj kući.
S druge strane, nažalost, ima i onih očeva koji ne vode istinsku brigu o vjerskom stanju njihovih porodica, već im je najveća briga kako i na koji način da im osiguraju ugodan život i sve ono što je potrebno od dunjaluka?
Nema čovjeka koji kad mu se dijete razboli i dobije pa čak i najmanji vid temperature, a da se on ne zabrine i da ne požuri u traženju lijeka svome djetetu. Na njegovom licu vide se tragovi žalosti i tuge, i zaista nema sumnje da je ovo dobro i pohvalno jer čovjek ima milosti prema svojoj djeci. Ali još je čudnije da kad vidi svoje dijete da počini neki od grijeha, on ostaje ravnodušan. Mi pitamo toga roditelja zna li on kolika je temperatura džehennema? Kako je moguće da se plašimo od male temperature koja zahvati naše dijete, a ne plašimo se za našu djecu od džehennemske vatre? Ima i onih očeva koje kad dijete ne ode na nastavu, odstupi od škole ili nije u mogućnosti da prati svoje vršnjake u nastavi, obuzmu strah, tuga i razmišljanje, i nikako ne mogu da se smire sve dok ne odluče i ne odu do učitelja ili razrednog pa se posavjetuju kako da usmjere svoje dijete da uspije u školi. Ali ako se istom tom roditelju desi da mu dijete propušta namaze, ili ih ostavi, ili čak uradi neki grijeh, veliki ili mali, on ne dobija ni ukor zbog toga od svoga roditelja. Ima i takvih očeva koji se razljute kad im dijete odbije poslušnost prema njima ili se ogluši o njihovu naredbu, ali ih nije briga i ne ljute se kad njegovo dijete ostavi i uskrati obaveze prema Gospodaru ili ne izvršava ono što mu je njegov Gospodar naredio. Zaista, ukoliko otac ne odgoji svoje dijete prema načelima Kur’ana i sunneta Allahovog Poslanika i ne poduči ga ispravnom uvjerenju i vjerovanju, ispravnom ahlaku, nema sumnje da će takvo dijete otići putem zablude i grijeha, i prvi koji će osjetiti njihovu bol i njihovu nepokornost zbog neprimjerenog ahlaka je isti taj otac i majka koji ih nisu odgojili onako kako nalaže Allahova vjera.
Zbog toga upućujem savjet tebi, dragi i cijenjeni brate, ti koji pitaš. Ako vidiš da će tvoje putovanje i tvoja udaljenost od djece biti razlogom njihovog lošeg odgoja, na tebi je stroga obaveza da se vratiš njima i pokušaš da ih odgojiš tako da budu najljepšeg ponašanja. Kad pogledaš oko sebe, vidjet ćeš mnogo ljudi koji su ostavili svoje familije i krenuli putem stjecanja imetka, ali su osjetili gorčinu daljine i samoće. Zatim, kad se vrate sa svim tim imetkom, oni izgube ono što je preče od toga, izgube svoju djecu, sve je to sebeb i razlog njihovog odsustva i slabog nadzora majke. U takvoj situaciji djeca poriču sve ono što su roditelji uradili za njih, oslone se na ono malo imetka što imaju uz sebe i počnu nepoštivati, psovati, vrijeđati, pa čak i udarati svoje roditelje, tako da se roditelj na kraju pokaje za sve ono što je propustio, odnosno zato što je bio udaljen od svoje familije. Ali šta koristi kajanje poslije svega ovoga?
Upitan je šejhul-islam ibn Tejmijja o putovanju opskrbnika porodice, pa je rekao: „Što se tiče samoga putovanja ako ono šteti porodici i djeci, neće putovati.“ Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s: ‘Dovoljno je čovjeku grijeha da zanemari ono što mu je povjereno’ (Ocijenio ga je ispravnim Albani u Sahihu Ebu Davuda, 1629). Bilo da se radi o manjkavosti imetka, ili im to stvara poteškoće u njihovom životu, ni u jednoj od tih situacija neće putovati, pa čak i da im je stanje teže od toga, neće ih napuštati, osim ukoliko zna da u njegovom putovanju ima više koristi za porodicu i djecu od njegovog sjedenja, ili da im ostavi učitelja mualima koji će ih podučavati i brinuti o njihovom ahlaku. U suprotnom, bolje mu je da ostane nego da putuje. Ako se desi da putovanje biva iz dosade ili razonode ili izleta i prohtjeva, zaista je obožavanje Uzvišenog Allaha u svojoj kući bolje, čovjek u ovoj situaciji treba da se posavjetuje s učenim ljudima, da im objasni svoje stanje, jer se stanje ljudi razlikuje a Allah Jedini je mudar i sve zna.” (Medžmuul-fetava, 28/28)
Molimo Uzvišenog Allaha da ti podari mudrost i pomogne te u onome što je dobro za tebe i tvoju djecu, a Allah najbolje zna.
Odgovor preuzet sa stranice islamqa, pod nadzorom šejha Saliha Munedžida
https://islamqa.info